Slavonski Brod je oduvijek bio grad bicikla i biciklista. Nema obitelji koja ne posjeduju barem dva bicikla. Oni koji ih eventualno nemaju, posuđuju od susjeda ili rođaka. Bicikli je prijevozno sredstvo za ljude i robu. Bicikli se voze i rekreativno.
– Vidi, moj mjerač prijeđenih kilometara pokazuje da sam danas prešao 27, a ukupno od kada sam ga kupio 2 983, dovikuju se klinci, vlasnici raznolikih perolakih modela.
Njima iznajmiti bicikl može samo mađioničar ili hipnotizer. To neodoljivo podsjeća na ofucane analogije o majstorima koji mogu prodati Beduinima pijesak ili Eskimima led.
Pisao sam već o rent-a-bike biznisu. Ovaj put na pisanje zabilješke o svojim lutanjem Brodom i susretima s biciklima koji su uvijek na broju, navela me asocijacija na Krležinu pjesmu Konji pred krčmom.
Crvene zavjese krčme, vino kiselo vonja,
pred krčmom šuti žalosna lubanja konja.
Svjetiljke pruga klizi po sivom dlakavom stegnu,
lubanja konjska čeka, da je dignu i stegnu,
da udari kopitom kamen, da se umorno krene
niz ulicu maglenu, sivu: žalosne uspomene
niču u glavi konjskoj. Titraju sjene
u krugu vlažne, pospane, tužne zjene.
I tako čekanje traje. Pod svjetiljkom kod ugla
smiju se djevojke noćne. Miču se lica u krznu.
A lubanja konjska šuti. U velu stida i rugla
konji pred krčmom čekaju i čitave noći mrznu.
U jednoj lapidarnoj analizi tvrdi se da Krležina pjesma sugestivno predočuje atmosferu noćnoga, provincijskog pejzaža s krčmom u središtu gdje bespomoćni i poslušni konji cijele noći strpljivo čekaju gospodara. Personificirana životinjska bića u pjesmi hrane se žalosnim uspomenama i stoički prihvaćaju svoju nemilu, sivu sudbinu, odajući tek šutnjom svijest o njoj.
Dok gledam ove ulaštene bicikle koje slabo tko (ili nitko?) ne treba, a trebali bi ih za račun gazda unajmiti Brođani-Beduini, preinaćujem posljednja dva sitiha:
A metalni guvernal šuti. U velu stida i rugla
bicikli na ulici čekaju unajmljivače i trpe vremena hirove.
Konji u Krležinoj alegorijskoj pjesmi simboliziraju socijalnu nasuprotnost licima u krznu, a bicikli u Štamparevoj ulici sugeriraju predodžbu o nesmiljenom karakteru napretka koji danas, u socijalnom smislu, još više razdvaja aktere socijalne drame. Samo, konji osjećaju vrijeme, imaju sjećanja, a bicikli su obamrli, bez uspomena. Svrha im je ogoljena. Za to je zaslužan napredak.
