Napomena: Ilija Maoduš, brodski novinar, publicist i feljtonist napisao je sveobuhvatni kulturno povijesni prikaz činjenica, događaja, pojava i ljudi vezanih za selo „Vrhovina“. Izdavač ove atraktivne monografije (264 str.) krcate fotografijama, kartama i drugim ilustracijama je Općina „Garčin“. Predgovor je napisao Dražen Boroš, a pogovor Veljko Lukić. Pogovor objavljujemo u cijelosti kao svojevrsnu zbirku uputa za čitanje i određenja o kakvom se značajnom autorskom i izdavačkom trudu radi.
Knjiga „Vrhovina – Kulturno povijesni pregled“ povijesnica je u kojoj su iscrpno opisana minula vremena i kulturna baština jednog „starog i umornog“ slavonskog sela koje je prošlo zenit svog blagostanja i napretka. Knjiga je napisana s intencijom da se na jednom mjestu prikupe, sačuvaju i od zaborava otrgnu stečene povijesno-kulturološke činjenice i vrednote, neprocjenjivo vrijedna ostavština ranijih generacija, te da se ukoričene prepuste u nasljeđe budućima.
U tom je smislu Ilija Maoduš, autor knjige, novinar, publicist, feljtonist i pouzdani istraživač prošlosti garčinskog kraja – uspio. Čitatelji su dobili bogato ilustrirani, čitljivi i privlačni monografijski balans između prikupljene povijesne građe, sažetih prikaza duhovnih dobara, etičkih i društvenih vrijednosti i autorovog emotivnog angažmana i vrijednosnog opredjeljivanja kao svojevrsnog amalgama kojim su se brojni odlomci učvrstili u cjelinu. Knjiga se može doživjeti i kao gusto povijesno-kulturološko tkanje s neprimjetnim šavovima, jer je autor vrlo vješto povezao sva poglavlja priče o Vrhovini, priče koja se nastavlja tkati na složenom tkalačkom stanu vremena i prostora. Najistaknutije niti kazivanja su ustaljeni običaji, odgoj, vjerovanja, povijesni tokovi i trajne vrijednosti života na tom području, a Maoduš je, kao marljivi sakupljač identiteskih odrednica, njihova svojstva znalački naznačio. Sam autor veoma je dobro definirao svoju knjigu kao svojevrsnu malu čitanku koja će biti pristupačna svim ljudima. Zaista, povjesnica je dobrodošao paket prepun dobrog štiva brižljivo napisanog i složenog od strane ovog istraživača ljudskih sudbina i seoskog načina života, oblikovanih pod utjecajem povijesnih kovitlaca, ali i voljom, htijenjem i znanjem žitelja Vrhovine.
Povjesnica se sastoji od dva bloka između kojih nema nekih posebno istaknutih razmeđa i koji gdje-gdje srastaju u zbijeni, sveobuhvatni prikaz ukupnosti: povijesnog i kulturološkog. U vrlo opširnom i kronološki usustavljenom dijelu koji obrađuje povijest Vrhovine formativna razdoblja sela stavljaju se u kontekst povijesti Turskog carstva, Austro-Ugarske, Jugoslavije, Slavonije i Hrvatske. Vrlo pregledno iznosi se građa i dokumenti o nastanku sela i o porijeklu njegovog imena kao dokazu fluktuacije stanovništva, o slici stanovništva po konfesionalnom porijeklu, o župama i Đakovačkoj biskupiji, utjecaju Katoličke crkve, o interesima vladajućih, o povijesnom razvoju sela itd. U povijesni blok inkorporiran je portret sela u vidu osnovnih podataka o geografskim, reljefnim, prirodnim karakteristikama, planova, karata, popisa stanovništva, biračkih spiskova. Maoduš je prezentirao niz podataka iz povijesnih razdoblja (Vojna Krajina, Prvi i Drugi svjetski rat, raspad Jugoslavije) s posebnim naglaskom na novovjekovnoj povijesti odnosno povijesti Domovinskog rata vođenog za osamostaljenje Hrvatske. Ukupno gledajući napisana je relativno nepristrana faktografska povijest Vrhovine s obzirom na iskazanu intenciju autora da u okvirima činjeničnog ponegdje postavlja i komentira svoje svrstavajuće teze.
Tamo gdje rane od bolesti povijesti još uvijek nisu zacijelile na tkivu naroda, Maoduš s predumišljajem izbjegava svoje izravno uplitanje i donošenje sudova. Riječ prepušta svjedocima i žrtvama, živim spomenarima. Dokumente, arhivski materijal, zapise i interpretaciju dokumenata tada zamjenjuju prisjećanja seljana koja postaju referentne točke poput sidara u oluji prošle stvarnosti. U svojim ispovijestima u kojima se nerazmrsivo miješaju objektivno situiranje događaja u lentu vremena, neumitni slijed u njihovim životima i jaki osobni dojmovi, kazivači, kako ih autor naziva, daju sliku povijesti u kojoj su narod i pojedinci nemoćni pred povijesnim silnicama koje razaraju postojeće, ali i stvaraju uvjete za nadolazeće drukčije. Kazivači, ti mediji usmene predaje, opravdano dominiraju čitavim poglavljima knjige.
U kulturološkom dijelu knjige govori se o duhovnim, moralnim, društvenim i proizvodnim djelatnostima, obrazovanju, znanjima, vještinama, etičkim, vjerskim i socijalnim osjećajima, društvenom ophođenju i ponašanju. One stranice povjesnice o Vrhovini na kojima se mogu pronaći opisi običaja, pčelarstva, obiteljskih zadruga, tamburaša, sportskog organiziranja, učiteljovanja, Dilja na kojem počiva selo, opisa pudarica, jedne hrvatske zastave, stranice koje obiluju podacima o prezimenima seljana, lovstvu, arheološkim nalazima, groblju, križevima krajputašima, seoskim bunarima, izvorima, nadimcima, brkovima, šeširima, kapama, snajkama, kovačkim radnjama, nošnjama, kućama, štagljevima, ambarima, vinogradima, vinima i inim čime se u Vrhovini diče – ostavljaju dubok i trajan okus i trag, a budućim istraživačim slavonskog narodnog života svakako će poslužiti kao nadahnuće i polazišne postaje za daljnja etnografska i etnološka istraživanja. Kako bi što svestranije i cjelovitije predočio život i običaje u Vrhovini Maoduš je uvrstio nekoliko novinarskih radova/crtica Zvonimira Toldija, znamenitog brodskog etnografa i etnologa. Ovi beletrizirani umetci dobro su se uklopili dajući povjesnici dimenziju i funkciju uvjerljive ovjere o neuništivom i snalažljivom narodnom duhu. Mnoštvo prikupljenih fotografija – zaustavljenih kvadrata iz beskrajne trake vremena – najsnažniji su dokumenti. Snimljena lica kojih odavno nema među živima, prizori rukotvorina, djela nečijih vrijednih ruku i izmijenjenih krajolika svjedoče o neumitnoj prolaznosti, ali i o tome da nitko i ništa nije čardak ni na nebu ni na zemlji. Najsnažniji dojam ostavljaju fotografije učitelja i djece u razredima kao nostalgični podsjetnik na dane kada se mladost nemilice trošila, kada su djeca, djevojke i mladići uživali u svakom trenutku nesvjesni prolaznosti, kada su vjerovali u vječno „sada“.
Maoduševa knjiga o etnografskoj povijesti i tipičnim kulturnim dosezima slavonske Vrhovine osobit je književni vremeplov koji čitateljima omogućava uzbudljivi skok u vrijeme pomalo idealizirane vizije seoskog života čiji su oslonci bili sloga, jednakost, smijeh, vještina, stvaralaštvo, nasuprot svim nedaćama koje su stanovnicima znali prirediti i priroda i nametnuti politički gospodari njihovih života. Knjiga je riznica podataka o selu koje je dostojanstveno i s namjerom da izdrži sve kušnje koroz sve svoje povijesne etape. Ilija Mauduš uložio je veliki trud i iskustvo kako bi stvorio književni spomen Vrhovini, kako bi predočio duh prohujalih vremena, koristeći se pri tome odgovarajućim stilskim sredstvima i drugim spisateljskim instrumentarijem jasnog predočavanja svojih zamisli.
