Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Baurk Hilmo


Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Lale Taraleja


Kada se olovno ožujsko nebo zbog težine vlage spusti na vijuški horizont i rano prijepodnevno sunce ga probija kosim zrakama, na mjestima njegove manje gustoće, s početka puta prema Poloju, ukaže se prizor holandskog pejsaža Jakoba Ruisdaela ili Aerta van der Neera. Desno - zeleno sive vode Save, lijevo - divlja šikara, u sredini vijugava zmija vlažnog puta, a gore nejednako gusti niski oblaci iza kojih se naslućuje sunce. Sad je kosi reflektorski snop zraka na silueti bjeliškog silosa, potom na tri velike topole negdje kod ušća Glogovice, pa onda jedan okomiti zabljesak na proljetnim vodama koji plave dijelove ceste. Ta igra sunca i vode ne traje dugo. Nekad nadvlada sunce, nekad oblaci, ovisno o tome da li pejsaž blješti u plavetnilu i zelenilu ili uranja u deprimirajuće sivilo koje raspoloženje pretvara u melankoliju i kontemplativnu raznježenost.

Nedaleko početka puta s bajera se, prema koritu rijeke, spuštaju stepenice do ribarske splavi Bajice Živića Guza. Pikla, Bajica i ja prelazimo s obale na splav preko daske. Iz sulundara splavarske barakice izvija se tanki dim...

***

Pikla naloži. Šta ščim? Mojim kurcem. Pa da ima drva ja bi sam naložio. Potraži okolo. Uzmi tu korpu. Idi do splavi Tome Bosanca i donesi deset metara. Ako ima. Ako nema donesi dvadeset, trideset metara... Dobar je Pikla. Zna o Malom Vijušu sve. Ko i ja. Često se svađamo oko imenâ, mjesta, događaja. Sjeća se bolje nego ja, ali ga, svaki put kad je u pravu, pošaljem u kurac. Zato sam ti i rekao da ga povedeš. Kad me iznervira sjetim se i onog što nikada nisam ni znao... A voli pičku više od Boga. Kurac mu je dvadesetčetiri sata na raspolaganju. Taj brsti pičku ko jarac travu. Voli dupetare. Kaže da mu je najslađe kad mu ruke potpuno utrnu od težine ženskih guzova. Ja ga zajebavam da je junfer izgubio sa starom žlundrom Marom Astaloš. Znaš krevetaru Maru. Svi je znaju: rotvajler s perikom. Radila je, kao upravo načeta, u kupleraju Martina Kovača Kurjaka. Stanovala u Filipovićevoj ulici prva kuća do stadiona. Kad je prolazila Filipovićevom psi su uznemireno zavijali od mirisa njenog znoja pomiješanog s jeftinim parfemom. Znaš šta, to je bazdilo na tvora izvučenog iz guzice drugog tvora. Aco Debelić ju je jebao na dah. Udahne i ne diše dok nije gotov... Mara je bila 1921. godište. Mi smo svi za nju bili picani, mlađi dvadeset i više godina. Imala je curicu Nikicu s nekim Švabom još za vrijeme rata. Nju je oženio Šefkija. Onaj što je u Brod došao šlauhom preko Save. Stanovali su u samostanu. Kad su njih dvoje razgovarali na samostanu je otpadala žbuka, a čulo se kilometar dalje, skroz do savskog mosta. Oboje su bili gluvi. Mara je otišla u Njemačku pod stare dane. Jedanput kad je dolazila u Brod ponijela je sa sobom 36 kofera koje je pred kuću istovario sa svog platoa kirijaš Ten. Onaj što se objesio u štali u Gundulićevoj. A koferi su bili oni veliki plastični na pruge. Taj događaj je bio jedna od većih senzacija u povijesti Filipovićeve ulice. Zadnji put sam je vidio pred smrt. Smanjila se napola... Umrla je, a da nikad nijednog muškarca nije upoznala prije seksa. Njen dobar štos je bio, jebati se možemo, ali molim, bez ikakvih intimnosti.

A evo ga. Mi o puškaru, a on na vrata. Pikla priznaj da ti je Mara Astaloš skinula junfer u «Šangaju». Opet lažeš. On ti ima otmjeniju verziju. Prva djevojka mu je bila sestra Ivice Račana. Kako se zvala? Da, Zdenka. Račan mu je bio prvi komšija dolje na kraju Vrazove. Pikla je stanovao na samom kraju ulice koja se zaustavila pred kukuruzištem. A Račanovima se išlo još kroz kukuruze do osamljene kućice na rubu gradskog smetlišta. Tu su Cigani, prije Račanovih, držali ukradene konje na sigurnom. Moglo se do tamo i bajerom, ali je dalje. Ma šta da ti puno opisujem. To je kraj u kojem su po tarabama još visile lubanje. Ti Pikla, izvini. Račani su 1954. došli u Brod iz Gline. Stari Račan je rođen 1909. u Osijeku. Kao dijete odrastao je u nekoj gospodskoj obitelji. Dvije su priče tko je i što je. Jedna je da je prihvaćen, kao kopile, u samoj toj obitelji, pa su ga othranili i školovali u Beču. A druga je da ga je odgojio stric. Jer su mu otac i mati otišli u Ameriku. Uglavnom govorio je jezike. Za vrijeme rata Njemci su ga uzeli za prevodioca u radnom logoru Ravensbrik. Kao prevodilac nije živio u logoru nego u gradu. U dvosobnom stanu. Logor mu je bio radno mjesto. Na kojem je primao plaću. Sve te priče kako je Ivica rođen u logoru su sranja. Teta Marija, njegova mati mi je to pričala. Pikla isto zna. Pokazivala nam je fotografiju s Ivicinog krštenja. Ona drži Ivicu u ajnpindeklu. Do nje je stari Račan u odijelu s kravatom. Oko njih Švabe, susjedi i prijatelji u svečanim odijelima. Kakav logor, kakvi bakrači, to je Ivica sve izmislio. I u tom je on potpuno na ćaću. I ćaća mu je bio mustra. A Ivica je bio čudak. Otuđen. Uvijek po strani. Skretao je pažnju na sebe noseći onaj klasični šešir na glavi. Što tada nikom drugom, osim njemu, ne bi palo na pamet. To je bilo isto kao da je na glavu stavio rotirajuće svjetlo. I dok smo mi hodali u čoporima i podređivali se okrutnim pravilima uličnih bandi, on se ko tetkica družio pojedinačno. S pokojnim Slavkom Riđanom i Stevom Perićem koji se zagubio negdje u Engleskoj. Račanove je po dolasku u Brod Rade Kern zaposlio u Brodvinu, pa je Ivica ponekad radio na recepciji hotela «Brod». Ja mu tada ne bi dao da slaže kekse u trgovini...

Sad sam se sjetio. Plamenova kartonaža bila je pedesetih Hohmanova stolarija. Pokraj nje je bio  onaj Židov što je poginuo s Jojom Maksimovićem. Kako se ono zvao? Bravo Pikla, limar Štajn. On se družio s direktorom Dječjeg centra nekim Srbinom Dušanom. Da me jebeš ne mogu se sjetit prezimena. Znam samo da je bio i u četnicima i u partizanima. Kompletna ličnost. I stalno je govorio znači. Osnovali smo, znači, Dječji centar. Drug Račan će, znači, biti poslovođa. Drugarica Marija, znači, kuhat će bijelu kavu, pravit sendviče i čistiti prostorije... Kasnije je bio direktor propale stolarije Sava. Pikla ne seri, ne znaš čovjeka. A za taj dječji centar su na Malom Vijušu sagradili dvije barake. Stari Račan nagovorio je tog Dušana da njemu povjeri uređenje igrališta jer je on, je li, bio u Beču i tamo vidio Prater pa zna kako se to radi. Dovukao je tamo ringišpil bijelih cigana Rumštajnovih. Stari Rumštajn je bio švapski cigan. Stara ne. Izgledala je ko indijanski poglavica. I mislim da je svaki dan rađala. Djece je bilo ko u obdaništu. Rajndlike i veš-lonci u kojima je kuhala bili su ukradeni u nekom velikom hotelu. Starog je Martin Petrin zaposlio u Prevozu. Ostali su radili ringišpile, streljane, karike kod Marike i to. Žensku djecu nitko nije mogao ni prebrojat: Trla, Finka, Mikula, Zorica, Seka, Elvira... Seka se udala za Juru Bema, a kad je on umro za Savu Todorovića. Sin Đuka imao je putujući cirkus. Bio je jak dečko i vječno se tukao: s radnicima, cirkusantima, a dešavalo se da pretuče i nekog iz publike...

Jebi ga Pikla, naviru mi uspomene... A vidiš, ne mogu se sjetiti jel sam nešto jebavo iz tog ciganskog jata. Vratit ću se ja tvom prijatelju Račanu. Ako zaboravim ti me podsjeti... Idem pišat. Dođi i ti sa mnom, doktor mi je zabranio držat u ruci teške stvari...

E, ti vijuški Cigani. Negdje 1946., ne 1947. tu negdje na Mali Vijuš ih se doselilo 147 familija. Neki su ostali, a neki otišli u Srbac, Mitrovicu, Sisak...Božo Mitrović – Copavo, stanovao je u mom dvorištu. Otac mu je bio onaj šepavi, mali, suhi sa štapom – dida Lila. A i Božo si je slomio nogu da ne ide u vojsku, pa ostao šepav za čitav život. Zvali su ga Bozo Copavo jer kad se god uzbudio nije mogao reć ni č, ni ž, ni š. Tu je onda bio i Todorović Pipo, pa Sidi, Nedići, jebi ga tko bi ih sve upamtio. Živjeli su u ciganskim kolima na nekoj vijuškoj uzvisini koja se pretvarala u otok kad su u proljeće i jesen podzemne vode poplavile čitav Vijuš. Muški Cigani odu prodavat pokradene konje, a žene, babe i djecu ostave na otoku. Ja ukradem iz klaonice dvije salame. Iznosio sam ih u čizmama. Uzmem one Joze Bakića pet brojeva veće. U svaku naguram salamu i kad izlazim u onoj kecelji do poda u kojoj sam klao, nitko ništa ne primjeti. Edo Prpić me čamcem prebaci na otok. Ja tamo za salamu jebem što hoću i koliko hoću. Ponesem i rakije... E, koje je to vrijeme bilo. Ujutro se probudim u čergi. Edo spava, a po njemu pozaspali prljavi goli cigančići ko prasci na krmačinim sisama. Njih šest, sedam. Nemate vi pojma koji je to osjećaj vraćati se ujutro čamcem iz dobre jebačine. Vidim ko sad. Digla se niska magla, sunce škilji tamo od ušća Glogovice, Edo, krmeljiv i pune kose perja, lagano vesla, voda prozirna i dole jasno vidiš poplavljeno kukuruzište zajedno s bundevama. Žaba i komaraca ko u priči... A ja na prednjem dijelu čamca digao jednu nogu na pramac. Ko Napoleon s one slike. I razmišljam koliko sam do sada ampera ikre ostavio u toj čergi...

Prcaju me osjećaji. Jebali te, Pikla, Račani. Gdje sam ono stao? Dječje igralište?. Da. Na dječjem igralištu su radile Bara i Reza Bosak. Barina kći Mimica, ona na koju smo svi drkali, je u Argentini. Cvjećar Bosak joj je bio ujak. Nju kad je Vlado Šop, onaj što je prvi nosio vjetrovku kurtonku, nakon što mu nije dala pičke, pito s kim je imala prvo seksualno iskustvo, ona je odgovorila sa sobom. A kad ju je pitao jel još s nekim, ona mu kaže sa sicem od bicikla. I ajde ti sad to tako bezobrazno prosvrdlaj. A stari Račan će njima biti poslovođa. Prije toga je držao jajčaru s inkubatorima pa je to sve pokrao i zapalio. Onda je držao Zdravljak s Barom i Rezom. One radile na ringišpilima i ljuljačkama, a on je od bjelica pravio fiš paprikaš i to prodavao. Paprikaš od bjelica neće ni ćuko. Onda su mu kobajagi provalili u Zdravljak kao što su mu zapalili jajčaru. Jelda? I kad su razjebali to dječje igralište i Zdravljak sve je to preuzeo Miljenko konobar, onaj što se oženio sa šiptarkom. Kako se zvala? Fala kurcu da i ti Pikla nešta ne znaš...

-  nastavlja se -