„Svako dijete ima se pravo roditi, pa i ono začeto silovanjem. Tko smo mi da odlučujemo koje bi se dijete trebalo roditi? Zašto bi dijete bilo kažnjeno zbog zločina koji se dogodio? Znanstveno je dokazano da silovane žene imaju manji postotak pobačaja!“
U neko drugo, moderno doba, u kakvoj dalekoj prošloj budućnosti, takvu jednu besprizornu budalu – dok gura stara dječja kolica puna nekakvih papira, urlajući kako „i silovana žena mora roditi“ - publika na gradskim trgovima, u noćnim tramvajima ili pred jeftinim kolodvorskim gostionicama ispraćala bi tek ravnodušnim, u boljem slučaju sažaljivim pogledom, a ulična banda od pet-šest kuštravih, nepobačenih balavaca surovo bi podbadala i ohrabrivala sirotog bolesnika. „Tako je, Vice! Neka rodi kurva!“, vikali bi za njim obijesni huligani, a on bi siromah uživao u predstavi, podižući kažiprst i deklamirajući piskutavim glasićem kako se „svako dijete ima pravo roditi“. Sve dok ga na koncu, jasno, ne bi dohvatila kakva iznervirana žena na povratku s posla u Nami, i nalupala ga kišobranom po tintari.
„Dobro je, Vice“, prišao bi mu onda kvartovski policajac i uhvatio ga pod ruku, pa pomogao da ustane s tla i vrati papire u kolica. „Ajmo sad kući, dosta je bilo.“
U to drugo, moderno doba, u kakvoj dalekoj prošloj budućnosti, svi u gradu znali bi Vicu, Vicu Embrija, žive bi se urbane legende raspredale oko tog osebujnog lika što u crnom građanskom odijelu gura stara dječja kolica puna papira. Pričalo bi se da mu je pravo ime Vincent John i da je došao iz Australije, da je tamo, kažu, magistrirao ili doktorirao, čak i predavao na fakultetu, prije nego što je prolupao – po jednima nije uspio iznijeti traumu iz katoličke srednje škole, po drugima je kolegica s fakulteta navodno abortirala kad je shvatila da je ne nekom razuzdanom božićnom partyju zanijela s ludim Vincentom – pa nabavio nekakva dječja kolica i počeo nedjeljom poslije mise maltretirati cijeli grad svojim somnambulnim solilokvijima o abortusu.
„Ali znanstveno je dokazano da silovane žene imaju manji postotak pobačaja!“, plačnim glasom ponavljao bi Vice Embrio tražeći slomljene naočale po lokvi u asfaltu, a policajac bi ga blago tapšao po ramenima, sve vragolasto namigujući društvu pred gostionicom: „Eh, znam i ja to, moj Vice, ali hajde ti to dokaži budalama!“
Tako bi u neko drugo, moderno doba, u kakvoj dalekoj prošloj budućnosti, izgledao tužan život Vincenta Vice Batarela, jednog iz galerije živopisnih osebujaneca i klauna s asfalta o kojima bi okrutno društvo mnogo godina kasnije pisale cijele urbane mitologije i nostalgične starogradske priče – Bata Bujica, Skejo Hitler, Admiral Leši, Pernar Palestinac, Vlado Biskup, Kapelan Stoja, Željka Referendum ili Kalamity Jane-Kitarović, zvana još i Kolinda Četiri Pištolja, i među njima Vice Embrio, „sjećaš se onoga s dječjim kolicima?“, „kako se ne bih sjećao, 'svako se dijete ima pravo roditi, hosana u visini!'“.
Tako bi, rekoh, bilo u neko drugo, moderna doba, u kakvoj dalekoj prošloj budućnosti: u ovoj našoj sadašnjoj prošlosti, međutim, zagrebački redikul Vice Embrio cijenjeni je gospodin Vincent John Batarelo, sam nosivi stup hrvatskog društva, ugledni katolički aktivist i predsjednik udruge Vigilare, predstojnik Ureda za pastoral obitelji Zagrebačke nadbiskupije i član saborskog Odbora za dijasporu. I odjednom eno istog onog Vice Embrija u crnom građanskom odijelu na Markovu trgu, sve s dječjim kolicima - pače, dvanaest takvih kolica! – u kojima pred Vladu nosi stotinu sedamdeset hiljada potpisa podrške njegovu prijedlogu zakonske zabrane pobačaja, sve jednako mašući kažiprstom i deklamirajući piskutavim glasićem.
„Svako dijete ima se pravo roditi, pa i ono začeto silovanjem. Tko smo mi da odlučujemo koje bi se dijete trebalo roditi? Zašto bi dijete bilo kažnjeno zbog zločina koji se dogodio? Znanstveno je dokazano da silovane žene imaju manji postotak pobačaja“, govori Vice Embrio u ovoj našoj čemernoj sadašnjoj prošlosti sve jednako kako bi govorio i u ono neko drugo, moderna doba, u kojemu bi bio sažaljena, izrugana i nalupana gradska budala, samo danas za pravom pravcatom govornicom na Trgu svetog Marka, kao zvijezda betoniranog hrvatskog establishmenta.
A bogami su tamo i svi iz te daleke prošle budućnosti: eno one nervozne žene iz Name, danas bez posla, s transparentom umjesto kišobrana i krunicom veličine brodskog lanca oko vrata, eno i one ulične bande, danas uredno počešljanih ministranata u tijesnim svijetloplavim majicama s natpisom „Za život“ - sve jednako i oni govore, „neka rodi kurva!“, samo mrtvi ozbiljni - eno na Trgu svetoga Marka i one ravnodušne publike iz noćnih tramvaja i jeftinih kolodvorskih gostionica, svi odjednom mrmore očenaš i glasno odobravaju dok ugledni gospodin Vincent Vice Batarelo s govornice viče kako „i silovana žena mora roditi“, a eno bogami i onog policajca, što danas mrk i mrtav ozbiljan čuva Vicu Embrija da ga ne bi netko krivo pogledao.
Nikoga, eto, na Trgu svetog Marka nema da uhvati Vicu pod ruku i blago potapša po ramenu: „Dobro je, Vice, ajmo sad kući, dosta je bilo.“
Umjesto toga, u ovoj se tužnoj i mračnoj hrvatskoj sadašnjoj prošlosti najozbiljnije mora polemizirati sa retardiranim stavovima, lupetanjima i „znanstvenim činjenicama“ svakog gradskog redikula, pa sam i sâm sebe uhvatio gdje ovu priču pišem s namjerom da – ako je zaista „dokazano da silovane žene imaju manji postotak pobačaja“ – predložim zakonsku zabranu silovanja s kondomom, ili čak, razmislite malo, potpunu dekriminalizaciju i legalizaciju silovanja. Pa da za humanu reprodukciju dokinemo kompliciranu birokratsku proceduru i omraženi, nerazumljiv institut „ženskog pristanka“, što je frustrirao cijele naraštaje rasplodnih hrvatskih mužjaka, desetkovao popis stanovništva Republike Hrvatske i obogatio privatne ginekološke ordinacije.
Jer silovane Hrvatice ne abortiraju, silovane Hrvatice – zna Vice Embrio – hrle u rodilišta pjevajući „Rodila me majka Hrvatica“, svaka čestita Hrvatica sanja mračni prigradski pothodnik, stasitog nekog katoličkog aktivistu s tetoviranim Kristom preko prsiju, brzi seks s pogledom u mrtvu neonsku lampu na betonskoj deki, toplu sobu u Vrapču, gredicu s cvijećem i dvanaestoro zdrave djece u nadbiskupskom prihvatilištu Svete Cecilije.
U ovoj našoj sadašnjoj prošlosti, Vice Embrio cijenjeni je gospodin Vincent John Batarelo, sam nosivi stup hrvatskog društva, u ovoj našoj čemernoj trenutačnoj prošlosti on ili Bata Bujica, Skejo Hitler, Admiral Leši, Pernar Palestinac, Vlado Biskup, Kapelan Stoja, Željka Referendum ili Kalamity Jane-Kitarović, zvana još i Kolinda Četiri Pištolja, sama su društvena elita, a publika na gradskim trgovima, u noćnim tramvajima ili pred jeftinim kolodvorskim gostionicama ravnodušnim, u boljem slučaju sažaljivim pogledom ispraća tek gdjekoju nesretnicu što se usudi naglas reći da je žena „gospodar svoga tijela“ i da ima, kako ono, „pravo na izbor“. Ona ulična banda od pet-šest nepobačenih balavaca u tijesnim svijetloplavim majicama s natpisom „Za život“ okrutno je onda podbada i zajebava, sve dok je, jasno, ne dohvati kakva iznervirana žena, majka i domaćica na povratku sa svete mise, i nalupa kišobranom po tintari. A kvartovski policajac na koncu ne uhvati pod ruku, pa odvuče do obližnjeg pothodnika da onako krvava ne kisne.
U ovoj našoj sadašnjoj prošlosti, naime, besprizorni, sažaljenja i kišobrana vrijedni redikuli ste vi. Neće vam, istina, bog zna što značiti, ali barem će o vama jednog dana pisati urbane mitologije i nostalgične starogradske priče, „sjećaš se one silovane s dvanaest dječjih kolica?“.
6yka
U neko drugo, moderno doba, u kakvoj dalekoj prošloj budućnosti, takvu jednu besprizornu budalu – dok gura stara dječja kolica puna nekakvih papira, urlajući kako „i silovana žena mora roditi“ - publika na gradskim trgovima, u noćnim tramvajima ili pred jeftinim kolodvorskim gostionicama ispraćala bi tek ravnodušnim, u boljem slučaju sažaljivim pogledom, a ulična banda od pet-šest kuštravih, nepobačenih balavaca surovo bi podbadala i ohrabrivala sirotog bolesnika. „Tako je, Vice! Neka rodi kurva!“, vikali bi za njim obijesni huligani, a on bi siromah uživao u predstavi, podižući kažiprst i deklamirajući piskutavim glasićem kako se „svako dijete ima pravo roditi“. Sve dok ga na koncu, jasno, ne bi dohvatila kakva iznervirana žena na povratku s posla u Nami, i nalupala ga kišobranom po tintari.
„Dobro je, Vice“, prišao bi mu onda kvartovski policajac i uhvatio ga pod ruku, pa pomogao da ustane s tla i vrati papire u kolica. „Ajmo sad kući, dosta je bilo.“
U to drugo, moderno doba, u kakvoj dalekoj prošloj budućnosti, svi u gradu znali bi Vicu, Vicu Embrija, žive bi se urbane legende raspredale oko tog osebujnog lika što u crnom građanskom odijelu gura stara dječja kolica puna papira. Pričalo bi se da mu je pravo ime Vincent John i da je došao iz Australije, da je tamo, kažu, magistrirao ili doktorirao, čak i predavao na fakultetu, prije nego što je prolupao – po jednima nije uspio iznijeti traumu iz katoličke srednje škole, po drugima je kolegica s fakulteta navodno abortirala kad je shvatila da je ne nekom razuzdanom božićnom partyju zanijela s ludim Vincentom – pa nabavio nekakva dječja kolica i počeo nedjeljom poslije mise maltretirati cijeli grad svojim somnambulnim solilokvijima o abortusu.
„Ali znanstveno je dokazano da silovane žene imaju manji postotak pobačaja!“, plačnim glasom ponavljao bi Vice Embrio tražeći slomljene naočale po lokvi u asfaltu, a policajac bi ga blago tapšao po ramenima, sve vragolasto namigujući društvu pred gostionicom: „Eh, znam i ja to, moj Vice, ali hajde ti to dokaži budalama!“
Tako bi u neko drugo, moderno doba, u kakvoj dalekoj prošloj budućnosti, izgledao tužan život Vincenta Vice Batarela, jednog iz galerije živopisnih osebujaneca i klauna s asfalta o kojima bi okrutno društvo mnogo godina kasnije pisale cijele urbane mitologije i nostalgične starogradske priče – Bata Bujica, Skejo Hitler, Admiral Leši, Pernar Palestinac, Vlado Biskup, Kapelan Stoja, Željka Referendum ili Kalamity Jane-Kitarović, zvana još i Kolinda Četiri Pištolja, i među njima Vice Embrio, „sjećaš se onoga s dječjim kolicima?“, „kako se ne bih sjećao, 'svako se dijete ima pravo roditi, hosana u visini!'“.
Tako bi, rekoh, bilo u neko drugo, moderna doba, u kakvoj dalekoj prošloj budućnosti: u ovoj našoj sadašnjoj prošlosti, međutim, zagrebački redikul Vice Embrio cijenjeni je gospodin Vincent John Batarelo, sam nosivi stup hrvatskog društva, ugledni katolički aktivist i predsjednik udruge Vigilare, predstojnik Ureda za pastoral obitelji Zagrebačke nadbiskupije i član saborskog Odbora za dijasporu. I odjednom eno istog onog Vice Embrija u crnom građanskom odijelu na Markovu trgu, sve s dječjim kolicima - pače, dvanaest takvih kolica! – u kojima pred Vladu nosi stotinu sedamdeset hiljada potpisa podrške njegovu prijedlogu zakonske zabrane pobačaja, sve jednako mašući kažiprstom i deklamirajući piskutavim glasićem.
„Svako dijete ima se pravo roditi, pa i ono začeto silovanjem. Tko smo mi da odlučujemo koje bi se dijete trebalo roditi? Zašto bi dijete bilo kažnjeno zbog zločina koji se dogodio? Znanstveno je dokazano da silovane žene imaju manji postotak pobačaja“, govori Vice Embrio u ovoj našoj čemernoj sadašnjoj prošlosti sve jednako kako bi govorio i u ono neko drugo, moderna doba, u kojemu bi bio sažaljena, izrugana i nalupana gradska budala, samo danas za pravom pravcatom govornicom na Trgu svetog Marka, kao zvijezda betoniranog hrvatskog establishmenta.
A bogami su tamo i svi iz te daleke prošle budućnosti: eno one nervozne žene iz Name, danas bez posla, s transparentom umjesto kišobrana i krunicom veličine brodskog lanca oko vrata, eno i one ulične bande, danas uredno počešljanih ministranata u tijesnim svijetloplavim majicama s natpisom „Za život“ - sve jednako i oni govore, „neka rodi kurva!“, samo mrtvi ozbiljni - eno na Trgu svetoga Marka i one ravnodušne publike iz noćnih tramvaja i jeftinih kolodvorskih gostionica, svi odjednom mrmore očenaš i glasno odobravaju dok ugledni gospodin Vincent Vice Batarelo s govornice viče kako „i silovana žena mora roditi“, a eno bogami i onog policajca, što danas mrk i mrtav ozbiljan čuva Vicu Embrija da ga ne bi netko krivo pogledao.
Nikoga, eto, na Trgu svetog Marka nema da uhvati Vicu pod ruku i blago potapša po ramenu: „Dobro je, Vice, ajmo sad kući, dosta je bilo.“
Umjesto toga, u ovoj se tužnoj i mračnoj hrvatskoj sadašnjoj prošlosti najozbiljnije mora polemizirati sa retardiranim stavovima, lupetanjima i „znanstvenim činjenicama“ svakog gradskog redikula, pa sam i sâm sebe uhvatio gdje ovu priču pišem s namjerom da – ako je zaista „dokazano da silovane žene imaju manji postotak pobačaja“ – predložim zakonsku zabranu silovanja s kondomom, ili čak, razmislite malo, potpunu dekriminalizaciju i legalizaciju silovanja. Pa da za humanu reprodukciju dokinemo kompliciranu birokratsku proceduru i omraženi, nerazumljiv institut „ženskog pristanka“, što je frustrirao cijele naraštaje rasplodnih hrvatskih mužjaka, desetkovao popis stanovništva Republike Hrvatske i obogatio privatne ginekološke ordinacije.
Jer silovane Hrvatice ne abortiraju, silovane Hrvatice – zna Vice Embrio – hrle u rodilišta pjevajući „Rodila me majka Hrvatica“, svaka čestita Hrvatica sanja mračni prigradski pothodnik, stasitog nekog katoličkog aktivistu s tetoviranim Kristom preko prsiju, brzi seks s pogledom u mrtvu neonsku lampu na betonskoj deki, toplu sobu u Vrapču, gredicu s cvijećem i dvanaestoro zdrave djece u nadbiskupskom prihvatilištu Svete Cecilije.
U ovoj našoj sadašnjoj prošlosti, Vice Embrio cijenjeni je gospodin Vincent John Batarelo, sam nosivi stup hrvatskog društva, u ovoj našoj čemernoj trenutačnoj prošlosti on ili Bata Bujica, Skejo Hitler, Admiral Leši, Pernar Palestinac, Vlado Biskup, Kapelan Stoja, Željka Referendum ili Kalamity Jane-Kitarović, zvana još i Kolinda Četiri Pištolja, sama su društvena elita, a publika na gradskim trgovima, u noćnim tramvajima ili pred jeftinim kolodvorskim gostionicama ravnodušnim, u boljem slučaju sažaljivim pogledom ispraća tek gdjekoju nesretnicu što se usudi naglas reći da je žena „gospodar svoga tijela“ i da ima, kako ono, „pravo na izbor“. Ona ulična banda od pet-šest nepobačenih balavaca u tijesnim svijetloplavim majicama s natpisom „Za život“ okrutno je onda podbada i zajebava, sve dok je, jasno, ne dohvati kakva iznervirana žena, majka i domaćica na povratku sa svete mise, i nalupa kišobranom po tintari. A kvartovski policajac na koncu ne uhvati pod ruku, pa odvuče do obližnjeg pothodnika da onako krvava ne kisne.
U ovoj našoj sadašnjoj prošlosti, naime, besprizorni, sažaljenja i kišobrana vrijedni redikuli ste vi. Neće vam, istina, bog zna što značiti, ali barem će o vama jednog dana pisati urbane mitologije i nostalgične starogradske priče, „sjećaš se one silovane s dvanaest dječjih kolica?“.
6yka
