Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javio se Ladislav Babić. Rođen u Čakovcu, Hrvatska – tadašnja Jugoslavija. Studirao eksperimentalnu fiziku. Piše poeziju, kratke priče, SF pripovjetke, eseje i aforizme. Objavio dvije knjige poezije: „Pjesme (za iščezle krijesnice)“, „Odlazak“ – istu je satirički (elektronski) časopis „MaxMinus“ proglasio najboljom satiričnom knjigom 2011. godine - i epistolarnu knjigu ratne prepiske „Ja i njihov rat“ izašloj i u elektronskom obliku. Prije i za vrijeme rata objavljivao u nekoliko časopisa. Surađuje sa internetskim portalima. Zastupljen u dvadesetak zbornika poezije i kratkih priča iz Regije, te u „Antologiji ex Yu aforizama“. Prevođen na poljski jezik. Nagrađivan (najbolji aforizam, najbolja satirička zbirka poezije, najbolji esej na konkursu "Samir Tahirović-DIOGEN 2012").
Večer
Svakodnevna večer. Od bremena zvijezda
k zemlji se sklonio nebeski svod.
Korak po korak, kroz trepčući bezdan,
spomen na jednu vodi moj hod.
Baš je tu negdje svoje krakove vila -
jedva još nazirem njen stari prijesto.
S crnom se noći praznina slila,
što bješe - do jučer još - spomen mjesto.
Dobro znam, iz svojih dnevnih šetnji
(kad trbuhom slijedim tragove kruha),
mračna su slova sprejerskih prijetnji
prozvala ovo - kosturnicom duha.
Dok ćutke stojim i misli mi slijede
putanju neku od pre pola vijeka...
...da li to lahor lagano prede,
il' žubori trava kao rijeka:
"Sa njom u srcu ljubili mi smo,
njome je zvonio naš samrtni glas;
Reci nam druže - kad mi nju nismo,
zašto je ideja izdala nas?"
Za zakletvu nikom ne ispjevah stih.
Nemoćno stojim dok klepsidra teče;
skrušen, iz nejasnog razloga tih.
Peče me ovo zvjezdano veče.
------------------
Kad svjetlost drugih dana ovlada,
u nekoj dobi
moja majka i ja, opet skupa,
u istoj sobi,
pričamo kao da se ništa
nije zbilo.
I sve je kao nekad, i sve je još bolje
nego što je bilo.
A tek što Hypnos tamom zakrili
san koji snivam,
budi me dodir jave u kojoj,
bez nje, prebivam.
I dok navješta zora sjajnu toplinu
dana bez mana,
zašto prizivam opet drhtavu svjetlost
onih zvjezdanih dana?
mojoj majci
------------------
S vjetrenjačama u boj?
Trošiti snagu
na valove vjetra i glupana roj?
Il' poslat' k vragu
prizemnih sila nadmoćne tvorbe?
Nad njih se dići;
zamahom krila izbjeći borbe...
Do zvijezda stići!
Tik ispod duge nebosklon prijeći
na putu k Suncu.
Okrijepiti dušu i štedjeti riječi.
Letjeti k vrhuncu,
gdje bezmjerje na pravu mjeru
licemjerje svodi.
Gdje uvrede i laži, tek riječi jesu
zapisane na vodi.
------------------
Prestaju pisati pjesme
kad više nisu sami.
Cijepaju skrivane sveske,
smiju se sebi samom,
i zaboravom žure
svetiti se tami
što je tako sretno
rastjerana danom.
I žure da žive,
i živeći žure,
i umiru tako, no tajnu su
svoju kao bolest krili,
ne htijući priznat
one dane sure,
kada su, eto, i pjesnici bili.
------------------
Rijeka
Bez izvora i bez sliva, bez obala
i bez ada,
bez pritoka, bez brzaka, ravnodušna
kao stijena,
niti prava, niti kriva, bez režima
i bez pada,
sve nas nosi struja njena - nesmiljeni
tok vremena.
------------------
Čežnja
Ona se uvijek vraća,
kao prva ljubav nakon sviju udvarača,
i slijedeći smjerno
neki skriveni zakon mijene,
ona dolazi vjerno,
uvijek sa očima druge žene.
------------------
Gle, zvijezde kako čudesno kruže,
tako je bistra atmosfera.
Naprosto moraju da se združe
valovi čežnje s harmonijom sfera.
Kako li bridim okrenut svodu,
obasjan nekom božanskom slutnjom.
Vrijeme je načas stalo u hodu,
vječnost kroz mene govori šutnjom.
Ponesen u bezdan zvjezdanim tragom,
ovdje sam prisutan još samo tijelom,
jer opijen hrlim nečem dalekom, dragom,
a neznanom još i zastrtim velom.
Jesi li i ti, strašno daleko,
upila u se ovu opojnu drogu?
O, kako želim iz leta, meko,
spustit se kraj tvojih nogu!
------------------
Poezija apsurda
Pijani mornari na pijanom brodu
iz pijanog mora izbacuju vodu,
pa kada je izbace do posljednje tone
trabakula neće moći da potone!
------------------
Kad gnjev zahvati ljude
krv se prolijeva i svašta bude,
kad gnjev zahvati ljude.
Gomila se cestom valja,
čopori okolo jure za plijenom
kad gnjev zahvati ljude
i čiste sve što ne valja i valja,
kad gnjev zahvati ljude.
I ljuljaju se na kandelabru
leševi djece, očeva i majki
a brat kidiše na brata
kao pijani strvinar rata.
Kad gnjev zahvati ljude
sjemenja mržnje i bijesa kliju
a kad dozru, berba krvava bude –
kad gnjev zahvati ljude.
Kad gnjev zahvati ljude
nevažno je nevinim il' krivim biti.
Kad gnjev zahvati ljude ne pitaj,
bježi, kušaj se što bolje skriti.
Kad gnjev zahvati ljude.
------------------
Na tvom putu naiđe bezdan,
i tek naslućeno se obistini –
raspline se neki iskonski san
i ti, zatečen, zuriš u oči istini;
zbunjen, smeten i smućen, ne vjeruješ
da stvari jesu kakve jesu,
ne poduzimaš ništa, ne djeluješ,
nemoćno se priklanjaš udesu.
No, mada je nedvoumno utrnulo –
kao što pred noći utrne dan –
tvrdoglavo, kao da te nije ni okrznulo,
nastavljaš sanjati sad već umrli san.
------------------
Pozornica
Kad završi igra,
raziđu se glumci,
gledatelji odu
svak' na svoju stranu.
Svi akteri skupa,
vratit će se domu
iz kojeg su došli –
natrag u nirvanu.
A ovdje će scena
promijeniti izgled,
primjeren za neke
igrokaze nove.
Sasvim drugi glumci
i publika nova,
sanjati će u njoj
posve druge snove.
Neka strana lica
tavaju sad binom,
gledatelji ini
zadovoljstvom zrače.
Ti, tek možda nekom
samo maglen privid,
imao si rolu na "daskama"
koje - život znače.
------------------
Pustiti u opticaj svoje snove,
raspršiti ih u stvarnost
da, nad njom, stoljećima plove
zgušnjavajući se kao realnost!
