Saša Zinaja/NFOTO, Davor Puklavec/PIXSELL
Kada se napada akademske slobode prijetnja se u stvari upućuje liberalnoj demokraciji, društvu slobode i vladavine prava. Prostori znanja važniji su no ikad
„Freedom (Oh) Freedom (My) Freedom
You’ve gotta give for what you take
Freedom (I’ll hold on to my)
Freedom (My) Freedom
You got to give what, to give what, give what you take Yeah!
You got to give what, give to what, to give“
„Sloboda (Oh) Sloboda (Moja) Sloboda
Moraš vratiti za ono što si dobio
Sloboda (držat ću se svoje) Sloboda
(Moja) Sloboda
Moraš vratiti ono, vratiti ono, vratiti ono što si dobio Da!
Moraš dati ono, dati za ono, dati“
George Michael
Nema mnogo vrijednosti koje su za demokratska društva značajne koliko akademske slobode. Krenimo s tim. Jest, to da na tim slobodama živi demokratsko zdravlje društva, može zvučati preuzetno. Kao što konstatacija da su akademske slobode temelj društva sadašnjosti, a građa i vezivo za budućnost ljudske zajednice, zvuči otrcano. No tako jest. Akademske slobode nisu samo akademske, njihov sadržaj doseže bitno dalje od ulaza u sveučilište, predavaonica fakulteta ili laboratorija instituta. Hrabrost koju one štite nije samo inovatorska ili obrazovna, ne tiče se samo aplikativne strane znanosti ili erudicije sveučilišnog nastavnika. Bit uopće i nije u znanstvenoj kreativnosti ili stručnoj produktivnosti, već u važnosti akademskih sloboda za liberalne vrijednosti suvremenog društva, prostor otvorenosti koji ne prestaje iza masivnih vrata sveučilišnog ulaza niti nakon zadnjeg stiha himne Gaudeamus igitur.
Za sveučilište, znanost, visoko obrazovanje, akademske slobode su katalizator kreativnosti. Bez njih od znanosti ostaju samo strah i apologija. Znanstvenik bez slobode utišani je pustinjak kojeg svi zaobilaze, čiji „jauk“ nitko ne želi čuti. Bez jamstva autonomije, znanost i nije znanost već cvilež intelektualnih kastrata, alkemija ustrašenih oportunista. Ili prevara, hvala moćnika, služba vlasti. Akademske slobode su za znanost, njen napredak, ono što je za plamen kisik. Istraživanje i poučavanje ne postoje bez propitivanja postojećeg, razmjene ideja. Bez slobode istraživača strah od neprijateljstva i kazne priječi napredak i istinu. Znanstvenu. Stoga u prostoru znanosti i obrazovanja, akademska sloboda i jest aksiološki princip, fundamentalno opredjeljenje. Tu, u kontekstu istraživanja i prenošenja, sve ideje moraju biti prihvatljive, sve teorije trebaju biti raspravljane.
U suvremenom svijetu liberalne vrijednosti su ugrožene. Slobode blijede ili, još gore, njima se prikrivaju populistički bezidejnici, politički ekstremi, bijednici koji žele vladati tako što će zavarati osiromašene i nemoćne. Te su prijetnje vidljive u gotovo svim državama, neovisno o društvenom i političkom kontekstu. Pogledajte Trumpa, probuđeni religijski fundamentalizam ili isključivost prema identitetskim politikama. No kakva je veza liberalnog i akademskog? Neodvojiva, kauzalna. Liberalna kultura znanosti središnja je za slobode u društvu – kada se napada akademske slobode, prijetnja se u stvari upućuje liberalnoj demokraciji, društvu slobode i vladavine prava. Stoga su znanstvene ustanove, prostori znanja i rasprave, danas važniji i vrjedniji no ikad. Obrazovno, ekonomski, društveno, tu se kreira budućnost. Jeftina paradigma tu je društvo ili država znanja, sukus je sloboda!
I dok se svi zaklinju u znanost i struku, dok su znanstvenici i nastavnici hvaljeni članovi društva, ponekad čak i zvijezde, u tišini se plete mreža oko akademskih sloboda. Prijetnje nisu ni izmišljene ni slučajne. One dolaze izvana, od političkih vlasti, prikrivenih hegemona mišljenja, onih koji obrazovanje, znanost, napredak žele usmjeriti prema vlastitim interesima i probicima, ali i iznutra, pritiscima osrednjih i loših, onih koji si žele pripisati zasluge koje nemaju, preoteti postignuća. S tri se strane napada na akademske slobode. Politička vlast želi muk i odobravanje. „Tržište“ svoje napade skriva iza ideja ekonomičnosti države, smanjivanja troškova, a želi očuvati svoje spone i monopole, širiti zaradu bez opterećenja. Konačno, akademska oligarhija, vrhuška institucija, sveučilišta i akademija više voli savjetovati politiku, ugodnije im je na diplomatskim prijemima, smetaju im mlađi koji pristižu i prestižu ih toliko da su ti oportunisti znanstvenog statusa postali pogodbenjaci znanstvene slobode.
Krenimo s kraja. Ovi posljednji su „lažnjaci“. Nisu to suvereni znalci, predani stručnjaci. To su varalice koji dobro poznaju društvene finte. Ti politički socijalizirani muljatori ne žele nove generacije konkurencije koja znanost izgrađuje. Oni će postavljati barijere mladima, sve strože uvjete za napredovanja opterećene birokratskim izvješćima, ispunjenim kućicama i „malim“ slovima. To su „izjelice sredstava“, profiteri projekata koje će donijeti i iznijeti drugi, bolji. Njih je lako prepoznati, čine ih upravo ona obilježja koja nisu svojstvena znanstvenicima: bogato uređeni kabineti, najnoviji kompjutori, skupa odijela i kravate, glumljena ozbiljnost koja prikriva znanstvene deficite. Nabavljaju najnovije i najskuplje knjige i prepisuju iz njih. Ili čak i ne rade ništa. Takvi znanstveni profiteri su, zapravo, paraznanstvenici koji su ostvarili svoj društveni status. Koriste ga. I ne žele da im položaj itko ugrozi. Tu leži razlog zbog kojeg oni ne žele akademske slobode, a ne žele ni kompetitivnu akademsku zajednicu. Ni slobode onih koji dolaze. Žele znanstvene posilne, ćate koji šefovima na placu kupuju grincajg, a ovi ih za to „nagrađuju“ sporim napredovanjem.
Drugi su navodni „liberali“. Ne-liberali koji se skrivaju iza neoliberalnih ideja. Oni nameću financije kao temu, nameću smanjenje javnih ulaganja. Oni bi znanost „mjerili“. Ne birokratski kako to čine prethodno spomenuti znanstveni „lažnjaci“ ili država, kod njih je temeljna ideja financiranje samo primijenjenih i primjenjivih istraživanja. „Održivost“ je ključna riječ. Ciljaju promijeniti akademsku profesiju da im riješi praktične probleme na dobrima i uslugama koje će oni, potom, unovčiti. Po njihovom, najvaljaniji je akademski prekarijat, najvažnije je naučiti pisati projekte koje će gospodarstvo dodjeljivati. Znanost je ono što treba bankama, telekomunikacijama, Fortenovama, PPD-ovima. Država se tu ne bi trebala miješati (kao ni u javno zdravstvo, na tržište rada, mirovinski sustav…) Znanosti kao vazal ekonomskog oportuniteta i sebičnog interesa. Naravno, to znači potpunu eroziju akademskih sloboda putem trivijalizacije i komercijalizacije znanosti i visokog obrazovanja.
Konačno, najočitije prijetnje akademskim slobodama dolaze od države, političkih vlasti. Uspon populizma, nacionalizma, vjerskog fundamentalizma vidi prepreku u slobodi. Pa i akademskoj. Svoje će iliberalne namjere ovi akteri prikrivati birokratizacijom i uštedama. Predlagat će fleksibilnost, mijenjat će kurikule, skrivati se iza ekonomičnosti. No prava je namjera udaljiti nepoćudne, preslobodne. Sjajna je ideja pomicati se prema zapošljavanju većeg broja znanstvenika na određeno vrijeme ili s nepunim radnim vremenom. Vrednovati ih kvantitativno, a ne kvalitativno. Genijalno je otkriće ocjenjivanje, osobito kad vodi nagradi poslušnika, a otkazu uporno nediscipliniranom znanstvenom dosadnjakoviću. Kada pomislim na ocjenjivanje, zapitam se: koju bi ocjenu dobio Tesla? Za razliku od, recimo, Edisona. Ili Westinghousea.
Možda organiziranost, sistematičnost, by-the-book princip nekad daje rezultate. No u aseptičnim laboratorijskim uvjetima ništa ne raste. Niti strahopoštovanje čuvara logora rađa progresivne ideje i kreativnost. Znanost ne živi od ulizivanja političarima, ustupaka biskupima, služenja gospodarstvenicima. Niti od poštivanja autoriteta na znanstvenim upravljačkim pozicijama. Ako hoćete znanost, pustite razmišljanje, raspravu, argumentaciju. Ne uvodite ocjene, nagrade i otkaze. Borite se protiv pravila, kriterija, normativa koje će politika, profiteri, neznanstvenici propisivati znanosti, nagrađivati podobne, kažnjavati one druge.
Ne pišem ovo zato što se brinem za sebe, svoje plaće i napredovanja, nakon što metodom mrkve i batine zaživi sustav ocjenjivanja, nagrađivanja i otkazivanja prema Zakonu o plaćama u državnoj službi i javnim službama. Ulog je mnogo veći – želi li ovo društvo stvarati Supeke, znanstvenike koji brigu vode o društvu, ili „forenzičare“ koji se samo bore da postanu predsjednici, vladaju, naplaćuju i uživaju?
