Poput ljudske prašine raspršuju se Brođani po svijetu. Sve do mora i preko granice u Uniju. Seobe prema Zapadu traju i trajat će zauvijek. Uskoro će biti masovne i prema Istoku. Premještaju se iz svog grada, odlaze kao prostodušni dečki i cure, a na odredišta stižu kao radna snaga. To i hoće biti – radnici, hoće rad, a ne bit oni koji ga čekaju. U bjekstvu su od neimaštine, od nametnutih, žilavih, neuništivih pravila potkupljivanja, od prijetnji oduzimanjem građanskih prava njihovoj budućnosti; brane svoje dostojanstvo i izglede da budu ljudi sa šansama koji žive od svog obrazovanja i vještina. Znaju što imaju danas i ovdje ispod laži koje im se serviraju kao istine. Ne žele više čekati mȁnu s neba, protraćiti mladost, slušati beznačajna obećanja onih koji su s demokratskom legitimacijom nemilosrdno stavili šape na njihovo postojanje, hoće biti gospodari svog života i kapetani svoje sudbine. Odgovorni su ljudi, zreli, zabrinuti, jer su svjesni da je nezaposlenost teška kao tuč, da je zdrobila egizistencije njihovih roditelja. Ne mogu dopustiti da to i njima učini. Nije ugodno biti stranac, kao ekonomist guliti krumpire u Dalmaciji, ali još je neugodnije ne zaraditi ništa, ili trpjeti iskorištavanje bez odgovarajuće plaće. Odlazeći, raskrinkavaju izrabljivače i indiferentnost odgovornih.
Stigli su, umiju komunicirati, znaju raditi. I oni sada govore i pišu svojima kao Dostojevski svom bratu pred odlazak u Katorgu: Brate! Ja nisam tužan, niti sam pao duhom. Život je svuda život; život je u nama, a ne u vanjskom svijetu. Bit ću okružen ljudima, a biti čovjek među ljudima i ostati to uvijek bez obzira na kakvu bilo nesreću, ne tužiti se, niti klonuti, to je život, to je njegov zadatak. Ja sam to shvatio. Ta mi je ideja ušla u plot i u krv. Jest! Istina je!
Na ulicama Broda, preko telefona, sve se češće čuju razgovori susjeda, prijatelja, poznanika o tome kako su se snašla njihova djeca. Danas, u Horvatovoj ulici, pored apoteke, čuo sam otprilike ovaj dijalog:
- Znate li da mi je nakon kćerke otišao i sin?
- Ma nemojte?!
- Ona mu je našla posao u istom gradu. Plaćat će mu gazda i prekovremene sate. Ovdje se ubijao od posla. Za obavljanje istih poslova zarađivat će tri puta više. Od prve plaće poslao je samo za mene 100 eura. Vi znate da sam čak ja njih pomagala od svoje mizerne penzije, a sad će oni malo mene.
- A što će snaja i djeca?
- I oni idu početkom iduće godine. E, da, svaku večer i kčer i sina čujem i vidim preko skypa.
- I što kažu?
- Sve je dobro, samo još uvijek su pomalo ljuti. Nije lako ne misliti na svoj grad, na prijatelje... Drukčije su zamišljali svoje živote. Eh, naviknut će se. Dolazit će. Treba im samo pet sati do Broda. Važno je da rade.
Stigli su, umiju komunicirati, znaju raditi. I oni sada govore i pišu svojima kao Dostojevski svom bratu pred odlazak u Katorgu: Brate! Ja nisam tužan, niti sam pao duhom. Život je svuda život; život je u nama, a ne u vanjskom svijetu. Bit ću okružen ljudima, a biti čovjek među ljudima i ostati to uvijek bez obzira na kakvu bilo nesreću, ne tužiti se, niti klonuti, to je život, to je njegov zadatak. Ja sam to shvatio. Ta mi je ideja ušla u plot i u krv. Jest! Istina je!
Na ulicama Broda, preko telefona, sve se češće čuju razgovori susjeda, prijatelja, poznanika o tome kako su se snašla njihova djeca. Danas, u Horvatovoj ulici, pored apoteke, čuo sam otprilike ovaj dijalog:
- Znate li da mi je nakon kćerke otišao i sin?
- Ma nemojte?!
- Ona mu je našla posao u istom gradu. Plaćat će mu gazda i prekovremene sate. Ovdje se ubijao od posla. Za obavljanje istih poslova zarađivat će tri puta više. Od prve plaće poslao je samo za mene 100 eura. Vi znate da sam čak ja njih pomagala od svoje mizerne penzije, a sad će oni malo mene.
- A što će snaja i djeca?
- I oni idu početkom iduće godine. E, da, svaku večer i kčer i sina čujem i vidim preko skypa.
- I što kažu?
- Sve je dobro, samo još uvijek su pomalo ljuti. Nije lako ne misliti na svoj grad, na prijatelje... Drukčije su zamišljali svoje živote. Eh, naviknut će se. Dolazit će. Treba im samo pet sati do Broda. Važno je da rade.
