Dijana Perišić Vukobratović - ZOO Zagreb
Emil Strniša - ZEKOlenski
Frano Cebalo - Trojanski konj
Franjo Ljubej - Thompson
________________________________
Ivan Grahovec: Pitanja premijeru
Jelena Bokun, N1: Gospodine premijeru, unatoč svim vašim čarobnim riječima i posipanju magičnog inflacijskog praha, cijene i dalje plešu kolo među oblacima. Da li imate kakav čarobni štapić u rukavu da zaustavite to veselo kolo i vratite osmijeh na lica osiromašenog naroda koji jedva spaja kraj s krajem?
Plenković (namigujući): Ah, draga Jelena, pa Vi znate da Vlada uvijek ima asa u rukavu! Vidite, inflacija je kao nestašno dijete – čim ga uhvatite za jednu nogu, ono pobjegne na drugu. Ali mi smo strpljivi, za par godina vidjet ćete rezultate!
Kao prvo, nastavit ćemo dijeliti "čarobne štapiće" u obliku pomoći onima kojima je najteže. Čarobnim štapićem se sigurno neće obogatiti niti moći pretvoriti bundeve u kočije, ali ćemo barem osigurati do kraja ove godine da nitko ne ostane gladan.
Drugo, već pregovaramo s "vilenjacima" iz energetskog sektora. Znate, oni su malo tvrdoglavi kad je u pitanju cijena njihovih čarolija (struje i plina), ali mi imamo tri slatke riječi – puno diplomatskog šarma i pokoju mrkvu (bez batine). Nadamo se zajedno s vama da će pristati na primirje u cjenovnom i inflacijskom ratu.
I treće, poslat ćemo naše "vitezove" u polja i tvornice da potaknu domaću proizvodnju. Moramo uzgojiti više naših "čarobnih vina" da ih ne moramo uvoziti iz dalekih "vinorodnih zemalja" po njihovim paprenim cijenama.
Dakle, kako vidite, imamo cijeli niz "bajkovitih" planova. A hoće li oni upaliti? Pa, u bajkama obično sve završi s "živjeli su sretno do kraja (teškog) života", pa se nadamo da će i naša bajkovita ekonomska priča imati sličan rasplet. Samo nam držite fige (i novčanike na sigurnom, za svaki slučaj!).
Ima li još kakvih pitanja? Nema. Hvala vam, vidimo se…
___________________________
Jagoda Sablić: STJEPAN IDE NA MORE
Stjepan je Slavonac koji ima dugogodišnjeg prijatelja Antu. Ante je Dalmatinac koji živi u malom gradiću u Dalmaciji. Upoznali su se davne 2005. godine, i od tada su nerazdvojni prijatelji. Svake godine razmjenjuju prijateljstvo na način da ljeti Stjepan s obitelji ide na more, Ante na jesen u Slavoniju.
Tako je prošlo ljeto Ante iščekivao susret sa velikim nestrpljenjem jer su pored nezaboravnog druženja izmjenjivali slavonske i dalmatinske riječi, igrali igru pogađanja istih, ali i zapjevali bećarac i po koju dalmatinsku pjesmu. I konačno su stigli Slavonci. Dva prijatelja se upute na obližnju plažu, dok je ostatak obitelji uživao u hladovini.
„Joj, poviče Stjepan obraćajući se Anti. Da nije ove paklene vrućine rado bi se napio naše bećaruše“. Nato ga Ante upita: „Bećaruše, pa koji je to sad belaj, zar to nije onaj bećarac šta se piva, aaaa?
Stjepan: „Pa rakija, prijo moj. Govori sto jezika.“
Ante: „A, rakija? Zar se ne pije kad je ledeno, zimi, a ne liti?“
Na to će Stjepan: “Pije se ona u svakoj prigodi. Dobra je za želudac i krvne žile“.
Ante: „Onda je bolje napiti se teke bevande prije ručka. Tako ti mi to radimo, Stjepane moj“.
Stjepan: „Pravo veliš, pajdo moj. Bogme bi nam dobro došlo“.
Stjepan je svako malo gledao turiste koji su se kupali i praćakali u moru. Odjedanput mu se pogled zaustavio na dvije zgodne plavuše koje su im dolazile u susret.
Stjepan:-„Pa Ante moj, ovdje su cure skoro sve bez buđike i cicnlajbeka. Izgledaju ko' da su sve cece.“
Ante: „Ne moren to razumit šta si reka. Aj, prevedi ti to na naški.“
Stjepan: „ To su ti gaćice, grudnjak, i da mi oprostiš, radodajke. Pa jesi li i sam vidio da im se vide i dragice?“
Ante: „Ja tebe stvarno ne razumin. Dragica je moja susjeda, i bome, baš prava žena. Šta to vami znači da mi je samo znat? Težak je bomen naš hrvatski jezik“.
Stjepan mu šapne, a Ante prasne u takav smijeh da su se svi počeli okretati prema njima.
Stjepan nastavi: “Vidi, vidi ti onoga čombe. Stalno ide za njima i nešto im dobacuje, a bilo bi bolje da se pogledao u zrcalo.“
Ante: „Koji borati, Čombe? Imademo i mi Čombu. Živi na kraju sela. Nemoj mi ga njanci spominjati, jerbo ga zovu galebon, jerbo lovi strankinje. A kako ga ti znadeš, aaaa?“.
Stjepan: „Haaaaaaaaa, …to ti je ružan čovjek, koji se pravi da je faca.
Uuuuuu, koliko moj Ante ovdje ima feferonki. Budem li buljio, iskolačit ću oči. Upasti će mi pijesak, i eto problema. Samo da me ne gleda iz kojeg čoška moja Marica“.
Ante: „Đava te lipi ne izija. Koje sad feferonke? Pa moji gosti iz Novog Sada znadu pojisti feferona uz krumpir i pašta šutu, pa im se obrazi zacrvenu ki' guzice od majmuna, aaaa…. haaaa. hihiii“.
Ma feferonke su ti vatrene cure. Vidi ih. Čujem poljski, njemački, talijanski jezik.
Ne mogu se haaaaa... one jesti, možeš ih samo gledati i patiti. Nego moj Ante, hajdemo se mi malo okupati, da nam ne prođe dan u smijehu i pogađanju riječi“.
Njih dvoje se odu okupati, nakon čega su se malo osunčali i otišli u susjedni kafić. Vrijeme je brzo prolazilo. Na to će ponovo Stjepan: „Uuuuuu koliko ovdje ima gepeka, moj Ante.“ Ante: „Gepeka, pa di su ti oči? Ode nema auta, jerbo su svi na parkingu. Pa di ti Stjepane vidiš gepeke?“
Haaaaaa… hiiiiiii… smijao se Stjepan na Antine doskočice. „Pa to su ti, moj Ante, stražnjice“.
Ante: „Bome, ja te ništa ne razumin“.
Odjedanput Stjepan se trgne nakon što je popio Coca-Colu, pa vikne Anti: “Uuu, šta mi nedostaje guzicara.“
Ante ga pogleda u čudu, pa dobaci: „Baš sam se zabrinija. Tebi se, bomen, uvik vrtu u glavi guzice. Da ti Stjepane ipak nisi peder… aaa ?“
Stjepan se ovog puta trgne, nasmije i kaže: „Haaaa, nisam peder nego gurman, a volim i kolače. To ti je kolač sa sirom ili voćem, Ante moj, a ovdje nigdje slastičarnice.“
Ante: „A takoooo. Baš sam se priznojia, bomen i zamislija… odnija vrag šalu.
Pomislija ja, da si ti zastranija. Gledaj ti i druge ljude, pa onda reci“.
Stjepan: „ Eno vidiš li onoga što nešto zapisuje u rokovnik i nosi foto-aparat? To je sigurno lažimastilo“.
Ante: „Poludit ću, šta to znači, aj reci mi. Da nije lažna farba, aaa?“
Stjepan: „ Pa novinar, Ante moj. Sigurno piše koji članak o ovoj ljepoti“.
Ante: „Bižmo dalje, da nas ne uslika, pa da me ogovaraju mještani kako sam se ubacija među golaće“.
Stjepan: „ Moram ti reći, da imam malo želučanih tegoba. Ima li ovdje u blizini ništičnjaka?
Ante: „ A, šta je to? Prvi put čujem“.
Stjepan: „To ti je WC“.
Ante: „A ti zapamti da je to kod nas kondot. Eno ga tamo, kraj kafića“.
Stjepan: „Upravo sam opazio da su dvije žene sa velikim munjarama ušle unutra“.
Ante: „Munjarama?, šta je sad to jadan li san s tebon.“
Stjepan: „To su ti isto stražnjice, moj Ante.“
Ante: “Majke mi, ja te ništa ne razumin. Prije si reka gepek, sad munjare. Baš san osta incukan“. Stjepan: „Incukan, što to znači?“
Ante: „Iznenađen, zbunjen, eto“. Nego, reci ti meni imadete li vi riči koje imademo i mi?“
Stjepan: „Naravno. Haaaaa, evo da nećeš pogoditi ove tri riječi.“ Aj reci brzo. Što je mokrača, nona i govnasta farba?“
Ante: „To zna i svako malo dite, di neću ja. To ti je, da prostiš, pišalina, oli kako reču urin. A nona je baka. Tako govore u Istri, a i ode“, a govnasta farba, je boja da prostiš boja govana, onako kafena, je li tako?“ Stjepan se hvatao za stomak, što od grčeva, što od smijeha, pa mu reče: „Opet ništa nisi pogodio, prijatelju moj“.
„Mokrača ti je boja za vunu kojom naše snaše boju i pletu džempere. Nona ti je noćna posuda, ili kako vi ovdje kažete, tuta ili vrčina... Haaaa, a sad ono posljednje.
Govnasta farba je žuta boja, poput onog tamo suncobrana… eeeee… koliko sličnih riječi, a koliko različitih značenja!!“
Ante: „Imadeš pravo. Bome, da mi nisi objasnija, i ja bi se ne samo incuka tj. iznenadija, nego i naidija (naljutija), jerbo puno istih riči, a drukčije značenje.
Nego prijatelju, iđemo mi na ručak? Na frigane srdele, salatu od pomidora i bevandu. Ajmo. Sigurno one naše brinu di smo do sada, jerbo su otišle kući prije nas.“
I tako su se dva prijatelja vratila kući nasmijana do suza. Čekale su ih žene i djeca koja su se nauživala kupanja. Čudile su se i pitale zbog čega su se vratili sretni i nasmijani?!
Na to su se dva prijatelja zagrlila i rekla: “Nema ljepšeg jezika od hrvatskog niti dijalekta od slavonskog i dalmatinskog.“
„Zapivaj ti bećarac, Stjepane.“
Stjepan zapjeva:
„Gori, doli, traži snaša,
Šta će naći kod tamburaša.“
Ante zapiva pravu Dalmatinsku: „O, more duboko“. Pjevali su svi sretni, razdragani, jer su dva prijatelja, Slavonac Stjepan i Dalmatinac Ante vječno svojim prijateljstvom povezali Slavoniju i Dalmaciju.
___________________________
Martin Jakšić - SVAŠTARICE
Ako je Zagreb glavni grad, Split je sporedni.
Čačkić: Glasujte za mene jer samo mi znamo što hoćemo.
Da je preventiva važnija čime bi se bavili vatrogasci?
Dočekali smo neočekivano da neće na dar šešir s kockicama.
Dom je predvorje Mirogoja ili pozivnica za Vrapče?
Dužnost građana je da glasaju za one koje poznaju ili ne poznaju.
Gdje se može nabaviti jedan pošteni političar?
Gostujuća golmanica slučajno ostala netaknuta.
Hajduk ima mnogo donatora, a previše potrošača.
Javnih kuhinja nije premalo već previše.
Je li mirovni dom socijalna ili specijalna ustanova?
Je li siromah normalan koji neće krasti?
Je li stambeno pitanje ili stambeni problem?
Još samo neki jezičari drže do vuka.
Kad ga dugo nema doma, neke su nervozne, a neke sretne.
Kada će poskupjeti grafiti?
Kako to da stranka „Hrvatska zora“ još uvijek nije svanula?
Kao što se iz socijalizma ulazi u komunizam tako se iz demokracije ulazi u anarhiju.
Kome su potrebniji dugi prsti: ginekologu.
___________________________
NALIČJE TJEDNA Dražena Jergovića
sve u krIVO pokorAN zaUŠkIĆ
