Postoji li uopće itko na svijetu, a da se u sveprostirućem brlogu birokratskog tigra (što, u stvari, država jeste - brlog nemani koji se po potrebi transformira u neman samu!) nije zapitao, bez obzira na svu superiornost protivnika, kako može spasiti dostojanstvo svoje egzistencije, kako da sačuva individualno kretanje ograničenim poljem slobode, pa čak i to da li ima (demokratskog?) načina da se djelotvorno kontrolira «nezadrživi hod birokratizacije» k općem podvlašćivanju, kako da se odupre tom sluganskom instrumentu državnog autoriteta?
Ova pomalo paranoidna interpretacija rastućeg utjecaja izvršne vlasti, njenog pobjedonosnog marša kroz institucionalne strukture (ili, čak, pobjedonosnog marša institucija!), njenog osamostaljenja i nadmoći nad zakonodavnom vlasti, temelji se na gotovo svakodnevnom iskustvu građana sa sveobuhvatnom i neminovnom vladavinom birokracije, principima hijerarhijskog rangiranja, demonstriranja moći upravnog aparata, njegove proračunatosti i discipline i nemogućnosti pronalaska nadomjesne i bolje organizacije života. Zatražiti, na primjer, samo najobičniju potvrdu o vlastitom rođenju i postojanju, potvrdu o zaradi, potvrdu o prebivalištu, a da o ostalim «uslugama» birokracije i ne govorimo, često znači naći se u raljama, po Max Weberu, «beživotnog stroja» koji je «zgrušani duh» što funkcionira u skladu s reglemanima vidljivo udaljenim od pulpe života i istinskih ljudskih potreba.
Poslovi kojima birokracija upravlja zahtijevaju, kaže Ljubomir Tadić u Uvodu u politiku, ekspertnost i veliku sposobnost administriranja, što joj daje moć nad ostalima, a efikasnost joj ovisi o precizno utvrđenoj i uređenoj hijerarhiji vlastite organizacije odnosno rangiranju činovnika od strane gospodara, te o racionalizaciji upravljanja, što je čini nezamjenjivom.
S jedne strane, kaže Hegel, birokracija je «glavni stub države», a s druge, ona je «puka poslovna rutina i horizont ograničene sfere». Neovisna je o krivuljama političkih promjena, jer se oni koji žude za vlašću i koji ju osvajaju u nakani da ju zadrže, oslanjaju na njen mentalitet služenja i njenu organizaciju posvemašnjeg formaliziranja stvari. Stoga se često u procesu uređivanja odnosa u društvu ciljevi birokracije uspijevaju nametnuti kao opći, kao materijalizacija želje za sudjelovanjem u moći. To je neosobni proces zagušivanja demokratskih inicijativa nepropusnim jastucima jednoobraznosti, nametnutih pravila, zakona, propisa, formalnih i apstraktnih normi odnosno riječ je o «sustavnom odgoju za pokoravanje i potčinjavanje koji postaje samo sebi svrha ili služi eksploataciji i ugnjetavanju».
Građanin se ne pokorava osobi, licu, već utvrđenom pravilu koje u sebi ima ugrađen, nazovimo to, temporalno-kvantitativni-kvalitativni kod- kada, koliko i kako i mu se mora pokoravati. Birokratski rad po pravilima, u pravilu, odvija se bez mržnje i naklonosti izvršitelja- discipliniranih činovnika, izuzev u infernalnom miksu činovničkog hedonizma i korupcije. Parafrazira li se Richarda Dawkinsa, može se čak reći da su svi činovnici dirigirani rezultat «sebičnog birokratskog gena», smoreplicirajuće informacije, da su kao klonirani šarafi jedinstvenog stroja, da sliče kao jaje jajetu, tj. da su svi na isti kalup- precizni, ustaljeni, strogi, pouzdani, dehumanizirani, nadmoćni u svom ograničenostručnom (specijaliziranom) znanju i u neograničenom znanju služenja gospodaru, hladni, distancirani, bezosjećajni, statusno osigurani, ravnodušni...
Iskoristimo svoje isključivo pravo! Ovim moćnim općim sloganom birokracija uramljuje slike nastale u njenim uredskim ateljeima u kojima se obogotvoruje «glavna istina»- princip bespogovornosti autoritetu, principima zadanog sustava. Ipak, može li se oslabiti stisak birokratskih prstiju i užeta, mogu li se bar malo razgrnuti koprene kojima birokracija od svjetla javnosti čuva svoja tajna znanja i tajna djelovanja? Može li se biti izvan sveopćeg usložnjavanja, panbirokracije svijeta? Marx kaže da je birokracija krug iz koga se ne može. Weber predvodnike otpora u smislu kontrole birokracije vidi u poduzetniku i odgovornom političaru koji je spreman žrtvovati manje važno onome što je važnije. Nije li to odgovor za svakog mislećeg pojedinca- ponašati se s birokracijom poduzetnički odnosno inovativno i iskorištavalački, i političarski tj. kompromisno, ali i nepredvidivo u smislu rečenog žrtvovanja?
Ova pomalo paranoidna interpretacija rastućeg utjecaja izvršne vlasti, njenog pobjedonosnog marša kroz institucionalne strukture (ili, čak, pobjedonosnog marša institucija!), njenog osamostaljenja i nadmoći nad zakonodavnom vlasti, temelji se na gotovo svakodnevnom iskustvu građana sa sveobuhvatnom i neminovnom vladavinom birokracije, principima hijerarhijskog rangiranja, demonstriranja moći upravnog aparata, njegove proračunatosti i discipline i nemogućnosti pronalaska nadomjesne i bolje organizacije života. Zatražiti, na primjer, samo najobičniju potvrdu o vlastitom rođenju i postojanju, potvrdu o zaradi, potvrdu o prebivalištu, a da o ostalim «uslugama» birokracije i ne govorimo, često znači naći se u raljama, po Max Weberu, «beživotnog stroja» koji je «zgrušani duh» što funkcionira u skladu s reglemanima vidljivo udaljenim od pulpe života i istinskih ljudskih potreba.
Poslovi kojima birokracija upravlja zahtijevaju, kaže Ljubomir Tadić u Uvodu u politiku, ekspertnost i veliku sposobnost administriranja, što joj daje moć nad ostalima, a efikasnost joj ovisi o precizno utvrđenoj i uređenoj hijerarhiji vlastite organizacije odnosno rangiranju činovnika od strane gospodara, te o racionalizaciji upravljanja, što je čini nezamjenjivom.
S jedne strane, kaže Hegel, birokracija je «glavni stub države», a s druge, ona je «puka poslovna rutina i horizont ograničene sfere». Neovisna je o krivuljama političkih promjena, jer se oni koji žude za vlašću i koji ju osvajaju u nakani da ju zadrže, oslanjaju na njen mentalitet služenja i njenu organizaciju posvemašnjeg formaliziranja stvari. Stoga se često u procesu uređivanja odnosa u društvu ciljevi birokracije uspijevaju nametnuti kao opći, kao materijalizacija želje za sudjelovanjem u moći. To je neosobni proces zagušivanja demokratskih inicijativa nepropusnim jastucima jednoobraznosti, nametnutih pravila, zakona, propisa, formalnih i apstraktnih normi odnosno riječ je o «sustavnom odgoju za pokoravanje i potčinjavanje koji postaje samo sebi svrha ili služi eksploataciji i ugnjetavanju».
Građanin se ne pokorava osobi, licu, već utvrđenom pravilu koje u sebi ima ugrađen, nazovimo to, temporalno-kvantitativni-kvalitativni kod- kada, koliko i kako i mu se mora pokoravati. Birokratski rad po pravilima, u pravilu, odvija se bez mržnje i naklonosti izvršitelja- discipliniranih činovnika, izuzev u infernalnom miksu činovničkog hedonizma i korupcije. Parafrazira li se Richarda Dawkinsa, može se čak reći da su svi činovnici dirigirani rezultat «sebičnog birokratskog gena», smoreplicirajuće informacije, da su kao klonirani šarafi jedinstvenog stroja, da sliče kao jaje jajetu, tj. da su svi na isti kalup- precizni, ustaljeni, strogi, pouzdani, dehumanizirani, nadmoćni u svom ograničenostručnom (specijaliziranom) znanju i u neograničenom znanju služenja gospodaru, hladni, distancirani, bezosjećajni, statusno osigurani, ravnodušni...
Iskoristimo svoje isključivo pravo! Ovim moćnim općim sloganom birokracija uramljuje slike nastale u njenim uredskim ateljeima u kojima se obogotvoruje «glavna istina»- princip bespogovornosti autoritetu, principima zadanog sustava. Ipak, može li se oslabiti stisak birokratskih prstiju i užeta, mogu li se bar malo razgrnuti koprene kojima birokracija od svjetla javnosti čuva svoja tajna znanja i tajna djelovanja? Može li se biti izvan sveopćeg usložnjavanja, panbirokracije svijeta? Marx kaže da je birokracija krug iz koga se ne može. Weber predvodnike otpora u smislu kontrole birokracije vidi u poduzetniku i odgovornom političaru koji je spreman žrtvovati manje važno onome što je važnije. Nije li to odgovor za svakog mislećeg pojedinca- ponašati se s birokracijom poduzetnički odnosno inovativno i iskorištavalački, i političarski tj. kompromisno, ali i nepredvidivo u smislu rečenog žrtvovanja?
