U najvećem broju slučajeva podnositelji zahtjeva za promjenu osobnog imena su žene nakon razvoda braka, premda se na djevojačko prezime mogu vratiti gotovo automatski, ukoliko kod matičara u roku od pola godine potpišu samo izjavu. Imena se često mijenjaju radi usklađenja različitih podataka u dokumentima, a mijenjaju ih i djeca koja su u sukobu s ocem. Promjene imena zbog društvenih i političkih razloga eskalirale su 1991. i 1992. godine, najviše u nacionalno miješanim sredinama, praktički po cijeloj Hrvatskoj. U Slavonskom Brodu ima podosta slučajeva.
Otprilike jedna trećina svih zahtjeva podnešena je zbog nepodnošljivih političkih razloga. Uglavnom se radilo o Srbima. Tada su brojni Jovani, Čedomiri, Borislavi, Slobodani, Svetislavi, Jugoslavenke i Srbijanke i drugi s „nepoćudnim“ imenima u roku od dva mjeseca, koliko traje procedura promjene imena, postajali Ivani, Stjepani, Matije, Zvonimiri, Marije, Katarine... Ondašnje crne kronike ne bilježe nijedan izravan i nasilan pritisak da Srbi baš svoja imena moraju “uskladiti” s imenima pripadnika većinske nacije, ali nije, na temelju ondašnjih aktualnih događanja, teško zaključiti da je odnos dijela sredine u kojoj su živjeli sa ortodoksnim, etnički i povijesno nedvojbenim srpskim imenima i njihovim nositeljima bio u znaku animoziteta, gole mržnje, optuživanja za posljedice krvavog rata i osvetoljubivosti. Psihološki slomovi ljudi koji više nisu mogli podnijeti “krive” poglede susjeda, radnih kolega i stranaka s kojima su bili u kontaktu, ljudi koji nisu izdržali prozivanje svog imena kao da je psovka, a koji objektivno nisu bili nizašto krivi, rezultirali su njihovim odlaskom u matični ured i podnošenjem zahtjeva za “skraćenje muka”, odnosno pokretanjem činovničke procedure zatiranja traga o svom etničkom porijeklu. Ipak nisu mogli izbrisati svoje ime kao da ga nikada nisu nosili, mnogi s ponosom. Naime, u Izvodu iz matične knjige rođenih ono će biti zauvijek zapisano, bez obzira što su dobili novo koje više nije "strano" i koje im više odgovara. U Americi Ivan i Jovan postaju John u melting potu, loncu za kulturno taljenje i prilagodbu američkim vrijednostima, u Europi preuzimaju "domaća" imena radi lakšeg zapošljavanja, a u Hrvatskoj 1991. i 1992. Jovan bi postajao Ivan uglavnom iz egzistencijalnog straha. Paralelno s promjenom imena događala se i promjene pravoslavne vjeroispovjesti u katoličku, evangeličku, ili su pravoslavci (najčešće) prelazili u Jehovine svjedoke. Konvertitstvo je daleko češće nego promjena osobnih imena. Najciničniji komentari takvih njihovih odluka svodili su se, nažalost po njih, na jednu rečenicu: “Može se mački odsjeći rep, ali poslije toga ona neće postati zec.”
Kasnijih godina opada broj zahtjeva za promjenom srpskih imena, ali raste broj tzv. neutralnih imena među Srbima. Kako reče netko u komentaru ispod nekog teksta na nekom portalu, od Srba u gradovima ostadoše samo prezimena. Od godine 1998. i 1999. nije podnešen nijedan zahtjev iz političkih razloga, što ne treba posebno komentirati, jer i to jasno govori o demokratizaciji hrvatskog društva i evidentnom smirivanju nacionalnih tenzija. U novije doba pronađen je novi nacionalistički lakmus papir za utvrđivanje nacionalnog predznaka ispred ljudske brojke- stav prema ćirilici. No, to je već drugo poglavlje iste priče.
Otprilike jedna trećina svih zahtjeva podnešena je zbog nepodnošljivih političkih razloga. Uglavnom se radilo o Srbima. Tada su brojni Jovani, Čedomiri, Borislavi, Slobodani, Svetislavi, Jugoslavenke i Srbijanke i drugi s „nepoćudnim“ imenima u roku od dva mjeseca, koliko traje procedura promjene imena, postajali Ivani, Stjepani, Matije, Zvonimiri, Marije, Katarine... Ondašnje crne kronike ne bilježe nijedan izravan i nasilan pritisak da Srbi baš svoja imena moraju “uskladiti” s imenima pripadnika većinske nacije, ali nije, na temelju ondašnjih aktualnih događanja, teško zaključiti da je odnos dijela sredine u kojoj su živjeli sa ortodoksnim, etnički i povijesno nedvojbenim srpskim imenima i njihovim nositeljima bio u znaku animoziteta, gole mržnje, optuživanja za posljedice krvavog rata i osvetoljubivosti. Psihološki slomovi ljudi koji više nisu mogli podnijeti “krive” poglede susjeda, radnih kolega i stranaka s kojima su bili u kontaktu, ljudi koji nisu izdržali prozivanje svog imena kao da je psovka, a koji objektivno nisu bili nizašto krivi, rezultirali su njihovim odlaskom u matični ured i podnošenjem zahtjeva za “skraćenje muka”, odnosno pokretanjem činovničke procedure zatiranja traga o svom etničkom porijeklu. Ipak nisu mogli izbrisati svoje ime kao da ga nikada nisu nosili, mnogi s ponosom. Naime, u Izvodu iz matične knjige rođenih ono će biti zauvijek zapisano, bez obzira što su dobili novo koje više nije "strano" i koje im više odgovara. U Americi Ivan i Jovan postaju John u melting potu, loncu za kulturno taljenje i prilagodbu američkim vrijednostima, u Europi preuzimaju "domaća" imena radi lakšeg zapošljavanja, a u Hrvatskoj 1991. i 1992. Jovan bi postajao Ivan uglavnom iz egzistencijalnog straha. Paralelno s promjenom imena događala se i promjene pravoslavne vjeroispovjesti u katoličku, evangeličku, ili su pravoslavci (najčešće) prelazili u Jehovine svjedoke. Konvertitstvo je daleko češće nego promjena osobnih imena. Najciničniji komentari takvih njihovih odluka svodili su se, nažalost po njih, na jednu rečenicu: “Može se mački odsjeći rep, ali poslije toga ona neće postati zec.”
Kasnijih godina opada broj zahtjeva za promjenom srpskih imena, ali raste broj tzv. neutralnih imena među Srbima. Kako reče netko u komentaru ispod nekog teksta na nekom portalu, od Srba u gradovima ostadoše samo prezimena. Od godine 1998. i 1999. nije podnešen nijedan zahtjev iz političkih razloga, što ne treba posebno komentirati, jer i to jasno govori o demokratizaciji hrvatskog društva i evidentnom smirivanju nacionalnih tenzija. U novije doba pronađen je novi nacionalistički lakmus papir za utvrđivanje nacionalnog predznaka ispred ljudske brojke- stav prema ćirilici. No, to je već drugo poglavlje iste priče.
