Stranka je već dugo bez glave i repa, od političkog kapitala ostalo je još ponešto ruku u Saboru i u lokalnim samoupravama, a kada ni njih ne bude, ostat će samo noge
Mogao bi jednog jutra Davor Bernardić ustati vrlo rano i shvatiti da je potpuno sam na cijelom Ibleru, da nema ni Rajka ni Ranka, ni Biljane ni Romane, ni Peđe ni Arsena, a Boga mi ni Zlatka, pa da, kao Pale, može raditi sve što hoće... A sve što hoće je da SDP postane jedna stranka, jedan član, jedan predsjednik.
Počeli se preostali esdepeovci kao od kuge bježati od Davora Bernardića, skrivaju se po nekim hrvatskim zakutcima i tajnim lokacijama kao da su sekta ili se možda spremaju kao slavni prethodnici im u ilegalu. Možda se tih osamdesetak urotnika i u Kamanju uhvatilo u kolu za ruke i pogleda uprtog u nebo zavapilo: »Oooomađijaj me!«, ne bi li ih Spasitelj uslišao i spasio SDP od vražjeg Bere. Nisu se ti nasljednici nekadašnjih revolucionara usudili spustiti u Rijeku i Pulu gdje su se usijali škverovi ili Sisak gdje se radnici spremaju na obranu Rafinerije od mrskog tuđina, već su se odlučili za idilu na Kupi.
Time su samo pokazali da autistični predsjednik nije njihov jedini problem, već da ni oni sami ne znaju što im je i kako činiti. Ostavimo li po strani mogućnost da u njihovim redovima postoji još jedna osoba toliko netalentirana za politiku i da su je SDP-ovci u stanju izabrati za Bernardića nakon Bernardića, na svojim bi se pirotesknim okupljanjima od Metkovića do Kamanja trebali dogovoriti kome se obraćaju i za koje će se društvene slojeve boriti. Floskula da SDP zastupa interese »svih onih koji žive od svog rada« samo je loš smokvin list za nedostatak sadržaja, jasnih političkih ciljeva i strategija kao i taktike kojom bi SDP mogao uvjeriti birače da je sposoban obnašati vlast. SDP se već odavno udaljio od radništva, pa nije ni čudno što se nisu stavili na čelo kolone nezadovoljstva brodograditelja i rafineraca, jer su u njihovim nevoljama i sami participirali.
Socijaldemokrati koji navodno žele spasiti svoju stranku od propadanja i Bernardića najprije bi trebali reći jesu li uistinu socijaldemokrati ili liberalnom kapitalizmu skloni klijentelisti kakvim ih je učinio Zoran Milanović. Jer i Ivica Todorić je živio od svog rada samo ponešto bolje, u Kulmerovim dvorima, od svojih blagajnica. Ako osiromašeni proleterijat nije predmet interesa i izborna baza SDP-a, tko je onda?
Malobrojni intelektualci utekli su iz stranke, tu već odavno nema Vjerana Zuppe, Ivana Šibera, Stjepana Ivaniševića i drugih, da bi se sada olakom šutnjom odrekli i Bojana Glavaševića. Inteligencija okreće glavu od SDP-a, Mirjana Kasapović, Snježana Banović, Nenad Puhovski, Vlatko Silobrčić i mnogi drugi zgroženi razinom na koju se srozala stranka i njezinim nečinjenjem i nesudjelovanjem u društvenom i političkom životu ne žele više za nju vezati svoja imena.
Zato SDP nema više ni sekunde vremena, a kamo li godinu dana za eksperiment osuđen na propast sa Zlatkom Komadinom kao prijelaznim rješenjem, želi li opstati i vratiti povjerenje birača. Stranka je već dugo bez glave i repa, od političkog kapitala ostalo je još ponešto ruku u Saboru i u lokalnim samoupravama, a kada ni njih ne bude, ostat će samo noge.
Da se pobjegne što je moguće dalje dok Bero sam na svijetu bude gasio svjetlo na Ibleru.
novilist
