Babo i Gazda, Agrokomerc i Agrokor: Slijedi li repriza?

Tada, prije punih trideset godina, gotovo je sve bilo isto kao danas osim što nije bilo PricewaterhouseCoopersa.

Gigant koji je uzdrmao privredu tadašnje SFRJ zvao se Agrokomerc i njegove nevolje počele su otkrivanjem financijskih teškoća, pet falsificiranih teleks naloga u iznosu od tadašnjih 16 milijardi dinara. Agrokomerc je poslovao s mjenicama bez pokrića čiji se iznos procjenjivao na 400 milijuna američkih dolara. U tvrtku koja je iz male Velike Kladuše u BiH uspjela svojim poslovanjem premrežiti cijelu Jugoslaviju i krenula u svjetsku ekspanziju te 1987. godine novac su velikodušno plasirale najveće tadašnje banke dokazujući da on nema nacionalni ni republički predznak – Ljubljanska banka, Jugobanka Beograd, Osnovna banka Priština...

Izbijanjem afere pokazala se i politička povezanost svega onoga što se zbivalo u i oko tog prestižnog »privrednog subjekta«, a ništa nije moglo proći niti bez upliva ondašnjih tajnih službi. Afera Agrokomerc prozvana je YU Watergateom dobivši skraćenicu »Agrogate«. Čelnika i tvorca »čuda iz Velike Kladuše« Fikreta Abdića svi su od milja zvali Babo i imao je status poluboga koji mu je u tom kraju zauvijek ostao. Protiv njega i njegovih najbližih suradnika država je podigla tužbu zbog »kontrarevolucionarnog djelovanja«, a rasplet svega što se zbivalo te 1987. godine traje i danas.

Agrokor Ivice Todorića nomen est omen podsjeća na Agrokomerc, baš kao što je njegov nadimak Gazda hrvatski usporediv s bosanskim nicknameom Babo, jer bi oba imala značenje imena indijanskog poglavice Onaj Kojeg Se Bespogovorno Sluša.

Nije sada nužno raditi konverziju i mjeriti količinu novca koja je »nestala« iz Agrokomerca i Agrokora, sigurno je samo da su se od toga obje države dobro uzdrmale, štoviše za SFRJ će neki ustvrditi da je to bio početak njezinog kraja. Bez obzira na različite ekonomske sustave u kojima su izrasli, oba giganta i njihovi tvorci imali su istu filozofiju »blitzkriega« i galopirajućeg rasta za koji se nisu birala sredstva i zaduženja, zvali se oni mjenica, kredit ili dobavljači.

I Abdićevi i Todorićevi objekti su bili vrlo uredni, proces proizvodnje je tekao besprijekorno i bio visokomoderniziran. Babo je svoju cijenu platio i, između ostaloga, bio i kolateralna žrtva Miloševićevog ekspanzionizma koji nije bježao niti od rata u namjeri da Jugoslavija postane velikosrpska ili da je ne bude. Gazda je na rasapu bivše države zgrabio uz pomoć politike najbolje i najvrednije dijelove hrvatskog da bi potom krenuo u osvajanje ex YU tržišta, šireći svoje carstvo na Srbiju, BiH, Sloveniju.

I Abdić i Todorić krili su političke veze svog uspona, i Babo i Gazda svoj pad pripisuju isključivo političkom progonu. Babo se i sam okrenuo politici odgulivši zatvor, ni Gazda ne krije ambiciju srušiti Vladu iako na kladionicama ne stoji dobro i mnogi ga vide iza rešetaka. Slijedi li repriza »Agrogatea« i ove 2017. godine možda će nam već danas reći oni koji su u Hrvatsku stigli tek 1997. godine, PricewaterhouseCoopers.

Ili će tu čast ipak prepustiti Dinku Cvitanu?

novilist