Nitko ničim ne ugrožava Hrvatsku, osim sama sebe glupošću i nesposobnošću svojih vođa.




Ovih su oružjem zveckavih dana hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, medijski popularna KGK, premijer Andrej Plenković i ministar obrane Damir Krstičević uglas otkrili općinstvu ljubav prema ratovanju i oružju: "Hrvati jako vole svoju vojsku". Pa je zato, jelte, državni vrh pozvan odmrznuti prije devet godina zamrznuto obvezno služenje vojnog roka. Jest da činjenice ni približno ne daju za pravo rečenim HDZ-ovim političarima iz državne vlasti, ali to gore po - činjenice.

Zadnji naraštaj zakonski obveznih novaka izašao je iz vojarni 2007. godine, a već je 2008. bila samo za mladež koja dragovoljno želi obući vojnu odoru, uzeti oružje u ruke i možebitno se profesionalno vidjeti u nekom od vojnih zvanja. HDZ-ova vlast tada, s premijerom Ivom Sanaderom za dirigentskim pultom, nije bez veze odlučila zamrznuti/ukinuti obvezu služenja vojnog roka. Ponajprije, ta je igra postala državi preskupa za ono što je od nje dobivala. Domovinski rat je završio, a Hrvatskoj kao priznatoj članici međunarodne zajednice više nije prijetila nikakva vanjska ugroza. Kao što ne prijeti ni dan-danas, kao članici EU-a i NATO-a. Država se opredijelila za znatno manju mirnodopsku vojsku, moderno opremljenu i uvježbanu - oko 17.000 profesionalaca i oko 20.000 u pričuvi, s godišnjim novačenjem 2000 plaćenih ročnika.

Za neku veliku i skupu stajaću vojsku nije bilo ni potrebe niti novca. Ratno profiterstvo i kriminalna pretvorba, tj. privatno-politička pljačka tzv. društvenog, narodnog, iz bivše države prenesenog bogatstva bacili su zemlju na prosjački štap. HDZ-ovi "domoljubi" napunili su džepove, a upropštenih oko četiri milijuna sugrađana predali dužničkim robovlasnicima. Hrvatska je definitivno priključena na transfuzijske aparate za puko preživljavanje. Teška kriza pogodila je i vojsku. Nekolicini najeksponiranijih navodno dugoprstića, od Ive Sanadera do Nadana Vidoševića i prvostupanjski već osuđene same ZNA SE stranke još se sramotno razvodnjava sudski postupak, koji bi uređena pravna država, kakva RH nije, riješila za tjedan dana:

"Dokažite, gospodine, da ste zakonito stekli imovinu" umjesto: "Dokažite mi da nisam zakonito stekao to čime raspolažem". Kojekakvi ememefovi, tzv. svjetske banke, goldman sachsovi, j. p. morgani i ini bjelosvjetski lihvari "domoljubno" su pripušteni dnevno brojiti zalogaje "Hrvaticama i Hrvatima", voajerski im zuriti u krevete, bacati ih iz ovršenih kuća i stanova, uzimati im radna mjesta, zakidati mladež za koliko-toliko izgledniju budućnost ... Ta je karcinogena društvena i ekonomska zbilja učinila vojsku nepopularnom u svakom smislu. Bila obvezna ili dragovoljna. Katastrofalno se srozao broj mladića i djevojaka koji su željeli uzeti pušku u ruke. Plaće dragovoljnih ročnika su padale od 2008. do danas, s oko 2500 kuna mjesečno na 1200 kuna, da bi vojni vrh ovih dana spominjao podebljanje na - 2000 kuna. Ako, i kada. Otkud novac?

O tome koliko "Hrvati vole svoju vojsku" svjedoči statistika iz doba vladine odluke o zamrzavanju vojne obveze. Većina je novaka "prigovorom savjesti" (sic) izbjegavala uzeti oružje, pa je spašavala svoj pacifizam civilnim služenjem vojnog roka. SDP-ov će saborski zastupnik Franko Vidović kazati u HTV-ovom "Otvorenom" da je takvih bilo oko 80 posto, a Marinko Krešić, glavni tajnik Hrvatskog generalskog zbora, tvrdi da ih nije bilo više od 65 posto. I u jednom i u drugom slučaju, indikativan je broj pacifista. Od planiranih 2000 profesionalnih, plaćenih ročnika godišnje, HV uspijeva privući manje od 1000. Slično je kritično stanje u pomlađivanju katoličkih crkvenih redova.

Političko je sljepilo i nerazuman atak na temeljna ljudska prava i slobode nekog silom tjerati pod oružje, ako to ne želi, a nikakvog rata nema na vidiku. Osim, kao uvijek, u ludim glavama kad ih smanta opaki Gerovit, pa uzrokuju masovne nesreće. Vojska godinama kronično pati od podfinanciranosti, RH izdvaja jedva nešto više od jedan posto BDP-a, a NATO-ov je standard najmanje dva posto. Plaće profesionalnih vojnika, dočasnika i časnika prosječno su upola niže od onih u politici, da se i ne govori o sramotno visokim primanjima saborskih zastupnika. Mjesecima ne dolaze na posao/sjednice, a ipak im sjeda na račune oko 20.000 kuna mjesečno. Ne srame se.

Vojna oprema, uključujući darovane borbene helikoptere, oklopnjake, itsl., u jadnom je stanju, neodržavana, a neki američki "darovi" te vrsti godinu i pol trunu na suncu i kiši još neobojeni. Od 12 MIG-ova 21, davno pregaženih vremenom, pa padaju sami od sebe, jedva lete dva-tri, a dob one šake pilota koji se još nisu trbuhom za kruhom otisnuli u bogate arapske zemlje (kao elitna posada Krila Oluje) najviša je u NATO-u.

Vojni analitičar portala Obris.orgIgor Tabak tvrdi da se obvezni vojni rok ne može uspostaviti, jer po Zakonu o obrani već postoji. Traje šest mjeseci. Može se samo odmrznuti, ali i to u slučaju rata ili neposredne vojne ugroze RH, a sve bi drugo - bez prethodne izmjene tog zakona - bila ilegalna rabota. Kamoli, kao što nepromišljeno i neznalački solira KGK, eksperimentiranje obveznim surogatom u trajanju tri-četiri tjedna vojne obuke. I to za ljetnih mjeseci, usred turističke sezone koja pouzdano puni državni proračun, a tisuće nezaposlenih djevojaka i mladića ima dvomjesečnu priliku ponešto zaraditi za kruh ili školovanje.

Toj KGK militarističkoj megalomaniji u prezaduženoj državi, vrag će znati zašto ako ne po direktivi SAD/EU/NATO-ovih političkih jastrebova, bespogovorno sekundira baš premijer Plenković koji, onako stasit, "iz zdravstvenih razloga" nije služio obvezni vojni rok niti se uključio u obranu u Domovinskom ratu. A 1990. je navršio 20 godina te je bio itekako zreo i za jedno i za drugo. No, studirao je pravo i gradio diplomatsku karijeru dok su mu vršnjaci krvarili na bojišnicama, ginuli, patili u zarobljeništvu ili kasnije dizali ruku na sebe, jer se nisu borili za državu kakva ih je dopala. Plenkoviću je bilo milije 1991./92. volonterski prevoditi u Promatračkoj misiji Europske zajednice, obavljati studentsku praksu 1992. u Londonu (odvjetnička tvrtka Stephenson Harwood), stažirati 1993. u Europskoj pučkoj stranci u Europarlamentu, sudjelovati 1994. u radu hrvatske Misije pri Europskoj zajednici... A sad bi, kao hadezeovac od 2011. godine druge pripremao za ratno klanje? Tuđu djecu. Sic.

To bi prije i više od njega činila dvije godine starija KGK (1968.), koja također nije primirisala braniteljske bojišnice, a s 22 godine itekako je mogla pod pušku, nego je studirala, motala se po Zagrebu i 1993. diplomirala na Filozofskom fakultetu te, na preporuku tada profesora Miomira Žužula, doplivala do Ministarstva vanjskih poslova, Mate Granića i Ive Sanadera. Od tada joj je diplomatska karijera životni raison d'ȇtre. Samo dvije i pol godine starija od KGK i iz istog riječkog zavičaja, Ines Strenja-Linić, liječnica, provela je od prvog do zadnjeg dana Domovinskog rata u Gospiću, na prvoj crti bojišnice. I nikog sada, kao visokopozicionirana u državi članica Mosta, HDZ-ova koalicijskog partnera ne zaziva rat, ne zvecka oružjem niti koga sili pod pušku.

Hrvatska bi u taj smiješni kamp-tečaj obvezne igre rata za oko 30.000 mladih morala uložiti, ugrubo, 300-500 milijuna kuna. Ti milijuni nisu predviđeni ni državnim niti MORH-ovim proračunom. Dosad ih nitko još nije ni izračunao, a navodno je vojna obveza "gotova stvar" da bi se udovoljilo predsjednici RH, samo se čeka odluka.

Tko bi imao platiti morsku ideju KGK u okolnostima kad je državna blagajna na rashodovnoj strani kraća, realno, za oko 15 milijardi kuna već prije rebalansa, a državi je samo ove godine za vratom obveza otplate oko 65 milijardi kuna duga stranim vjerovnicima? To je pola proračuna. Godine 2018. je na redu još oko 61 milijarda, itd. Za tri-četiri tjedna ne može se kvalitetno osposobiti u neophodnim borbenim znanjima i vještinama za suvremeno ratovanje ni običnog pješaka s puškom i bombom u ruci, kamoli tenkista, člana posade drugih oklopnjaka, topnika, borbenog pilota, vojnika u PZO ili ABK sustavima, člana posade borbenih plovila... Gdje će boraviti možebitni budući "gušteri" kad su bivše vojarne pretežno promijenile namjenu i vlasništvo ili su totalno devastirane, srušene...? Tko će im i gdje kuhati?

Kojim će se novcem kupiti kreveti za 30.000 novaka, vojne odore, cipele, puške i ostala oprema, platiti obučni kadar i manevarski materijal? "Prava sitnica, to uopće nije problem", lakonski će militanti s državnog vrha i, naravno, izbjeći će konkretan odgovor na konkretna pitanja. Neće li navrat-nanos odmrznuta vojna obveza ugroziti ionako defektnu kadrovsku strukturu turističke sezone, jer će mladež biti natjerana masovno preskakati prepreke na poligonima i znojiti se po šumama i gorama umjesto da su pri ruci milijunima turista i zarađuju sebi i državi? Budući da većina mladeži nije sklona igrati se oružjem "pod moraš", jer se to sviđa KGK koja valjda i spava u vojnoj odori i s kalašnjikovom o boku, neće li ratne igre vlasti ubrzati ionako alarmantno iseljavanje te populacije iz zemlje? Trbuhom za kruhom.

Ismijavanje je povijesnih činjenica, notorno neznanje ili nedomoljubna demagogija militrističkog tipa braniti ponovnu obvezu vojnog roka tvrdnjom da "Hrvatsku nikada nitko više neće ugroziti" (Krstičević HRT-u), odnosno da "želimo oružane snage učiniti atraktivnim mladim ljudima" (Plenković u vojarni "Pukovnik Marko Živković" na Plesu). Otkad su Kolomanovi Mađari 1097. navodno na Selakovoj poljani na Gvozdu skratili za glavu posljednjeg hrvatskog kralja narodne krvi Petra Snačića/Svačića i Hrvate prreinačili u Trnoružicu koja sanja tisućgodišnji san o vlastitom kraljevstvu, Hrvatske su zemlje i njihovi žitelji stalno bili pod životnim/teritorijalnim ugrozama - Tatari, Ugri, Beč, Venecija, Turci, Francuzi, Hitler, Mussolini, Beograd..., sjeklo se glave Zrinskima i Frankopanima, hrvatski velmože su se međusobno istrjebljivali...

Nikakvi krstičevići nemaju pravo obmanjivati građane da toga više neće biti, jer će sigurno biti. Pitanje je samo stjecaja okolnosti i vremena. I tko god napadne, kad napadne, a napast će, bit će u vojnoj prednosti. Treba graditi mir i čuvati ljudsko dostojanstvo, a ne ratovati. Militanti koji sada zagovaraju kupnju oružja i vojnički dril umjesto kruha, stanova i radnih mjesta, vojnu obvezu radi novačenja topovskog mesa - a prednjači KGK, jedina valjda državnica osim ludog Kim Jong-una koja se obožava fotografirati u maskirnoj odori, s kalašnjikovom na gotov s' - neće poslati svoje razmažene sinove i kćeri u vojne kampove. Prvi će, zagrme li MIG-ovi 29 iz susjedstva ili MIG-ovi 35 iz šireg susjedstva, čime između redaka plaše javnost, a projektili s gljivastim nabojima počnu pogađati Zagreb, Rijeku, Split..., čoporativno pobjeći na čelu "proslavljene" u Domovinskom ratu münchenske satnije.

Plenkovićeva bajka o "atraktivnosti oružanih snaga", koje su zabrinjavajuće po borbenoj gotovosti, nema izgleda pridobiti mladež koja, s obiteljima, dnevno živi domovinu u kojoj se ne da pristojno ostarjeti. Bude li zagrmjelo, tko će braniti zemlju političkih demagoga, koji su naprtili sugrađanima poderane gaće na štapu?

Predsjedničin hir o obveznom vojnom roku, koji je prije dvije godine bio i jedna od mrkava njezine predizborne kampanje, a po povratku sa "službenog" puta u SAD (73.000 kuna troška poreznim obveznicima za sedam dana = više od prosječne godišnje plaće u RH) naprasno to želi ostvariti zajedno s premijerom i ministrom obrane, drastično je podijelio građane. Je li vojni rok direktiva SAD/NATO-a ili KGK opet samodopadno solira? Portal televizije N1 Hrvatska otvorio je anketu s pitanjem "Treba li Hrvatska vratiti obavezno služenje vojnog roka?" Odziv je iznenađujuće  masovan. Zadnji rezultat dok ovo pišemo: 74,48 poto građana je protiv, a 25,52 za vojnu obvezu. Pretpostaviti je da će i konačan omjer biti 4-1 u korist pacifista.

Istodobno, mediji i društvene mreže su eksplodirali reagiranjima, pretežno protiv militarizacije RH. Nitko ničim ne ugrožava Hrvatsku, osim sama sebe glupošću i nesposobnošću svojih vođa. Građani se ne libe ironije, satire, pa i otvorenih uvreda na račun ratnički raspoložene predsjednice, premijera i resornog ministra.

h-alter