Bezobzirni cinizam hrvatskih "javnih" medijskih i kulturih ustanova, ako se to ustanovama, medijima i kulturom još uopće može i zvati, doista je nevjerojatan. Kao da su građani i javnost, kojima bi oni trebali, oprostite na avangardnom izrazu - služiti, zapravo njihovi najveći neprijatelji, pa ih, kad ih već ne mogu sasvim uništiti, budući da im od njih dolazi, kako su slijepo uvjereni - "za sve neophodan novac", u svakom slučaju moraju što više lagati, manipulirati, zaglupljivati, s/špinovati, praviti budalama, varati...
Nije to ništa naročito novo, naravno: u ovim krajevima, a i šire, političari pogotovu, hipertrofirali su propagandu i manipulaciju do neslućenih razina, kakvih se ne bi postidio ni Goebbels, najdosljedniji razvijatelj bolesnog "nauka" po kojemu su "vođama" prvi i najvažniji neprijatelji vlastiti sljedbenici/narod, te ih trebaju zavesti i zaluditi do potpune ispranosti kako bi bespogovorno mogli provoditi njihove monstruozno "banalne" ideje.
Ta, (samo)uništavajuća "metoda" malo pomalo uselila je ne samo u (neke) svjetske vlade i bjelosvjetske korporacije, nego sve više preuzima do sada ipak barem donekle neovisne medije i kulturu, te to čini tako otvoreno i očito, odnosno u suštini tako amaterski, kao da je riječ o nekoj masovnoj histeriji koja, što više uzima maha, to efikasnije uklanja i one posljednje zadrške i maske, pa sad zahvaća i one koji su se, ne iz principijelnosti i hrabrosti nego iz kukavičluka i opreza, opirali tom pseudosistemu, zanoseći ih da misle kako bi i oni od svega toga ipak mogli nešto ušićariti...
Jedan, možda mali i banalan, ali zoran primjer svježeg djelovanja te propagandne mašinerije svakako je način na koji je u domaćim medijima, na HRT-u prvenstveno, tretirano sudjelovanje u Cannesu i osvajanje nagrade filma Zvizdan Dalibora Matanića, prvog hrvatskog dugometražnog igranog filma u nekom od službenih natjecateljskih programa tog filmskog festivala unatrag nekoliko desetljeća.
Naime, Hrvatski audiovizualni centar, državna ustanova od koje je film i dobio novac, atmosferu oko Matanićeva devetog dugometražnog igranog filma i njegova premijernog prikazivanja u okviru kanske sekcije Un certain regard počeo je napumpavati još i prije početka festivala, da bi potom i s lica mjesta nastavio "izvještavati" o "povijesnom događaju", "trijumfalnoj premijeri", "gromoglasnom pljesku", "oduševljenju"..., što su hrvatske takozvane agencije, kuće i novinari ne samo bez ikakve provjere i predznanja "kopiravali", nego su, poput nekih loših daktilografa, sve to i poslušno širili okolo još malo "pojačano", baš kao što se to od njih i očekivalo.
Naravno, ništa od objavljivanoga o Zvidanu po hrvatskim televizijama, portalima i novinama nije se moglo naći i u francuskim i inim europskim medijima, no tim je, naravno, posao podizanja buke, paljenja baklji i skandiranja za HAVC i njegove loše daktilografe bio zahtjevniji.
Ali, da malo pojasnimo onima kojima (hrvatske) kinematografske prilike nisu već poznate. Činjenica da je jedan ovdašnji dugometražni igrani naslov tek nakon punih trideset i nešto godina uspio ući na Cannes može pokazivati da: 1. Hrvatska čitavo to vrijeme, pa i u posljednjih, havcovskih sedam godina, nije imala doista dobar film, što bi bilo više porazno nego za slavljenje, te bi, jednako kao o uspjehu producentice Ankice Jurić Tilić i njezina autora, svjedočilo o neuspjehu ubrzano rastuće hrvatske filmske "javno-privatne" "moćne zajednice" koja odlučuje o tomu što i kako će se snimati; 2. ukoliko smo dobrih filmova ipak imali, te ukoliko se iz "male", kinematografije bez jakih autorskih osobnosti (do sada), na Cannes ipak može doći nekim ozbiljnijim (političkim) lobiranjem, postavlja se pitanje zašto to isto nije (uspješno) učinjeno i za druge hrvatske filmove i autore, kojima svi priznaju potencijal i kvalitetu (ali nisu dobili ni priliku da snime devet /ispod/prosječnih cjelovečernjih filmova u 15 godina).
Na eventualni odgovor kako je potrebno vrijeme da se "izlobira" mjesto u Cannesu, ili da se "stvari moraju poklopiti", logično se nameće potpitanje: ima li siromašni hrvatski puk toliko novaca, te kakvog uopće ima interesa i/li smisla u tomu da (po) deset godina plaća kako bi pojedinci, ne nužno ni oni najbolji, "upali" među (europsku) elitu i razgaljeno prošetali crvenim sagom u Cannesu, a onda i izjavljivali da će "zasigurno ostvariti međunarodnu karijeru"?
Iz te perspektive jasnije je i zašto je, u situaciji kada je doista bilo dovoljno da se sve isprati medijski korektno, pa možda čak i pomalo navijački, HAVC-u bilo potrebno da priču napumpa do bombastičnih razmjera i tako podigne što neprozirniju dimnu zavjesu za (ostatak) svoje (ne)djelatnosti. Pa su tako plaćenici HAVC-a, na čelu sa svojim pseudopoglavicom Hrvojem Hribarom, hrvatske pseudonovinare morali uredno zasipati nekakvim "objavama" i "izvještajima", "izbrijavajući" atmosferu, kao da su znali kako će za kraj, odnosno za protekli vikend, uslijediti kulminacija, na kojoj će i jedni i drugi moći pokazati svu raskoš svoga "talenta".
(Bilo je u Cannesu i stvarnih novinara i kritičara, iz čijih se izvještaja i kritika "između redaka" moglo naslutiti kako se ipak ne radi o nekom baš toliko "sjajnom" filmu, a koji su navodili i da "tri priče Zvizdana nisu jednako dobre" jer je prva "opterećena ekspozicijskim objašnjavnjem konteksta" i slično... No, njih su "privatne" novine poslale tamo da pišu, i to potpišu svojim imenom, samo kako bi onda neki uredničić/ka na sve mogao staviti potpuno neistinit naslov, te "fini pljesak" pretvorio u "trijumfalno vraćanje", budući da zna kako je njegova publika mahom glupa i, pogotovu kulturu, ne čita dalje od naslova.)
I tako, u subotu navečer, na većini hrvatskih portala, novina, televizija... osvane (možda bi, da ta riječ nije tako ružna, bilo primjerenije reći da "omrkne") kako je "Matanićev film osvojio glavnu nagradu u najvažnijem pratećem programu festivala". Ako se čita malo pozornije, ubrzo se, međutim, primijeti kako se naslov u jednim novinama nekako čudno ne poklapa s pripadajućim mu tekstom, a nađe se i još poneki medij koji ni u naslovu ne spominje "glavnu nagradu", da bi se na kraju, u francuskim medijima, otkrilo - gle čuda - kako je ( njima) glavnu nagradu programa Izvjestan pogled - Le prix Un certain regard - dobio islandski film Ovnovi (Hrútar) Grímura Hákonarsona, dok se hrvatskog "pobjednika" ili ne spominje, ili ga se eventualno navodi usput.
Nije da hrvatski čitatelji i gledatelji nisu navikli na "ratno izvještavanje", ili "praćenje rada" Vlade i raznih ministarstava, kao i da nisu već slušali o "trijumfalnosti" filmskih Gospa i Četveroreda; no, to su bila neka prošla, "neslobodnomedijska" mračna vremena, zar ne...?
Čak i kada bi svi pristali na izopačenu logiku po kojoj je HAVC, kako bi pokazao/prikrio svoj (ne)rad, dužan film "propagirati" najjače moguće, pa i "krivim navođenjem", još uvijek se postavlja pitanje zašto bi u tomu morali sudjelovati "javni servisi" HRT i Hina te drugi privatno-javni i javno-privatni hrvatski mediji? I, kako je uopće moguće da na tom "povijesnom događaju" (javne) nacionalne kuće nemaju svoje izvjestitelje, pa o njemu na portalu HRT-a slušamo iz nemuštih telefonskih javljanja samoga redatelja?! Ili nam zaposlenica HAVC-a glumi izvjestiteljicu te kao "objektivna" strana izvještava što se dogodilo?!?
Neki će, naravno, reći kako ni HAVC ni filmska ekipa nisu ni krivi ni odgovorni za neprofesionalnost HRT-a i ostalih "medija", budući da oni, u svom "izvještavanju" nisu eksplicite naveli kako je film odnio "glavnu nagradu", nego su "samo" propustili naglasiti bitno.
Dobro: recimo i da su u pravu. U Hrvatskoj je u zadnjih nekoliko godina bez posla ostalo (barem) tisuću novinara, ne zbog nedostatka vijesti, nego kako bi se zatrlo i ono malo preostalog novinarstva, odnosno kako bi ih zamijenili loši, no poslušni, najčešće mladi i neiskusni daktilografi. U skladu s tim, i nadobudni su hrt-ovci i hrt-ovke te njima slični u drugim medijima odradili "posao" s Cannesom kako su odradili. Ali, zašto nitko od tih silnih plaćenika HAVC-a nije odmah reagirao na njihovu traljavost, ignoranciju i/li uklanjenost, te poslao ispravak? Zar nema na čitavom HRT-u neki urednik, redaktor, novinar, "filmoznalac" koji može javiti kako je to sve netko (recimo) pogrešno shvatio, i tražiti da se to što prije ispravi, onako kako se to u novinarstvu inače radi(lo)? Čak ni čitav dan nakon proglašenja, ni u Dnevniku HRT-a nema nikoga tko bi znao da to nije (prema žiriju) "najbolji film programa"?!?
U krajnjem slučaju, zašto tu "sitnu" greščicu nije ispravila sama producentica za svoga kratkog gostovanja u "središnjoj informativnoj emisiji" HTV-a, ili redatelj dan poslije? Zato što nisu znali, zato što to nije (marketinški) pametno, ili zato što živimo u "kulturi laži", kako je to već odavno i naslovom svoje kultne knjige konstatirala sve aktualnija, ali i sve, na svu sreću - ipak neuspješno, odgurivanija Dubravka Ugrešić?
Zar baš nikome od propagatora hrvatskog filma, "uspjeha" i čega sve ne, nije palo na pamet da je možda upravo ta "kultura (sitnih) laži" i otjerala hrvatsku publiku iz kina, a čitatelje od novina, budući da oni još uvijek pismeni ipak nisu (tako) glupi kako oni računaju, kao i da "neke ljude možeš varati sve vrijeme, sve ljude možeš varati neko vrijeme, ali ne možeš sve ljude varati sve vrijeme".
Dakle, još jednom: ako ste možda pogrešno shvatili, odnosno ako ste doslovno shvatili većinu subotnjih "izvještaja" s Filmskog festivala u Cannesu, evo ispravak: vizdan nije na tom, jednom od najvažnijih filmskih festivala u svijetu, osvojio nikakvu "glavnu nagradu" (pogotovu ne Zlatnu palmu koja je pripala francuskom filmu Dheepan Jacquesa Audiarda), jer nije ni bio u glavnom natjecateljskom programu. Matanićev film bio je u sekciji Izvjestan pogled (Un certain regard), dijelu službene selekcije paralelnom glavnom natjecateljskom programu te namijenjenom raznolikim, "drugačijim i originalnim filmovima" i uglavnom globalno (još) neafirmiranim autorima.
Glavnu nagradu tog (pot)programa osvojili su Hákonarsonovi islandski Ovnovi, dok je Matanićevu filmu pripala Nagrada žirija - 'Izvjestan pogled', ono što se često na (drugim) festivalima zove i "posebno priznanje", odnosno što je na neki način utješna, druga nagrada koja se daje naslovu koji žiri ne smatra najboljim, ali ga ipak želi izdvojiti.
Za one koji misle kako je sve to "sitnica", pojasnimo da se radi o "pogrešci" sličnoj onoj po kojoj bi gotovo svi hrvatski mediji 1998. izvijestili kako je hrvatska nogometna reprezentacija na svjetskom prvenstvu ušla u finale i osvojila prvo ili drugo, a ne treće mjesto. I nije baš neka razlika, zar ne?
h-alter
