Josip Užarević: Zdravko Malić o hrvatskoj književnosti

U dnevniku što ga je Zdravko Malić pisao od 1981. do 1997. godine jedno od najvažnijih mjesta pripada razmišljanju o književnostima različitih naroda – poljskoj (Malić je bio polonist), ruskoj, francuskoj, kineskoj… Osobito mjesto u tome sklopu zauzima, dakako, hrvatska književnost.

Višekratno posvjedočujući svoje hrvatstvo, Malić o stanju u Hrvatskoj i hrvatskoj književnosti nema dobro mišljenje. Hrvati nisu psihički dorasli podnijeti svoje veličine.  Svakoga tko se izdigao iznad mediokritetskog prosjeka čeka ovdje „prijezir, odbijanje, omalovažavanje“ (II-732).[1] U Hrvatskoj stoga imamo „vječnu pretvorbu lošeg u gore. […]. Ovdje se odahne tek u grobu“ (II-658). Malić se zgraža se nad Vjesnikovim crnim listama zabranjenih pisaca (živućih), što tumači kao „izraz zloglasnoga hrvatskog jala“ (I-114-115), pa drži da bi „na to 'slatko hrvatsko' uzajamno omalovažavanje i ignoriranje već jednom trebalo staviti točku“ (I-115).

            Treba imati da umu da bi već samo zapisi o pojedinim hrvatskim književnicima i književnim kritičarima, što ih nalazimo u Dnevniku, mogli ispuniti cijelu jednu knjigu. Uzmimo ovdje tek nekoliko oglednih misli.

U Kranjčevićevoj poeziji Malić pronalazi tri bloka: „pripovjedački, misaoni, lirski, ili ovako: pripovijedanje stihom, umòvanje [umòvānje[2]] i pjevanje“. Pritom drži da ta tri „bloka“ nisu oštro među sobom razdvojena, „ali se međusobno ne miješaju onoliko koliko bi očekivao-volio suvremeni čitalac, odgojen na rodnoj bastardnosti poezije 20. stoljeća“. Malić smješta Kranjčevićevu liriku „unutar sfere tjelesnosti: ona je 'velepjesan materije'. U želji ljubavi (1898) prva je hrvatska lirska pjesma u kojoj se ljubav poistovjećuje sa seksualnim činom, koja je spiritualna u tjelesnosti, koja je eterična iz tvarne gustoće, koja nije sramežljivo aluzivna, kukavno apstraktna. Taj obrat, taj radikalni pomak […] unosi u hrvatsku erotsku liriku senjski, uskočki Vatrenjak, Silvije, tj. velebitski Pan“ (II-598). Dakako, Kranjčević se spominje i na mnogim drugim mjestima Dnevnika.

O Vidriću Malić misli sve najbolje te odbacuje moj stav da bi se pjesma Pejsaž I. mogla povezati s pitomim Rabuzinovim pejzažima. Nasuprot tomu, Malić, koji ne podnosi Rabuzina, smatra kako bi Vidrića trebalo povezati s Van Goghom (očito ciljajući kako na „pejzažnost“ tako i na ludilo jednoga i drugoga).

Za Tina Ujevića kaže da je „bolji kada gladi nego kada ujeda. Suprotno je s Krležom. Njih su dvojica uopće i posebice suprotni“ (I-347). Tin „nije slugansko koljeno klecavo, i nije pred kaptolskim oltarom klecalo. Tin nije 'domovine sin'. Tin je Čin. Tin je onaj treći što dvojici je kost u grlu, jer je viši, jer je veći“ (II-180). Pjesma Žedan kamen na studencu – „jedna je od najznačajnijih hrvatskih pjesničkih tekstova“; „Poslije Vidrićeve Ex Pannonia druga je to takva hrvatska svepjesan. […] Kamenita vrata hrvatske poezije. Vječno žeđanje. Oaza-fatamorgana. Naša tlapnja i muka. Od iskona“ (II-338). Ipak, Tin „kao člankopisac nije ni do koljena sebi pjesniku“ (II-505). Tin je dakle jedan od nekoliko naših najvećih pjesnika, ali je „kao prozaik slab – dalmatinski praznoslovan, zakutno apodiktičan, provincijalni pabirčar po njivi talijanske štampe (Papini)… Dobro, nije samo taj i takav, biva i – rijetko – onaj koji misli svojom svojeglavom glavom, ali nema strpljenja (ni vremena) da se sabere, da se stegne, nego razbarušeno, supijano tetura lijevo-desno, započne pa ostavi i zađe u drugo pa tako ponovno i ponovno. Tinova je feljtonistika loša, naopaka i opaka škola novinskog pisanja. […] Krležin je književni slučaj upravo obrnut. Njegovoj poeziji škodi dorečena smislenost. […] On čitaoca medicinski suho [?!] obavještava o tipu i sadržaju uzbuđenja lirskog subjekta“ (II-732-733).

Na sličan način Malić piše o Anti Kovačiću, Matošu, Kamovu, Ranku Marinkoviću, Tadijanoviću, Danijelu Dragojeviću i mnogim drugima. Pozitivno piše o Dubravki Ugrešić („mi, napravljeni u Jugoslaviji“), Saši Verešu,  Zvonimiru Golobu („Upućen u tajne poezije kao malo tko ovdje. Diskretan prisutnik“ (II-750).

            Kao osebujan primjer malićevskoga pristupa hrvatskoj književnosti navest ću još samo njegovo mišljenje o Slamnigovoj pjesničkoj zbirci Sed Scholae. Osebujnost je sadržana u nerazmrsivoj prepletenosti ili čak stopljenosti animoziteta i respekta. „Donio sam kući Slamnigovu zbirku pjesama Sed Shcolae (1987). I. S. sve više postaje hrvatski Baka kraja 20. stoljeća. Pjesma kao pripita rimovanka, pjesmotvor kao stihoklep. Tekstići koji su pjesmovno razaranje pjesništva. Ti se tekstići rastvaraju u ništa ostavljajući za sobom nimbus spiritualnosti. Eteričnost raspadnutog trupla poezije. U Slamnigovoj su pjesmarskoj šatri na prodaju kič-pjesmuljci koji te jedan tren zabave nekom svojom dosjetkom, a pamtiš ih poslije kao autentičnu poeziju jako gorkog okusa. Pjesmice-spadala. Tugaljive kao što nam je život tugaljiv. Pjesmice-igračke od plastike. Za kratkotrajnu upotrebu. Čija je imanencija prolaznost a domicil smetište. I ta poezija pokazuje koliko je čovjekova svedenost na igru njegovo bezizlazje. Igra nam ostaje kada nam ništa ne ostaje. Igra, tj. praznoća. Ta je poezija glupanima tek besmisleno zabavna, pametnima je tragično smislena. Svjedoči čovjekovu totalnu bespomoćnost, ništavnost svijeta. Od pjesničke opojnosti i pjesnikove opijenosti tu traje tek mamurna glavobolja, ontološki kacenjamer. Slamnigova je poezija dobra za smrt. Pozivnica na samoubojstvo. Njezino je unutrašnje nagnuće raspadnuće. Skončavanje. 'Tiho je more kako kal… Tamo nas čeka Sveti Gral.' Beckettovski Svršetak igre.“ (I-441-442).

            Vrijedi istaknuti Malićevo neprihvaćanje scijentizma Zagrebačke stilističke škole ili, kako ju Malić naziva, zagrebačke škole književne interpretacije. To se ponajprije tiče Škreba, Flakera i Žmegača, s kojima je, kako se čini, bio i u osobnome konfliktu. Ali se slaže s Ivom Frangešom odnosno njegovim analizama Krležinih djela. No zato negativno piše Zvonimiru Mrkonjiću, Branimiru Donatu, Vladi Gotovcu i drugima. Pozitivan ili negativan sud nije bez ideologijskih pred-rasuda: prednost imaju „lijevi“ transnacionalisti pred „desnim“ nacionalistima.

O polonističkim člancima Julija Benešića veli da su to „osrednje […] profesorske pozitivističke gnjavaže, u kojima malo što ima osim zgoljnih biografskih i bibliografskih obavijesti“, a najdubljom njegovom vokacijom smatra geografiju i leksikografiju (I-159). Istodobno optužuje Josipa Hamma zbog toga što ga je – Malića – naveo da se u životu bavi polonistikom: Hamm „je kriv što sam polonist i teško ću mu to ikad oprostiti. […] Uvalio me u polonističku močvaru, i u njoj ostavio da se sâm snalazim kako znam i umijem. Benešićevu je polonističku biblioteku naslijedio i time bitno otežao razvoj zagrebačke polonistike“ (I-295).

Malić je veoma cijenio nekolicinu njemu poznatih „hrvatskih Evropljana“ – Josipa Horvata, Josipa Torbarinu, Ivu Hergešića, Vladimira Filipovića, Antuna Polanšćaka. Smatrao je da su igrali izrazito konstruktivnu ulogu u hrvatskome kulturnome životu, ali „nisu imali nasljednika“ (II-339).

Krleža

Ako u Malićevu Dnevniku književnost zauzima središnje mjesto, onda se u središtu književnosti nalazi Miroslav Krleža – „najveći hrvatski pisac svih vremena“ (I-517). U Krležinu pak opusu najveće su (kako se čini) Zastave – „ta hrvatska književna Biblija 20. stoljeća“ (I-111), koja je ujedno i „elegičan piščev oproštaj sa zanosima svoje mladosti, elegičan oproštaj i nesmiljen obračun“ (II-522).

Temeljnim Krležinom stavom Malić smatra negaciju koja proistječe „iz nezadovoljnog hrvatstva“ (II-229). U vezi sa 60. godišnjicom Mojega obračuna s njima Malić kaže da je „krvavije aktualan“ 1992. godine nego 1932. kada je taj polemički tekst nastao (II-339).

U stilskome repertoaru „Krležine mozgovne nuklearke“ (II-622) Malić uočava više različitih elemenata. Tako augmentative tumači Krležinim „eruptivnim  temperamentom“ (I-419), a za slavnu formulaciju „i nigdar ni bilo da ni nekak bilo“ otkriva da je to citat iz Hašekova Vojaka Švejka (II-380). Metaforika našega „najvećega pisca svih vremena“ zahvaća četiri sloja. Prvi je faunizam, svijet životinja. To je povezano s Krležinim fovizmom, agresivnošću. „Drugi sloj te metaforike pripada svakodnevici, čovjekovu građanskom načinu života ('bespomoćan kao kišobran u kutu'). Treći je sloj avangardni, konstruktivistički, kozmogonijski, topografski u najširem smislu te riječi. Četvrti je sloj historiografski, gdje vlada simultanizam vremena. Redoslijed tih četiriju slojeva nije uvijek u svakoj fazi isti. Kod starog Krleže prevladava sloj vremenskog simultanizma, vječno vraćanje istog“ (II-328).

Za metaforiku Balada Petrice Kerempuha Malić veli da je zoološka i kulinarska, nerijetko i jedna i druga. Opet ističe kako je Krleža „hrvatski književni faunist broj jedan“. Otud – iz fovističkoga zoomorfizma – Malić izvodi krležijanstvo Petra Konjovića. „Ulenšpiglovsko stajalište sociološki i ontološki interpretira-dopunjuje zootropizam i gastrotropizam BPK. Na tu se interpretaciju nadovezuje historiozofijski negativizam BPK, kerempuhovski očaj, u kojem treba prepoznati tragove piščeva anarhizma iz prvih godina njegova književnikovanja, iz vremena prve verzije Hrvatske književne laži i prvih tekstova za Hrvatskog boga Marsa“ (II-632)

            U kontekstu razgovora o povezanosti književnosti i politike Malić uspoređuje Krležu s Célineom, tvrdeći da „umakanje pera u politički obojenu tintu“ znači potpisivanje ugovora s đavlom, nakon čega slijedi dugotrajno i mučno „nastojanje da se taj ugovor ako ne raskine a ono bar relativizira“ (II 214)“. 

Čitajući Krležine Fragmente dnevnika iz godine 1968 (Forum 1972), Malić zapaža da su u njem „majstorski isprepletene dvije ravnine – političkog scenarija (igre) i ljudskih sudbina“ (II-521). Ovdje još jednom napomenimo da su političke i ideologijske raspre važan aspekt Malićeva Dnevnika, ali autor, svjestan opasnosti, nastoji da takve teme ne prevladaju… Osvrćući se pak na Hrvatsku književnu laž (1919), Malić s pravom upozorava da se u  recepciji toga poznatoga Krležina teksta redovito previđaju i tri pozitivne stvari koje ondje Krleža ističe: bogumile, Križanića i Kranjčevića (II-632).

Što se Krležine lirike tiče, Malić smatra da je pjesnik Krleža „premalo vodio računa o tzv. formalnim zahtjevima“, odakle onda njegova „gluhoća prema poeziji Valéryja, pa djelomično i prema Tinovoj poeziji.“ Usto je Krleža gradio „kompleks primadone“, pa je „do kraja života inscenirao oko sebe pustoš i nerazumijevanje, a bio je u povijesti hrvatske književnosti najglasnije za života slavljeni pisac. Volio je da mu se laska, ali još mu je više godila svijest o sebi kao o onome koji nije shvaćen. Sarkastičan prema samome sebi. Frustriran“ (II-654). Kako nikad nije imao povjerenja u moć fabule, stari je Krleža to platio „staračkim koprcanjem. Samozavaravanjem“ (II-53).

Andrić

Najdublja, sudbinska Malićeva veza s Andrićem jest Bosna. Gledano emocionalno odnosno psihoantropološki, odnos prema Andriću bitno je drukčije naravi nego odnos prema Krleži: „Čitam Andrića iz čežnje za Bosnom, iz moje teške bolesti“ (II-239); „Čitajući Andrića vraćam se sebi, prebivam u svome svijetu, istrajavam svoje vrijeme. Bilost“ (II-531). Ili: „Osluškujem valovitu melodiju Andrićeve rečenice, njezin odmjereni ritam. […] Andrićeva metafizika“ (II-463).

Česte su u Dnevniku usporedbe Andrića i Krleže. Dok npr. Krleža traži istoznačnice, Andrić „traži jednu, pravu riječ i kada je nađe slobodno je ponavlja. Ta su dva govorna načina antinomična. […] Andrićev je način utemeljen u jednom nađenoj smirenosti, Krležin bježi od smirenosti kao od smrti. Jedan polazi od dovršenosti i prije nego što počne, drugi ni na crti svršetka nije dovršetak, on uvijek i svugdje hoće iznova“ (II-247). Andrićev pripovjedač stoji ispred orkestra, njegovoj zvukovnoj raznolikosti „nameće svoj izjednačavajući ton“; taj pripovjedač prepričava svojim riječima, „on je klasicist“. Za Krležu pak vrijedi Bahtinov pojam-kriterij „orkestriranja jezičnom raznolikošću“ (II-609).

Drugdje Malić upućuje na važnost motiva straha u Andrića i Krleže (II-463), otkriva Alijino „maskirano katoličanstvo“ u Putu Alije Đerđeleza (II-530-531), a za Andrićevu liriku (Ex Ponto, Nemiri) kaže da je napisana „drugim jezikom“ nego fikcionalne proza (II-650).

 Andrićev bijeg u drugo (srpstvo) Malić tumači kao bijeg od siromaštva (hrvatstva). Odatle bastardnost njegove biografije, koju potvrđuje i fratarska tema (II-625). Piščev katolicizam vidljiv je također i u činjenici da je on „legalist, antianarhist. Suća suprotnost Tinu. Ne Krleži, Tinu“ (II-238). „Ali – srbovanje mu se isplatilo, jest što jest. Da je ostao u Zagrebu, ne bi stigao ni do Graza, a nekmoli do Stockholma. […] Andrić se hrvatstva odrekao. Radikalno. […] Bez bosanskih franjevačkih spisa njegovo bi djelo bilo nemoguće, a jezik je tih spisa sustavno prevodio na normativnu belićevštinu…“ (II-254).

Napomena

Dani je članak fragment iz opsežnijega prikaza Malićevih dnevnika: Josip Užarević, „Dnevnik krize
Zdravko Malić, Stazom pored druma. Dnevnik osamdesetih, Zagreb: Disput, 2019. Uredila Irena Lukšić;  Noć bez sna. Dnevnik devedesetih, Zagreb: Disput, 2019. Uredio Josip Pandurić)“, a taj je prikaz objavljen u časopisu Forum, Zagreb, 2021, br. 10-12, str. 1285-1324.