Ima li ičeg provincijalnijeg od lamentacije nad provincijalnošću vlastite sredine? Pogotovo ako je čovjek u tom poslu vrlo ozbiljan i nimalo se ne zabavlja? Lamentator živi u dvostrukoj zabludi. Prvo, ne uviđa da je provincija neizlječivo stanje i naivno vjeruje da je se može reformirati, da ona može nadići i negirati samu sebe. Drugo, svojim jadikovanjem i sam doprinosi proizvodnji onoga čime je ogorčen. Jer, duh provincije nekako predviđa i taj glas "vapijućeg u pustinji”. Koliko se god to činilo okrutnim, njegov bijes i žalost ugrađeni su u bit provincije jednako kao i nadmene propovijedi njezinih apologeta.
(Stanko Andrić- Provincija je neizlječivo stanje)
Vremenom se metafora o Slavonskom Brodu kao o najvećem brodu na svijetu iznosila poput patika srednjoškolca, otrcala kao karanfil s pjesnikova groba, izgubila boju kao lice čovjeka koji sluša osudu na smrt, zamaglila kao svjedočenje sudionika prometne nesreće, postala nepotrebna kao nalivpero. Doduše, metaforu povremeno, naročito u uvodima svojih tekstova o sudbini „našeg grada", pokušava iznova aktualizirati, beskonačno varirati i nadograđivati poneki nadobudni lokalni novinar, baratajući pri tom obligatnim jedrima i vjetrovima, pramcem i krmom, palubom i potpalubljem, posadom i putnicima, sidrima i kormilom, horizontom i plovidbom... Uz sve napore svoje insuficijentne mašte, ne uspjeva im (ponekom novinaru i ponekom njegovom političkom mentoru) uvjeriti čitatelje u takve metaforične konstrukcije, jer, naročito posljednja dva desetljeća ponosa i slave, otklonjena je svaka mogućnost funkcioniranja smisla priče o Brodu kao brodu koji nekuda plovi. Naime, za većinu posade, obespravljene, bez posla i bez perspektive, Brod je havarirana, nasukana olupina, a oni sami su brodolomci. Isključivo na toj razini metafora o Brodu kao brodu koliko toliko funkcionira.
Kroz svoju višestoljetnu povijest Slavonski Brod nikada nije svojim stanovnicima dao dovoljno razloga za puno uvažavanje i obožavanje. Nikada njihov međusobni odnos nije bio toliko idiličan da bi ijedan njegov žitelj oduševljeno uzviknuo i iskreno zapjevao nema Broda do Broda. Brod nije imao, niti ima vjerne, bezrezervne pristalice. Oni koji ga vole čine to iz samilosnog samopoštovanja i jer nemaju drugog izbora. Izgrađen na blatu i od blata, razliven, a stiješnjen, smješten na samom obodu periferije austrougarske provincije kao tvrđava-osmatračnica između dva carstva, Brod je zapala sudbina prolazne sobe koja je redovno najprljavija u stanu, ali za njeno čišćenje zapravo nitko ne snosi odgovornost, sudbina tranzitnog svratišta koje onima koji su češće svraćali postade dom. Brod je od svog početka mjesto čiji urbani identitet nije strukturiran kao čvrsti polivalentni organski spoj, nego kao vodenasto-uljna smjesa koja s vremena na vrijeme postane kompaktnom, ali, tek onda kad je protresu nagli pokreti kriza i društvenih sukoba. Kako nekada, tako i danas.
Brod nema sinova razmetnih. Ko god je imao sreću iz njega otići, nije se više vratio. Brod nije (bio) dobar otac ni dok su sinovi (bili) na okupu, a kamoli da bi se radovao njihovom povratku. Brod se uvijek više pokoravao i dodvoravao onima koji su navraćali u njega, nego što je poštovao one koji su se u njemu rodili, izgradili ga i u njemu proživjeli svoj vijek. Brod se bez stila umio poniziti pred agresivnim pridošlima, i bez audicije prepustiti im upravljanje svojim tijelom i dušom. A možda je, fasciniran cirkuliranjem tog (polu)svijeta kroz svoja njedra, predodređen za popuštanje pred nedovršenim kopijama ambicioznih balzacovskih de Rastinaca. Bilo kako bilo, i to je jedan od razloga što na rasteru Broda postotak identitetskog sivila raste do dekadencije.
Za aktualne političke i profesionalne prvake uljepšavanja komunalno-turističkih karakteristika grada, svaka razložna kritika postojećeg za njih ima značaj i značenje kverulancije. S obzirom da žive od politike (ima li uopće ikoga u Brodu da živi za politiku?), oni će sve one koji im govore da se ponašaju kao ona poslovična baba koja se češlja dok selo gori, prisiljavajući ih na taj način na radno-kreativna rješenja spašavanja ljudi na provincijalnoj olupini, rado proglasiti protivnicima općeg dobra i paranoicima. Brod, u tom smislu, ne odudara puno od svog okruženja. Ne puštajući nikog ispred sebe, političari i njihovi adepti s visoka pitaju: a argumenti, a dokazi da je Brod olupina? Kao da nisu svjesni svoje činovničke prosječnosti i dilentatizma. Kao da zaboravljaju da je politika odavno deteoligizirana. Kao da ne osjećaju vlastitu inficiranost tzv. domaćim mentalitetom nedovoljnog napora, inficiranost koju, samozadovoljni, ničim ne liječe. Kao da im nije jasno da je politička dezagregacija dominantna sila koja upravlja Brodom. Kao da im nije jasno da Brod nema adekvatnu društvenu strukturu kojom se mogu dočekati i podnijeti izazovi budućnosti.
Brodska provincija iz područja kvalitete življenja kao prednost nad metropolom nije zadržala ni čak čisti zrak kao simbol svoje peting nevinosti, a provincijalci koji dominiraju na lokalnom nivou, snishodljivi su, bespogovorno odani direktivama centara moći, smješno ponosni na svoje korijenje, ratarsko-stočarsku tradiciju i predzidnograničarske podvige, palanački spori i lijeni, zapljusnuti medijskom plimom, ali ne i njeni gospodari. Obogaljen ambijent života, realnost kao materijalizirani eho događaja iz velikih sredina, karikaturalni portreti lokalnih uglednika, natjecateljska minijaturnost- od provincije čine prostor-tamnicu u kojoj je zrak ustajao, u kojoj je uzak raspon izbora, i u kojoj mnogi zatvorenici imaju detaljne individualne alibije za promašenost kolektivnog trajanja.
U Brodu, za većinu svijeta, traje vječno ponavljanje bez težnje za promjenom, baš kao u pričici o ocu i sinu. Dakle, savjetovao otac sina da ide u školu, da uči, jer ako tako ne bude postupio neće postati pametan i ugledan čovjek. A sin mu je odgovorio: Ali, tata, ja ne želim postati pametan i ugledan. Ja želim biti takav kao što si ti. A oni drugi idu u školu. Pišu, na primjer, tekstove po novinama i portalima, lamentiraju, želeći promjene i reforme, i tako i sami doprinose proizvodnji onoga čime su ogorčeni, jer su, kao što piše povjesničar i književnik Stanko Andrić (vidjeti moto za tekst!) njihov bijes i žalost ugrađeni u bit provincije. Provincijalci smo svi, i jedni i drugi! Samo što su jedni provincijalniji provincijalci. O čemu govorimo kad govorimo o Brodu? Govorimo o andrićevskoj provinciji kao neizlječivom stanju čiji je jedan od simptoma- naivnost.
Objavljeno: 28.2.2011. na portalu sb.plus.hr
