Rusija se tada (2008.) još nalazila u procesu ubrzane obnove potpuno razrušene ekonomske i vojne moći tijekom 90-ih godina u vrijeme vladavine Borisa Jeljcina, i uistinu – ni u čemu nije bila dorasla SAD-u osim u sferi nuklearnog naoružanja čijeg se razvoja nikada nije željela odreći i što joj je strateški gledano, bio i najvažniji potez koji tek sada dolazi do punog izražaja
Dramatični događaji globalnog karaktera, neviđeni još od vremena raspada SSSR-a i Varšavskog ugovora tj. završetka Hladnog rata – zahvatili su svijet nakon samo jednog telefonskog razgovora – onog između američkog i ruskog predsjednika Donalda Trumpa i Vladimira Putina održanog sredinom veljače.
Upravo sam slično najavio konstatacijom u svojoj prethodnoj tjednoj analizi, kazavši kako bi taj razgovor mogao biti događaj ne samo ove godine, već i godina koje slijede.
Pa iako on sam po sebi ne znači ništa ekstraordinarno već samo predstavlja mogući početak obnove potpuno zapuštenih američko-ruskih odnosa posljednje tri godine od početka ruske invazije na Ukrajinu (rekao bih medicinskim rječnikom da predstavlja reanimaciju tih odnosa koji su bili gotovo klinički mrtvi tijekom čitave administracije Joea Bidena), on zbog golemog potencijala kojeg u sebi sadrži pruža neslućene mogućnosti koje mogu (a vrlo vjerojatno i hoće o čemu ću kasnije više govoriti) imati goleme posljedice ne samo po odnose tih dviju velesila.
Nervozne i histerične reakcije
Ono što je već sada vidljivo je, da će, nažalost, obnova američko-ruskih odnosa imati najlošije geopolitičke, a vjerojatno i ekonomske i druge posljedice upravo po Europsku uniju i perimetar europskih država nečlanica oko nje, dok će najlošije od svih definitivno proći Ukrajina. O svemu tome svjedoče i brojne nervozne, panične, gotovo i histerične reakcije od strane pojedinih istaknutih europski dužnosnika (slali bi svoju vojsku u Ukrajinu, pa opet ne bi, pa opet bi ako će iza njih stajati Amerika, i. td.), a poglavito ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog nakon nedavnog prvog sastanka američke i ruske delegacije u saudijskom glavnom gradu Rijadu (18. veljače).
To sve usprkos tomu što isti sastanak predstavlja samo „probijanje debelog leda“ nataloženog u odnosima dviju velesila koji je onemogućavao bilo kakav suvisli dijalog, tj. pokušaj uspostave međusobnog povjerenja dostatnog za smještaj tih odnosa u diplomatske okvire sukladno uobičajenoj međunarodnoj praksi – i ništa više od toga. Ali, kao što sam i rekao, potencijal koji proces obnove povjerenja između Moskve i Washingtona u sebi sadrži (da se razumijemo, toga povjerenja još uvijek nema ali je trend pozitivan) je golem i nedvojbeno globalno izrazito utjecajan, kao malo što drugo.
Međutim, je li baš opravdana tako negativna reakcija europskih političkih elita na pokušaj normalizacije američko-ruskih odnosa i njihovo protivljenje istoj na način da ih pojedini od njih otvoreno nazivaju i američkom izdajom europskih saveznika ili pak kapitulacijom Trumpa pred Putinom?
Pokušao bih odgovoriti na slijedeći način, kako bi to bilo jasnije onima koji se u geopolitiku i njezine zakonitosti ne razumiju ili razumiju samo površno.
Usporedba s hrvatskom operacijom Oluja
Gledano isključivo s pozicije početka ruske invazije na Ukrajinu prije točno tri godine, 24. veljače 2022., europski negativistički stav prema pregovorima Washingtona s Moskvom, a posebno njihov dio o rješavanju ukrajinskog rata je razumljiv. Jer rat je uvijek sam po sebi neprihvatljiv zbog svoje destrukcije, poglavito kad ga pokreću velike i snažne zemlje protiv onih manjih i slabijih.
Ostavimo sada po strani što je taj isti Zapad tijekom novije povijesti (o onoj iz posljednjih nekoliko stoljeća da i ne govorimo) pokretao upravo takve ratove i vojne operacije s ciljem ne samo svrgavanja pojedinih režima koji nisu provodili politiku u skladu s njegovim strateškim interesima, već de facto i zbog disolucije čitavih država kako bi njima kasnije lakše upravljao ili se barem nadao da će to moći činiti, pri čemu su i razaranja i civilne žrtve znale biti goleme.
Dakle, na ukrajinski rat europske političke elite gledaju isključivo kao na neprihvatljiv s moralne i međunarodnopravne pozicije. Međutim, pritom potpuno (svjesno ili nesvjesno nebitno je) isključuju postojanje širokog kompleksa uzroka koji su do njega doveli, koji su dobro poznati ali ih se politički i medijski sustavno ignorira, i koji su – kako sam to često znao govoriti – bili dostatni da se još davno prije shvati potreba za sjedanje za stol s Moskvom i pokuša postići dogovor koji bi te uzroke eliminirao ili sveo na politički upravljive. Za tako nešto im uopće nisu trebale Sjedinjene Države i njihov blagoslov, ali su očito vjerovale u svoju dominantnu poziciju odnosno politiku s pozicije moći kojoj će se Moskva prije ili kasnije morati pokoriti.
Još plastičnije rečeno, EU i Bidenova administracija na rusku invaziju gledale su, a ova prva još uvijek gleda, slično kao što Srbija već niz godina gleda na hrvatsku Vojno-redarstvenu operaciju Oluja – nepravedno je nazivajući „genocidnom“ ili onom koja je „protjerala“ stotine tisuća hrvatskih Srba sa svojih ognjišta, a da uopće ne želi ući u genezu čitavog sukoba i uzroka koji su do te operacije u konačnici i doveli.
Jasno je i zašto: takav, u svojoj biti jedino ispravan pristup, vrlo brzo bi doveo do spoznaje da je ne samo za „Oluju“ nego i za čitav Domovinski rat i sve ono što je potom uslijedilo na prostorima bivše SFRJ krivac prije svega bio u Beogradu – preciznije u velikosrpskoj politici koju je najprije prihvatio, a onda i u djelo pokušao provesti tadašnji srbijanski predsjednik Slobodan Milošević. Iz nekog svog razloga (prije svega zbog nade da će u mutnim igrama s bjelosvjetskim moćnicima opet nešto ušićariti za političkim stolom nakon propasti ratnih opcija) nove srbijanske vlasti, poglavito s dolaskom Aleksandra Vučića na čelo – nisu željele priznati tu odgovornost i provesti nužan proces katarze ili pročišćenja (i političkog i duhovnog) srpskog naroda koji je od tada talac takve politike i kojega se, umjesto okretanju dobrosusjedskim odnosima odgaja u mržnji prema susjedima iz bivše zajedničke države.
Jednako tako, dubinsko sagledavanje ukupnih uzroka koji su doveli do ukrajinskog rata, logično bi dovelo do spoznaje kako krivac nije samo na jednoj strani (ruskoj), već da treba priznati i svoje grijehe i propuste. Osim toga pravilna spoznaja tih uzroka nužna je za pronalazak pravednog rješenja rata po sve strane.
Podsjetit ću sada samo na nekoliko izjava koje o tim uzrocima možda i najsnažnije govore.
Moskva ovo pamti
Donedavni, u vrijeme Bidenove administracije direktor CIA-e William Burns, tijekom obnašanja dužnosti američkog veleposlanika u Rusiji je još 2008. godine u svom službenom dokumentu adresiranom njegovim nadređenima u State Departmentu kazao kako je prijam Ukrajine u NATO savez za Rusiju „crvena crta“ koju ona neće dati prijeći.
James Baker, američki državni tajnik u vrijeme administracije Georgea Busha Starijeg na završetku Hladnog rata, u svojim je memoarima kazao onu čuvenu o obećanju Mihaelu Gorbačovu “ni inča prema istoku” kada je riječ o širenju NATO-a. Onima koje ova tema više zanima preporučujem pogledati poveznicu ovdje.
I konačno, čuveni, navodni filantrop, George Soros, još je sredinom 90-ih godina prošloga stoljeća govoreći o Novom svjetskom poretku kazao kako Rusiju treba uništiti NATO tehnologijom i slavenskom krvlju.
Ovdje bih dodao i čuveni sporazum iz Budimpešte na kojeg se zapad često poziva kada osuđuje rusku invaziju, prema kojemu je i Rusija bila jamac očuvanja ukrajinske neovisnosti i kada je odlučeno da Ukrajina ne smije imati nuklearno oružje koje je iz nje povučeno u Rusiju nakon raspada SSSR-a.
To je svakako točno, ali se pritom se uvijek izostavlja i jedan bitni sporazum na kojeg često podsjeća Moskva: da je Ukrajina prije stjecanja neovisnosti od SSSR-a s Moskvom potpisala dogovor prema kojem će u budućnosti biti vojno neutralna država.
Međutim, nakon revolucije 2014. nove su ukrajinske vlasti zadaću ulaska zemlje ne samo u EU, već i u NATO savez označile kao svoj vanjskopolitički prioritet, a nije prošlo dugo, ukrajinska vojska priključivala se zajedničkim vojnim vježbama s NATO snagama uključujući i na ukrajinskom tlu, potpisan je sporazum s Velikom Britanijom o zajedničkoj izgradnji pomorske baze na obali Crnog mora i td., dok se istodobno namjeravao poništiti potpisani dugoročni ugovor o stacioniranju ruske Crnomorske flote u Sevastopolju, na Krimu, produžen u vrijeme revolucijom svrgnutog i – važno je podsjetiti, na legitimnim izborima prethodno izabranog predsjednika Viktora Janukoviča.
Uvjerenost u svoju snagu i nedodirljivost
Ako je netko na zapadu mislio da će na sve navedeno Moskva gledati prekriženih ruku očito se gadno prevario, na što je, uostalom, upozoravao i spomenuti William Burns ali ga nitko nije shvaćao ozbiljno, opet iz razloga uvjerenosti u američku potpunu nadmoć i globalnu dominaciju zbog koje se Rusija neće usuditi na bilo kakve poteze vojne prirode (Rusija se tada (2008.) još nalazila u procesu ubrzane obnove potpuno razrušene ekonomske i vojne moći tijekom 90-ih godina u vrijeme vladavine Borisa Jeljcina, i uistinu – ni u čemu nije bila dorasla SAD-u osim u sferi nuklearnog naoružanja čijeg se razvoja nikada nije željela odreći i što joj je strateški gledano, bio i najvažniji potez koji tek sada dolazi do punog izražaja.)
Jednako kao što nisu ozbiljno željeli shvatiti (makar su ih šokirale) niti čuvene Putinove riječi s Minchenske sigurnosne konferencije godinu dana ranije (2007.), kada je prvi put ozbiljno upozorio Zapad da se Rusija ne slaže s ulogom koju joj je on namijenio na regionalnoj i globalnoj geopolitičkoj ploči.
Putinova izjava nakon pregovora u Rijadu
S obzirom kako je Trumpova izjava nakon američko-ruskog sastanka u Rijadu već medijski jako dobro „prožvakana“ tema iz koje, ukratko, vidljivo da je Trump vrlo zadovoljan razvojem dijaloga s Moskvom, a da istodobno oštro kritizira ukrajinske političke elite koje, kako kaže, nisu bile u stanju početi pregovore o završetku rata već tri godine, da Kijev nora provesti izbore i td. – ovdje donosim izjavu ruskog predsjednika Putina s obzirom da je ona u hrvatskom medijskom prostoru iz nekog razloga popraćena oskudno, a to nikako ne bi smio biti slučaj jer svjedočimo tektonskim geopolitičkim promjenama i na tlu Europe kojoj i sami pripadamo.
Putin je dan kasnije od Trumpa kazao kako visoko cijeni rezultate pregovora u Rijadu. Rekao je kako postoji zajednički interes za rad na mnogim smjerovima uključujući i Bliski istok. Kaže kako su s američke strane na pregovorima sudjelovali neki su posve drugi ljudi, neskloni osudama i prijetnjama, da dvije države rade po pitanju ekonomije, energetskih tržišta, svemira i u drugim smjerovima. Posrednici u razgovorima između Rusije i SAD-a nisu nužni, kaže dalje Putin i osvrće se na Europu. Ona je, navodi, sama kriva za svoje sadašnje pogoršane odnose sa SAD-om. Rusija se ne miješa u poslove između SAD-a i Europe, i nikada ne odbacuje dijalog ni s Europom ni s Ukrajinom. Europljani su sami odbacili kontakte s Moskvom, a Kijev je čak i (zakonom) zabranio svoj dijalog s Moskvom. Svi europski lideri su se direktno miješali u američku predizbornu kampanju, čak i do razine uvreda (prema Trumpu, op. ZM.). Bez povećanja povjerenja između Rusije i SAD-a nemoguće je riješiti ukrajinsku krizu. Rekao je kako je spreman za „sastanak s Donaldom“ ali da taj susret prethodno trebaju dobro pripremiti dvije delegacije, u smislu da se kavu i čaj uvijek može popiti, ali posao je posao.
Putin je već idući dan telefonski razgovarao sa saudijskim nasljednim princem Muhammedom Bin-Salmanom i pohvalio istoga zbog njegovog posredništva u ruskom dijalogu s američkom stranom i pruženom domaćinstvu, naglasivši kako će Rusija i Saudijska Arabija nastaviti raditi u okviru OPEC+ kako bi održale stabilnost na globalnom tržištu nafte.
Počeo rat Trumpa i Zelenskog
U međuvremenu je došlo do ubrzanog pogoršanja odnosa između Trumpove administracije i Kijeva, prije svega Trumpa i Zelenskog. Trump ovoga nikad nije volio, a imao je i dovoljno razloga. Još pred kraj Trumpovog prvog mandata 2020. g. Zelenski se potpuno stavio na stranu Joea Bidena, spriječio je Trumpove pokušaje istraživanja po Bidena vrlo neugodne činjenice o ulozi njegovog sina Huntera Bidena u ukrajinskoj privatnoj plinskoj kompaniji Burisma, Trumpov telefonski poziv i njegov sadržaj javno je objavio u medijima što je Demokratska stranka iskoristila za optužbe u miješanje izbora i pokrenula proces opoziva (impeachment) protiv Trumpa, a i tijekom prošlojesenske kampanje otvoreno je bio na strani demokratske kandidatkinje Kamale Harris nakon što je ova zamijenila onemoćalog i krajnje nepopularnog Bidena i kod kuće i u svijetu gdje je postao pravo ruglo na čelu globalne supersile.
Pokrenuti verbalni rat između Trumpa i Zelenskog oko sporazuma o ukrajinskim rudnim bogatstvima nije mogao dobro završiti za Zelenskog, jer ulaziti u sukob s Trumpom na području trgovine i financija, u čemu je on najjači, teško može dovesti do pobjede ukrajinskog čelnika, još u vrijeme kad njegova zemlja najviše ovisi upravo o američkoj vojnoj pomoći a da rat s Rusijom još nije ni završio.
Istodobno, na ukrajinskim društvenim se mrežama pojavljuju prve snimke s paljenjem lutki s Trumpovim likom od strane ukrajinskih vojnika na bojišnicama pa je očito da netko u Kijevu želi odaslati određenu poruku Trumpu.
Ali kao da Trump ovisi o Ukrajini a ne obratno. Nije uopće teško zaključiti na koga bi se goleme većina ljudi kladila kada se radi o političkom klinču između Trumpa i Zelenskog i o tome tko je od njih veći globalni geopolitički „teškaš“.
To sve više shvaćaju i pojedini ukrajinski mediji kojima je netko očito dozvolio da „spuste kočnicu“ i počnu pisati na drukčiji način nego dosada, barem kada je riječ o Zelenskom (napomena: ovo je pisano prije skandaloznog susreta Trumpa i Zelenskog u Bijeloj kući u petak navečer).
Tako ukrajinski medij Strana – inače prilično kvalitetno informiran i objektivan po pitanju prikaza stanja na ukrajinskim bojišnicama i definitivno „proukrajinski“ nastrojen – prošli tjedan piše kako je dan održavanja američko-ruskih pregovora u Rijadu „bio prekretnica za situaciju oko Ukrajine“, i kritizira pojedine postupke Zelenskog oko izbora, čak ih naziva i „ciničnima“.
“Ako Zapad i Kremlj zajamče da će Zelenski ostati na vlasti u svakom slučaju nakon završetka rata, onda će Zelenski biti spreman pristati na predložene mirovne uvjete. Ne bilo kakve, naravno. Ali na mnoge stvari o kojima se trenutno raspravlja u vezi s mirovnim uvjetima u Ukrajini, ali koje Bankova (ulica gdje je smještena ukrajinska vlada) javno odbacuje. Zelenski će pristati nakon što dobije jamstva ostanka na vlasti, jer bi za njega odlazak s predsjedničke dužnosti mogao dovesti do kritičnih posljedica. Na primjer, svi razumiju što će se dogoditi ako Zelenski izgubi vlast i Kolomojski (Igor Kolomojski, donedavno najmoćniji ukrajinski oligarh kojeg je ukrajinska SBU 2023. smjestila u istražni zatvor, op. GN.) bude pušten. Zelenski se neće sakriti nigdje u svijetu”, kaže izvor iz političkih krugova.“ – prenosi Strana.
Trumpova promjena paradigme američke politike
Sada smo tu gdje jesmo: u području potpuno poremećenih američko (i ukupno zapadno)-ruskih odnosa čiji nastavak u takvo destruktivnom smjeru ne može nikome donijeti ništa dobro, pri čemu ubrzano raste stvarna opasnost od velikog međusobnog vojnog sukoba na tlu Europe.
Nova Trumpova administracija upravo to želi spriječiti jer joj se s nuklearnom velesilom sigurno ne ratuje, ali to jedino može učiniti promjenom čitave paradigme američke vanjske (i ne samo vanjske ) politike i to upravo čini od početka svog mandata. Iako je to prilično bolno i po američki i po europski ego, nedvojbeno je nužno – i bit će bolje da to i Europska unija čim prije shvati.
Rusija takvu promjenu više ne može samostalno učiniti jer, stiješnjena uza zid pred naletom proširenja NATO saveza na svoje granice – više nema strateškog prostora za uzmicanje i manevriranje kako to ima SAD te bi takav potez zapravo predstavljao ruski strateški poraz – ono što je željela Bidenova administracija.
SAD-u, kao što sam uvijek govorio, Ukrajina ni blizu nije primarni nacionalni interes – kako je to jedan Bliski istok ili pak onaj Daleki, u Indopacifičkoj regiji, gdje je u tijeku golema geopolitička utakmica SAD-a s Kinom koja će jačati na intenzitetu. Rusiji je pak Ukrajina i njen izvanblokovski status ključno pitanje nacionalne sigurnost i Moskva je na to uvijek otvoreno upozoravala.
Ovdje želim ponoviti svoje mišljenje kako Trump u ovoj pokrenutoj „velikoj igri“ sigurno nije sam i da iza njega definitivno stoji određeni dio toliko razvikane američke „duboke države“ bez čega mi je nezamislivo povjerovati da je ponovo mogao osvojiti vlast. Bez da je imao punu kontrolu nad vlastitom strankom (republikanskom) – i bez potpore ijednog relevantnog američkog medija. I to ne onaj dio „duboke države“ koji se često spominje a navodno ga čine strukture u Pentagonu, State Departmentu, CIA-i koji djeluju u sprezi s moćnim vojno-industrijskim kompleksom (njih Trump upravo sada „filtrira“), već onaj njezin ključni dio koji se sastoji od nositelja stvarne američke financijske moći koji su i istinski vladari ne samo SAD-a.
Trump je odabran za ovu „veliku igru“ zbog svog renomea tvrdog i odlučnog igrača kojeg će „ostatak svijeta“ morati razumjeti i s njim računati – htio to ili ne. Naravno, jedna mjerila u toj će se američkoj novoj igri primjenjivati prema slabim, a posve druga prema jakim i Americi na otpor spremnim velikim i moćnim državama. I mislim da se upravo to sada i događa.
Trump Ameriku okreće od liberalno-globalističke strategije prema amero-centrističkoj, u kojoj su mu bitni samo američki interesi, ali i gdje je spreman po prvi put uvažavati i ključne nacionalne interese najvećih suparnika – prije svega Rusije (SAD i Rusija jedine su koje se u međusobnom nuklearnom ratu mogu uništiti), ali ne bih se čudio i Kine.
Vezano uz ovu potonju, Trump je nedavno u svom zrakoplovu kazao kako ima „odlične odnose s Xi Jinpingom“ koji voli Kinu kao što i on voli Ameriku. Trump namjerava u određenom smislu prekrojiti pravila globalne trgovine, ona ista u koja su najviše uložile upravo Sjedinjene Država ali se pokazalo kako najveću korist od njih ima Kina. Ako u tome uspije pronaći zajednički jezik s Pekingom (koji je ovoga itekako svjestan ali ne žuri s promjenama koje mu odgovaraju) ne isključujem mogućnost i američko-kineskog, barem donekle snošljivog dogovora o nastavku trgovinske suradnje što je od presudne važnosti i za čitav svijet kojemu trgovinski rat dviju mega-ekonomija može donijeti golemu štetu i probleme kroz pokidane opskrbne lance, prijetnje sankcijama, sigurnosne nestabilnosti i td.
Dubinske čistke u Pentagonu
Nakon sređivanja stanja u državnom aparatu, zapravo dubinskih promjena i depolitizacije unutar sigurnosnih struktura poput CIA-e, FBI-ja i eliminacije USAID-a (prve dvije su i najopasnije u smislu pokušaja nasilne smjene Trumpa s vlasti i on jako dobro zna kako nad njima mora uspostaviti nadzor ako želi uspjeti u provedbi svog programa ali možda čak i živ dovršiti svoj drugi mandat) – Trump je upravo krenuo u dubinske promjene unutar Pentagona. Možda i najosjetljivije s obzirom da se u njemu „vrti“ i najveći novac ali i nedvojbeno caruje i najveća korupcija.
Kako navodi Washington Post, pozivajući se na dopis novog američkog ministra obrane Petea Hegsetha, do 24. veljače bit će predstavljen plan velikih rezova, nezamislivih kada je u pitanju američka vojska. Trumpova administracija identificirala je 17 područja koja neće biti predmet rezova, što uključuje operacije zaštite američke južne granice koja će iz nadležnosti ministarstva domovinske sigurnosti prijeći u nadležnost Pentagona, modernizaciju nuklearnog arsenala i sustava proturaketne obrane, kao i nabavu bespilotnih letjelica i podmornica.
Međutim, Hegsethov memorandum ne spominje održavanje dosadašnje razine financiranja za pojedina velika američka vojna zapovjedništva izvan SAD-a, poput Europskog zapovjedništva, Središnjeg zapovjedništva – CENTCOM, zaduženog za širi Bliski istok, kao i Zapovjedništva za Afriku – AFRICOM.
Ono što upada u oči je da bi novi obrambeni proračun po prvi put nakon dugo vremena mogao biti manji pa bi za iduću godinu iznosio čak 50 milijardi dolara manje u odnosu na ovogodišnji koji iznosi golemih 850 mlrd. dolara.
Navodno bi se ta sredstva mogla preusmjeriti na Trumpov plan za izgradnju američke „željezne kupole“ (po uzoru na Izrael), što je Trump već potpisao kao zakonsku obvezu.
Općenito, novi šef Pentagona Hegseth traži smanjenje obrambenog proračuna za 8 posto za svaku od slijedećih pet godina, odnosno za 40 posto ukupno u petogodišnjem razdoblju, što je neviđeno smanjenje još od doba završetka Hladnog rata.
Ono što sada zabrinjava europske političke krugove je najava mogućeg povlačenja 20 posto američkih vojnika iz Europe, kao i završetak vojnih misija u Siriji i Iraku, pri čemu će američko Indopacifičko zapovjedništvo izbjeći rezove.
Moguć je i prekid financiranja skupog programa proizvodnje novih američkih podmornica klase Columbia, koji već sad košta više od 100 milijardi dolara. Tu postoje brojni problemi u proizvodnji, radovi su spori, a ugovorne obveze polako ističu. Zato bi se ponovo fokus proizvodnje mogao prebaciti na stariju klasu podmornica Virginia, puno manjih a time i puno jeftinijih, koje, međutim, ne mogu nositi nuklearno oružje. Ali onih koje mogu SAD i dalje imaju sasvim dovoljno.
Pentagon bi mogao odustati i od proizvodnje skupih borbenih zrakoplova, čiji su incidentni s padovima sve češći, a fokus bi se mogao, kao što je gore rečeno, prebaciti na dronove.
Sve ovo što planiraju nove vlasti u Pentagonu trebat će odobriti Kongres.
Jesu li na redu i mediji?
Ondje gdje Trump ima najmanji utjecaj i podršku su ključni američki mediji, ogromnom većinom ideološki liberalno usmjereni, a bez podrške medija vrlo je teško vladati. Međutim, svi su oni u privatnim rukama, a medijski moguli su pod utjecajem dominantnih politika. Do sada je to bila ona neoliberalna, predvođena najvećim dijelom Demokratskom strankom i vrlo utjecajnim neokonzervativcima kojih ima u obje stranke ali ipak znatno više u Demokratskoj. Kako se Trump želi obračunati s neokonzervativcima koje smatra glavnim krivcima za brojne negativne pojave u suvremenom američkom društvu – nedvojbeno će prije ili kasnije na red doći i njegov pokušaj „discipliniranja“ medija. To je u određenom smislu već i počelo prelaskom poznatih „teškaša“ poput Marka Zuckerberga, vlasnika Mete, ili pak Elona Muska, vlasnika X-a u Trumpov tabor još u predizbornoj kampanji. U tom je taboru i milijarder Jeff Bezos, vlasnik utjecajnog The Washington Posta.
Za sada ključne medijske uzdanice Demokratske stranke The New York Times i CNN (naravno, i ne samo oni) još uvijek pišu dostatno oštro o Trumpu i njegovoj politici. Međutim, postoje i znakoviti izuzeci.
Tu ukazujem na izrazito protuukrajinski tekst utjecajnog liberalnog medija The Hill, svojevrsnog službenog glasila Kongresa koji ne samo što izvješćuje o njegovim aktualnim događajima i politikama nego ih u određenoj mjeri i kreira. Tako The Hill 15. veljače objavljuje svoj tekst pod naslovom „The mad king of Kyiv: Why Zelensky can’t afford to end the war“, u kojem krajnje oštro piše o Zelenskom, opisujući ga kao onog koji stalno moli „još jedan paket oružja“, „još jedan paket pomoći“, „još jedno produljenje katastrofalnog sukoba“ te konstatira kako „svaki dobri vođa zna kada se mora boriti, i što je još važnije, kada se mora početi pregovarati“. Zelenski je, smatra ovaj medij, dao do znanja kako njegova vlast ovisi o nastavku rata i da nikakvih izbora i pregovora neće biti. „Zato, ako se rat završi, završava i njegovo predsjedanje.“
Nije The Hil nikako jedini koji mijenja svoj ton i prilagođuje ga aktualnim američkim ne samo političkim, već i ukupnim društvenim promjenama, koje će, međutim, generirati samo nove oštre unutarnje podjele i borbu gotovo „na život i smrt“.
Prosudba: konačna odluka o sudbini Europe i svijeta
Ne treba biti naivan. Usprkos činjenici da je Trump sada nedvojbeno jači i odlučniji u svojim namjerama nego što je bio u prvom mandatu, (neo)liberalna američka elita i dalje je snažna u svim sferama društva. Ona će mu se svim silama suprotstavljati i nedvojbeno će se povezati (a vjerojatno već i je) s europskim vladajućim elitama iste ideološke orijentacije.
Hoće li onda Trumpa u njegovim namjerama spriječiti Zelenski ili pak neki od lidera važnih europskih zemalja, poput britanskog premijera Keira Starmera koji s Emmanuelom Macronom koji su ga namjeravali uvjeriti kako griješi oko postizanja sporazuma s Putinom?
Gotovo sam siguran da ga neće uspjeti uvjeriti, jer i Trump i Putin imaju u vidu širu globalnu geopolitičku sliku od same Ukrajine kao problema. Međutim, ne vjerujem ni da dva europska lidera nisu svjesna moguće mračne sudbine, da se – ukoliko europske elite nastave sa svojom dosadašnjom politikom – Europska unija, umjesto SAD-a, sama može dovesti u poziciju postati glavni neprijatelj Rusije – i to na ukrajinskom bojnom polju!
Ono što pak sigurno znam, to je, da će ukoliko se idućih mjeseci ne uspije postići konačni sporazum o rješenju ukrajinskog sukoba, na europskom kontinentu vrlo brzo doći do velike eskalacije, a onda neka nam dragi Bog pomogne. Eskalaciju je, zapravo, do sada sprječavala još jedino Putinova nada da će upravo Trumpova pobjeda dovesti do kraja velike krize koja sve zlokobnije lebdi nad kontinentom. Ako ta nada iščezne vremena za kalkulacije i pomoć odnekuda i od nekoga Putin više neće imati, a time i „noge na kočnici“ eskalacije.
Ulazimo, dakle, u dramatično razdoblje donošenja konačne odluke o tome ide li svijet prema završetku novog hladnog rata i ustroju novog međunarodnog poretka (svojevrsnoj Jalti 2.0 ali ovoga puta bez europskog Churchila jer političara takvog kalibra i vizije unutar današnjih europskih elita nažalost više nema), ili pak prema svom posljednjem velikom sukobu.
