Izvješće o radu Središnje obavještajne agencije pojavilo se gotovo istodobno sa summitom NATO-a u Walesu, gdje su vodeći svjetski sigurnjaci raspravljali kako o Putinu i njegovim ambicijama u Ukrajini, tako i o Islamskoj državi Levanta te njenoj prijetnji za stabilnost Bliskoga istoka, ali i o sve većem broju džihadista sa putovnicama zemalja u ovome savezu.
Pohvale činjenici kako po prvi puta imamo javno obavještajno izvješće, sada znamo koliko obavještajci troše (tajna je na što koliko). Znamo i što naši špijuni vide kao glavnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti, a izvješće kao da je pisao organizator summita u Walesu, no to je neka druga tema.Ono što je prošlo gotovo neopaženo u našim medijima, a o čemu je prvi jučer progovorio ugledni ekonomski analitičar Ante Babić za magazin „7dana“ Hrvatske radio televizije, jest činjenica kako se niti jedna naša služba sustavno ne bavi ekonomskim analizama. Stoga, dijeli li SOA odgovornost zato što nije upozorila na mogućnost pojave prekomjernog deficita, ali i što nije spriječila ili pokušala spriječiti neke sasvim suspektne privatizacijske projekte?
Kao dokaz kako je Ante Babić na dobrome tragu mogu poslužiti komentari uglednog njemačkog ekonomista Martina Webera, koji je u jeku krize, započete 2008. godine za DW pisao komentare kako se njemačka obavještajna zajednica uključila u borbu protiv krize. Jedan je to od uzroka, smatraju mnogi, što je financijska kriza ovu zemlju pogodila nešto manje nego neke druge europske zemlje. Čini se kako je Njemačka prilikom integracije istočnoga dijela ujedinjene zemlje odlučila ne dopustiti pogrešku te obratiti pažnju kako na kontrolu vlastitih javnih djelatnika, tako i na zdravlje državnoga proračuna i vlastitih nacionalnih i strateških resursa.
Upravo suprotno, još od vremena kad se nekadašnji ministar pravosuđa i bivši šef tajnih službi Miroslav Šeparović "proslavio" izjavom kako Hrvatska ima više od pet, a manje od deset tajnih službi, naš je obavještajni sustav sustavno zanemarivao ovaj segment sigurnosti, što se može, kako kaže Ante Babić, iščitati i iz ovoga izviješća.
U ovome izvješću, kako kaže Babić, nedostaje nekoliko, za ozbiljne zemlje svijeta, vrlo važnih obavještajnih objekcija.
Prvo, nedostaje ekonomsko analiza zemalja u okruženju koja niti je postojala prije ulaska u Uniju kada smo bili orjentirani na ta tržišta, a ne postoji ni sada kada bismo, uz pomoć određenih fondova, upravo ta tržišta mogli i morali privlačiti Uniji.
Drugo, nije jasno bavi li se naša zemlja uopće obavještajnom provjerom poslovnih ljudi koji se javljaju na velike privatizacijske natječaje? Kada bi ta aktivnost postojala, možda nam se na natječaj za HŽ Cargo ne bi javljala kompanija koju se povezuje s rumunjskim podzemljem.
Treće, ozbiljan bi obavještajni rad trebao sadržavati analize kritičnih proračunskih točaka u javnoj upravi što bi značajno doprinijelo smanjivanju nepotrebnih rashoda te posredno i smanjivanju prekomjernog deficita.
Naposljetku, ali ne najmanje važno, obavještajci bi se, prema Babiću, trebali usredotočiti i na stratešku analizu javnih kompanija i onih kompanija koje upravljaju strateškim i nacionalnim resursima.
Biti informacijom korak prije nepravilnosti i potencijalnog kriminala moglo bi značiti spriječavanje urušavanja nacionalnog suvereniteta kroz obezvrijeđivanje strateških i nacionalnih resursa.
Dakako, obavještajna zajednica ne može preuzeti funkcije izvršne vlasti, no njezino bavljenje i ekonomskim temama jest nužnost i tako je u velikoj većini obavještajnih zajednica suvremnih država kojima bismo željeli sličiti.
Ako uvažimo ove objekcije Ante Babića, ako se usuglasimo kako takvih u aktualnom izvješću uopće nema te ukoliko osvijestimo činjenicu kako je ovaj ekonomski analitičar jedan od prvoboraca uvođenja ovakvih obavještajnih praksi, uopće nas ne treba čuditi što smo zemlja na samom rubu bankrota, ali i zemlja s izrazito visokim indeksom bijede te stoga izglednim daljnjim urušavanje suvereniteta.
Kao dokaz kako je Ante Babić na dobrome tragu mogu poslužiti komentari uglednog njemačkog ekonomista Martina Webera, koji je u jeku krize, započete 2008. godine za DW pisao komentare kako se njemačka obavještajna zajednica uključila u borbu protiv krize. Jedan je to od uzroka, smatraju mnogi, što je financijska kriza ovu zemlju pogodila nešto manje nego neke druge europske zemlje. Čini se kako je Njemačka prilikom integracije istočnoga dijela ujedinjene zemlje odlučila ne dopustiti pogrešku te obratiti pažnju kako na kontrolu vlastitih javnih djelatnika, tako i na zdravlje državnoga proračuna i vlastitih nacionalnih i strateških resursa.
Upravo suprotno, još od vremena kad se nekadašnji ministar pravosuđa i bivši šef tajnih službi Miroslav Šeparović "proslavio" izjavom kako Hrvatska ima više od pet, a manje od deset tajnih službi, naš je obavještajni sustav sustavno zanemarivao ovaj segment sigurnosti, što se može, kako kaže Ante Babić, iščitati i iz ovoga izviješća.
U ovome izvješću, kako kaže Babić, nedostaje nekoliko, za ozbiljne zemlje svijeta, vrlo važnih obavještajnih objekcija.
Prvo, nedostaje ekonomsko analiza zemalja u okruženju koja niti je postojala prije ulaska u Uniju kada smo bili orjentirani na ta tržišta, a ne postoji ni sada kada bismo, uz pomoć određenih fondova, upravo ta tržišta mogli i morali privlačiti Uniji.
Drugo, nije jasno bavi li se naša zemlja uopće obavještajnom provjerom poslovnih ljudi koji se javljaju na velike privatizacijske natječaje? Kada bi ta aktivnost postojala, možda nam se na natječaj za HŽ Cargo ne bi javljala kompanija koju se povezuje s rumunjskim podzemljem.
Treće, ozbiljan bi obavještajni rad trebao sadržavati analize kritičnih proračunskih točaka u javnoj upravi što bi značajno doprinijelo smanjivanju nepotrebnih rashoda te posredno i smanjivanju prekomjernog deficita.
Naposljetku, ali ne najmanje važno, obavještajci bi se, prema Babiću, trebali usredotočiti i na stratešku analizu javnih kompanija i onih kompanija koje upravljaju strateškim i nacionalnim resursima.
Biti informacijom korak prije nepravilnosti i potencijalnog kriminala moglo bi značiti spriječavanje urušavanja nacionalnog suvereniteta kroz obezvrijeđivanje strateških i nacionalnih resursa.
Dakako, obavještajna zajednica ne može preuzeti funkcije izvršne vlasti, no njezino bavljenje i ekonomskim temama jest nužnost i tako je u velikoj većini obavještajnih zajednica suvremnih država kojima bismo željeli sličiti.
Ako uvažimo ove objekcije Ante Babića, ako se usuglasimo kako takvih u aktualnom izvješću uopće nema te ukoliko osvijestimo činjenicu kako je ovaj ekonomski analitičar jedan od prvoboraca uvođenja ovakvih obavještajnih praksi, uopće nas ne treba čuditi što smo zemlja na samom rubu bankrota, ali i zemlja s izrazito visokim indeksom bijede te stoga izglednim daljnjim urušavanje suvereniteta.
