Kao što HDZ i SDP imaju puno razloga koncentrirati se na izborni okršaj s Mostom kako bi mu preoteli što je moguće više birača, puno motiva za to imaju i Živi zid, HDSSB, Bandić-Čačićeva koalicija i drugi
Most nezavisnih lista i njegovi birači s lanjskih parlamentarnih izbora postali su meta gotovo svih političkih stranaka i koalicija koje su krenule u utrku za izvanredne parlamentarne izbore. HDZ će ovog puta pokušati Mostove birače očerupati sam, a SDP u ponešto izmijenjenoj koaliciji, s HSS-om kao mamcem za konzervativnije birače desnog centra. I Živi zid se kao direktni konkurent Mostu u prikupljanju protestnih biračkih glasova pojačao kandidatima Udruge Franak i trilingom razočaranih mostovaca koje predvodi profesor Ivan Lovrinović. Tandem Bandić-Čačić također iz prikrajka vreba na dio Mostovih birača, barem onih u zagrebačkim i varaždinsko-međimurskim izbornim jedinicama. Most će u svim izbornim jedinicama voditi teške bitke kako bi obranio senzacionalnih 19 zastupničkih mandata koje je osvojio na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima.
Osim što se tim brojem mandata nametnuo kao ključni faktor u formiranju parlamentarne većine, Most se u postizbornoj mrtvoj utrci HDZ-a i SDP-a, zahvaljujući golemim ucjenjivačkim kapacitetima, nametnuo i kao glavni partibrejker u Saboru i Oreškovićevoj vladi. U toj ulozi većina mostovaca je uživala, uvjerena da će im ona osigurati uspjeh i na sljedećim izborima, kad god se oni dogodili. Izvanredni izbori su nastupili iznenađujuće brzo za sve, pa i za mostovce, tako da će odmah moći provjeriti je li njihovim biračima dovoljno samo to što su HDZ-u i SDP-u i njihovim koalicijskim partnerima kvarili zabavu ili ipak i oni imaju zahtjevnija očekivanja.
Bilo kako bilo, očito je da su se gotovo sve druge stranke i koalicije pripremile da Mostu preotmu zahtjevnije birače kojima nije dovoljno bacanje klipova pod HDZ-ove i SDP-ove kotače, već su povjerovali i u njegova brojna reformska obećanja, koja su ostala mrtvo slovo na papiru dok su se mostovci na vlasti iscrpljivali u okršajima s HDZ-om, ali i s opozicijom kako bi održavali umjetnu ekvidistancu. Zato će se sada svi obrušiti na njih i njihove birače jer su, kvareći svima političku zabavu, čitavu zemlju držali kao taoca svoje jalove politike. Pouke iz Mostova izbornog uspjeha i njegove partibrejkerske politike izvukle su sve političke stranke, a prije svih HDZ, riješivši se Tomislava Karamarka i njegove retrogradne politike i promovirajući novi, Plenkovićev HDZ.
Prije desetak i kusur godina politolozi su nakon nekoliko ciklusa parlamentarnih izbora konstatirali da HDZ, kad je u najboljoj formi, može osvojiti do 40 posto glasova ukupnog broja birača, da je SDP-ov plafon 30 do 33 posto birača, a da centrističke stranke mogu računati na dvadesetak posto birača. Zbog startne prednosti koju je osvojio na prvim višestranačkim izborima i potom je sačuvao na svim potonjim, HDZ je izbore gubio samo kad se zbog frakcijskih sukoba raspadao na sastavne dijelove i kad je drastično razočarao svoje birače pa su masovno apstinirali, a manji dio je odlučio glasati za neke druge stranke. No da bi HDZ i u svojim najgorim fazama završio u oporbi, SDP je morao ostvariti vlastite najbolje rezultate i k tome maksimalizirati koalicijske potencijale, jer sam ni uz pomoć izbornog čuda nije mogao formirati parlamentarnu većinu.
U četvrt stoljeća višestranačja SDP je obje svoje vlade, Račanovu i Milanovićevu, formirao nakon velikih unutarstranačkih lomova u HDZ-u i katastrofalnih učinaka njegovih vlada, što je bacalo u očaj i velik broj njegovih birača koji su zbog toga izbornom apstinencijom kažnjavali stranačka vodstva i njihove izborne liste. No lanjski su parlamentarni izbori pokazali da HDZ može izborno podbaciti i kad je u opoziciji i kad ga ne razdiru frakcijski sukobi, pa čak i u uvjetima kad SDP-ova vlada svojom inercijom i jalovošću masovno razočara birače. Nakon što je na volšeban način osvojio lidersku funkciju u HDZ-u, ušetavši se u stranku koja se raspadala po šavovima poslije serije korupcijskih skandala iz Sanaderova razdoblja, osvojivši njezin vrh uz pomoć dobro organizirane skupine istomišljenika, Karamarko je nametanjem arhaične konzervativne revolucije i prije izbora potrošio HDZ-ovu startnu prednost od potencijalnih četrdesetak posto glasova birača. Umjesto lagane izborne pobjede, Karamarkov HDZ kraj izbora je dočekao u mrtvoj utrci sa SDP-om, jednako kao Milanovićeva koalicija ovisan o Mostu, koji je kao veliko izborno iznenađenje dobio priliku da odlučuje tko će formirati parlamentarnu većinu i sastaviti vladu.
Karamarkova rigidna politika dovela je HDZ u gubitničku poziciju, iz koje se pod njegovim vodstvom više nije mogao izvući, što je na koncu dovelo do sloma HDZ-ove i Mostove koalicijske vlade i raspisivanja izvanrednih izbora. Pod vodstvom novog predsjednika Andreja Plenkovića HDZ se nastoji brzopotezno riješiti Karamarkove krajnje desne ostavštine i makar se približiti startnoj izbornoj prednosti koja mu je ne tako davno nudila četrdesetak posto potencijalnih glasova birača. No za postizanje tog cilja nije više dovoljno promijeniti i ušminkati dosadašnju stranačku politiku, promijeniti kadrovsku sliku stranačkih izbornih lista, a nije dovoljna ni odluka o samostalnom izlasku na izbore kojom se HDZ opet vraća svojim članovima i tradicionalnim biračima, nego je potrebno pobijediti Most i među centrističkim biračima koji svjetonazorski naginju konzervativnoj desnici. HDZ-u na izvanrednim izborima glavni takmac zapravo neće biti SDP i njegovi koalicijski partneri, nego Most s kojim dijeli dio istog biračkog tijela oko kojega će se otimati, ali tako da ne poruši mostove za postizborno koaliranje, barem ne u mjeri u kojoj su oni porušeni u odnosima između Mosta i Milanovićeva SDP-a.
Most Bože Petrova nije više čisti list papira na kojemu birači ispisuju svoje želje i nadanja od buduće vlasti: iako i dalje glumi skupinu nezavisnih lista i pojedinaca, iako se još uvijek nije stranački profilirao i organizirao, on se ideološki i svjetonazorski ipak smjestio u HDZ-ovo krilo i teško da će na ovim izborima na svoju stranu privući toliki broj razočaranih lijevo-liberalnih birača kao što je to učinio lani. Uostalom, iako biračima i dalje pokušavaju prodati priču da su alternativa i HDZ-u i SDP-u, mostovci kao osice nasrću na Zorana Milanovića i njegove izborne kandidate, afere koje otvaraju tiču se Milanovićeve vlade, a zašutjeli su o svim čudesima koja su se događala između njih i HDZ-a u kaotičnom i katastrofalnom mandatu zajedničke vlade. Mostovci već sada gorljivo ulaze u predizborne okršaje s Narodnom koalicijom, a hodaju kao po jajima kad se izjašnjavaju o Plenkovićevu HDZ-u i njegovim predizbornim obećanjima biračima, iako je jasno da se HDZ barem u nekim izbornim jedinicama priprema za preotimanje Mostovih birača s prošlih izbora. Prije svega, radi se o zagrebačkim izbornim jedinicama u kojima je Most osvojio skoro polovicu svojih saborskih mandata na lanjskim izborima. Vraćanje Drage Prgometa i kandidata njegove stranke HRID na HDZ-ovu listu o tome najuvjerljivije svjedoči.
Mostovci šute i ne odgovaraju ni na jasne poruke novoga HDZ-ova predsjednika da im neće dopustiti ucjenjivanje stranke koju predvodi, kao što su to radili dok joj je na čelu bio Karamarko. Također, Plenković ne skriva da mu je Most poželjan postizborni partner, ali ne po svaku cijenu, pogotovo ako HDZ iz izbora izađe kao relativni pobjednik ili barem s većim brojem osvojenih mandata od Mosta. U tom je slučaju koalicija s Mostom poželjna Plenkoviću, no ne pada mu na pamet Petrovu i društvu, ali ni nekom novom nestranačkom kandidatu, prepustiti premijersku funkciju, na čemu su mostovci inzistirali prije pola godine, ‘usrećivši’ zemlju menadžerskim premijerom Tihomirom Oreškovićem, koji se danas i sam čudi što ga je sve snašlo u političkom žrvnju. Jasno je pritom da će Plenković svoje namjere u odnosu na postizbornu suradnju s Mostom lakše ostvariti ako Most ostvari slabiji rezultat od onoga lani, pa će sve učiniti da se to i dogodi, pogotovo ako se dio Mostovih mandata bude prelio na HDZ-ov konto. HDZ-u nije u interesu da Most posve potone na izborima jer mu je on najizgledniji postizborni koalicijski partner bez kojega, kako sada stvari stoje, neće moći formirati parlamentarnu većinu, ali mu je barem jednako stalo da mu Petrov za pregovarački stol sjedne slabiji nego što je bio u kratkotrajnom sazivu Sabora koji je neslavno završio.
S druge strane Milanovićev SDP i njegovi partneri koje je okupio u Narodnoj koaliciji imaju nešto jasniju sliku i jednostavnije probleme koje moraju rješavati u odnosima s Mostom: s obzirom na to da su im Petrov i mostovci već sada poručili da neće s njima koalirati sve dok ih predvodi Zoran Milanović, ne preostaje im drugo nego maksimalizirati svoj izborni rezultat na račun Mosta kako ne bi o njemu bili posve ovisni, kao što je to bilo nakon prošlogodišnjih izbora. Zasad se međutim čini da SDP-ovci još uvijek spavaju zimskim snom iz kojega se teško bude, pa su još uvijek zaokupljeni Karamarkovim HDZ-om, s kojim su vodili tešku bitku uoči prošlih izbora, braneći se od optužbi da su nenarodna vlast, jugonostalgičari, komunjare… Na Iblerovom trgu kao da još uvijek nisu svjesni da je Karamarko otišao u povijest, još uvijek ne čuju da Plenković ne smatra da je njihova vlada bila nenarodna, već ih na izborima namjerava pobijediti dokazujući da se HDZ može bolje od njih nositi s nagomilanim problemima u gospodarstvu, socijali i zapošljavanju, obrazovanju i zdravstvu. Odabravši narodno ime svojoj koaliciji, Milanović i SDP-ovci poručuju da im Karamarkov HDZ i njegova Domoljubna koalicija još uvijek nisu izašli iz glave, pa su i oni narodni kao što su ovi bili domoljubni, iako golemu većinu birača muče sasvim druge brige i problemi, koje svakodnevno osjećaju na svojoj koži.
Umjesto što se još uvijek bave domoljupcima, SDP-u i partnerima bolje bi bilo da utvrde zašto se dio njihovih birača lani okrenuo Mostu i kako da iskoriste činjenicu da se većina mostovaca u svojim lokalnim sredinama proslavila i politički uzdigla zahvaljujući ponajviše biračima koji su poduprli njihove nezavisne liste u završnici izbornih okršaja s dugovječnim i učmalim HDZ-ovim listama, kao što je to bilo nedavno u Vrgorcu, a ranije u Omišu, pa i Metkoviću, u kojemu je neretvanski gazda Stipe Gabrić Jambo izvorni HDZ-ov dres naknadno zamijenio HSS-ovim.
Mostovcima se očito na lokalnoj razini ne gade glasovi lijevo-liberalnih birača, iako su na nacionalnoj razini poslije prošlih izbora ‘s gađenjem’ odbili koaliciju sa SDP-om i njegovim partnerima, a ne kriju da će tako biti i poslije izvanrednih izbora. Predizborna utrka upravo je dobra prilika SDP-u da se obračuna s dvostrukim i licemjernim mjerilima Mosta, ako ni zbog čega drugog onda zato da svoje birače maksimalno odbiju od glasanja za svoje lokalne heroje i tako im oslabe ucjenjivačke kapacitete kojima već sada umanjuju šanse za izbornu pobjedu Milanovićeve koalicije. Kao što HDZ i SDP imaju puno razloga koncentrirati se na izborni okršaj s Mostom kako bi mu preoteli što je moguće više birača, puno motiva za to imaju i Živi zid i njegova koalicija, HDSSB, Bandić-Čačićeva koalicija, pa i svi bivši mostovci koji su se voljom zagonetnih i tajnovitih članova Mostova vodstva izgubili po putu. Zato i ne čudi da su svi oni u izbornu utrku krenuli protiv Mosta, jedni da se riješe partibrejkera, a drugi da ih eventualno zamijene u sljedećem saborskom sazivu.
Most nezavisnih lista i njegovi birači s lanjskih parlamentarnih izbora postali su meta gotovo svih političkih stranaka i koalicija koje su krenule u utrku za izvanredne parlamentarne izbore. HDZ će ovog puta pokušati Mostove birače očerupati sam, a SDP u ponešto izmijenjenoj koaliciji, s HSS-om kao mamcem za konzervativnije birače desnog centra. I Živi zid se kao direktni konkurent Mostu u prikupljanju protestnih biračkih glasova pojačao kandidatima Udruge Franak i trilingom razočaranih mostovaca koje predvodi profesor Ivan Lovrinović. Tandem Bandić-Čačić također iz prikrajka vreba na dio Mostovih birača, barem onih u zagrebačkim i varaždinsko-međimurskim izbornim jedinicama. Most će u svim izbornim jedinicama voditi teške bitke kako bi obranio senzacionalnih 19 zastupničkih mandata koje je osvojio na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima.
Osim što se tim brojem mandata nametnuo kao ključni faktor u formiranju parlamentarne većine, Most se u postizbornoj mrtvoj utrci HDZ-a i SDP-a, zahvaljujući golemim ucjenjivačkim kapacitetima, nametnuo i kao glavni partibrejker u Saboru i Oreškovićevoj vladi. U toj ulozi većina mostovaca je uživala, uvjerena da će im ona osigurati uspjeh i na sljedećim izborima, kad god se oni dogodili. Izvanredni izbori su nastupili iznenađujuće brzo za sve, pa i za mostovce, tako da će odmah moći provjeriti je li njihovim biračima dovoljno samo to što su HDZ-u i SDP-u i njihovim koalicijskim partnerima kvarili zabavu ili ipak i oni imaju zahtjevnija očekivanja.
Iako biračima i dalje pokušavaju prodati priču da su alternativa i HDZ-u i SDP-u, mostovci kao osice nasrću na Milanovića i njegove kandidate, afere koje otvaraju tiču se SDP-ove vlade, a zašutjeli su o svim čudesima koja su se događala između njih i HDZ-a
Bilo kako bilo, očito je da su se gotovo sve druge stranke i koalicije pripremile da Mostu preotmu zahtjevnije birače kojima nije dovoljno bacanje klipova pod HDZ-ove i SDP-ove kotače, već su povjerovali i u njegova brojna reformska obećanja, koja su ostala mrtvo slovo na papiru dok su se mostovci na vlasti iscrpljivali u okršajima s HDZ-om, ali i s opozicijom kako bi održavali umjetnu ekvidistancu. Zato će se sada svi obrušiti na njih i njihove birače jer su, kvareći svima političku zabavu, čitavu zemlju držali kao taoca svoje jalove politike. Pouke iz Mostova izbornog uspjeha i njegove partibrejkerske politike izvukle su sve političke stranke, a prije svih HDZ, riješivši se Tomislava Karamarka i njegove retrogradne politike i promovirajući novi, Plenkovićev HDZ.
Prije desetak i kusur godina politolozi su nakon nekoliko ciklusa parlamentarnih izbora konstatirali da HDZ, kad je u najboljoj formi, može osvojiti do 40 posto glasova ukupnog broja birača, da je SDP-ov plafon 30 do 33 posto birača, a da centrističke stranke mogu računati na dvadesetak posto birača. Zbog startne prednosti koju je osvojio na prvim višestranačkim izborima i potom je sačuvao na svim potonjim, HDZ je izbore gubio samo kad se zbog frakcijskih sukoba raspadao na sastavne dijelove i kad je drastično razočarao svoje birače pa su masovno apstinirali, a manji dio je odlučio glasati za neke druge stranke. No da bi HDZ i u svojim najgorim fazama završio u oporbi, SDP je morao ostvariti vlastite najbolje rezultate i k tome maksimalizirati koalicijske potencijale, jer sam ni uz pomoć izbornog čuda nije mogao formirati parlamentarnu većinu.
U četvrt stoljeća višestranačja SDP je obje svoje vlade, Račanovu i Milanovićevu, formirao nakon velikih unutarstranačkih lomova u HDZ-u i katastrofalnih učinaka njegovih vlada, što je bacalo u očaj i velik broj njegovih birača koji su zbog toga izbornom apstinencijom kažnjavali stranačka vodstva i njihove izborne liste. No lanjski su parlamentarni izbori pokazali da HDZ može izborno podbaciti i kad je u opoziciji i kad ga ne razdiru frakcijski sukobi, pa čak i u uvjetima kad SDP-ova vlada svojom inercijom i jalovošću masovno razočara birače. Nakon što je na volšeban način osvojio lidersku funkciju u HDZ-u, ušetavši se u stranku koja se raspadala po šavovima poslije serije korupcijskih skandala iz Sanaderova razdoblja, osvojivši njezin vrh uz pomoć dobro organizirane skupine istomišljenika, Karamarko je nametanjem arhaične konzervativne revolucije i prije izbora potrošio HDZ-ovu startnu prednost od potencijalnih četrdesetak posto glasova birača. Umjesto lagane izborne pobjede, Karamarkov HDZ kraj izbora je dočekao u mrtvoj utrci sa SDP-om, jednako kao Milanovićeva koalicija ovisan o Mostu, koji je kao veliko izborno iznenađenje dobio priliku da odlučuje tko će formirati parlamentarnu većinu i sastaviti vladu.
Karamarkova rigidna politika dovela je HDZ u gubitničku poziciju, iz koje se pod njegovim vodstvom više nije mogao izvući, što je na koncu dovelo do sloma HDZ-ove i Mostove koalicijske vlade i raspisivanja izvanrednih izbora. Pod vodstvom novog predsjednika Andreja Plenkovića HDZ se nastoji brzopotezno riješiti Karamarkove krajnje desne ostavštine i makar se približiti startnoj izbornoj prednosti koja mu je ne tako davno nudila četrdesetak posto potencijalnih glasova birača. No za postizanje tog cilja nije više dovoljno promijeniti i ušminkati dosadašnju stranačku politiku, promijeniti kadrovsku sliku stranačkih izbornih lista, a nije dovoljna ni odluka o samostalnom izlasku na izbore kojom se HDZ opet vraća svojim članovima i tradicionalnim biračima, nego je potrebno pobijediti Most i među centrističkim biračima koji svjetonazorski naginju konzervativnoj desnici. HDZ-u na izvanrednim izborima glavni takmac zapravo neće biti SDP i njegovi koalicijski partneri, nego Most s kojim dijeli dio istog biračkog tijela oko kojega će se otimati, ali tako da ne poruši mostove za postizborno koaliranje, barem ne u mjeri u kojoj su oni porušeni u odnosima između Mosta i Milanovićeva SDP-a.
Plenković ne skriva da mu je Most poželjan postizborni partner, ali ne po svaku cijenu, pogotovo ako HDZ iz izbora izađe kao relativni pobjednik. Pritom mu ne pada na pamet da Petrovu i društvu ili nekom novom nestranačkom kandidatu prepusti premijersku funkciju
Most Bože Petrova nije više čisti list papira na kojemu birači ispisuju svoje želje i nadanja od buduće vlasti: iako i dalje glumi skupinu nezavisnih lista i pojedinaca, iako se još uvijek nije stranački profilirao i organizirao, on se ideološki i svjetonazorski ipak smjestio u HDZ-ovo krilo i teško da će na ovim izborima na svoju stranu privući toliki broj razočaranih lijevo-liberalnih birača kao što je to učinio lani. Uostalom, iako biračima i dalje pokušavaju prodati priču da su alternativa i HDZ-u i SDP-u, mostovci kao osice nasrću na Zorana Milanovića i njegove izborne kandidate, afere koje otvaraju tiču se Milanovićeve vlade, a zašutjeli su o svim čudesima koja su se događala između njih i HDZ-a u kaotičnom i katastrofalnom mandatu zajedničke vlade. Mostovci već sada gorljivo ulaze u predizborne okršaje s Narodnom koalicijom, a hodaju kao po jajima kad se izjašnjavaju o Plenkovićevu HDZ-u i njegovim predizbornim obećanjima biračima, iako je jasno da se HDZ barem u nekim izbornim jedinicama priprema za preotimanje Mostovih birača s prošlih izbora. Prije svega, radi se o zagrebačkim izbornim jedinicama u kojima je Most osvojio skoro polovicu svojih saborskih mandata na lanjskim izborima. Vraćanje Drage Prgometa i kandidata njegove stranke HRID na HDZ-ovu listu o tome najuvjerljivije svjedoči.
Mostovci šute i ne odgovaraju ni na jasne poruke novoga HDZ-ova predsjednika da im neće dopustiti ucjenjivanje stranke koju predvodi, kao što su to radili dok joj je na čelu bio Karamarko. Također, Plenković ne skriva da mu je Most poželjan postizborni partner, ali ne po svaku cijenu, pogotovo ako HDZ iz izbora izađe kao relativni pobjednik ili barem s većim brojem osvojenih mandata od Mosta. U tom je slučaju koalicija s Mostom poželjna Plenkoviću, no ne pada mu na pamet Petrovu i društvu, ali ni nekom novom nestranačkom kandidatu, prepustiti premijersku funkciju, na čemu su mostovci inzistirali prije pola godine, ‘usrećivši’ zemlju menadžerskim premijerom Tihomirom Oreškovićem, koji se danas i sam čudi što ga je sve snašlo u političkom žrvnju. Jasno je pritom da će Plenković svoje namjere u odnosu na postizbornu suradnju s Mostom lakše ostvariti ako Most ostvari slabiji rezultat od onoga lani, pa će sve učiniti da se to i dogodi, pogotovo ako se dio Mostovih mandata bude prelio na HDZ-ov konto. HDZ-u nije u interesu da Most posve potone na izborima jer mu je on najizgledniji postizborni koalicijski partner bez kojega, kako sada stvari stoje, neće moći formirati parlamentarnu većinu, ali mu je barem jednako stalo da mu Petrov za pregovarački stol sjedne slabiji nego što je bio u kratkotrajnom sazivu Sabora koji je neslavno završio.
S druge strane Milanovićev SDP i njegovi partneri koje je okupio u Narodnoj koaliciji imaju nešto jasniju sliku i jednostavnije probleme koje moraju rješavati u odnosima s Mostom: s obzirom na to da su im Petrov i mostovci već sada poručili da neće s njima koalirati sve dok ih predvodi Zoran Milanović, ne preostaje im drugo nego maksimalizirati svoj izborni rezultat na račun Mosta kako ne bi o njemu bili posve ovisni, kao što je to bilo nakon prošlogodišnjih izbora. Zasad se međutim čini da SDP-ovci još uvijek spavaju zimskim snom iz kojega se teško bude, pa su još uvijek zaokupljeni Karamarkovim HDZ-om, s kojim su vodili tešku bitku uoči prošlih izbora, braneći se od optužbi da su nenarodna vlast, jugonostalgičari, komunjare… Na Iblerovom trgu kao da još uvijek nisu svjesni da je Karamarko otišao u povijest, još uvijek ne čuju da Plenković ne smatra da je njihova vlada bila nenarodna, već ih na izborima namjerava pobijediti dokazujući da se HDZ može bolje od njih nositi s nagomilanim problemima u gospodarstvu, socijali i zapošljavanju, obrazovanju i zdravstvu. Odabravši narodno ime svojoj koaliciji, Milanović i SDP-ovci poručuju da im Karamarkov HDZ i njegova Domoljubna koalicija još uvijek nisu izašli iz glave, pa su i oni narodni kao što su ovi bili domoljubni, iako golemu većinu birača muče sasvim druge brige i problemi, koje svakodnevno osjećaju na svojoj koži.
Umjesto što se još uvijek bave domoljupcima, SDP-u i partnerima bolje bi bilo da utvrde zašto se dio njihovih birača lani okrenuo Mostu i kako da iskoriste činjenicu da se većina mostovaca u svojim lokalnim sredinama proslavila i politički uzdigla zahvaljujući ponajviše biračima koji su poduprli njihove nezavisne liste u završnici izbornih okršaja s dugovječnim i učmalim HDZ-ovim listama, kao što je to bilo nedavno u Vrgorcu, a ranije u Omišu, pa i Metkoviću, u kojemu je neretvanski gazda Stipe Gabrić Jambo izvorni HDZ-ov dres naknadno zamijenio HSS-ovim.
Mostovcima se očito na lokalnoj razini ne gade glasovi lijevo-liberalnih birača, iako su na nacionalnoj razini poslije prošlih izbora ‘s gađenjem’ odbili koaliciju sa SDP-om i njegovim partnerima, a ne kriju da će tako biti i poslije izvanrednih izbora. Predizborna utrka upravo je dobra prilika SDP-u da se obračuna s dvostrukim i licemjernim mjerilima Mosta, ako ni zbog čega drugog onda zato da svoje birače maksimalno odbiju od glasanja za svoje lokalne heroje i tako im oslabe ucjenjivačke kapacitete kojima već sada umanjuju šanse za izbornu pobjedu Milanovićeve koalicije. Kao što HDZ i SDP imaju puno razloga koncentrirati se na izborni okršaj s Mostom kako bi mu preoteli što je moguće više birača, puno motiva za to imaju i Živi zid i njegova koalicija, HDSSB, Bandić-Čačićeva koalicija, pa i svi bivši mostovci koji su se voljom zagonetnih i tajnovitih članova Mostova vodstva izgubili po putu. Zato i ne čudi da su svi oni u izbornu utrku krenuli protiv Mosta, jedni da se riješe partibrejkera, a drugi da ih eventualno zamijene u sljedećem saborskom sazivu.
