Analiza: Eskalacija krize u Zagrebu i nagla destabilizacija situacije u Hrvatskoj

Situacija u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, sinoć je eskalirala (danas i još i više od toga). O razlozima ove situacije nešto kasnije, pogledajmo prvo aktualnosti. Skupina prosvjednika iz Savske 66, ratnih veterana, tijekom jučerašnjeg dana stigla je u centar grada, na Markov trg (udaljen otprilike 2,5 km od lokacije na Savskoj ulici gdje već više od 200 dana prosvjeduju u šatoru ispred zgrade ministarstva branitelja), lokaciju gdje se nalazi zgrada Vlade te su tamo zatražili sastanak s premijerom, Zoranom Milanovićem. Nakon što sastanak nisu dobili poručili su kako će ostati na lokaciji sve dok premijer ne dođe razgovarati s njima.

Kako je prosvjedovanje na Markovom trgu zabranjeno iza 22 sata, policija je poručila kako će ih ukloniti ukoliko se do tog trenutka ne povuku. Nisu se povukli i interventna policija je nekoliko minuta nakon 22 sata izdala još nekoliko naredbi pozivajući ih da se mirno raziđu te kako će morati primijeniti silu ukoliko se to ne desi.

U tom trenutku prosvjednici stoje na vratima crkve Svetoga Marka i na približavanje policije reagiraju povlačenjem u unutrašnjost poznate crkve. Policija, očigledno, nema pravo ući na prostor crkve te je tako nastala svojevrsna "pat pozicija" (termin koji je sinoć izgovoren u medijima vjerojatno više puta nego zadnjih 10 godina).

Unatoč napetoj situaciji do većih sukoba (pojavile su se fotografije kako jedan od prosvjednika pripadnika policije hvata za vrat) nije došlo. U isto vrijeme jedan od prosvjednika pokušao se baciti s krova obližnje zgrade, no uskoro se predomislio te se pridružio ostalim prosvjednicima u crkvi.

Markov trg je blokiran od strane policije, gotovo nitko ne može ući na ovaj dio gornjeg grada. To je vrlo neugodna situacija i za same stanovnike ovog dijela grada koji je inače i važna turistička atrakcija grada Zagreba (naročito upravo crkva Svetog Marka u koju su se sinoć povukli prosvjednici).

Stvarno stanje se možda ponajbolje može razaznati iz sinoćnjih prijenosa uživo (tamo su bile kamere nekoliko lokalnih i regionalnih TV postaja). Broj prosvjednika u samoj crkvi nije velik, nekoliko desetaka, no oko Markovog trga se nalaze barikade te se na njima, tako prenose mediji, sinoć okupio veći broj građana (navodno nekoliko stotina) koji su došli dati glasnu potporu prosvjednicima. Upravo su te barikade potencijalni izvor mogućih većih sukoba, no noć je ipak protekla mirno dok današnji dan donosi znatnu neizvjesnost i brojna pitanja.

Dodatak vijestima: 13:20
Na Markovom trgu danas su izbili i sukobi s policijom - skupina braniteljskih prosvjednika se probila kroz policijski kordon kako bi došli do crkve Svetoga Marka. Prije nekoliko trenutaka bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić situaciju je opisao kao mogući početak državnog udara.

Kratka pozadina situacije u Zagrebu
Za sve oni koji nisu upoznati s razvojem aktualne situacije u Zagrebu valja napomenuti nekoliko detalja. Jedna skupina sudionika Domovinskog rata, ratni veterani, započeli su prije više od 200 dana prosvjed za veća prava branitelja. Prosvjed su započeli na lokaciji Savska 66, ispred zgrade ministarstva branitelja. Riječ je o jednoj od prometnijih zagrebačkih ulica koja povezuje Savu i Novi Zagreb s centrom grada. Tamo su podigli svoj šator te organizirali prosvjed koji nije dobio odobrenje policije, no to je postala svojevrsna tabu tema u Hrvatskoj jer policija, koja inače promptno djeluje protiv drugih neprijavljenih prosvjeda, sada ne poduzima ništa osim što drži patrolu na ovoj lokaciji.

Drugim riječima, gotovo nitko od političke garniture ne želi obračun s ovim ljudima znajući da bi takav konflikt potencijalno vodio u znatnu eskalaciju o čijoj je magnitudi možda bolje i ne spekulirati.

U šatoru u Savskoj 66 bili su do sada brojni utjecajni političari i drugi ljudi iz hrvatskog društva, uključujući i oboje predsjedničkih kandidata na nedavnim izborima, Kolinda Grabar Kitarović i Ivo Josipović. Odnosno, političari su svjesni da prosvjednici imaju određene simpatije u narodu (kolika je stvarno ta potpora, vrlo je teško reći, no svakako postoji), a to znači i da preko njih mogu eventualno pridobiti dio biračkog tijela.

Dakako, cijeli ovaj diskurs star je četvrt stoljeća i pitanje ratnih veterana provlači se od završetka rata u Hrvatskoj koji je trajao između 1991. i 1995. Riječ je o ratu koji je izbio nakon raspada SFRJ u kojem su se sukobljavali primarno hrvatske snage i snage srpskih pobunjenika uz pomoć jednog segmenta JNA.

U ratu je poginulo, ovisno o izvorima, između 21,000 i 22,000 ljudi, što vojnika, što civila. Rat je završen pobjedom hrvatske vojske i preuzimanjem potpune kontrole nad dijelovima zemlje gdje su kontrolu držale snage tzv. Republike Srpske Krajine. O samim detaljima rata dovoljno je samo spomenuti da postoje i danas brojni prijepori oko interpretacija, uloga, povoda itd.

Ti prijepori su danas možda i izraženiji no što su bili prije, primjerice, 10-ak godina. To je samo naizgled paradoks, no stvar postaje jasnija kada uzmemo u obzir da je Hrvatska tada bilježila ekonomski rast, dok sada ima velikih problema oko izlaska iz recesije.

Dio hrvatskih branitelja tvrdi kako su im uskraćena pojedina prava i da zaslužuju veći status. S druge strane, vlasti (SDP, lijevi centar) tvrde kako branitelji imaju iznimno velike povlastice, uključujući i visoke mirovine. Tko je u pravu? To je vrlo složeno pitanje i morali bi adresirati široku temu braniteljske populacije. Činjenica jest kako u Hrvatskoj postoje brojni branitelji koji za svoj doprinos u ratu nisu dobili ništa, dok u isto vrijeme postoje i brojni oni koji možda nikada u ratu nisu bili, ali su se ratom jako okoristili (tzv. "lažni branitelji").

Tko se sve okoristio ratom, a tko je sve izgubio sve, toliko je teško rješiva tema da se s njom malo tko želi uopće ozbiljno baviti. Politika dosadašnjih vlasti bila je poprilično "vatrogasna", odnosno ovaj problem se "zalijevao" s novcem, no sada novca više nema i neriješeni problemi brzo su se vratili u krupni plan.

To je što se tiče samog pitanja branitelja, ne moramo posebno niti navoditi da je ovo pitanje u isto vrijeme temeljito eksploatirano od strane lokalne (a možda i vanjske) politike. Koliko su tih činjenica svjesni prosvjednici iz Savske 66, teško je reći, no svaki veći prosvjed, bez obzira koja ga skupina inicirala, postati će predmet političke eksploatacije, tako da ovdje ne govorimo o iznimci nego o pravilu.

Među prosvjednicima ističu se dvojica lider, Đuro Glogoški, predstavnik stopostotnih ratnih vojnih invalida, te Josip Klemm, također ratni veteran i vlasnik veće zaštitarske tvrtke "Klemm Security".

Prosvjed u Savskoj 66 je, očekivano, obilježen konzervativnom, religijskom i desničarskom ikonografijom. U samom šatoru mogu se vidjeti razni motivi poput portreta Pape Franje, portreta prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, križa na zidu, ali, zanimljivo, i zastave Europske Unije. Zanimljivo iz perspektive činjenice da je upravo konzervativniji dio Hrvatske bio najglasniji u protivljenju ulaska zemlje u Europsku Uniju.

U razgovoru za Večernji List jedan od neformalnih vođa prosvjeda u Savskoj 66 komentirao je upravo ovu temu: "Neki nas napadaju da smo ultradesničari, no mi smo veterani NATO-a, iznad naših glava vijori zastava EU i jednakim žarom borimo se za branitelje Bošnjake, Srbe i pripadnike svih drugih manjina".

Dakako, Hrvatska u vrijeme rata 90-ih još nije bila članica NATO saveza. Naravno, na temelju nekoliko zastava i ponekoj izjavi teško je tvrditi koja je geopolitička orijentacija prosvjednika u Savskoj 66 i od sinoć na Markovom trgu, no, pro-zapadna orijentacija danas se nameće kao nešto nužno pa tako i aktualni rivali - prosvjednici i Vlada, truditi će ostaviti dojam svoje pro-zapadne orijentacije mada interpretacija "Zapadnih vrednota" vjerojatno ima posve drugačije konotacije kod jednih i kod drugih.

Pojedine teme u Hrvatskoj ni nisu otvorene za raspravu, a jedna od njih je i strogo definirana pro-Zapadna politika koje se pridržava, bez odstupanja, i vlast i oporba i cijeli spektar političkih struja koje gravitiraju ljevije, odnosno desnije, od njih. Stoga bi bilo vrlo čudno čuti bilo kakve drugačije stavove mada, kada već govorimo o geopolitici i elementi Euroatlantizma, moglo bi se slobodno reći da je desnica u Hrvatskoj sklonija NATO paktu (američki interesi), dok je ljevica sklonija Europskoj Uniji (centralnoeuropski, uvelike francusko-njemački interesi).

Naizgled savršena simbioza između Europske Unije i SAD-a primarno je interesnog karaktera i bilo bi naivno vjerovati da ispod površine između ova dva giganta ne postoje određena rivalstva. U jeku velike krize između Zapada i Rusije stvorene su neke nove geopolitičke paradigme u kojima SAD preferira pro-američke vlasti u Europi dok je do jučer pro-EU vlast bila sasvim prihvatljiva.

Danas tako imamo situaciju da se rađa jedan novi pravac, naročito na istoku Europe, koji je više orijentiran na Washington nego na samu EU. Nova članica tog kluba upravo je postala Poljska čiji je novi predsjednik kritičan i prema Rusiji i prema Europskoj Uniji, ali zato želi jači savez s Ukrajinom koja je pak postala poprilično pro-američki politički orijentirana (o situaciji u Poljskoj: Andrzej Duda kao novi poljski predsjednik i stvaranje pro-američke Varšava-Kijev osovine u napetoj istočnoj Europi).

Pokušaj uspostave anti-ruske, ali pro-EU (potencijalno pro-njemačke) vlasti u Ukrajini je propao s vrlo vješto izvedenim "izguravanjem" Vitalija Klička sa scene da bi na njegovo mjesto došli ljudi koji će savjete prvo tražiti u Washingtonu, tek onda u Bruxellesu. Nakon izbijanja građanskog rata na istoku Ukrajine Europa je ponovno pokušala preuzeti kontrolu sudjelujući u mirovnim pregovorima u Minsku gdje, što je vrlo indikativno, SAD nije bio prisutan. Ne treba pritom zaboraviti ni notorni snimljeni telefonski razgovor u kojem zamjenica američkog državnog tajnika, Victoria Nuland, spominje "jeb*š EU".

Gledajući iz Washingtona pro-EU politika je s razlogom "sumnjiva", prije svega zbog činjenice da je EU gladna za ruskim energentima i nastojati će balansirati između Washingtona i Moskve, što se SAD-u nikako ne može sviđati. No, da ne bi bilo da samo jedna strana od potencijalno tri (SAD, EU i Rusija) ima dominacijske pretenzije, valja spomenuti kako je Ukrajina bila na putu priključenja EU zoni slobodne trgovine, proces je čak aktivno zagovarao sada već bivši (svrgnuti) ukrajinski predsjednik (oligarh) Viktor Janukovič da bi iznenadno odustao od svega i objavio da će se Ukrajina ipak priključiti ruskoj zoni slobodne trgovine, sferi interesa Moskve.

Bilo bi naivno vjerovati da je Janukovič "tek tako promijenio ploču". Ruski utjecaj ne treba umanjivati. Dakako, mogli bismo raspravljati o tome tko je i kada započeo opasan proces dezintegracije krhke ravnoteže između Zapada i Istoka, no odgovor je zapravo vrlo jednostavan i nije ga teško prihvatiti - ravnotežu je skršio sam ekonomski model, kapitalističko-korporativni model, koji ne živi od "ravnoteža", već od širenja utjecaja i dominacije nad što većim segmentom tržišta.

Misliti da takve snažne sile ne djeluju na Hrvatsku, da je na neki čudan način zaobilaze, bilo bi krajnje naivno. Shvaćati stvari u potpunosti nikada nije bila loša navika, pa čak i onda kada prihvaćanje stvarnosti nije nužno ugodna spoznaja.

Hrvatska već dugi niz godina ima određenu tendenciju gledanja na sebe kao na izolirani mikro-svijet na koji vanjska zbivanja nemaju utjecaja. Sigurno je da postoje brojni razlozi za takav stav, no stav je ipak pogrešan.

Naime, regija u kojoj se Hrvatska nalazi ponovno je u fokusu geopolitičkih interesa, što za sve nas koji ovdje živimo nisu dobre vijesti. Najgori scenarij koji nam se može desiti je da ovaj prostor postane ponovno rascjep između Istoka i Zapada. To je sudbina koje bismo se svi trebali itekako bojati, a neke naznake baš takvoj scenarija već i vidimo.

Nešto istočnije od nas traje vrlo opasna kriza u Makedoniji, kriza na koju su počele snažno djelovati vanjske sile, sile istog onog prijepora o kojem govorimo cijelo vrijeme, prijepora između Moskve i Washingtona. Sve je još i moglo biti u domeni spekulacije dok Rusija nije aktivno počela prozivati SAD za pokušaj orkestriranja smjene vlasti u Skoplju. Tada su se teorije potvrdile i neizvjesnost tamo i dalje traje.I u Makedoniji postoji određen sindrom "mikro-svijeta", a brojni prosvjednici u Skoplju ni nisu svjesni do koje mjere najava prolaska ruskog plinovoda kroz njihovu zemlju može destabilizirati njihovu zemlju.

Sve ostale zemlje Balkana također imaju svoje fitilje, naročito nama susjedna BiH kojoj destabilizacija prijeti iz vjerojatno desetak unutarnjih i vanjskih pravaca.

Što se tiče Hrvatske, njena kriza, koja noćas jest poprimila veće okvire, još je uvijek, srećom, daleko manja nego ona u Makedoniji, ali to ne znači da nije opasna. Naime, hrvatska ekonomija je uvelike vezana uz turistički sektor što je veliki rizik. Ako bismo bili dovoljno maštoviti mogli bismo u svega par minuta smisliti desetak vrlo opasnih scenarija koji bi mogli negativno utjecati na ovu ključnu granu hrvatske ekonomije, naročito sada u periodu kada dolazi "sezona" (hrvatski turizam i dalje je specifičan na način da najveće prihode stvara isključivo ljeti, odnosno ljetovanjem turista na jadranskoj obali)

Svaki malo veći nemiri u Hrvatskoj, odnosno glavnom gradu, bili bi potencijalno destruktivni za našu turističku sezonu. Sinoćnje slike iz Zagreba, srećom, nisu obišle svijest i možemo se samo nadati da i neće. Naime, nakon eskalacije tenzija na Markovom trgu, skupina prosvjednika koji se i dalje nalaze na Savskoj 66 blokirali su promet te nasred ceste postavili nekoliko plinskih boca. Ovo su već ozbiljne prijetnje koje otkrivaju magnitudu jedne znatne eskalacije.

Ne treba preuveličavati, ali sada smo u situaciji kada možemo slobodno reći - jedan krivi korak i naša turistička sezona može biti ozbiljno ugrožena. Hrvatska planira do 2020. na turizmu zarađivati oko 14 milijardi eura, što je poprilična brojka. Već danas turizam iznosi velikih 20% BDP-a.

No, slučajno ili ne, upravo se ovih dana, zapravo jučer, u stranim medijima pojavio niz tekstova koji sugerira da bi Hrvatska trebala "birati" između turizma i nafte (!). Novinska agencija AP tako donosi naslov u kojem se ističe: "Nafta ili turizam: Hrvatska podijeljena po pitanju ekonomske budućnosti".

Kao potencijalni naftni giganti na Jadranu spominju se Exxon Mobil, Shell, Total, Enel, Chevron i drugi. No, unatoč činjenici da su vlasti, bar tako izgleda, poprilično voljne dati Jadran na eksploataciju naftnim korporacijama, postoji dio zemlje koji se žestoko buni protiv ove, potencijalno opasne prakse - onaj dio koji želi zaštititi turistički sektor.

O kolikom je novcu riječ? Ogromnom, kako piše Večernji list (3.11.2014.): "Očekuje se da će u prvom krugu Hrvatska dobiti ulagače za deset od 29 polja, što znači ulaganja od najmanje 500 milijuna dolara godišnje".

Ovo, dakako, više nisu samo političke već i geopolitičke teme, a iste je nemoguće izostaviti iz konteksta kada govorimo o aktualnoj situaciji u Hrvatskoj, naročito kada želimo adresirati krizu koja se upravo razvija.

Kada pak govorimo o Hrvatskoj i političkoj sceni, ona je tipično dvostranačka. Govorimo o modelu koji se na prostoru Europe počinje urušavati (Grčka, Španjolska...), ali je ovdje i dalje izrazito snažan. Dvije stranke dominiraju scenom - Socijal-demokratska Partija (SDP) i Hrvatska Demokratska Zajednica (HDZ). Dakle, riječ je o lijevom i desnom centru, političkoj konstrukciji koja svakako nije dobra za pravi razvoj demokracije.

Mnogi građani Europe počeli su kažnjavati (često dvije) velike stranke shvačajući da iste zapravo često vode jednu te istu politiku dok se razlikuju samo u sitnim finesama koje postoje za pridobljivanje ovog ili onog segmenta biračkog tijela.

Od 90-ih godina ove dvije stranke se izmjenjuju na vlasti i vode vrlo sličnu ekonomsku politiku koja primarno pogoduje vanjskim kapitalističkim interesima (i domaćoj eliti koja je često spremna podržati obje stranke - sistem koji se već desetljećima prakticira u SAD-u).

Logično bi bilo da se u Hrvatskoj, u samom narodu, vodi debata po pitanju kako se odmaknuti od dvostranačkog monopola, naročito danas kada se zemlja nalazi u vrlo nepogodnoj ekonomskoj situaciji (pojedini europski mediji prognoziraju da će Hrvatska uskoro postati iduća "Grčka").

No, debate se po ovom pitanju u Hrvatskoj ne vodi. Još otkako je krenula svjetska financijska kriza, koja je Hrvatsku poprilično pogodila, zdravi politički razgovor zamijenile su sve druge teme. Često se doima da su sve druge teme zanimljivije od opće dobrobiti stanovnika Hrvatske.

Skretanje pozornosti s ekonomije na politiku, konflikte, društvene podjele, ideološke podjele, povijesne interpretacije i druge slične teme stvorilo je jednu potencijalno vrlo opasnu situaciju u zemlji. Naime, proces skretanja pozornosti na snazi je već otprilike 5 godina (barem u onom intenzivnom izdanju) i u tom procesu su već stasale i neke nove generacije, a one starije su se na taj proces navikle čistom količinom stavljanja istog u prvi plan.

Atmosfera koju danas imamo je stoga izgrađena, namjerno ili slučajno, manje je sada važno, ali je do sada već poprimila toliku razinu da se iz nje neće preko noći moći pokrenuti razgovor o konsenzusima, stabilnosti i kompromisnim rješenjima. Stoga kada se desi situacija kao sinoć, koji neki nazivaju i "pokušajem državnog udara", ne možemo očekivati de-eskalaciju jer društvo je već pripremljeno da nam s horizonta neminovno stiže zaoštravanje i destabilizacija.

Neki će biti zadovoljni zbog sinoćnjih događaja nadajući se kako oni nagovještavaju skorašnji rješenje, "nešto se ipak moralo desiti" sindrom, no teško da će biti tako. Sinoćnja epizoda je po svemu sudeći samo još jedna epizoda situacije koju bismo sada već komotno mogli nazvati Hrvatskom krizom.

Dakako, kako to i inače biva, s gotovo zastrašujućom preciznošću, krizne situacije javljaju se uvijek u trenucima ekonomskih kriza. Mogli bismo posvetiti svo vrijeme upravo toj raspravi, no sada nije trenutak - spomenimo samo to da pojedinac svakako može, bez obzira čak i na vlastitu situaciju, i podsvjesno osjetiti da stvari ne idu u dobrom pravcu, a svi ti osjećaji - od stvarnih tragedija do percepcije nadolazećih - povećavaju razinu nervoze jednog društva.

Hrvatska je, nažalost, zemlja u kojoj je situacija poprilično teža nego što se vidi na njenom "pakiranju", odnosno medijskoj interpretaciji aktualnog stanja. U zemlji se svakodnevno događaju deložacije, ljudi završavaju na ulicama, u bankrotima, cijele obitelji prolaze kroz osobne tragedije i osjećaju da je sistem postavljen na način da će ih pustiti da potonu ravno do dna.

Situacija iz kulisa je jako loša i ona utječe i na radikalizaciju društva, političku radikalizaciju. Dakako, sama radikalizacija može biti početak negativnih ili pozitivnih promjena (obje su neprihvatljive onima koji promjene ne žele), ali nedavna iskustava s krizama u Europi uče nas da vrijeme nije pogodno za optimizam.

Promjene, koje su prirodna želja potlačenih i iscrpljenih, u modernom vremenu gube svoj element autentičnosti ili on postoji jako kratko i ograničeno. Politički interesi u Europi - narodni i međunarodni - izuzetno su strogo kontrolirani, naročito u manjim zemljama poput Hrvatske.

Povratak na aktualnosti
Jutro je u Zagrebu počelo mirno, ali neizvjesno. Prosvjednici su prenoćili u crkvi Svetoga Marka dok policija i dalje blokira taj dio grada. Zadnje vijesti govore kako je upravo više stotina pripadnika prosvjeda iz Savske 66 krenulo prema Markovom trgu, što dodatno povećava opasnost do potencijalnog sukoba. U isto vrijeme spominje se kako bi pristaše prosvjednika, drugi ratni veterani, mogli početi u velikom broju pristizati u Zagreb iz svih dijelova Hrvatske.

Bilo bi vrlo nezahvalno, pa i neodgovorno, prognozirati kako će se ova situacija završiti i hoće li se uopće uskoro završiti ili će potrajati. No, može se reći da sve karte na stolu u ovom trenutku, a aktera je vjerojatno više.

Tu je aktualna koalicijska vlast lijevog centra predvođena SDP-om i premijerom Zoranom Milanovićem. Vlada je baš jutros objavila izvještaj kako je hrvatski BDP rastao već drugi kvartal u nizu, to bi značilo, po definiciji, da je Hrvatska zapravo jutros izašla iz recesije. Slučajnost ili? Naime, predstavnici Vlade još su sinoć, polu-službeno, komentirali u razgovoru za medije kako je cijela situacija na Markovom trgu organizirana samo kako bi se skrenula pozornost s činjenice da se Hrvatska ekonomski oporavlja.

O samom oporavku, nažalost, ne može se puno reći jer tehnički izlazak iz recesije ne donosi nužno bolji život za većinu građana, a agonije kojima su izvrgnuti nastaviti će se, po svemu sudeći, još dugo.

No, vlast je uvjerena kako su prosvjednici zapravo orkestrirani od strane opozicijskog HDZ-a i kako iza svega stoji pokušaj rušenja Vlade ili organizacije prijevremenih izbora. Možda ima istine u toj teoriji, no ako i ima, onda je to vjerojatno samo dio šire priče.

Ne bi iznenadilo da je znatan broj prosvjednika zapravo podjednako negativno nastrojen i prema SDP-u i prema HDZ-u. Sličnu situaciju imali smo i u drugim zemljama, primjerice Ukrajini, gdje su skupine desnije orijentiranih prosvjednika željele pad Janukoviča, ali ne nužno i dolazak nove političke garniture koja je došla na vlast. Štoviše, neposredno nakon državnog udara u Kijevu krenuli su i obračuni između pojedinih skupina s Maidana i novih vlasti, zapravo ta situacija tamo još ni nije posve rješenja.

U aktualnoj Zagrebačkoj krizi vjerojatno postoji više aktera od SDP-a i HDZ-a. Tu su sami prosvjednici koji predstavljaju jednu drugu struju, bar dio njih. Zatim tu je i crkva koja je sinoć davanjem utočišta prosvjednicima na Markovom trgu svakako i sebe svrstala kao jednog od važnih aktera (prema zadnjem popisu stanovništva, 2011., 86,28% stanovnika Hrvatske izjašnjavaju se kao katolici, što je čini, prema religioznosti, među samim vrhom u Europi).

O potencijalnim vanjskim interesima za sada se ipak može samo spekulirati i ne postoje konkretni dokazi o većem utjecaju stranih sila (kao što je primjerice slučaj u Makedoniji, vidi: Analiza: Kako je Makedonija postala novi prostor za sukob između Rusije i SAD-a). No, činjenicu da se cijeli Balkan ponovno našao u geopolitičkom fokusu također ne treba odbaciti.

Zadnja vijest govori kako su se prosvjednici iz Savske probili do Markovog trga, odnosno probili su policijsku barikadu te je došlo i do sukoba. Stoga se nalazimo u situaciji da su možda već i segmenti ovog teksta zastarili.

U svakom slučaju, danas oko podne, 29. svibnja 2015., situacija u Zagrebu postaje napetija iz sata u sat, pa čak i iz minute u minutu.