U našem novom stanu u Tepebašinoj, imali smo kupatilo, što je bio pravi luksuz za ono vrijeme, sredinom šezdesetih. Nije to bilo kupatilo kao kod većine drugih, s tušem i na zidu nešto naslaganih pločica, nego s kadom, pravom pravcatom, ugrađenom. Istinski užitak. Mogli smo se u njoj brčkati satima, na smjenu. Ljeti smo u kadi tražili osvježenje, zimi bismo se dugo namakali u toploj vodi.
Bilo mi je skoro sedamnaest godina, brčići su mi izrasli, pa sam pošao ih obrijem. Ušao sam u kupatilo i tamo vidjeh oca nagnutog nad kadom, umivao se tu umjesto nad lavaboom. Ja mu tiho priđoh, s leđa, htjedoh ga obgrliti oko pasa i podići od zemlje, čisto od dragosti. Htjedoh da mu pokažem kako i ja sada mogu njega podići, kao on mene što je ranije običavao.
I učinim to. Obujmim ga rukama, stegnem samo toliko da mi ne sklizna nadole, i podignem ga od poda, jedan pedalj, ne više. Kako ga digoh on jauknu, previ se u pasu. Ja ga odmah spustih, ali se on nije ispravljao. Tako sagnut, jedva prozbori, kroz zube:
“Brano, šta mi ovo uradi?!!! Tako me boli, kao da si mi sva rebra polomio.”
On me nije spazio kako mu prilazim, nije bio spreman na moj stisak, nije prethodno napeo mišiće, što bi refleksno uradio da me vidio, pa je moj zagrljaj prouzrokovao neželjenu bol.“Izvini stari, nisam te htio pozlijediti. Bilo je od dragosti, iz ljubavi.“
“Znam da nisi namjerno, ali mene ova tvoja ljubav boli.”
Pa onako pognut ode u kuhinju, sjede na otoman. Stenjao je, nije prestajao. Ja sam se pokušavao našaliti, oraspoložiti ga. Tražio sam da se ispravi, zadirkivao ga da tako zguren liči na kakvog djedu, da se ne pretvara, da nije od stakla. Uistinu, nisam imao osjećaj da je moj stisak bio tako snažan. Ili jeste, ali nisam bio svjestan da sam porastao i ojačao.
Sutradan je otac rano ustao. Ispriča kako nije mogao spavati. Svaki udisaj mu je nanosio bol. I reče da će otići doktoru.
Popodne je došao kući, bolje raspoložen. Kaza da ga je doktor pregledao, poslao na snimanje i da je nalaz pokazao da su mu dva rebra naprsla, po jedno na svakoj strani. Stavili su mu flaster oko grudi, pedalj širok, imobilizirali taj dio grudnog koša.
“Sada mi je lakše, mogu slobodnije da dišem, mada još boli.” I spomenu da će flaster morati nositi tri sedmice.
Prođe tih nekoliko sedmica. Bol je nestala, on se osjećao dobro. Jedno popodne dođem iz škole i vidim ga u čudnoj pozi. Sjedi na stolici, skinuo se do pasa i drži flaster jednom rukom za kraj.
“Šta to radiš, crni Anto?“ – upitah ga šaljivim tonom.
“Probao sam skinuti flaster, a onda vidjeh da se slijepio s maljama na stomaku i grudima. Pa ga, evo, polako odvajam od kože, oslobađam od malja, dlaku po dlaku. A svaka boli, hoću da izludim.“
“Tako radeći, nećeš završiti do ponoći“, primijetih. “Nego daj da ti pomognem.“
“Hajde, molim te. Možda će lakše ići s makazama, probaj.“
“Kakve makaze, imam ja bolju formulu za to.“
Pa uzeh onaj kraj flastera kojeg je on bio oslobodio od kože, stisnuh ga jako prstima i potegnuh snažno. Trgnuh flaster s grudi u jednom potezu. On bolno vrisnu, s grimasom na licu. Meni u ruci osta flaster pun dlaka. Kao neki skalp.
“Brano, ni najcrnji dušman mi ne bi ovako pomogao.” Opet se sagnu, previ u pasu, i zapomaga.“
Kad je bol jenjala, uspravi se i glasom u kojem nije bilo nimalo gnjeva reče:
“Je’l to opet nisi namjerno ? E baš si lud.“ Pa priđe na korak.
“Ali ja te i takvog volim. Hodi da te zagrlim, konačno, pomogao si mi, oslobodio me ovog oklopa“, pa pokaza na flaster. “Dođi da ti pokažem da ljubav može biti nježna.“
Priđe mi, obujmi me rukama i zagrli. Privi me uza se i stisnu kao što je i ranije radio, čvrsto ali s nježnošću, energično, a nekako blago. I odmah vrisnu.
“Ne ide više. Opet me zabolje. Izgleda mi da će nam ova dva zagrljaja, onaj od prije tri sedmice i ovaj današnji, ostati za sjećanje. Novih neće biti, bar za neko vrijeme.“
Nedugo potom upitah se je li tim riječima prorokovao svoj odlazak.
Danas se pitam šta je mislio kad je rekao za neko vrijeme.
__________________________
*Priča je preuzeta iz autorovog romana TRINIDAD, objevljenog krajem 2023 u izdanju kuće Dobra knjiga iz Sarajeva. Nekolike druge priče istog autora mogu se nači na njegovoj web stranici
www.branislavmikulic.com
