Na kraju razgovora s Dubravkom Đuričićem, liderom slavonskobrodske punk rock grupe Republika, koji je na stranicama SBPeriskopa objavljen 19. srpnja, Dubravko mi je rekao: Na jesen slijedi snimanje albuma, nastupi na televizijama, uporni izlasci pred publiku. Od svega što je Đuričić najavio, nije se, koliko znam, ostvarilo mnogo. A umjesto snimljenog albuma, prije nekoliko dana, na društvenim mrežama, promoviran je njihov novi video spot za pjesmu Kupi me koju su snimili zajedno s glazbenim dvojcem iz banda „Digitalna kokoš“. Kako je došlo do suradnje glazbenika iz dvije sasvim različite priče, nije ni važno, važno je da je riječ o epizodi koju oba banda moraju što prije zaboraviti, naročito Republika. Naravno, jednokratna fuzija bit će im cjeloživotno važna kao njihova osobna uspomena koju će prepričavati unucima i kolegama u penzionerskom domu, a važna je i za pedantne lokalne historičare/kroničare lokalnog rocka koji bilježe rijetke promjene u njegovoj modernoj povijesti. Međutim, za sve one koji su od energične Republike, očekivali čvršći punk rock napredak i u audio i u vizalnom smjeru, povratak na početne položaje odnosno namjensko ujedinjenje s Kokoši u vidu nježne pop pjesmice, ravno je razočarenju, pa se nužno nameće pitanje kako će se zvati dobivena degradacija? Kokošja republika ili Republička kokoš? Ne tvrdim da je grupa Republika glazbeno nazadovala, ali nije ni napredovala.
Prvi spot Republike za pjesmu Nema više vremena jedan je od boljih spotova prošle godine u cijeloj hrvatskoj video produkciji. Slika prati kompaktnu pjesmu, njen smisao, ritam i energiju. Spot je svojim minimalizmom oblikovao sliku banda kao zbijenog i namrgođenog entitata, spremnog za postavljanje na kolosijeke odlaska i dolazaka u nepoznato, baš u skladu s riječima pjesme i namjerama da naprave pičvajz na usahloj rock sceni Hrvatske. Što se dogodilo da zeznu drugi nastavak priče koja je počela na poželjno frenetičan način?
Video spot za Kupi me nema ni glavu ni rep. To je gotovo amaterski smandrljana kvazicjelina, nasilno naljepljena hrpa kadrova. Tu nema priče, nema ama baš ničeg intrigantnog. Njih petorica cupkaju, krevelje se, „ilustriraju“ fazone i kretnje kupoprodaje uz pomoć ofucanih štoseva, a šesti glumac, harmonikaš, otužno i besmisleno razvlači mješinu. Sve je već viđeno, neinventivno, s montažnim umetcima koji sugeriraju da je hrpu snimljenog materijala ipak netko isjekao, presložio i povezao kao fol u veseli kreativni nered. Čista osrednjost, neugodnjak za gledanje. I najdobronamjerniji kritičari moraju se upitati, jesu li dečki imali bilo kakav scenario, ne u glavama, nego na papiru? Rezultat očajne, loko-zajebatske improvizacije je lažno ležerno i provincijalno djelce koje može razveseliti samo njihove prijatelje i rodbinu. Ističem da su za katastrofalni spot podjednako odgovorani snimatelj i montažer i članovi bandova koji su u cijelu stvar uletili bez priprema, ideja i minimuma naprezanja kako bi saznali što sve rade svjetske i domaće face.
Poznavajući Dubravka Đuričića kao glazbenika i tekstopisca s velikim i snažnim pokrićem u talentu, u marljivosti, šarmu, bistrini, u vedrini, u viziji i u odlučnosti da na najbolji način predstavi svoje znanje i glazbenu energiju koja eruptira iz njega, siguran sam da će on nakon ove neozbiljne igrarije koju nije kontrolirao na odgovarajući način, napokon otići iz svoje manufakturne radionice u koju svraćaju susjedi da im se popravi kalorifer, rešo, pegla ili napravi duda za peć, i prijeći u tvorničku halu u kojoj se prave lokomotive i nuklearke. Dubravko ima ogromnog potencijala kojeg što prije treba staviti u punu funkciju.
Dubravko, NEMA VIŠE VREMENA!
