Kič je oko nas kao x-fileovska istina. Ne znam od kada, jer sam ih tek nedavno zamijetio, njegovi istaknuti reprezentanti nalaze se i u dvorištu Doma za starije i nemoćne osobe u Ulici kraljice Jelene. Tri samostojeće skulpture od drveta, zaštićene nekakvom prljavosmeđom uljanom bojom, učvršćene „klanfama“ na sive betonske okrugle stupove usađene su dio kože grada, u dvorišnu ledinu izloženoj pogledima prolaznika s ulice. Kao da se radi o stupovima preko kojih bi trebale ići žice sa strujom. Nazoviumjetnost koju pojačava okoliš.
Tko je autor ova tri pojedinačna kiparska djela – ne znam. Tko je odlučio staviti ove tri trodimenzionalne forme u ambijent za odmaranje staraca – takođe ne znam. Znam samo da svojim izduženim figurama, na tragu imitacije estetike Amedea Modiglianija, izazivaju nelagodu i odbojnost. Masa, ploha, linija, površine i boja ne stvaraju estetsku ugodu, a ni kritičko propitivanje umjetničkog koje proističe iz ekspresionističkog načina rješenja volumena. Skulpture nisu ni dekorativne.
Ovi drveni trupci kao nemaštoviti totemi, uobličeni minimalistički kao loše viđenje ljudske sputanosti možda, obrađeni jednostavno, samo sjekirom i grubim dlijetima, u plastiku koja ne nadahnjuje, podsjetile su me na nešto najbolje što se može dobiti od drveta, na američkog umjetnika koji se zove Jeffro Uitto. Samo dok gledam fotografije ludih skulptura napravljenih od naplavljenog drveta, podilazi me jeza od užitka, a što bi tek bilo da imam priliku dodirnuti drvo oslobođeno svoje datosti rukama koje vide smisao u izmjenama formi?!
Brod ubuduće mora pomno birati urastajuće ukrase za svoju kožu, jer, kao što se zna, koža ima zaštitnu, čulnu i regulatornu funkciju.
