Kaže Michelle Pfeiffer da nije imala pojma o čemu je scenarij kada je pristala glumiti u novom filmu Darrena Aronofskog, a vjerujem da je prosječan gledatelj, suočen s njegovim surealnim filmskim košmarom, sasvim razumije. Aronofsky svakako jest redateljski osobenjak, koji je znao snimiti uznemirujuće i izvrsne filmove poput Rekvijema za snove (Requiem for a Dream, 2000) ili vrlo dobre studije karaktera poput Hrvača (The Wrestler, 2008). Međutim, zbog izrazite želje da se pokaže kao nekonvencionalan i originalan stvaralac, znao je zaglibiti u negledljive ili pretenciozne vode. Fontana života (The Fountain, 2006) je tako završila kao metafizički kič. Crni labud (Black Swan, 2010) je umivena verzija Verhoevenovih Showgirls zapakirana u artsy-fartsy ruho s primjesama Jungove analitičke psihologije da bi izgledala intelektualnije no što jest. Noina arka (Noah, 2014) monstruozan je biblijski spektakl, čije je gledanje tolika muka da na pola filma poželite da vas odnese neki potop epskih proporcija te time spasi od muke. Ima nešto iritantno u filmovima Aronofskog - čini se ta velika ambicija da se prikaže kao osebujan i originalan autor unutar studijskoga režima koji više cijenu reprodukciju od izvornosti, no navedeno počesto djeluje isforsirano i napadno.
Nakon odgledavanja Majke! djeluje vrlo iznenađujuće što je djelo ovakve priče i redateljskoga stila uspjelo biti producirano unutar holivudskoga studijskoga sustava. Iako generalno nije riječ o pretjerano skupom ostvarenju (budžet je iznosio pristojnih trideset milijuna dolara), u Paramountu su se vjerojatno hvatali za glavu nakon što su ogledali finalnu verziju. Reklamna kampanja, sudeći po traileru, nastojala je gledatelje navesti na sasvim krivi trag da je posrijedi horor koji se bavi nadnaravnim zbivanjima u nekoj ukletoj kući, što je sasvim suprotno od onoga što film zapravo nudi.
Na simboličnost upućuje niz strategija koje redatelj koristi. Priča filma u potpunosti je apstrahirana jer je lišena prostorno-vremenskih koordinata. Isključivo se odvija unutar kuće koju protagonistica obnavlja nakon požara. Gdje se kuća nalazi i u kojem vremenskom razdoblju, ne saznajemo. Protagonisti također nemaju imena. Odlična Jennifer Lawrance tako glumu Majku, a njezina supruga – na kojega se referira kao na Njega, Javier Bardem. On je pisac s kreativnom krizom, a ona kućanica koja dane provodi u pokušaju da kuću dovede u red. U prvome dijelu filma posjećuje ih neimenovani bračni par – Muškarac (Ed Harris) i Žena (Michelle Pfeiffer), koji su vrlo intruzivno nastrojeni te pokazuju izrazitu sklonost da zabadaju nos u vrlo osobne stvari svojih domaćina.
Prvih šezdesetak minuta dobro je postavljeno. Aronofski polagano stvara tenzije između Njega i Majke – on prima druge ljude s radošću, a ona želi privatnost, u čemu se kriju elementi posesivnosti. Žena pak provocira njezinu poziciju kućanice, ali i pretjerane brige oko svoga muškarca. Naglasak je na krupnim planovima te dinamičnoj kameri koja neprestano slijedi protagoniste, što stvara vrlo klaustrofobičan ugođaj, ali možda upućuje i na psihološku problematiku. Majka! tako može biti vrlo mučna studija poniranja u ludilo, ali i djelo koje propituje problematiku žene i kulturnih imperativa postavljenih pred nju. Za ponešto humornih akcenata u inače sumornom filmu zaslužna je izvrsna glumačka kreacija razigrane Michelle Pfeiffer. Nakon što ona iščezne iz filma, sve tone u beznadnu depresiju. Majka pije neku vrstu lijeka koji je u formi žutoga praha koji se razmuti u vodi, a postoje i naznake spontanoga pobačaja s obzirom da u wc školjci najvjerojatnije pronalazi fetus, što je pak u nekakvoj vezi s njezinom težnjom da postane majka. Nakon što se mlađi (Brian Gleeson) i stariji sin (Domhnall Gleeson) Muškarca i Žene pobiju u njihovoj kući, a Majka otjera Muškarca i Ženu te njihove tugujuće prijatelje i rodbinu, ponosno obznanjuje suprugu da je trudna.
Drugi segment filma ili posljednjih šezdesetak minuta varirano ponavlja situaciju iz prvoga dijela. Nakon objave trudnoće On dobiva inspiraciju pa piše vrhunsku zbirku poezije nakon čega kuću opsjedaju horde pomahnitalih obožavatelja koji se pretvaraju u kult koji žrtvuje dijete. Nakon toga se kuća pretvara u ratište te nestaje u požaru nakon što je Majka potpali. Priča se vraća na početak: On dolazi u posjed dragoga kamena s kojim djelo i započinje, a spaljena kuća se počinje pretvarati u dom u kojem žive ljudi, samo što se u krevetu ne budi Jennifer Lawrence nego neka druga žena, a mi se nadamo da će tu uslijediti odjavna špica i da nikome neće pasti napamet snimiti nastavak. Ova ciklička kompozicija također odaje težnju da se priča zaogrne u simboličko ruho.
Šalu na stranu - drugih šezdesetak minuta opasno gubi na ritmu te postaje odveć repetitivno. Posebice je problematična sekvenca ratišta u kući jer je predugačka i isforsirana te odaje dojam ekscesa radi ekscesa.
Majka! je redateljski egotrip, autoerotična posveta redatelja samome sebi i vlastitoj pretencioznosti, koja na trenutke sjajno funkcionira, a na trenutke je negledljiva i naporna. Ako ništa drugo, gledatelji će imati mnoštvo povoda da o filmu raspravljaju te pripisuju različita značenja njegovu simbolizmu.
filmovi
Nakon odgledavanja Majke! djeluje vrlo iznenađujuće što je djelo ovakve priče i redateljskoga stila uspjelo biti producirano unutar holivudskoga studijskoga sustava. Iako generalno nije riječ o pretjerano skupom ostvarenju (budžet je iznosio pristojnih trideset milijuna dolara), u Paramountu su se vjerojatno hvatali za glavu nakon što su ogledali finalnu verziju. Reklamna kampanja, sudeći po traileru, nastojala je gledatelje navesti na sasvim krivi trag da je posrijedi horor koji se bavi nadnaravnim zbivanjima u nekoj ukletoj kući, što je sasvim suprotno od onoga što film zapravo nudi.
Na simboličnost upućuje niz strategija koje redatelj koristi. Priča filma u potpunosti je apstrahirana jer je lišena prostorno-vremenskih koordinata. Isključivo se odvija unutar kuće koju protagonistica obnavlja nakon požara. Gdje se kuća nalazi i u kojem vremenskom razdoblju, ne saznajemo. Protagonisti također nemaju imena. Odlična Jennifer Lawrance tako glumu Majku, a njezina supruga – na kojega se referira kao na Njega, Javier Bardem. On je pisac s kreativnom krizom, a ona kućanica koja dane provodi u pokušaju da kuću dovede u red. U prvome dijelu filma posjećuje ih neimenovani bračni par – Muškarac (Ed Harris) i Žena (Michelle Pfeiffer), koji su vrlo intruzivno nastrojeni te pokazuju izrazitu sklonost da zabadaju nos u vrlo osobne stvari svojih domaćina.
Prvih šezdesetak minuta dobro je postavljeno. Aronofski polagano stvara tenzije između Njega i Majke – on prima druge ljude s radošću, a ona želi privatnost, u čemu se kriju elementi posesivnosti. Žena pak provocira njezinu poziciju kućanice, ali i pretjerane brige oko svoga muškarca. Naglasak je na krupnim planovima te dinamičnoj kameri koja neprestano slijedi protagoniste, što stvara vrlo klaustrofobičan ugođaj, ali možda upućuje i na psihološku problematiku. Majka! tako može biti vrlo mučna studija poniranja u ludilo, ali i djelo koje propituje problematiku žene i kulturnih imperativa postavljenih pred nju. Za ponešto humornih akcenata u inače sumornom filmu zaslužna je izvrsna glumačka kreacija razigrane Michelle Pfeiffer. Nakon što ona iščezne iz filma, sve tone u beznadnu depresiju. Majka pije neku vrstu lijeka koji je u formi žutoga praha koji se razmuti u vodi, a postoje i naznake spontanoga pobačaja s obzirom da u wc školjci najvjerojatnije pronalazi fetus, što je pak u nekakvoj vezi s njezinom težnjom da postane majka. Nakon što se mlađi (Brian Gleeson) i stariji sin (Domhnall Gleeson) Muškarca i Žene pobiju u njihovoj kući, a Majka otjera Muškarca i Ženu te njihove tugujuće prijatelje i rodbinu, ponosno obznanjuje suprugu da je trudna.
Drugi segment filma ili posljednjih šezdesetak minuta varirano ponavlja situaciju iz prvoga dijela. Nakon objave trudnoće On dobiva inspiraciju pa piše vrhunsku zbirku poezije nakon čega kuću opsjedaju horde pomahnitalih obožavatelja koji se pretvaraju u kult koji žrtvuje dijete. Nakon toga se kuća pretvara u ratište te nestaje u požaru nakon što je Majka potpali. Priča se vraća na početak: On dolazi u posjed dragoga kamena s kojim djelo i započinje, a spaljena kuća se počinje pretvarati u dom u kojem žive ljudi, samo što se u krevetu ne budi Jennifer Lawrence nego neka druga žena, a mi se nadamo da će tu uslijediti odjavna špica i da nikome neće pasti napamet snimiti nastavak. Ova ciklička kompozicija također odaje težnju da se priča zaogrne u simboličko ruho.
Šalu na stranu - drugih šezdesetak minuta opasno gubi na ritmu te postaje odveć repetitivno. Posebice je problematična sekvenca ratišta u kući jer je predugačka i isforsirana te odaje dojam ekscesa radi ekscesa.
Majka! je redateljski egotrip, autoerotična posveta redatelja samome sebi i vlastitoj pretencioznosti, koja na trenutke sjajno funkcionira, a na trenutke je negledljiva i naporna. Ako ništa drugo, gledatelji će imati mnoštvo povoda da o filmu raspravljaju te pripisuju različita značenja njegovu simbolizmu.
filmovi
