"Hrvati, slavenski narod iz južnoslavenske skupine koji živi pretežno u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori (Boka kotorska) i Vojvodini (Srijem, te zapadna i sjeverna Bačka). Najstariji sloj Hrvata do kojega znanost može doprijeti bila je skupina vojnički dobro organiziranih stočara u stepama između Kaspijskog i Azovskog mora.
Preselivši se na zapad, pomiješali su se u području Karpata sa Slavenima, odakle se jedna skupina karpatskih Hrvata u VII. stoljeću odvojila i spustila na jug u bivši Ilirik, naselivši područje današnje države Hrvatske. Ime Hrvat Konstantin Porfirogenet polovicom X. stoljeća bilježi kao Χρωβάτος i dovodi u vezu s grčkom riječju χώρα, ‘zemlja’, a Toma Arhiđakon srednjovjekovno latinsko Chroata izvodi od imena nekadašnjih stanovnika otoka Krka Curetes. Kao moderna nacija Hrvati su dovršeni i definirani 26. siječnja 2024. godine, kad je hrvatski Sabor usvojio prijedlog HDZ-a i izglasao Zakon o hrvatskom jeziku, kojim se po prvi put uređuje pitanje službene i javne upotrebe hrvatskog jezika.”
Tako će sutra ili za dvjesto godina pisati u enciklopedijama pod slovom H, Hrvati, uvodeći nas među rijetke generacije Hrvata koje su u realnom vremenu svjedočile prijelomnim događajima svoje ukupne povijesti.
I – kao i obično – potpuno nesvjesne vlastite povijesnosti.
Kad je tako prije koji tjedan hrvatski parlament uvjerljivom većinom izglasao Zakon o hrvatskom jeziku, bila je to tek kratka novinska vijest: tog siječanjskog petka obilježen je Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, agencija Ipsos Puls objavila je rezultate istraživanja po kojemu je premijer Plenković pao na dvadeset posto javnog povjerenja, predsjednik Zoran Milanović optužio je HDZ-ova kandidata za glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića da je kompromitiran vezama s kriminalnim podzemljem, a vijest tjedna bila je odluka zagrebačkog suda da se malodobni sin pjevačice Severine Vučković povjeri na skrb ocu: čak i izvještaj o prometnoj nesreći na zagrebačkoj zaobilaznici dobio je toga dana više mjesta od kratke vjestice da je u hrvatskom Saboru izglasan Zakon o hrvatskom jeziku.
Tko je mogao znati? Nama odavde, iz 2024. godine, to je bila samo još jedna očajnička HDZ-ova budalaština, ravna zakonu o, štajaznam, oblačnosti neba.
Nama za utjehu, ni mnogo veći umovi nisu mogli dosegnuti kolosalnu historijsku dimenziju Zakona o jeziku. “Svi se pripremaju za dvadeset prvo stoljeće, ali za Hrvatsku ono je već stiglo, činom međunarodnog priznanja Republike Hrvatske”, četvrt stoljeća ranije rekao je Miroslav Tuđman, vrhovnika starog sin, dodajući kako se, citiram, “ništa za nas Hrvate tako veliko u dvadeset prvom stoljeću neće dogoditi!” Pa kad ni takav jedan veličanstveni um nije tako nešto mogao ni predvidjeti ni pojmiti, kako smo to mogli mi, ubogi mali hrvatski hlapci? Tko je uopće mogao?
Dobro, osim premijera Plenkovića: sutra ili za dvjesto godina, recimo, Hrvatima će biti zanimljivo znati da se prije pojave Andreja Plenkovića “ocem hrvatske nacije” općenito smatrao stanoviti Ante Starčević, marginalni jedan političar iz devetnaestog stoljeća koji je, uzgred budi rečeno, govorio i pisao na ekavici. Još stotinu pedeset godina trebat će tako da se Hrvati samodovrše Zakonom o jeziku, “povijesnim iskorakom u očuvanju bogatstva hrvatskog jezika, kojim je prvi puta u hrvatskoj povijesti normativno uređena službena i javna uporaba hrvatskoga standardnoga jezika, temeljne sastavnice hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture”, kako će to naglasiti Otac nacije Andrej Plenković.
Tko zna koliko bi, eto, i nama trebalo da sveobuhvatimo ukupnu historijsku dimenziju Zakona o jeziku, da hrvatska
opozicija nije prošlog petka na Markovu trgu održala velike protuvladine demonstracije.
“Nisam pratio prosvjed, ali otprilike shvaćam o čemu se radi”, oglasio se odmah Otac nacije Andrej Plenković. “Dakle, način kako ja to mogu doživjeti, jest skup radikalne ljevice, koja se nalazi u oporbi osam godina, i onih koji je podržavaju. Taj ljevičarski skup pokazao je da imamo dvije političke Hrvatske, onu koji radi i rano se diže da bi radila u interesu Hrvatske, i ove koji su pozvali ljude na Markov trg, iste one koji su bili protiv Zakona o hrvatskom jeziku. Mogu razumjeti prosvjed, ali idemo staviti činjenice na stol. Ne slažem se s tom ekipom koja glasuje protiv Zakona o hrvatskom jeziku. Ako padneš na takvim ispitima, a Hrvat si… pa tko si ti, za koga nastupaš, čiji su to interesi?”
Istina, buduće Hrvate, koje ni sutra ni za dvjesto godina neće proći bijes zbog šačice odnarođenih komunista što su te povijesne 2024. demonstrirali protiv Zakona o hrvatskom jeziku, prilično bi moglo iznenaditi saznanje da je hrvatska opozicija protestni skup organizirala zbog odluke bahate HDZ-ove vlasti da glavnim državnim odvjetnikom imenuje Ivana Turudića, suca kompromitiranog hiljadama objavljenih SMS poruka koje ga teško optužuju za veze s kriminalnim podzemljem, i da o tome, kako ste rekli, Zakonu o jeziku na demonstracijama nije bilo ni riječi. Ili barem nama odavde tako izgleda. To je, jasno, zbog toga što budući Hrvati znaju ono što danas zna samo Andrej Plenković, da je dakle “hrvatski jezik temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture”: “Ako padneš na takvim ispitima, a Hrvat si… pa tko si ti, za koga nastupaš, čiji su to interesi?”
“Čiji su to interesi?” Dobro pitanje.
Iz perspektive današnjeg Hrvata, recimo, Andrej Plenković glup je kao kurac: demonstracije i javni gnjev zbog funkcije državnog odvjetnika za jednog najblaže rečeno suspektnog tipa, intimnog prijatelja cijele prve lige hrvatskog organiziranog kriminala, potpuno izgubljeni premijer tumači pokušajem rušenja državotvornog i narodotvornog Zakona o hrvatskom jeziku! Zakon o hrvatskom jeziku! Hrvatski parlament u protekle je trideset četiri godine donio stotine besmislenih zakona, ali besmislenijeg od Zakona o hrvatskom jeziku, kojim se propisuje da je jezik “nezamjenjivo zajedničko komunikacijsko sredstvo za izražavanje i sporazumijevanje”, čak ni HDZ-ova većina u Saboru nikad nije ispilila.
Pa ipak, premijer Plenković, glup kao kurac, na demonstracije povodom imenovanja mafijaškog consiglierea državnim odvjetnikom odgovara protuoptužbom da to rade “isti oni koji su bili protiv Zakona o hrvatskom jeziku”. U vjerojatno najvećoj aferi svog mandata – a kad je nešto najveća i najteža afera u mandatu premijera koji je zbog mita i korupcije smijenio tridesetak ministara, onda znate o kojoj najvećosti govorimo – Plenković se, glup kao kurac, brani vjerojatno najnevažnijim i najglupljim zakonom svog mandata. A kad je neki zakon najgluplji u mandatu Andreja Plenkovića – čija je većina donijela zakon kojim se propisuje da se nedjeljom cvijeće može prodavati samo na groblju, i da kiosci nedjeljom smiju prodavati samo novine – onda znate i o kojoj najglupljosti govorimo.
To je, međutim, zbog toga što živimo u 2024, godini i nismo svjesni povijesti koja nam se događa pred nosom. Sutra ili za dvjesto godina nitko se neće sjećati ni Ivana Turudića ni hrvatske opozicije, ali će napamet znati da su “Hrvati kao moderna nacija dovršeni i definirani 26. siječnja 2024. godine, kad je hrvatski Sabor usvojio prijedlog HDZ-a i izglasao Zakon o hrvatskom jeziku, kojim se po prvi put uređuje pitanje službene i javne upotrebe hrvatskog jezika”.
I čudom se čuditi i smijehom smijati kad čuju da je Otac nacije svojim suvremenicima bio glup kao kurac.
