Simbolički mogao bi se zvati Dan pomirbe, faktički konačno označiti kraj rata, makar je od oružanih sukoba prošlo 23 godine, te vratiti nadu da unatoč bremenu povijesti i mir ovdje ima šanse. Vučićevom bijesu uprkos, Oluja će ostati nedirnuta


Knin je bio tek prvi čin, matineja za obilježavanje Oluje, a uslijedili su Sinj, te kao epilog u Glinu izmješten koncert Marka Perkovića. Red govora, red manifestacija, sveta misa, uobičajena scenografija i koreografija, pijetet i sjećanje na ratnu pobjedu, ove su godine pojačani izraelskim Phantomima i ponosno začinjeni nogometnim Vatrenima. Sa sveprisutnim izbornikom Zlatkom Dalićem kao oficirom za vezu između Plenkovića i Thompsona.

Sve je bilo pod kontrolom i bez ekscesa, uzaludan je bio strah od zvižduka, nigdje crnokošuljaša. Bio bi to za državni vrh jedan ugodan dan, da se iz Bačke Palanke nije javio srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić nazvavši Oluju pogromom i usporedivši Hrvatsku s nacističkom Njemačkom.

Od Vučića ništa novo i neočekivano, ono što je njegov trbuhozborac Vulin puštao kao probne balone, sada je samo ovjerio državnim pečatom službene velikosrpske politike. Vučić je politički sin Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja i iz te vučje kože ne može, a i što bi, kada se u njoj najbolje osjeća. Zna dobro Vučić da Oluja nije započela u kolovozu 1995. već u kolovozu 1990. kada su balvani blokirali hrvatske ceste i prometnice, a na tvrđavi u Kninu izvješena srpska zastava s jasnom porukom kolovođa drumskih razbojnika: Ovo je Srbija!

Bio je to prvi korak prije nego li su iz Beograda krenuli tenkovi posipani cvijećem u razaranje Vukovara, a on je najavio i onaj posljednji, prije 23 godine, oslobađanje Knina i okupiranog hrvatskog teritorija. Zna sve to dobro Vučić, a da su istina i pravda od ovog svijeta njemu bi se već odavno sudilo, kako za zločine u Srbiji, tako i za poticanje na rat u Hrvatskoj i BiH.

I sada kada se primakao najbliže što može, da mu nos primiriše Hrvatsku iz Bačke Palanke, opet šalje ratnohuškačke poruke kojih se doduše ne treba bojati jer su potpuno isprazne.

Zna dobro Vučić kada prijeti da »jaka Srbija neće više nikada dopustiti nikakve Oluje« da je to tako, ali samo zato što u Hrvatskoj više nikada neće biti mogući balvani iz 1990. a kamo li SAO Krajina. I ne bi to Vučićevo pljuckanje prešlo Dunav da se sada ne vidi koliko je bilo promašeno medijski spektakularno ugošćivanja tog istog Vučića u organizaciji predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Za premijera Plenkovića dodatni je svrab što je tom skupu prisustvovao i njegov koalicijski partner Milorad Pupovac koji se od Vučićevog govora nije ogradio.

Ako već na državni blagdan nije bio u Kninu, gdje je politički zrelo i vrlo pomirljivo govorio predsjednik Vlade čiju politiku podržava, Pupovac je mogao biti u Mokrom Polju, nedaleko Knina, gdje je služen parastos za ubijene nakon Oluje. Plenković je govorio o »istini, pomirbi, odgovornom suočavanju s prošlošću i pravdi« što »podrazumijeva i pronalazak odgovornih za sva kaznena djela počinjena tijekom rata«.

Možda je dan kada će državni vrh nakon Knina otići i u nedaleke Varivode da se pokloni civilnim žrtvama Oluje, bliži nego ikad, no do njega put ne vodi preko Beograda već Zagreba.

Simbolički mogao bi se zvati Dan pomirbe, faktički konačno označiti kraj rata, makar je od oružanih sukoba prošlo 23 godine, te vratiti nadu da unatoč bremenu povijesti i mir ovdje ima šanse. Vučićevom bijesu uprkos, Oluja će ostati nedirnuta.

 

novilist