Dok nemušti svijet bude slavio novu 2015. godinu, tačno u ponoćni sat, kada se 31. prosinac bude prelamao u 1. siječnja, zbit će se važan trenutak za povijest naših djetinjstva. Te noći navršit će se stoljeće od rođenja Branka Ćopića, pisca velikog, važnog i prokletog, koji nas je, više nego ijedan drugi, privodio užitku teksta i ovome životu koji živimo i živjet ćemo dok nas ima, bez obzira na sve prigodne statistike o kulturi nečitanja, tabloidna prenemaganja na temu kako narodu ne trebaju knjige, čežnjiva proroštva slabih i besplodnih hrvatskih pisaca kako književnosti dolazi skori kraj. Mogli bismo im odgovoriti naslovnom one, na hrvatski neprevedene zajedničke knjige Jean-Claudea Carrièrea i Umberta Eca: “Ne nadajte se da ćete se rešiti knjiga”, ali čemu, kad za književnost, i to onu popularnu, općeraširenu, prosvjetiteljsku, koja od djece čini ljude, a ljude pretvara u djecu, koja pripitomljava zvijer u čovjeku, a čovjekolike štakore prepušta njihovoj visokoparnoj nenačitanosti, postoji argument nad svim drugim argumentima: Branko Ćopić.
Njegova djela su tokom školovanja u više navrata bivala u obaveznoj školskoj lektiri: Ježeva kućica, Orlovi rano lete, Magareće godine, Bašta sljezove boje. To nisu bile knjige za odlikaše, nego za učenike u problemima, s jedinicama iz matematike i iz vladanja, te za one koji, zapravo, ne vole izmišljene priče i ne čitaju školsku lektiru. Takvi bi se potajice, da ih ne vide, kasnije vrzmali oko dječjih knjižnica, posuđivali i čitali druge Ćopićeve knjige. A kasnije su, sve do danas, književnost mjerili prema Ćopiću, tražeći još nekoga takvog pisca, da ga cijelog pročitaju i prouče. I ti si, kojem se život odavno sveo na čitanje, pa svakodnevno tabiriš i mnoge teško prohodne knjige, dan-danas sklon da onu drugu, takozvanu žanrovsku, humorističku, avanturističku literaturu mjeriš mjerilom Branka Ćopića. Pa ako nije dostojna Ćopića, onda je ne čitaš. A što to znači biti dostojan Ćopića? Isto što i biti dostojan Jaroslava Hašeka i velikoga Miguela de Cervantesa Saavedre. I jebem li ga tupog, tko god ne shvati usporedbu Cervantesovu s Brankom Ćopićem: pisac naših djetinjstva ravan je najvećem i prvom romanopiscu u povijesti po raskoši svoje mašte, po dobroti i uzaludnosti svojih junaka; kao što je Cervantes formativno utjecao na sudbinu španjolskoga jezika, tako je Branko Ćopić utjecao na sudbinu ovoga i svih drugih s njime istovjetnih jezika. Ćopić je vrhovna mjera imaginacije, duha i morala naših djetinjstva.
Pisao je poeziju po narodnoj matrici, osmerce, deseterce, dvanaesterce, koji bi se lako odguslali, i nije prema svom unutrašnjem zvanju bio pjesnik. Bolji je u basnovitim romanima za poslijevrtićki uzrast: “Doživljaji mačka Toše”, priča koja započinje dugim pasažom u kojem poljar Lijan nosi Tošu u vreći, da ga udavi u rijeci. Do danas ti ne uspijeva da tu scenu istisneš iz glave, na um ti pada u različitim prilikama, prema njoj mjeriš egzistencijalni užas glavnoga junaka, čitateljsku suživljenost s njim, napetost u iščekivanju katastrofe, vještinu pisca da neizbježivu katastrofu preusmjeri prema sretnom kraju. Kada bi se bavio savjetovanjem mladih pisaca, što ti, bezbeli, nije ni na kraj pameti, rekao bi im da, prije nego što započnu svoje mračne egzistencijalističke pripovijesti, obavezno pročitaju “Doživljaje mačka Toše”, jer će tamo naučiti što je egzistencija.
Knjige “Orlovi rano lete”, “Slavno vojevanje” i “Bitka u zlatnoj dolini” Ćopićeva su Pionirska trilogija; zabavni avanturističko-ratni romani ranoga dječaštva, u kojima je pisac razvijao onu istu omamljujuću naraciju u slavu nestašnih godina kao i Mark Twain u “Tomu Sawyeru”. Bio si miran, u sebe zatvoren dječak, ugrožen vršnjačkom srdačnošću, i jedva si čekao da odrasteš, pa da se više ne moraš miješati s njima. Sve velike avanture djetinjstva, sve doista uzbudljivo dogodilo ti se dok si čitao Branka Ćopića.
“Magareće godine” sljedeća su faza: apologija seljačke naivnosti i zaplašenosti gradom, započinje strašnom scenom, kada glavni junak bježi glavom bez obzira pred užasom vlaka koji sve dimeći i pišteći nailazi iz tunela. Glavni junak, možda i herojska ličnost ovog romana je DDH, ili Dule Dabić Hajduk, nagluh i prostodušan (“Dule Dabić Gluvaja, selo Gornja Suvaja”), s jakim osjećajem za pravdu, rođeni gromobran za nevolje. Slijedio je Nikoletina Bursać, propedeutički roman jedne već sustale epohe, koji ti nije bio zanimljiv ni uvjerljiv, kao ni “Osma ofanziva”. Obje knjige Ćopić je napisao po narudžbi trenutka – što ne mora uvijek biti loše – ali se dječje i odraslo čovječanstvo u međuvremenu tako transformiralo da s tim knjigama nisi uspostavljao dublji odnos.
“Bašta sljezove boje”, pak, pripada istom tragičnom nizu djetinje književnosti dvadesetog stoljeća kao: “Junaci Pavlove ulice” Ferenca Molnára, “Rani jadi” i “Bašta, pepeo” Danila Kiša, ali i “Dućani cimetove boje” Brune Šulca. Sve ono bolno i snovito, između djetinjstva i kasnoga dječaštva, između oca i Auschwitza, između nedužnoga prijatelja Zije i Jasenovca, sva ona ludost, muški histerični napadi, otac koji u red vožnje nastoji upisati i prošvercati svu spasonosnu mudrost čovječanstva, djed koji ne razlikuje boje, daltonist je, ali pravednički gnjevan na svakoga tko bi prepravljao njegov svijet i ispravljao njegove boje, dječak Nemeček što umire od tuberkuloze, i jedno duboko more elementarne ljudske tuge, koje će na kraju potopiti svijet, sve to je dvadeseto stoljeće u knjižnici sjećanja u tvojoj glavi, i u knjizi u kojoj zajednički bivaju, stopljeni u jednoga pisca i jedan tekst: Molnár, Kiš, Šulc i Ćopić.
Slijede dvije sumorne i subverzivne partizanske knjige: “Prolom” i “Gluvi barut”, objavljene 1952. i 1957. “Prolom” je prevratnički partizanski roman, ideološki problematičan u svome vremenu, a odlično napisan. Da ga je pisao netko drugi, a ne duhoviti i bezazleni dječji pisac, vicmaher i stihoklepac naše revolucije, završio bi zbog te knjige u zatvoru. Godinama je i desetljećima Ćopić okajavao svoju pobunu, izigravao dvorsku ludu režima, uveseljavao drugove, pričao im viceve, a kolege velike pisce spremno je uvjeravao u svoju sveudiljnu beznačajnost. Bio je Ćopić protejska figura, prorok svih popularnih, ali manje značajnih i beznačajnih pisaca. Voljeli su ga, od srca, i Andrić i Krleža. I on je volio njih, tako da se s njima ne takmi i ne uspoređuje, niti da se njihovim mjerilom mjeri. Rado je taj genij iskazivao strahopoštovanje, tko god je od njega
strahopoštovanje očekivao.
Bio je tužni protagonist socijalističke epohe. Uveseljavao je društvo i svijet, usrećivao radne ljude i građane, a da njega nije imao tko da usreći ni razveseli. Ćopić jedini nije imao Branka Ćopića, da oplemeni njegovu ljudsku tugu, nasmije ga i razonodi. Poživio je u toj tami, tmastoj i ledenoj, u slutnji ludosti i besmisla, obećanja novog nacionalističkog klanja. Kažu da je bolovao od depresije, i da se zato 26. ožujka 1984. vinuo s onoga beogradskog mosta, koji svaki put automobilom prelaziš kada stižeš u ovaj grad. Dok se pred tobom rastvara Beograd, pred očima ti je, u glavi, prilika Branka Ćopića koji prekoračuje ogradu. Uvijek se njega sjetiš, mora tako biti.
Drugovi su voljeli njegove anegdote. U jednoj, 1941. mladi Branko, nakon prvih ustaških klanja, među Krajišnicima agitira za bratstvo-jedinstvo, protiv bratoubilačkog rata, i taman misli da je narodu nešto istumačio, kad li se javi neki njegov daljnji kum: “Ama, čekaj Branko, šta si, brate, navalio prekinimo bratoubilački rat, te gradimo bratstvo i jedinstvo! Pusti nas, ako Boga znaš, da najprije završimo posao koji smo započeli, mislim, ovaj bratoubilački rat, pa kad završimo taj bratoubilački rat, onda ćemo graditi i to, kako ti kažeš – bratstvo i jedinstvo.” Smijali su se, i ništa nisu shvatili…
Tebi je, međutim, draže i svakim danom sve bliže ono pismo Ziji Dizdareviću, kojim se otvara “Bašta sljezove boje”, one riječi u kojima svršavaju sve naše tuge, a naš poraz nalazi svoj konačni smisao. Piše Ćopić: “Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. (…) Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici. (…) Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone. Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…”
Zbogom, dragi moj…
