Zamišljen kao kritika represivnog socijalizma, ‘Profesionalac’ danas funkcionira posve obrnuto: kao kritika liberalne inteligencije koja u cijeloj karijeri ne može napisati više od dvije knjige lirike, dok stari dužnosnik Udbe ispisuje tolstojevski opus
Svako novo gledanje filma koji je nakon premijere 2003. godine dočekan bez pretjerane euforije – vidljivo je da je riječ o skromnoj, jeftinoj ekranizaciji kultne kazališne predstave Dušana Kovačevića – daje, pa i nameće mogućnost novih čitanja. ‘Profesionalac’ je pravi palimpsest. Komad zamišljen kao kritika represivnog socijalizma, kroz prikaz starog udbaša koji svojoj bivšoj žrtvi donosi njegova ‘sabrana djela’ (materijale policijskog nadzora, zapise pjesnikovih antirežimskih misli i stavova), protekom vremena počinje funkcionirati posve obrnuto: kao kritika liberalne inteligencije koja u cijeloj karijeri ne može napisati više od dvije knjige lirike, dok stari dužnosnik Službe (major), nadzirući tog ‘ljepoduha’, ispisuje tolstojevski opus. Uopće, film u novom svjetlu tumači odnos našeg komunizma, žestoke, blistave, eksplozivne, mada prisilne modernizacije, neviđene u povijesti ovih naroda, i drame postkomunizma koji se raspetljava kao kompradorska groteska u kojoj čak i Ivica Todorić postaje ‘žrtva tranzicije’. Pjesnik nije u stanju ni štampati knjige koje mu je udbaš donio jer mu se tvrtka raspada: niste u stanju ni okrečiti ono što je On izgradio, govori popularni grafit o Titu, to je otprilike pouka ‘Profesionalca’, 14 godina nakon premijere.
Gledamo li film Dušana Kovačevića s obzirom na svježe iskustvo naše tranzicije, dakle sub specie Agrokor, danas se možda najvidovitijim detaljem čini scena u kojoj udbaš (Luka Laban, u briljantnoj izvedbi Bore Todorovića) rasijanom pjesniku, liberalu, hedonistu Teodoru Teji Kraju (Branislav Lečić), iz kofera izgubljenih stvari vadi prsten koji je Kraju zaviještao otac. Kraj ga je u nekom pijanstvu zagubio. Udbaš ga je našao i sačuvao, taj ne gubi. To je točno ono što se dogodilo u svim tranzicijskim republikama. Djeca komunizma raskućila su sve što su očevi teškom mukom stjecali, u petoljetkama, u formulama poput ‘socijalizam jednako elektrifikacija plus vlast sovjeta’ ili ‘mi gradimo prugu, pruge grade nas’. Zastave naših očeva danas imaju samo jednu boju – bijelu. Sve je na rasprodaji, a udbaša koji bi vratili sveti gral, prsten očeva izgubljen u nekom pijanstvu, više nema. Danas su na drugom poslu. Oni u tom stečaju bez preustroja asistiraju strancima koji će doskora opet postati apsolutni gospodari ovih prostora, kako je bilo u cijeloj našoj povijesti, izuzev kratkog, prezrenog interregnuma zvanog socijalizam. Preporuka: obavezno gledati Klasik TV! To je suočavanje s prošlošću i sadašnjošću incontinuo.
Gost ‘Novog dana’ bio je Goranko Fižulić, čovjek čija je Magma prošla iskustvo usporedivo s Agrokorovim. Fižulić je objasnio kako Rusi i dalje ostaju u igri oko Agrokora. Sberbanka, čiji je direktor Herman Gref, ruski Nijemac, katolik, otpisala je, kako se čini, pola novca koji su dali Gazdi. ‘To i dalje stvara pritisak na cijenu Agrokorovih obveznica kojima je u roku od pet dana znatno porasla vrijednost, što je bilo uzrokovano time što su ih i dalje nastavili kupovati američki fondovi specijalizirani za obveznice tvrtki koje loše stoje, takozvani strvinarski fondovi’, objasnio je Fižulić, pa dodao: ‘Ponašanje Rusa u protekla dva mjeseca uvijek je bilo van bankarskih standarda. Mi ne znamo koliko rezervacija imaju hrvatske banke, četiri zapadne banke, ali znamo sve o tome što misli Sberbank – kako se ponaša, kakve su Agrokorove knjige, kako treba upravljati procesom… To je neuobičajena otvorenost, a sluti samo na jedno – da Sberbank i dalje želi kontrolirati procese.’
Sa svih strana oko Agrokora dakle kruže strvinari. Franjo se roštilja u grobu; da je barem dao nacionalno bogatstvo u ruke dvjesto ljudi, hajdede, ali dao ga je u dva-tri para ruku. Najgore od svega je što se strvinarskom jatu pridružila i država. Prema meritornom objašnjenju dr. Ive Bićanića, Vlada preuzimanjem Agrokora nastoji sačuvati ovaj tip crony kapitalizma (rodijački sustav), koji nas je dovde i doveo, kao trajni model hrvatskog gospodarstva. Nema šanse da to dobro svrši.
U Hrvatskoj ima i mladih koji znaju reći popu pop, a bobu bob. Mladi politolog Dario Čepo, čovjek koji bi trebao postati dogradonačelnik ako Anka Mrak Taritaš pobijedi zagrebačkog Supermana, iznio je vrlo kratak, efektan i svima razumljiv program: ‘Trg ispred zagrebačkog HNK-a treba ostati Titov, Dinamu ukinuti dotacije iz gradskog proračuna; vrijeme je za Bandexit!’’ Tako misli Čepo. Kako misli Bandić ne znamo, ali vidimo kako dela – sumanuto. Jedan dan nagrađuje Sedlara, drugi se razbacuje spomenicima holokausta; tu ga vidiš pod križem kako nosi dvometarsku svijeću, tamo pak s Titovim bedžom na prsima. Ne dobije li izbore, Milan Bandić ne mora u zatvor, njemu će ostanak bez pozicije biti najveća kazna, po strahotnosti ravna smrtnoj. Nijedan primjer u svemiru nije toliko žalostan kao primjer političara palog s vlasti, to je olupina čovjeka, zombi, lutajući Holandez koji plovi od obale do obale ne nalazeći nigdje mirnog sanka ni počinka.
Napokon dobar originalni proizvod s Prisavlja. Emisija ‘’A strana’’ (naziv je dobila prema vinilnim pločama koje su imale A i B stranu, pa su na A stranu išli hitovi, a na B sve ostalo) ugodna je obiteljska zabava za subotnju večer. Koncept je provjeren: nekolicina gostiju, izvođača zimzelenih hitova, u studiju razgovara s voditeljima, Duškom Ćurlićem i Ivanom Vukušićem, a u pauzama razgovora čujemo legendarne pjesme u maštovitim aranžmanima. Očito je da nam ne trebaju licence, da postoji dovoljno domaće sive tvari za takve emisije, samo se ne koristi ekstenzivno.
Kamere Hrvatske televizije nastojale su sakriti dramatičnu pustoš u Jasenovcu, s komemoracije godišnjice proboja iz logora. No to nije bilo moguće. Praznina je zjapila s ekrana, podsjećajući na to da se u zemlji čija se predsjednica diči jedinstvom niti jedna komemoracija ne odvija bez dvije kolone. Tako je ovdje, tako je često u Vukovaru, tako je na Bleiburgu. Mrtvi su podijeljeni, podijeljeni su živi, podijeljeni su preci, ali i potomci, a sve to zbog dramatičnog odsustva talenta, znanja i volje naše takozvane političke elite, koja živi od podjela, pa bi bila pometena sa scene kad bi ih pokušala ukinuti. Ima li izlaza iz te situacije? Ima, preko Bregane, kad prođu gužve.
Profesionalac, Klasik TV, 17. travnja, 20:00
Svako novo gledanje filma koji je nakon premijere 2003. godine dočekan bez pretjerane euforije – vidljivo je da je riječ o skromnoj, jeftinoj ekranizaciji kultne kazališne predstave Dušana Kovačevića – daje, pa i nameće mogućnost novih čitanja. ‘Profesionalac’ je pravi palimpsest. Komad zamišljen kao kritika represivnog socijalizma, kroz prikaz starog udbaša koji svojoj bivšoj žrtvi donosi njegova ‘sabrana djela’ (materijale policijskog nadzora, zapise pjesnikovih antirežimskih misli i stavova), protekom vremena počinje funkcionirati posve obrnuto: kao kritika liberalne inteligencije koja u cijeloj karijeri ne može napisati više od dvije knjige lirike, dok stari dužnosnik Službe (major), nadzirući tog ‘ljepoduha’, ispisuje tolstojevski opus. Uopće, film u novom svjetlu tumači odnos našeg komunizma, žestoke, blistave, eksplozivne, mada prisilne modernizacije, neviđene u povijesti ovih naroda, i drame postkomunizma koji se raspetljava kao kompradorska groteska u kojoj čak i Ivica Todorić postaje ‘žrtva tranzicije’. Pjesnik nije u stanju ni štampati knjige koje mu je udbaš donio jer mu se tvrtka raspada: niste u stanju ni okrečiti ono što je On izgradio, govori popularni grafit o Titu, to je otprilike pouka ‘Profesionalca’, 14 godina nakon premijere.
Gledamo li film Dušana Kovačevića s obzirom na svježe iskustvo naše tranzicije, dakle sub specie Agrokor, danas se možda najvidovitijim detaljem čini scena u kojoj udbaš (Luka Laban, u briljantnoj izvedbi Bore Todorovića) rasijanom pjesniku, liberalu, hedonistu Teodoru Teji Kraju (Branislav Lečić), iz kofera izgubljenih stvari vadi prsten koji je Kraju zaviještao otac. Kraj ga je u nekom pijanstvu zagubio. Udbaš ga je našao i sačuvao, taj ne gubi. To je točno ono što se dogodilo u svim tranzicijskim republikama. Djeca komunizma raskućila su sve što su očevi teškom mukom stjecali, u petoljetkama, u formulama poput ‘socijalizam jednako elektrifikacija plus vlast sovjeta’ ili ‘mi gradimo prugu, pruge grade nas’. Zastave naših očeva danas imaju samo jednu boju – bijelu. Sve je na rasprodaji, a udbaša koji bi vratili sveti gral, prsten očeva izgubljen u nekom pijanstvu, više nema. Danas su na drugom poslu. Oni u tom stečaju bez preustroja asistiraju strancima koji će doskora opet postati apsolutni gospodari ovih prostora, kako je bilo u cijeloj našoj povijesti, izuzev kratkog, prezrenog interregnuma zvanog socijalizam. Preporuka: obavezno gledati Klasik TV! To je suočavanje s prošlošću i sadašnjošću incontinuo.
Novi dan, N1, 21. travnja, 08:15
Gost ‘Novog dana’ bio je Goranko Fižulić, čovjek čija je Magma prošla iskustvo usporedivo s Agrokorovim. Fižulić je objasnio kako Rusi i dalje ostaju u igri oko Agrokora. Sberbanka, čiji je direktor Herman Gref, ruski Nijemac, katolik, otpisala je, kako se čini, pola novca koji su dali Gazdi. ‘To i dalje stvara pritisak na cijenu Agrokorovih obveznica kojima je u roku od pet dana znatno porasla vrijednost, što je bilo uzrokovano time što su ih i dalje nastavili kupovati američki fondovi specijalizirani za obveznice tvrtki koje loše stoje, takozvani strvinarski fondovi’, objasnio je Fižulić, pa dodao: ‘Ponašanje Rusa u protekla dva mjeseca uvijek je bilo van bankarskih standarda. Mi ne znamo koliko rezervacija imaju hrvatske banke, četiri zapadne banke, ali znamo sve o tome što misli Sberbank – kako se ponaša, kakve su Agrokorove knjige, kako treba upravljati procesom… To je neuobičajena otvorenost, a sluti samo na jedno – da Sberbank i dalje želi kontrolirati procese.’
Sa svih strana oko Agrokora dakle kruže strvinari. Franjo se roštilja u grobu; da je barem dao nacionalno bogatstvo u ruke dvjesto ljudi, hajdede, ali dao ga je u dva-tri para ruku. Najgore od svega je što se strvinarskom jatu pridružila i država. Prema meritornom objašnjenju dr. Ive Bićanića, Vlada preuzimanjem Agrokora nastoji sačuvati ovaj tip crony kapitalizma (rodijački sustav), koji nas je dovde i doveo, kao trajni model hrvatskog gospodarstva. Nema šanse da to dobro svrši.
N1 Studio, 21. travnja, 17:30
U Hrvatskoj ima i mladih koji znaju reći popu pop, a bobu bob. Mladi politolog Dario Čepo, čovjek koji bi trebao postati dogradonačelnik ako Anka Mrak Taritaš pobijedi zagrebačkog Supermana, iznio je vrlo kratak, efektan i svima razumljiv program: ‘Trg ispred zagrebačkog HNK-a treba ostati Titov, Dinamu ukinuti dotacije iz gradskog proračuna; vrijeme je za Bandexit!’’ Tako misli Čepo. Kako misli Bandić ne znamo, ali vidimo kako dela – sumanuto. Jedan dan nagrađuje Sedlara, drugi se razbacuje spomenicima holokausta; tu ga vidiš pod križem kako nosi dvometarsku svijeću, tamo pak s Titovim bedžom na prsima. Ne dobije li izbore, Milan Bandić ne mora u zatvor, njemu će ostanak bez pozicije biti najveća kazna, po strahotnosti ravna smrtnoj. Nijedan primjer u svemiru nije toliko žalostan kao primjer političara palog s vlasti, to je olupina čovjeka, zombi, lutajući Holandez koji plovi od obale do obale ne nalazeći nigdje mirnog sanka ni počinka.
A strana, HRT, 22. travnja, 20:05
Napokon dobar originalni proizvod s Prisavlja. Emisija ‘’A strana’’ (naziv je dobila prema vinilnim pločama koje su imale A i B stranu, pa su na A stranu išli hitovi, a na B sve ostalo) ugodna je obiteljska zabava za subotnju večer. Koncept je provjeren: nekolicina gostiju, izvođača zimzelenih hitova, u studiju razgovara s voditeljima, Duškom Ćurlićem i Ivanom Vukušićem, a u pauzama razgovora čujemo legendarne pjesme u maštovitim aranžmanima. Očito je da nam ne trebaju licence, da postoji dovoljno domaće sive tvari za takve emisije, samo se ne koristi ekstenzivno.
Komemoracija u Jasenovcu, HRT, 23. travnja, 10:55
Kamere Hrvatske televizije nastojale su sakriti dramatičnu pustoš u Jasenovcu, s komemoracije godišnjice proboja iz logora. No to nije bilo moguće. Praznina je zjapila s ekrana, podsjećajući na to da se u zemlji čija se predsjednica diči jedinstvom niti jedna komemoracija ne odvija bez dvije kolone. Tako je ovdje, tako je često u Vukovaru, tako je na Bleiburgu. Mrtvi su podijeljeni, podijeljeni su živi, podijeljeni su preci, ali i potomci, a sve to zbog dramatičnog odsustva talenta, znanja i volje naše takozvane političke elite, koja živi od podjela, pa bi bila pometena sa scene kad bi ih pokušala ukinuti. Ima li izlaza iz te situacije? Ima, preko Bregane, kad prođu gužve.
