Kupujem etažirani stan s centralnim grijanjem u slavonskobrodskom naselju Slavonija I. Takav oglas nećete nigdje naći 2019. Prije bi išao ovako: "Kupujem stan na Slavoniji I s odsječenim radijatorima i po mogućnosti nenaloženim parketima. Naravno bez razdjelnika i kalorimetara, s računima manjim od 3000 kn." Pišem dok hvatam suzu koja curi iz oka zbog računa od 1700 kn, Brod plina, naravno. Divno mi je toplo, grije me laptop i jakna u kojoj sjedim.
Da, to je moje naselje koje svim srcem volim, ali polako gubi svoju esenciju, a esencija su ljudi.
Moje naselje me podsjeća na meni jednu dragu pjesmu. Kako bi napisao stari dobri Meša Selimović:
„Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme. A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: volim svoje tijelo. Mnogo je točnije ako kažem: živim s njim, bez njega moj život ne postoji.“
Nema tu neke ljubavi, a naselje kao naselje je doslovno u vakumu Čardak ni na nebu, ni na zemlji.
Neki dan sam išao kao što bi rekao naš cijenjeni dožupan „invalidan“: pa još ti naši tzv. homo politicusi ne razumiju osnovu pojma da smo mi, pa i ja, ne invalidni, već osobe s invaliditetom, a upravo neznanje govori o onome iz čijh usta izlazi.
Počeo sam s išao, nakon čega sam došao do koševa na kultnom igralištu na Slavoniji I pored MC Šefkija, poznatog brodskog branda, kojeg ni privatizacije nisu sputale.
Hvalio sam se pred kćeri s šutom od 100%. Nakon malo boljeg pogleda vidim nema ni jednog obruča, kao ni dieteta na igralištu osim mene i kćeri. Tišinu je jedino ometao promet u Pilarevoj. Ponekad se pitam da li Slavonski Brod postaje Pripyat izložen nekoj radijaciji da mi ne znamo?! Koja rezultira postepenim odumiranjem. Svakog jutra me budio žamor đaka koji idu s vlaka u školu i lupanje štikli gospođa koje idu na posao. Sad se žamor pretvara u tišinu.
Ma ništa napravit ću đir od zone beskućnika Željezničkog kolodvora do Slavonke. Beskućnici su tu, svi znamo da ih ima, ali ih nema. Rupa, rupa, zakrpa, zakrpa, pa opet krpano krpana zakrpa na pješačkoj zoni na Slavoniji I na kojoj nitko nema „ muda“ ili što već postaviti stupiće da ne bude prometna, nego da bude pješačka zona, što je, jel?
Na toj pješačkoj zoni sve je manje ljudi, a poslovni prostori mole za nove kupce (Presoflex propao, Zlatne ruke propale, Slavonka isto). Tenu su kupili Kinezi; oni rade nema što. Na kraju mog đira izronila je opet ona moja papirnato plišana rodica, koja je bez milosti, iako zna da sam operirao srce.
Da, to je moje naselje koje svim srcem volim, ali polako gubi svoju esenciju, a esencija su ljudi.
Moje naselje me podsjeća na meni jednu dragu pjesmu. Kako bi napisao stari dobri Meša Selimović:
„Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme. A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: volim svoje tijelo. Mnogo je točnije ako kažem: živim s njim, bez njega moj život ne postoji.“
Nema tu neke ljubavi, a naselje kao naselje je doslovno u vakumu Čardak ni na nebu, ni na zemlji.
Neki dan sam išao kao što bi rekao naš cijenjeni dožupan „invalidan“: pa još ti naši tzv. homo politicusi ne razumiju osnovu pojma da smo mi, pa i ja, ne invalidni, već osobe s invaliditetom, a upravo neznanje govori o onome iz čijh usta izlazi.
Počeo sam s išao, nakon čega sam došao do koševa na kultnom igralištu na Slavoniji I pored MC Šefkija, poznatog brodskog branda, kojeg ni privatizacije nisu sputale.
Hvalio sam se pred kćeri s šutom od 100%. Nakon malo boljeg pogleda vidim nema ni jednog obruča, kao ni dieteta na igralištu osim mene i kćeri. Tišinu je jedino ometao promet u Pilarevoj. Ponekad se pitam da li Slavonski Brod postaje Pripyat izložen nekoj radijaciji da mi ne znamo?! Koja rezultira postepenim odumiranjem. Svakog jutra me budio žamor đaka koji idu s vlaka u školu i lupanje štikli gospođa koje idu na posao. Sad se žamor pretvara u tišinu.
Ma ništa napravit ću đir od zone beskućnika Željezničkog kolodvora do Slavonke. Beskućnici su tu, svi znamo da ih ima, ali ih nema. Rupa, rupa, zakrpa, zakrpa, pa opet krpano krpana zakrpa na pješačkoj zoni na Slavoniji I na kojoj nitko nema „ muda“ ili što već postaviti stupiće da ne bude prometna, nego da bude pješačka zona, što je, jel?
Na toj pješačkoj zoni sve je manje ljudi, a poslovni prostori mole za nove kupce (Presoflex propao, Zlatne ruke propale, Slavonka isto). Tenu su kupili Kinezi; oni rade nema što. Na kraju mog đira izronila je opet ona moja papirnato plišana rodica, koja je bez milosti, iako zna da sam operirao srce.
