Banke nisu samonikla biljka; ovakve kakve jesu, one su neodvojiv dio postojećeg ekonomskog uređenja te funkcioniraju u skladu s njegovim historijskim datostima i ograničenjima. Upravo su banke udarna špica suvremenog, globalnog kapitalizma
Prije negoli su Hrvatsku preplavile sirijske izbjeglice, dvije najveće političke stranke tjednima su se intenzivno prepirale oko tretmana banaka. Odnos prema pitanjima švicarskog franka i ostalih problema koje uzrokuju te financijske institucije u neizbježno pojednostavljenim projekcijama odredilo je SDP kao antibankarsku stranu, a HDZ kao probankarsku. Mada u takvoj podjeli ima istine, više je nego indikativan onaj najčešće prešućivani ostatak priče – banke nisu samonikla biljka; ovakve kakve jesu, one su neodvojiv dio postojećeg ekonomskog uređenja te funkcioniraju u skladu s njegovim historijskim datostima i ograničenjima.
Promotrimo li ih u tom kontekstu, doći ćemo čak do saznanja da su upravo banke udarna špica suvremenog, globalnog kapitalizma, neoliberalnog. One su njegova avangarda i ključni operativni aparat u rastu i akumulaciji, pa danas ozloglašena bankarska hegemonija nije nikakav eksces ni devijacija, već dosljedna i logična pojava u razvoju kapitalističkog sistema. Uporna povika isključivo na banke zastire činjenicu da uzrok njihovoj grubijanskoj premoći nije subjektivan ni izoliran. A to o čemu govorimo kad govorimo o bankama neće iščeznuti samim protivljenjem nekim manifestacijama aktualnog bankarskog poslovanja. Prije će biti da bi se moglo prometnuti u kakav novi oblik iste eksploatacije i opet nam se na neko vrijeme umješno skriti pred nosom. Nekoć je akumulacija ovisila o materijalno-proizvodnoj industriji, da bi se s relativnim posustajanjem njezinih učinaka otela s lanca financijska industrija u procesu financijalizacije. Pokazat će se da je riječ o naoko neiscrpnom prostoru za špekulantske akrobacije i produkciju vrijednosti kroz samu cirkulaciju kapitala, no i tome je spala maska s prsnućem globalnog financijskog balona krajem prošlog desetljeća. Vladimir Cvijanović, naš sugovornik uz ovaj članak, skicirao je okolnosti u kojima se financijalizacija zbivala i još uvijek se zbiva, baš kao da ne postoji sutra.
Mogućnosti financijske industrije s vremenom su se izuzetno razvile; osiguran joj je direktan pristup crpljenju profita iz radničkih nadnica po više osnova, a s druge strane plasman njezinih novih produkata i uvlačenje nefinancijskog sektora u sve težu ovisničku igru. Povezanost trgovačkog i materijalno-proizvodnog sa specifičnim financijskim kapitalom postoji međutim koliko i sam kapitalizam, od prvih kreditorskih uloga za pokretanje manufaktura, ali totalni prevrat događa se tek u našoj epohi. Danas je rezonu financijalizacije podčinjen cijeli svijet, dok financijska industrija ni nakon recesijskog udaranja glavom o zid ne pokazuje naznake eventualnog posustajanja. U prepoznavanju okolnosti na konkretnom licu mjesta svakako treba uzeti u obzir razlike među zbivanjima u centru strukture i na njenoj periferiji. Najčešći okvir koji nam privlači pažnju jest, dakako, Europska unija, s rubnom pozicijom hrvatske ekonomije zahvaćene kontinentalnim virom. Dijelimo suštinske sličnosti s drugim postsocijalističkim zemljama Europe koje su također dale privatizirati svoj bankarski sektor. Sve su tad funkcionirale kao jedna, što se po discipliniranosti izdvajalo od ostatka naizgled kaotičnog ekonomsko-političkog miljea u tranzicijskim sredinama.
Uz marljivo sufliranje financijskih ustanova kao što su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, taj proces bio je izazvan ponajprije širenjem banaka iz centralnih zemalja EU-a prema otvorenom tržištu jugoistoka. Periferne zemlje postaju strateški tržišni cilj za financijalizaciju s razumljivim uvjetom osjetnijeg internacionaliziranja. Liberalizirani tokovi kapitala i visoka likvidnost u vodećim kapitalističkim privredama rezultirat će neviđenom kreditnom ekspanzijom i financijaliziranjem nefinancijskog sektora, privatnog i zatim javnog, te naročito kućanstava. Privatni sektor tako će ponajviše pridonijeti rastu ino-duga postsocijalističkih zemalja, ali nemogućnost naplate u koju će zapasti svjetska financijska industrija obit će se najprije preko javnih budžeta i sustava. Od momenta globalnog recesijskog udara, i hrvatske su vlade ponijele ekonomsko-političku luđačku košulju skrojenu od proturječja između nepostojeće monetarne suverenosti i više fiskalne odgovornosti. Fiksni tečaj kune i stanje intenzivne euroizacije u direktnoj su naime vezi s poplavom uvezenih kredita u osvit novog milenija i s dirigiranim preusmjeravanjem ekonomije k uvozu. A to među ostalim pospješuje stalni osjećaj krivnje i potiče sud o vlastitoj nesposobnosti i korumpiranosti koje neprijeporno cvatu, ali nisu ni alfa ni omega stvari.
Aktualno konfrontiranje hrvatskih vlasti s bankama je malo uzburkalo tu žabokrečinu koja se pruža do indigniranih vlada zemalja centra EU-a. Njihov kolonijalistički refleks uvježbavan je otkako smo im skupa s ostatkom unezvijerenog jugoistoka Europe prodali skupo sanirani financijski sektor, instalirali si devizne klauzule i omogućili im tzv. sekuritizaciju prepuštanjem dijela mirovinsko-osiguravateljskog sustava. Potonji detalj je inače primjer po kojem se i dalje vidi kako se u Hrvatskoj bankama popušta na jednoj strani kad ih se na drugoj zakine, ako uzmemo u obzir Vladine najave o povećanju izdvajanja u drugi stup mirovinskog osiguranja. Za to vrijeme banke-majke ovdašnjih im predstraža, koje se još ganutljivo zovu domorodačkim imenima, u domicilnim su privredama ipak vodile računa o socijalnoj osjetljivosti i ekonomskoj održivosti. Potpomagale su materijalnu proizvodnju, ali ne tek nekretnina za koje će se odobravati toliki krediti, nego svega drugog što će se izvoziti – nama. I sve to treba uzeti u obzir kako ne bismo ishode svodili na puki sukob domaće pozicije i opozicije kao dobrog i zlog policajca, a obojice lojalnih servisera općeg sistema u kojem banke-vjerovnici postaju dominantni posjednici zemljišta, poduzeća, medija. Mislav Žitko, drugi naš sugovornik ovom prilikom, ukazuje zato na potrebu preciznijeg vaganja ukupnih odnosa i mogućnosti koje hrvatskim vlastima stoje na raspolaganju.
No s izbjeglicama smo počeli tekst, pa ćemo ga njihovim spomenom i zaokružiti; šlagvort je osigurao Zoran Milanović izjavom da je izbjegličku krizu na zapadnom Balkanu prouzročila Grčka jednostranim upućivanjem stranaca na sjever kontinenta. Kao da nije uočio da sad i on – odnosno Hrvatska – opravdano postupa jednako, te je Grcima pripisao emocionalne motive s korijenom u ekonomskoj situaciji i time izazvanim sukobima s centrom EU-a. A bilo bi lijepo da hrvatski premijer uoči kako je s izbjeglicama i s ekonomijom posrijedi jedno te isto prelijevanje štete čije izvorne sistemske vinovnike sigurno već otprije prepoznaje.
Mislav Žitko, Filozofski fakultet u Zagrebu i Centar za radničke studije:
- I prije nego što je Sabor izglasao izmjene Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačkom kreditiranju bilo je jasno da vladajuća koalicija ulazi u predizbornu kampanju koristeći različita sredstva kako bi poboljšala svoj izborni rezultat. Nitko neće sporiti da je problem visoke zaduženosti kućanstava, a posebno visoke zaduženosti u švicarskim francima, ozbiljan. Dosad su se učinci mogli vidjeti kako u ekonomskoj tako i u socijalnoj domeni, jer su mnoga kućanstva zapala u krizu koja je osim novčanog uzimala danak u psihičkom i fizičkom zdravlju članova pogođenih kućanstava. Međutim, postavlja se pitanje kvalitete, odnosno posljedica programa konverzije u euro za kredite vezane uz švicarski franak. Konverzija će se prema konačnom prijedlogu provesti na način da će se glavnica kredita prema tečaju koji je vrijedio na dan odobrenja prevesti u eure, dok će se kamatna stopa u francima zamijeniti kamatnom stopom u eurima. Za dužnike koji ne prihvate novi plan ostaju na snazi stare mjere o fiksiranom tečaju franka od 6,39 posto i fiksna kamatna stopa od 3,23 posto. Naravno, nekakvo rješenje problema zaduženosti je bolje od nikakvog, no možda je trebalo, prije nego što Vladu proglasimo borcem za ekonomska prava dužnika, razmotriti i druge mogućnosti koje je HNB skicirao u Izvješću o problematici zaduženosti građana kreditima u švicarskim francima. Program koji je najinteresantniji temelji se na uvođenju poreza na aktive banaka u francima. Država bi pritom mogla koristiti porezom dobivena sredstva za kreiranje transfera najugroženijim dužnicima. Time bi se zaobišla linearna rješenja koja ne vode računa o socijalnom statusu dužnika – primjerice, visini dohotka pojedinog kućanstva. Linearnost je moguće izbjeći i uvođenjem paketa regulatorno-poreznih mjera poput restrukturiranja kredita s otpisom dijela glavnice, preuzimanja nekretnine s otpisom rezidualnog duga ili mogućnosti davanja preuzetih nekretnina u povlašteni najam, a implementacija bi se odvijala na osnovu procjene stanja dužnika kroz uvid u podatke koje drže Porezna uprava i same banke. Takav paket može se uvesti kao komplementarni dio drugih, uključujući konverziju. Sama konverzija koja je predstavljena kroz prizmu sukoba Vlade i bankarskog sektora predstavlja pomak naprijed s obzirom na to kako su se Vlada i HNB odnosili prema problemu zaduženosti. Istovremeno, temeljni problemi ovim potezom ne nestaju. Hrvatska će i dalje imati visoku razinu euroizacije, dok će se kućanstva i dalje nositi s činjenicom da su im prihodi kunski, a plaćanja devizna. U određenoj mjeri isključiva usredotočenost na bankarski sektor, o čemu je mnogo toga opravdano kritički rečeno, skriva temeljnije probleme pozicije hrvatske privrede u kontekstu otvorenih kapitalnih tokova i problema koji iz toga proizlaze na razini svakodnevice.
Vladimir Cvijanović, ekonomist iz nevladine udruge Grupa 22:
- Proces financijalizacije se na Zapadu odvijao od 1970-ih naovamo i podrazumijeva rast važnosti financijskog sektora i okrenutost poslovanja poduzeća u realnom sektoru više prema manipulaciji na financijskim tržištima nego prema svojoj proizvodnji. Bio je potpomognut niskim kamatnim stopama i obiljem novca, na što su ključni utjecaj imale centralne banke uz financijske inovacije kao što su derivativni financijski instrumenti, razni fondovi i slično, institucionalne inovacije, npr. vezivanjem mirovinske štednje uz uspjeh na tržištu kapitala, ali i mnogobrojne tehnološke inovacije u sferi plaćanja, internetskog bankarstva itd. Posljedice ovih procesa kod nas se počinju osjećati tek u prošlom desetljeću, povećanim bankovnim kreditiranjem primarno stanovništva, uz notorni problem švicarskog franka, a tek onda poduzeća. Bio je to čisti rezultat oportunizma banaka ohrabrenog manjkom regulative zakonodavca i HNB-a s jedne i odumiranja prerađivačke industrije s druge strane. U financijskom smislu sada imamo bankarsku monokulturu odnosno oligopolni bankarski sektor u stranom vlasništvu koji više funkcionira kao poluga mužnje stanovništva nego kao motor privrede. Iako već više od desetljeća nije bio uzrokom financijske krize u Hrvatskoj – ovdje smo u 1990-ima imali dvije bankarske krize – itekako je kumovao socijalnoj krizi. Kao takav, on se znatno razlikuje od primjerice bankarskog sektora Njemačke, koji financijski podupire privredu. Prema kriteriju stranog vlasništva i problemima kreditiranja stanovništva povezanih sa švicarskim frankom, hrvatski je bankarski sustav sličniji nekim drugim zemljama bivše Jugoslavije. U strukturi kreditnih institucija u Hrvatskoj stambene su štedionice skoro neprimjetne, jer gotovo sva imovina takvih institucija pripada poslovnim bankama. A kako se održivi razvoj ne može graditi samo na njima zbog njihove sklonosti krizama i nekreditiranja jednog dijela privrede i stanovništva, početak rada tzv. etične razvojne banke u Hrvatskoj stoga treba toplo pozdraviti.
portalnovosti
Prije negoli su Hrvatsku preplavile sirijske izbjeglice, dvije najveće političke stranke tjednima su se intenzivno prepirale oko tretmana banaka. Odnos prema pitanjima švicarskog franka i ostalih problema koje uzrokuju te financijske institucije u neizbježno pojednostavljenim projekcijama odredilo je SDP kao antibankarsku stranu, a HDZ kao probankarsku. Mada u takvoj podjeli ima istine, više je nego indikativan onaj najčešće prešućivani ostatak priče – banke nisu samonikla biljka; ovakve kakve jesu, one su neodvojiv dio postojećeg ekonomskog uređenja te funkcioniraju u skladu s njegovim historijskim datostima i ograničenjima.
Promotrimo li ih u tom kontekstu, doći ćemo čak do saznanja da su upravo banke udarna špica suvremenog, globalnog kapitalizma, neoliberalnog. One su njegova avangarda i ključni operativni aparat u rastu i akumulaciji, pa danas ozloglašena bankarska hegemonija nije nikakav eksces ni devijacija, već dosljedna i logična pojava u razvoju kapitalističkog sistema. Uporna povika isključivo na banke zastire činjenicu da uzrok njihovoj grubijanskoj premoći nije subjektivan ni izoliran. A to o čemu govorimo kad govorimo o bankama neće iščeznuti samim protivljenjem nekim manifestacijama aktualnog bankarskog poslovanja. Prije će biti da bi se moglo prometnuti u kakav novi oblik iste eksploatacije i opet nam se na neko vrijeme umješno skriti pred nosom. Nekoć je akumulacija ovisila o materijalno-proizvodnoj industriji, da bi se s relativnim posustajanjem njezinih učinaka otela s lanca financijska industrija u procesu financijalizacije. Pokazat će se da je riječ o naoko neiscrpnom prostoru za špekulantske akrobacije i produkciju vrijednosti kroz samu cirkulaciju kapitala, no i tome je spala maska s prsnućem globalnog financijskog balona krajem prošlog desetljeća. Vladimir Cvijanović, naš sugovornik uz ovaj članak, skicirao je okolnosti u kojima se financijalizacija zbivala i još uvijek se zbiva, baš kao da ne postoji sutra.
Danas ozloglašena bankarska hegemonija nije nikakav eksces ni devijacija, već dosljedna i logična pojava u razvoju kapitalističkog sistema
Mogućnosti financijske industrije s vremenom su se izuzetno razvile; osiguran joj je direktan pristup crpljenju profita iz radničkih nadnica po više osnova, a s druge strane plasman njezinih novih produkata i uvlačenje nefinancijskog sektora u sve težu ovisničku igru. Povezanost trgovačkog i materijalno-proizvodnog sa specifičnim financijskim kapitalom postoji međutim koliko i sam kapitalizam, od prvih kreditorskih uloga za pokretanje manufaktura, ali totalni prevrat događa se tek u našoj epohi. Danas je rezonu financijalizacije podčinjen cijeli svijet, dok financijska industrija ni nakon recesijskog udaranja glavom o zid ne pokazuje naznake eventualnog posustajanja. U prepoznavanju okolnosti na konkretnom licu mjesta svakako treba uzeti u obzir razlike među zbivanjima u centru strukture i na njenoj periferiji. Najčešći okvir koji nam privlači pažnju jest, dakako, Europska unija, s rubnom pozicijom hrvatske ekonomije zahvaćene kontinentalnim virom. Dijelimo suštinske sličnosti s drugim postsocijalističkim zemljama Europe koje su također dale privatizirati svoj bankarski sektor. Sve su tad funkcionirale kao jedna, što se po discipliniranosti izdvajalo od ostatka naizgled kaotičnog ekonomsko-političkog miljea u tranzicijskim sredinama.
Uz marljivo sufliranje financijskih ustanova kao što su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, taj proces bio je izazvan ponajprije širenjem banaka iz centralnih zemalja EU-a prema otvorenom tržištu jugoistoka. Periferne zemlje postaju strateški tržišni cilj za financijalizaciju s razumljivim uvjetom osjetnijeg internacionaliziranja. Liberalizirani tokovi kapitala i visoka likvidnost u vodećim kapitalističkim privredama rezultirat će neviđenom kreditnom ekspanzijom i financijaliziranjem nefinancijskog sektora, privatnog i zatim javnog, te naročito kućanstava. Privatni sektor tako će ponajviše pridonijeti rastu ino-duga postsocijalističkih zemalja, ali nemogućnost naplate u koju će zapasti svjetska financijska industrija obit će se najprije preko javnih budžeta i sustava. Od momenta globalnog recesijskog udara, i hrvatske su vlade ponijele ekonomsko-političku luđačku košulju skrojenu od proturječja između nepostojeće monetarne suverenosti i više fiskalne odgovornosti. Fiksni tečaj kune i stanje intenzivne euroizacije u direktnoj su naime vezi s poplavom uvezenih kredita u osvit novog milenija i s dirigiranim preusmjeravanjem ekonomije k uvozu. A to među ostalim pospješuje stalni osjećaj krivnje i potiče sud o vlastitoj nesposobnosti i korumpiranosti koje neprijeporno cvatu, ali nisu ni alfa ni omega stvari.
Aktualno konfrontiranje hrvatskih vlasti s bankama je malo uzburkalo tu žabokrečinu koja se pruža do indigniranih vlada zemalja centra EU-a. Njihov kolonijalistički refleks uvježbavan je otkako smo im skupa s ostatkom unezvijerenog jugoistoka Europe prodali skupo sanirani financijski sektor, instalirali si devizne klauzule i omogućili im tzv. sekuritizaciju prepuštanjem dijela mirovinsko-osiguravateljskog sustava. Potonji detalj je inače primjer po kojem se i dalje vidi kako se u Hrvatskoj bankama popušta na jednoj strani kad ih se na drugoj zakine, ako uzmemo u obzir Vladine najave o povećanju izdvajanja u drugi stup mirovinskog osiguranja. Za to vrijeme banke-majke ovdašnjih im predstraža, koje se još ganutljivo zovu domorodačkim imenima, u domicilnim su privredama ipak vodile računa o socijalnoj osjetljivosti i ekonomskoj održivosti. Potpomagale su materijalnu proizvodnju, ali ne tek nekretnina za koje će se odobravati toliki krediti, nego svega drugog što će se izvoziti – nama. I sve to treba uzeti u obzir kako ne bismo ishode svodili na puki sukob domaće pozicije i opozicije kao dobrog i zlog policajca, a obojice lojalnih servisera općeg sistema u kojem banke-vjerovnici postaju dominantni posjednici zemljišta, poduzeća, medija. Mislav Žitko, drugi naš sugovornik ovom prilikom, ukazuje zato na potrebu preciznijeg vaganja ukupnih odnosa i mogućnosti koje hrvatskim vlastima stoje na raspolaganju.
No s izbjeglicama smo počeli tekst, pa ćemo ga njihovim spomenom i zaokružiti; šlagvort je osigurao Zoran Milanović izjavom da je izbjegličku krizu na zapadnom Balkanu prouzročila Grčka jednostranim upućivanjem stranaca na sjever kontinenta. Kao da nije uočio da sad i on – odnosno Hrvatska – opravdano postupa jednako, te je Grcima pripisao emocionalne motive s korijenom u ekonomskoj situaciji i time izazvanim sukobima s centrom EU-a. A bilo bi lijepo da hrvatski premijer uoči kako je s izbjeglicama i s ekonomijom posrijedi jedno te isto prelijevanje štete čije izvorne sistemske vinovnike sigurno već otprije prepoznaje.
Pomak naprijed, problemi ostaju
Mislav Žitko, Filozofski fakultet u Zagrebu i Centar za radničke studije:
Dijelimo suštinske sličnosti s drugim postsocijalističkim zemljama Europe koje su također dale privatizirati bankarski sektor. Sve su tad funkcionirale kao jedna, uz marljivo sufliranje financijskih ustanova kao što su Svjetska banka i MMF
- I prije nego što je Sabor izglasao izmjene Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačkom kreditiranju bilo je jasno da vladajuća koalicija ulazi u predizbornu kampanju koristeći različita sredstva kako bi poboljšala svoj izborni rezultat. Nitko neće sporiti da je problem visoke zaduženosti kućanstava, a posebno visoke zaduženosti u švicarskim francima, ozbiljan. Dosad su se učinci mogli vidjeti kako u ekonomskoj tako i u socijalnoj domeni, jer su mnoga kućanstva zapala u krizu koja je osim novčanog uzimala danak u psihičkom i fizičkom zdravlju članova pogođenih kućanstava. Međutim, postavlja se pitanje kvalitete, odnosno posljedica programa konverzije u euro za kredite vezane uz švicarski franak. Konverzija će se prema konačnom prijedlogu provesti na način da će se glavnica kredita prema tečaju koji je vrijedio na dan odobrenja prevesti u eure, dok će se kamatna stopa u francima zamijeniti kamatnom stopom u eurima. Za dužnike koji ne prihvate novi plan ostaju na snazi stare mjere o fiksiranom tečaju franka od 6,39 posto i fiksna kamatna stopa od 3,23 posto. Naravno, nekakvo rješenje problema zaduženosti je bolje od nikakvog, no možda je trebalo, prije nego što Vladu proglasimo borcem za ekonomska prava dužnika, razmotriti i druge mogućnosti koje je HNB skicirao u Izvješću o problematici zaduženosti građana kreditima u švicarskim francima. Program koji je najinteresantniji temelji se na uvođenju poreza na aktive banaka u francima. Država bi pritom mogla koristiti porezom dobivena sredstva za kreiranje transfera najugroženijim dužnicima. Time bi se zaobišla linearna rješenja koja ne vode računa o socijalnom statusu dužnika – primjerice, visini dohotka pojedinog kućanstva. Linearnost je moguće izbjeći i uvođenjem paketa regulatorno-poreznih mjera poput restrukturiranja kredita s otpisom dijela glavnice, preuzimanja nekretnine s otpisom rezidualnog duga ili mogućnosti davanja preuzetih nekretnina u povlašteni najam, a implementacija bi se odvijala na osnovu procjene stanja dužnika kroz uvid u podatke koje drže Porezna uprava i same banke. Takav paket može se uvesti kao komplementarni dio drugih, uključujući konverziju. Sama konverzija koja je predstavljena kroz prizmu sukoba Vlade i bankarskog sektora predstavlja pomak naprijed s obzirom na to kako su se Vlada i HNB odnosili prema problemu zaduženosti. Istovremeno, temeljni problemi ovim potezom ne nestaju. Hrvatska će i dalje imati visoku razinu euroizacije, dok će se kućanstva i dalje nositi s činjenicom da su im prihodi kunski, a plaćanja devizna. U određenoj mjeri isključiva usredotočenost na bankarski sektor, o čemu je mnogo toga opravdano kritički rečeno, skriva temeljnije probleme pozicije hrvatske privrede u kontekstu otvorenih kapitalnih tokova i problema koji iz toga proizlaze na razini svakodnevice.
Bankari su kumovi krize
Vladimir Cvijanović, ekonomist iz nevladine udruge Grupa 22:
- Proces financijalizacije se na Zapadu odvijao od 1970-ih naovamo i podrazumijeva rast važnosti financijskog sektora i okrenutost poslovanja poduzeća u realnom sektoru više prema manipulaciji na financijskim tržištima nego prema svojoj proizvodnji. Bio je potpomognut niskim kamatnim stopama i obiljem novca, na što su ključni utjecaj imale centralne banke uz financijske inovacije kao što su derivativni financijski instrumenti, razni fondovi i slično, institucionalne inovacije, npr. vezivanjem mirovinske štednje uz uspjeh na tržištu kapitala, ali i mnogobrojne tehnološke inovacije u sferi plaćanja, internetskog bankarstva itd. Posljedice ovih procesa kod nas se počinju osjećati tek u prošlom desetljeću, povećanim bankovnim kreditiranjem primarno stanovništva, uz notorni problem švicarskog franka, a tek onda poduzeća. Bio je to čisti rezultat oportunizma banaka ohrabrenog manjkom regulative zakonodavca i HNB-a s jedne i odumiranja prerađivačke industrije s druge strane. U financijskom smislu sada imamo bankarsku monokulturu odnosno oligopolni bankarski sektor u stranom vlasništvu koji više funkcionira kao poluga mužnje stanovništva nego kao motor privrede. Iako već više od desetljeća nije bio uzrokom financijske krize u Hrvatskoj – ovdje smo u 1990-ima imali dvije bankarske krize – itekako je kumovao socijalnoj krizi. Kao takav, on se znatno razlikuje od primjerice bankarskog sektora Njemačke, koji financijski podupire privredu. Prema kriteriju stranog vlasništva i problemima kreditiranja stanovništva povezanih sa švicarskim frankom, hrvatski je bankarski sustav sličniji nekim drugim zemljama bivše Jugoslavije. U strukturi kreditnih institucija u Hrvatskoj stambene su štedionice skoro neprimjetne, jer gotovo sva imovina takvih institucija pripada poslovnim bankama. A kako se održivi razvoj ne može graditi samo na njima zbog njihove sklonosti krizama i nekreditiranja jednog dijela privrede i stanovništva, početak rada tzv. etične razvojne banke u Hrvatskoj stoga treba toplo pozdraviti.
portalnovosti
