Pisac i profesor Zoran Ferić odabrao je knjigu priča „Kod nas u Auschwitzu“ poljskog pisca Tadeusza Borowskog kao svoj prijedlog za kanonsko djelo školske lektire u svakoj državi svijeta i posebno u Hrvatskoj. Jer, "ljudi koji odrastaju uz nas moraju znati što znači kad ministar kulture kaže da se 1945., kad se Europa oslobodila nacizma, dogodio strašan poraz. Moraju znati kad vide nacrtani kukasti križ ili ušato U, što stoji iza toga“
U ona davna vremena, prije višestranačja, prije tržišne privrede, kompjutora, interneta i mobitela, kad su knjige još dobrim dijelom vladale prostorom kulture i učenja, u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića bombardirali su nas i nekim strašnim knjigama. Bile su to knjige o logorima, najčešće Jasenovcu. Sjećam se da sam kao klinac od sedam godina, već u proljeće svoje prve školske godine, na recitalu povodom rođendana Gorana Kovačića, mogao čuti strašne riječi:
„Jer do pasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.“
Teško je opisati što malo dijete osjeća u tom trenutku. Pa iako smo bili još tako mali, školski program je bio ustrojen tako da nas ne štedi zato što smo mali i da nam se jasno pokaže kako je demonski bio nacizam, a s njim i naša mala Nezavisna država. Kasnije, jedna od učiteljica čitala nam je zapise logoraša iz Jasenovca. To je bilo u drugom ili možda trećem razredu. Učiteljica nam je to čitala u produženom boravku, u vremenu predviđenom za učenje. I bome, bilo je to učenje, itekakvo. Pred nama su se nizale slike mršavih ljudi koji idu na rad, ciglane koja služi kao krematorij, logoraša koji ludi od gladi jedu crkotinu psa uz put, ili prebiru neprovarena zrna kukuruza iz ustaškog zahoda. I tada se dogodio moj prvi nastup kao usmenog pripovjedača. Dečki iz razreda, revoltirani strašnim zločinom u Jasenovcu, tim više što tada još nismo znali kako su završili najgori koljači iz NDH, došli su mi s pitanjem:
- Što im se dogodilo? Kako su kažnjeni?
Onda još, naravno, nismo znali za Bleiburg. A i da smo znali, ne bi to nikako moglo zadovoljiti onu krvoločnost koja se u nama toga trenutka probudila. Ne znam zašto su pitali baš mene, ali vjerojatno sam se u to vrijeme, malo više od ostalih, razumio u logore. I počeo sam pričati, a oni su posjedali oko mene i slušali. Bio sam pripovjedač kao u nekoj iskrivljenoj 1001. noći. A moje prve priče bile su skoro isto tako strašne kao i ona knjiga o Jasenovcu. Trebalo je zadovoljiti strašnu žeđ za osvetom. Izmišljao sam užasne načine na koje su ubili Vjekoslava Maxa Luburića, Ljubu Miloša, Fra. Majstorovića…
I mi smo kao klinci imali svoj mali Bleiburg.
Ali kao što su klinci moje generacije bili predozirani Narodnooslobodilačkom borbom, partizanštinom i logorima, tako ova mlađa generacija, s kojom se susrećem u školi, o logorima i nacizmu ne zna ama baš ništa. Oni dolaze u gimnaziju zapravo potpuno neobrazovani o jednom od najstrašnijih trenutaka svjetske povijesti. Pa kao što se onda pretjerivalo u jednom smjeru, u općoj logorologiji, sada se pretjeruje u drugom: logori se prešućuju.
U gimnazijskom programu iz povijesti Drugi svjetski rat obrađuje se na kraju, u četvrtom razredu. I zapravo, to se gradivo često ne stigne adekvatno obraditi. A do tada o tom ratu djeca ne znaju zapravo ništa, kao što ne znaju ni za logore, jedan od strašnijih fenomena toga rata. To neznanje omogućuje razne inačice suvremenog revizionizma. Tako, recimo, Jasenovac postaje partizanski logor, a o Auschwitzu i njemačkim logorima se izbjegava govoriti.
Povijest je lako revidirati ako je ona u ljudskoj glavi prazna ploča na koju se svašta može urezati. Pa i to da, recimo, Auschwitz ili Jasenovac nisu postojali. Europska ekstremna desnica koristi ovo prazno mjesto da bi se dokopala vlasti na velikoj priči o strahu od komunizma. I uspijeva joj. Pri tome nije važno što komunizam u svom pravom obliku, kakav je postojao do pada Berlinskog zida, postoji još samo u Sjevernoj Koreji. Ali usprkos tome, znatan dio svijeta politički se konstituira upravo na strahu od komunizma. Pogotovo to vrijedi za istočnoeuropske i bivše socijalističke zemlje. Stoga nije čudo što se revizija povijesti tako snažno događa u Mađarskoj, Slovačkoj ili Poljskoj. I, naravno, kod nas.
Upravo zato uvjeren sam da bi se u školi više trebalo govoriti o nacizmu, holokaustu i logorima. To pamćenje nikako ne bi trebali biti izbrisano i u svakom trenutku moramo biti svjesni opasnosti ako zaboravimo što se događalo u Europi između 1933. i 1945.
Tadeusz Borowski je poljski pisac koji je u svojem nevelikom opusu opisao užas koncentracijskih logora Dachau i Auschwitz, a kod nas je u izdanju zagrebačke nakladničke kuće V.B.Z. i u izvrsnom prijevodu Ivane Vidović-Bolt objavljena knjiga njegovih izabranih priča pod naslovom Kod nas u Auschwitzu. Borowski je uz Talijana Prima Levija i njemačkog pjesnika Paula Celana jedan od europskih pisaca koji je možda najbolje opisao užas i unutarnje ustrojstvo njemačkih koncentracijskih logora. Borowski se tog užasa nije mogao osloboditi pa je u dvadeset i osmoj godini života počinio samoubojstvo. Razlika među njima je u tome što su Levi i Celan to učinili nešto kasnije. Ali, ostaje nam strašna činjenica da su tri najveća europska pisca čiji je središnji interes bio Auschwitz i logori za uništenje, život okončala samoubojstvima.
Čovjek se iz logora može izbaviti, iako je to rijetkima uspjelo, ali se izgleda ne može izbaviti od temeljnog razočaranja u ljudski rod. To je razočaranje spremno ubijati i godinama nakon oslobođenja. Upravo zato siguran sam da bi priče Tadeusza Borowskog trebale postati kanonsko djelo svake školske lektire, u svakoj državi svijeta. Radi se, naime, o tome što je Auschwitz suočenje čovjeka s čovjekom, suočenje s najgorom varijantom sebe i to je ono što ovaj zločin čini sveopćim. Naime, Auschwitz je strašno ogledalo naše rase.
A u određenom trenutku odrastanja, kad mladi ljudi mogu shvatiti principe zločina, treba ih s tim zločinom i upoznati. To, naravno, ne može biti nježno. Upravo je brutalnost priča Tadeusza Borowskog jedan od njihovih najvažnijih aduta. Ljudi koji odrastaju uz nas moraju znati što to znači kad, recimo, ministar kulture kaže da se 1945. godine, kad se Europa oslobodila nacizma, dogodio strašan poraz. Moraju znati kad vide nacrtani kukasti križ ili ušato U, što sve stoji iza toga. Pročitati jednu priču iz knjige nikako ne znači predozirati ih užasom, nego im pokazati da je taj užas stvarno postojao. A kad pročitaju Borowskog, nitko ih neće moći uvjeriti da je sve to skupa lijeva propaganda.
„Gospodo izvolite u plinsku komoru“ jedna je od priča u knjizi i otkako je izašla obrađujem je s učenicima srednjoškolskog uzrasta u školi, ali i na radionicama čitanja i kreativnog pisanja.
Priča počinje strahovitom scenom raskuživanja logora i slikom tisuća golih ljudi koji po strašnoj vrućini tumaraju Auschwitzom. Podsjeća to na one česte fotografije nacističkih logora na kojima vidimo stravično mršave gole ljude, one koji su na putu u plinsku komoru ili su uhvaćeni prilikom nekog takvog raskuživanja. Goli ljudi u žici zaštitni su znak Auschwitza, a početak ove priče daje nam uvid u jedan od trenutaka kad su takve fotografije vjerojatno nastale. Na samome početku priče pojavljuje se ovdje motiv koji će se razvijati u priči i kasnije – ogoljeni čovjek. Čovjek s kojega su otpali svi civilizacijski slojevi, a ostao je samo on sam sa svojom strašnom željom za preživljavanjem na mjestu gdje je strahovito teško preživjeti. Auschwitz kao majka svih konclagera pokazuje nam u tekstovima Tadeusza Brorowskog svu težinu nacističkog zločina. A ona nije samo u pokušaju da se u plinskim komorama uguše čitavi narodi, čak ni u strašnim pojedinačnim mučenjima, pa ni u manijakalnoj mehanizaciji ubijanja nalik na industrijsku proizvodnju smrti, nego upravo na ogoljivanje čovjeka. Nisu samo esesovci zločinci, ili Himmler, zločinci u logoru odjednom postaju svi. I Borowski nam skoro u svakoj priči želi pokazati to ogoljivanje. Obično se u literaturi o logorima želja za preživljavanjem tretira kao nešto pozitivno, neka vrsta pobjede nad mašinerijom ubijanja. Borowski nam pak pokazuje naličje te pobjede. Upravo želja za preživljavanjem čini nas u logorima ubojicama. To je možda najdrastičnije pokazano u naslovnoj priči „Kod nas u Auschwitzu“ kad jedan od logoraša koji su radili na sprovođenju ljudi u plinsku komoru susreće na izlasku iz vlaka svoga oca.
„Pored mene je moj prijatelj Mojsze. On iz Mlawe i ja iz Mlawe, znate kako je, prijatelji smo i trgovci, sigurnost i povjerenje. 'Što je nova kod tebe Mojsze? Zašto si tako čudan?' 'Dobio sam fotografiju svoje obitelji.' 'Zašto onda brineš, to je dobro.' 'Dabogda i ti poludio od takvog dobra, ja sam oca poslao u krematorij.' 'Nije moguće!' 'Moguće je jer sam ga poslao. Stigao je transportom, vidio me ispred komore, tjerao sam ljude, bacio mi se oko vrata, počeo me ljubiti i ispitivati što će tu biti i da je on gladan jer dva dana putuju bez hrane. A komandofuhrer viče da se ne stoji, da treba raditi! Što sam mogao učiniti! 'Idi oče – kažem – okupaj se unutra, a onda ćemo popričati, vidiš da nemam sad vremena?' I otac je otišao u komoru. A fotografije sam kasnije izvukao iz odijela. I reci ti meni, što je tu sad dobro, to što imam fotografije?“
Priča govori o „Kommando Kanada“, logorskom odredu koji je zadužen za uzimanje stvari od zatočenika koji idu direktno u plinsku komoru kad stigne transport. To su ljudi koji u odnosu na druge zatočenike žive odlično. Imaju hrane koliko treba, parfema, francuskih vina, čak i novca i dragoga kamenja. Scene njihovih bakanalija krajnje su neukusne jer znamo da se događaju u kontekstu u kojem deseci tisuća ljudi umiru od gladi. A najgore je što su sve to, hranu, parfeme, francuska vina uzeli od ljudi koji idu u smrt. Borowski nam ovdje prikazuje suučesnike u zločinu koji su također žrtve i koje vjerojatno isto tako čeka smrt. Mi kroz čitavu priču pratimo čovjeka koji se trudi preživjeti i koji je zato spreman na svaku svinjariju.
Zatočenici koji svakodnevno susreću tisuće ljudi koji idu u plinsku komoru zapanjujuće su oguglali na patnju. I priča je u prvom licu upravo tako napisana, s nekom strašnom distancom. Pripovjedač nam opisuje nevjerojatno strašne slike, ali empatija ili bilo kakvi osjećaji potpuno izostaju. Radi se o čovjeku kameri, koji samo bilježi, samo nam niže slike, ali sam ne osjeća jer više nije sposoban ni za kakav osjećaj. I tračak empatije vjerojatno bi ga na mjestu ubio.
Međutim, priča mi se čini izuzetno vrijedna u pedagoškom smislu jer pokazuje i drugačije reakcije, a ne samo sebičnost i neosjetljivost. Naime, u priči se suprotstavljaju dva ženska lika koji predstavljaju njen vrhunac u emotivnom smislu, ali i u moralnom propitivanju ljudskih reakcija.
Kad su vlakovi dolazili na mjesto iskrcavanja u Auschwitzu, rampu, a iz vagona počeli izlaziti izgladnjeli i žedni ljudi iscrpljeni dugotrajnim putovanjem, esesovci su na licu mjesta vršili odabir. Tko će odmah u plinsku komoru, njih su ukrcavali u kamione, a tko će kao radna snaga još neko vrijeme živjeti u logoru. Pravilo je bilo da majke s malom djecom automatski idu u plinske komore. I tada se događa da se, prilikom iskrcavanja jednog transporta, neka majka pravi da nema dijete koje panično trči za njom.
„Evo, brzo ide žena, ne previše žurno, ali grozničavo. Maleno, nekolikogodišnje dijete rumenog i bucmastog lica kao u anđelčića, trči za njom, ne može je sustići, pruža ruke i plače:
– Mama! Mama!
– Ženo, čuješ li, uzmi to dijete u naručje!
– Gospodine, gospodine, to nije moje dijete, nije moje! – histerično viče žena i bježi skrivajući lice rukama. Želi se sakriti, želi sustići one koje ne idu na kamion, koje će krenuti pješice, koje će živjeti. Mlada je, zdrava, lijepa, želi živjeti.
Ali dijete trči za njom i sve vrijeme zapomaže.
– Mama, mama, ne bježi!
– Nije moje, nije moje, nije!
Uto je dostiže Andrej, mornar iz Sevastopolja. Oči su mu bile mutne od votke i žege. Dostiže je, obori je s nogu jednim, širokim udarcem ruke, dok je padala ščepao ju je za kosu i digao natrag na noge. Lice mu je izbezumljeno od bijesa.
– Ah, ti jebit tvaju mat' blad jevrejskaja! I ti od vlastitog djeteta! Ja tobi dam, ti kurvo! – Zgrabi je oko pasa, šapom joj pritegne grlo koje je htjelo zaurlati i snažno zamahnuvši baci je kao tešku vreću na kamion.
– Sad imaš! Ponesi i to! Kujo! – i baci joj dijete pod noge.
– Gut gemacht, tako treba kažnjavati izrode od matera – reče esesovac koji je stajao kraj kamiona. – Gut, gut, Ruski.“
Dobar dio užasa koji nam posreduju ove priče je u tome što ne možemo nikoga osuđivati. Pa ni ovu majku koja je zanijekala svoje dijete. Čovjek je u nemogućoj situaciji ogoljen do krajnjih granica, do instinkta, do životinje.
Srećom, ovoj sebičnoj žudnji za životom suprotstavio je Borowski i drugi ženski lik čiji postupak na čitatelja djeluje katarzično.
„Naglo sred cijele te ljudske bujice koja se slijepo stuštila prema kamionima, poput rijeke koju tjera nevodljiva sila, izroni mlada djevojka, lagano skoči s vagona na šljunak, osvrne se oko sebe ispitujućim pogledom čovjeka koji se nečemu jako čudi.
Bujna svijetla kosa prosu joj se valovito na ramena, nestrpljivo protrese glavom. Rukama instinktivno pređe preko bluzice, malko popravi suknjicu. Trenutak tako zastade. Najzad skine pogled s gomile i preleti očima po našim licima kao da nekoga traži. Nesvjesno sam ulovio njezin pogled, oči nam se sretoše.
– Hej, hej, reci, kamo nas oni odvoze?
Gledao sam je. Evo stoji preda mnom djevojka predivne, svijetla kose, ljupkih grudi u batistanoj, ljetnoj bluzici, pametnog, zrelog pogleda. Stoji, gleda mi ravno u lice i čeka. A tu plinska komora: zajednička smrt, odvratna i gnjusna. A tu logor: obrijane glave, vatirane sovjetske hlače na žezi, ogavan, bljutavi vonj prljavog, usijanog ženskog tijela, životinjska glad, neljudski rad i ista ona komora, samo još gnjusnija smrt, još odvratnija, još strasnija. Tko jedanput uđe ni vlastitog pepela neće iznijeti pokraj postenkette, nema mu povratka u tamošnji život.
'Zašto ga je donijela sa sobom, ionako će joj ga oduzeti' – nehotice pomislih opazivši na ručnom zglobu zgodan sat na tankoj zlatnoj narukvici. Isti takav je imala tuška, samo je njezin bio s crnom, tankom vrpcom.
– Hej, odgovori.
Šutim. Steže usne.
– Već znam – reče s prizvukom gospodskog prezira u glasu i zabaci glavu unatrag; odvažno krene prema kamionima. Netko je htjede zaustaviti, odvažno ga gurne u stranu i ustrča po stepenicama na gotovo već pun kamion. Samo sam izdaleka vidio bujnu, svijetlu kosu kako vijori u vožnji.“
Ovo je priča kod koje nakon čitanja neko vrijeme ostaje samo šutnja. I nevjerica. Ali onda se polako formuliraju pitanja i počinje žučna rasprava. O demonskom, o krivnji i sukrivnji, o čovjeku kao takvom, o užasu kojim se ne smijemo predozirati, ali u malim dozama može biti ljekovit.
I na kraju, čitanje ove priče izgleda mi kao pogled u zvjezdano nebo navečer, misao o beskraju svemira i o tome kako ne možemo svojim ljudskim mentalnim kapacitetima spoznati taj beskraj. Isto tako, čini nam se da svojim kapacitetima ne možemo spoznati razmjere ovoga zločina. I sama ta nemogućnost odjednom postaje poučna.
Čovjek se iz logora može izbaviti, iako je to rijetkima uspjelo, ali se izgleda ne može izbaviti od temeljnog razočaranja u ljudski rod. To je razočaranje spremno ubijati i godinama nakon oslobođenja
Kod nas u školi
U ona davna vremena, prije višestranačja, prije tržišne privrede, kompjutora, interneta i mobitela, kad su knjige još dobrim dijelom vladale prostorom kulture i učenja, u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića bombardirali su nas i nekim strašnim knjigama. Bile su to knjige o logorima, najčešće Jasenovcu. Sjećam se da sam kao klinac od sedam godina, već u proljeće svoje prve školske godine, na recitalu povodom rođendana Gorana Kovačića, mogao čuti strašne riječi:
„Jer do pasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.“
Teško je opisati što malo dijete osjeća u tom trenutku. Pa iako smo bili još tako mali, školski program je bio ustrojen tako da nas ne štedi zato što smo mali i da nam se jasno pokaže kako je demonski bio nacizam, a s njim i naša mala Nezavisna država. Kasnije, jedna od učiteljica čitala nam je zapise logoraša iz Jasenovca. To je bilo u drugom ili možda trećem razredu. Učiteljica nam je to čitala u produženom boravku, u vremenu predviđenom za učenje. I bome, bilo je to učenje, itekakvo. Pred nama su se nizale slike mršavih ljudi koji idu na rad, ciglane koja služi kao krematorij, logoraša koji ludi od gladi jedu crkotinu psa uz put, ili prebiru neprovarena zrna kukuruza iz ustaškog zahoda. I tada se dogodio moj prvi nastup kao usmenog pripovjedača. Dečki iz razreda, revoltirani strašnim zločinom u Jasenovcu, tim više što tada još nismo znali kako su završili najgori koljači iz NDH, došli su mi s pitanjem:
- Što im se dogodilo? Kako su kažnjeni?
Onda još, naravno, nismo znali za Bleiburg. A i da smo znali, ne bi to nikako moglo zadovoljiti onu krvoločnost koja se u nama toga trenutka probudila. Ne znam zašto su pitali baš mene, ali vjerojatno sam se u to vrijeme, malo više od ostalih, razumio u logore. I počeo sam pričati, a oni su posjedali oko mene i slušali. Bio sam pripovjedač kao u nekoj iskrivljenoj 1001. noći. A moje prve priče bile su skoro isto tako strašne kao i ona knjiga o Jasenovcu. Trebalo je zadovoljiti strašnu žeđ za osvetom. Izmišljao sam užasne načine na koje su ubili Vjekoslava Maxa Luburića, Ljubu Miloša, Fra. Majstorovića…
I mi smo kao klinci imali svoj mali Bleiburg.
Ali kao što su klinci moje generacije bili predozirani Narodnooslobodilačkom borbom, partizanštinom i logorima, tako ova mlađa generacija, s kojom se susrećem u školi, o logorima i nacizmu ne zna ama baš ništa. Oni dolaze u gimnaziju zapravo potpuno neobrazovani o jednom od najstrašnijih trenutaka svjetske povijesti. Pa kao što se onda pretjerivalo u jednom smjeru, u općoj logorologiji, sada se pretjeruje u drugom: logori se prešućuju.
Projekt Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih pisaca/spisateljica da odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljivat ćemo svaki petak tijekom narednih mjeseci. Projekt su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizaciju je omogućilo Ministarstvo kulture i medija RH.
Revizionizam
U gimnazijskom programu iz povijesti Drugi svjetski rat obrađuje se na kraju, u četvrtom razredu. I zapravo, to se gradivo često ne stigne adekvatno obraditi. A do tada o tom ratu djeca ne znaju zapravo ništa, kao što ne znaju ni za logore, jedan od strašnijih fenomena toga rata. To neznanje omogućuje razne inačice suvremenog revizionizma. Tako, recimo, Jasenovac postaje partizanski logor, a o Auschwitzu i njemačkim logorima se izbjegava govoriti.
Povijest je lako revidirati ako je ona u ljudskoj glavi prazna ploča na koju se svašta može urezati. Pa i to da, recimo, Auschwitz ili Jasenovac nisu postojali. Europska ekstremna desnica koristi ovo prazno mjesto da bi se dokopala vlasti na velikoj priči o strahu od komunizma. I uspijeva joj. Pri tome nije važno što komunizam u svom pravom obliku, kakav je postojao do pada Berlinskog zida, postoji još samo u Sjevernoj Koreji. Ali usprkos tome, znatan dio svijeta politički se konstituira upravo na strahu od komunizma. Pogotovo to vrijedi za istočnoeuropske i bivše socijalističke zemlje. Stoga nije čudo što se revizija povijesti tako snažno događa u Mađarskoj, Slovačkoj ili Poljskoj. I, naravno, kod nas.
Upravo zato uvjeren sam da bi se u školi više trebalo govoriti o nacizmu, holokaustu i logorima. To pamćenje nikako ne bi trebali biti izbrisano i u svakom trenutku moramo biti svjesni opasnosti ako zaboravimo što se događalo u Europi između 1933. i 1945.
Tadeusz Borowski je poljski pisac koji je u svojem nevelikom opusu opisao užas koncentracijskih logora Dachau i Auschwitz, a kod nas je u izdanju zagrebačke nakladničke kuće V.B.Z. i u izvrsnom prijevodu Ivane Vidović-Bolt objavljena knjiga njegovih izabranih priča pod naslovom Kod nas u Auschwitzu. Borowski je uz Talijana Prima Levija i njemačkog pjesnika Paula Celana jedan od europskih pisaca koji je možda najbolje opisao užas i unutarnje ustrojstvo njemačkih koncentracijskih logora. Borowski se tog užasa nije mogao osloboditi pa je u dvadeset i osmoj godini života počinio samoubojstvo. Razlika među njima je u tome što su Levi i Celan to učinili nešto kasnije. Ali, ostaje nam strašna činjenica da su tri najveća europska pisca čiji je središnji interes bio Auschwitz i logori za uništenje, život okončala samoubojstvima.
Čovjek se iz logora može izbaviti, iako je to rijetkima uspjelo, ali se izgleda ne može izbaviti od temeljnog razočaranja u ljudski rod. To je razočaranje spremno ubijati i godinama nakon oslobođenja. Upravo zato siguran sam da bi priče Tadeusza Borowskog trebale postati kanonsko djelo svake školske lektire, u svakoj državi svijeta. Radi se, naime, o tome što je Auschwitz suočenje čovjeka s čovjekom, suočenje s najgorom varijantom sebe i to je ono što ovaj zločin čini sveopćim. Naime, Auschwitz je strašno ogledalo naše rase.
A u određenom trenutku odrastanja, kad mladi ljudi mogu shvatiti principe zločina, treba ih s tim zločinom i upoznati. To, naravno, ne može biti nježno. Upravo je brutalnost priča Tadeusza Borowskog jedan od njihovih najvažnijih aduta. Ljudi koji odrastaju uz nas moraju znati što to znači kad, recimo, ministar kulture kaže da se 1945. godine, kad se Europa oslobodila nacizma, dogodio strašan poraz. Moraju znati kad vide nacrtani kukasti križ ili ušato U, što sve stoji iza toga. Pročitati jednu priču iz knjige nikako ne znači predozirati ih užasom, nego im pokazati da je taj užas stvarno postojao. A kad pročitaju Borowskog, nitko ih neće moći uvjeriti da je sve to skupa lijeva propaganda.
Auschwitz je suočenje čovjeka s čovjekom, suočenje s najgorom varijantom sebe i to je ono što ovaj zločin čini sveopćim. Auschwitz je strašno ogledalo naše rase
Gospodo izvolite u plinsku komoru
„Gospodo izvolite u plinsku komoru“ jedna je od priča u knjizi i otkako je izašla obrađujem je s učenicima srednjoškolskog uzrasta u školi, ali i na radionicama čitanja i kreativnog pisanja.
Priča počinje strahovitom scenom raskuživanja logora i slikom tisuća golih ljudi koji po strašnoj vrućini tumaraju Auschwitzom. Podsjeća to na one česte fotografije nacističkih logora na kojima vidimo stravično mršave gole ljude, one koji su na putu u plinsku komoru ili su uhvaćeni prilikom nekog takvog raskuživanja. Goli ljudi u žici zaštitni su znak Auschwitza, a početak ove priče daje nam uvid u jedan od trenutaka kad su takve fotografije vjerojatno nastale. Na samome početku priče pojavljuje se ovdje motiv koji će se razvijati u priči i kasnije – ogoljeni čovjek. Čovjek s kojega su otpali svi civilizacijski slojevi, a ostao je samo on sam sa svojom strašnom željom za preživljavanjem na mjestu gdje je strahovito teško preživjeti. Auschwitz kao majka svih konclagera pokazuje nam u tekstovima Tadeusza Brorowskog svu težinu nacističkog zločina. A ona nije samo u pokušaju da se u plinskim komorama uguše čitavi narodi, čak ni u strašnim pojedinačnim mučenjima, pa ni u manijakalnoj mehanizaciji ubijanja nalik na industrijsku proizvodnju smrti, nego upravo na ogoljivanje čovjeka. Nisu samo esesovci zločinci, ili Himmler, zločinci u logoru odjednom postaju svi. I Borowski nam skoro u svakoj priči želi pokazati to ogoljivanje. Obično se u literaturi o logorima želja za preživljavanjem tretira kao nešto pozitivno, neka vrsta pobjede nad mašinerijom ubijanja. Borowski nam pak pokazuje naličje te pobjede. Upravo želja za preživljavanjem čini nas u logorima ubojicama. To je možda najdrastičnije pokazano u naslovnoj priči „Kod nas u Auschwitzu“ kad jedan od logoraša koji su radili na sprovođenju ljudi u plinsku komoru susreće na izlasku iz vlaka svoga oca.
„Pored mene je moj prijatelj Mojsze. On iz Mlawe i ja iz Mlawe, znate kako je, prijatelji smo i trgovci, sigurnost i povjerenje. 'Što je nova kod tebe Mojsze? Zašto si tako čudan?' 'Dobio sam fotografiju svoje obitelji.' 'Zašto onda brineš, to je dobro.' 'Dabogda i ti poludio od takvog dobra, ja sam oca poslao u krematorij.' 'Nije moguće!' 'Moguće je jer sam ga poslao. Stigao je transportom, vidio me ispred komore, tjerao sam ljude, bacio mi se oko vrata, počeo me ljubiti i ispitivati što će tu biti i da je on gladan jer dva dana putuju bez hrane. A komandofuhrer viče da se ne stoji, da treba raditi! Što sam mogao učiniti! 'Idi oče – kažem – okupaj se unutra, a onda ćemo popričati, vidiš da nemam sad vremena?' I otac je otišao u komoru. A fotografije sam kasnije izvukao iz odijela. I reci ti meni, što je tu sad dobro, to što imam fotografije?“
Obično se u literaturi o logorima želja za preživljavanjem tretira kao nešto pozitivno, neka vrsta pobjede nad mašinerijom ubijanja. Borowski nam pokazuje naličje te pobjede
Priča govori o „Kommando Kanada“, logorskom odredu koji je zadužen za uzimanje stvari od zatočenika koji idu direktno u plinsku komoru kad stigne transport. To su ljudi koji u odnosu na druge zatočenike žive odlično. Imaju hrane koliko treba, parfema, francuskih vina, čak i novca i dragoga kamenja. Scene njihovih bakanalija krajnje su neukusne jer znamo da se događaju u kontekstu u kojem deseci tisuća ljudi umiru od gladi. A najgore je što su sve to, hranu, parfeme, francuska vina uzeli od ljudi koji idu u smrt. Borowski nam ovdje prikazuje suučesnike u zločinu koji su također žrtve i koje vjerojatno isto tako čeka smrt. Mi kroz čitavu priču pratimo čovjeka koji se trudi preživjeti i koji je zato spreman na svaku svinjariju.
Zatočenici koji svakodnevno susreću tisuće ljudi koji idu u plinsku komoru zapanjujuće su oguglali na patnju. I priča je u prvom licu upravo tako napisana, s nekom strašnom distancom. Pripovjedač nam opisuje nevjerojatno strašne slike, ali empatija ili bilo kakvi osjećaji potpuno izostaju. Radi se o čovjeku kameri, koji samo bilježi, samo nam niže slike, ali sam ne osjeća jer više nije sposoban ni za kakav osjećaj. I tračak empatije vjerojatno bi ga na mjestu ubio.
Međutim, priča mi se čini izuzetno vrijedna u pedagoškom smislu jer pokazuje i drugačije reakcije, a ne samo sebičnost i neosjetljivost. Naime, u priči se suprotstavljaju dva ženska lika koji predstavljaju njen vrhunac u emotivnom smislu, ali i u moralnom propitivanju ljudskih reakcija.
Kad su vlakovi dolazili na mjesto iskrcavanja u Auschwitzu, rampu, a iz vagona počeli izlaziti izgladnjeli i žedni ljudi iscrpljeni dugotrajnim putovanjem, esesovci su na licu mjesta vršili odabir. Tko će odmah u plinsku komoru, njih su ukrcavali u kamione, a tko će kao radna snaga još neko vrijeme živjeti u logoru. Pravilo je bilo da majke s malom djecom automatski idu u plinske komore. I tada se događa da se, prilikom iskrcavanja jednog transporta, neka majka pravi da nema dijete koje panično trči za njom.
„Evo, brzo ide žena, ne previše žurno, ali grozničavo. Maleno, nekolikogodišnje dijete rumenog i bucmastog lica kao u anđelčića, trči za njom, ne može je sustići, pruža ruke i plače:
– Mama! Mama!
– Ženo, čuješ li, uzmi to dijete u naručje!
– Gospodine, gospodine, to nije moje dijete, nije moje! – histerično viče žena i bježi skrivajući lice rukama. Želi se sakriti, želi sustići one koje ne idu na kamion, koje će krenuti pješice, koje će živjeti. Mlada je, zdrava, lijepa, želi živjeti.
Ali dijete trči za njom i sve vrijeme zapomaže.
– Mama, mama, ne bježi!
– Nije moje, nije moje, nije!
Uto je dostiže Andrej, mornar iz Sevastopolja. Oči su mu bile mutne od votke i žege. Dostiže je, obori je s nogu jednim, širokim udarcem ruke, dok je padala ščepao ju je za kosu i digao natrag na noge. Lice mu je izbezumljeno od bijesa.
– Ah, ti jebit tvaju mat' blad jevrejskaja! I ti od vlastitog djeteta! Ja tobi dam, ti kurvo! – Zgrabi je oko pasa, šapom joj pritegne grlo koje je htjelo zaurlati i snažno zamahnuvši baci je kao tešku vreću na kamion.
– Sad imaš! Ponesi i to! Kujo! – i baci joj dijete pod noge.
– Gut gemacht, tako treba kažnjavati izrode od matera – reče esesovac koji je stajao kraj kamiona. – Gut, gut, Ruski.“
Dobar dio užasa koji nam posreduju ove priče je u tome što ne možemo nikoga osuđivati. Pa ni ovu majku koja je zanijekala svoje dijete. Čovjek je u nemogućoj situaciji ogoljen do krajnjih granica, do instinkta, do životinje.
Srećom, ovoj sebičnoj žudnji za životom suprotstavio je Borowski i drugi ženski lik čiji postupak na čitatelja djeluje katarzično.
„Naglo sred cijele te ljudske bujice koja se slijepo stuštila prema kamionima, poput rijeke koju tjera nevodljiva sila, izroni mlada djevojka, lagano skoči s vagona na šljunak, osvrne se oko sebe ispitujućim pogledom čovjeka koji se nečemu jako čudi.
Bujna svijetla kosa prosu joj se valovito na ramena, nestrpljivo protrese glavom. Rukama instinktivno pređe preko bluzice, malko popravi suknjicu. Trenutak tako zastade. Najzad skine pogled s gomile i preleti očima po našim licima kao da nekoga traži. Nesvjesno sam ulovio njezin pogled, oči nam se sretoše.
– Hej, hej, reci, kamo nas oni odvoze?
Gledao sam je. Evo stoji preda mnom djevojka predivne, svijetla kose, ljupkih grudi u batistanoj, ljetnoj bluzici, pametnog, zrelog pogleda. Stoji, gleda mi ravno u lice i čeka. A tu plinska komora: zajednička smrt, odvratna i gnjusna. A tu logor: obrijane glave, vatirane sovjetske hlače na žezi, ogavan, bljutavi vonj prljavog, usijanog ženskog tijela, životinjska glad, neljudski rad i ista ona komora, samo još gnjusnija smrt, još odvratnija, još strasnija. Tko jedanput uđe ni vlastitog pepela neće iznijeti pokraj postenkette, nema mu povratka u tamošnji život.
'Zašto ga je donijela sa sobom, ionako će joj ga oduzeti' – nehotice pomislih opazivši na ručnom zglobu zgodan sat na tankoj zlatnoj narukvici. Isti takav je imala tuška, samo je njezin bio s crnom, tankom vrpcom.
– Hej, odgovori.
Šutim. Steže usne.
– Već znam – reče s prizvukom gospodskog prezira u glasu i zabaci glavu unatrag; odvažno krene prema kamionima. Netko je htjede zaustaviti, odvažno ga gurne u stranu i ustrča po stepenicama na gotovo već pun kamion. Samo sam izdaleka vidio bujnu, svijetlu kosu kako vijori u vožnji.“
Ovo je priča kod koje nakon čitanja neko vrijeme ostaje samo šutnja. I nevjerica. Ali onda se polako formuliraju pitanja i počinje žučna rasprava. O demonskom, o krivnji i sukrivnji, o čovjeku kao takvom, o užasu kojim se ne smijemo predozirati, ali u malim dozama može biti ljekovit.
I na kraju, čitanje ove priče izgleda mi kao pogled u zvjezdano nebo navečer, misao o beskraju svemira i o tome kako ne možemo svojim ljudskim mentalnim kapacitetima spoznati taj beskraj. Isto tako, čini nam se da svojim kapacitetima ne možemo spoznati razmjere ovoga zločina. I sama ta nemogućnost odjednom postaje poučna.
Zoran Ferić rođen je 1961. u Zagrebu. Diplomirao je jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu i od 1994. radi kao profesor hrvatskog jezika u XVIII. gimnaziji. Objavio je knjige priča Mišolovka Walta Disneya (1996.) i Anđeo u ofsajdu (2000.); romane Smrt djevojčice sa žigicama (2002.), Djeca Patrasa (2005.), Kalendar Maja (2011.), Na osami blizu mora (2014.) i Putujuće kazalište (2020.); knjige kolumni Opusno pismo (2003.) i Apsurd je zarazna bolest (2012.) i ilustriranu knjigu za djecu San ljetne noći. Knjige su mu prevedene na desetak jezika i za njih je dobio mnoge važne domaće nagrade. Godine 2018. izabran je za predsjednika Hrvatskog društva pisaca. Živi u Zagrebu i redovito održava radionice pisanja u Booksi i CeKaPe-u.
