Kad čovjek malo razmisli i poveže inače nepovezane događaje, uz malo komparativne analize i zdravom logikom možemo jednostavno zaključiti samo jedno: Hrvatska je upravo pred kulturnom revolucijom, i u onom kineskom političkom značenju, ali i u totalnoj promjeni državnog, nacionalnog i javnog odnosa prema kulturi!
Jer stvari stoje ovako: Ministarstvo kulture se još nije oporavilo od promjene ministra, a kad će ne zna se... Izdavaštvo je na umoru, jer propadaju i najveći izdavači, a dobro upućeni književnik Pero Kvesić smatra prema dostupnim podacima da na jednu objavljenu knjigu, izdavači odbiju čak deset rukopisa! A to je katastrofalan omjer!
Likovnost se svela na tek nekoliko dobrih i stručnih galerija i par manifestacija, a sve ostalo je čisti amaterizam. Likovno tržište je takoreći nestalo, a najbolje profitiraju antikvarnice i zalagaonice, gdje se za umjetninu plaća pet posto njene stvarne vrijednosti, pa za sliku ili grafiku akademskog slikara ne možete dobiti niti 100 eura, nerijetko i manje od vrijednosti okvira!
Ozbiljna glazba, a to je jako veliki pogon i veliko tržište za publiku preživljava samo zahvaljujući pomoći ZAMP-a (što god mislili o njemu!), što se posebice odnosi na velike orkestre i autore, koji bi bez toga mogli krepati. No koliko god to pomoglo ozbiljnjacima s podjelom novčanog kolača nisu zadovoljni zabavnjaci, koji u blagajnu donose najviše. Srećom, domaća estrada je oduvijek bila najvitalniji dio hrvatske kulture i praktično jedini, koji je mogao živjeti od svog rada.
Kazališna djelatnost iscrpljuje se novčano na infrastrukturi, dakle vlastitim zgradama, koje nerijetko imaju spomeničku vrijednost, pa podliježu pod posebne zakone, što opet poskupljuje njihovo održavanje. Tako kazalištarcima, najmanje novca ostaje za sam program, dakle za umjetnost, a tako i na kompletnu modernost te djelatnosti. Veliki ventil za umjetnike ostaju festivali, gdje pojedinci unatoč otporima svih vrsta (a najnovija prepreka je politički izmišljeni TERORIZAM), pokušavaju unijeti mrvu modernosti i umjetnosti u teatar, što publika obično prihvati aklamacijom, a političari se ni ne pojave, ako već ne smetaju koliko mogu!
I dok u nekim sredinama umjetnost ipak dobije malo daha, u Zagrebu, gdje bi se ipak očekivalo malo podrške kulturi na inicijativu da Gradska skupština Grada Zagreba što hitnije donese odluku o osnivanju zasebnog Ureda za kulturu i njegovog odvajanja iz djelokruga obrazovanja i sporta, koju potpisalo oko tisuću istaknutih i poznatih kulturnjaka, Gradska skupština nije ni trepnula!!!
Tako je s kulturnim institucijama, a gdje su svi oni umjetnici koji rade izvan njih, gdje je avangarda, gdje su družine, grupe, samostalci i još mnogi drugi koji žive kulturu , rade kulturu i djeluju u kulturi!
I onda se pojavi jučerašnja priča o Dubrovačkim ljetnim igrama i opasnosti od terorizma, zbog koje je zabranjena predstava na plaži devastiranog vojnog objekta u Kuparima, a sve objašnjeno skoro kao da su odgovorni na Igrama sami donijeli odluku na vlastito traženje! Srećom javila se umjetnička ravnateljica Mani Gotovac i to na svoj način demantirala smatrajući da nas to vraća u srednji vijek! S njom se potpuno složila i Snježana Banović, potpuno druga kazališna generacija i svakako ne istomišljenica, po tisuću drugih stvari. Pa sve su odluke cijelo vrijeme donošene u Zagrebu, a ne u Dubrovniku, što je još jedan politički autogol u zemlji u kojoj osam gradova misli da bi mogli biti Europske prijestolnice kulture! A u kulturu ne bi uložili ni kune, ako im to ne pomaže na idućim izborima...
Mediji su posebna priča. Mnogi uopće nemaju rubriku kulture, a ako je i imaju toliko je minorizirana, kao da je i nemaju... Gdje ste uopće mogli pročitati recenziju bilo koje knjige Michela Houellebecqa, a na hrvatski mu je prevedena cijela trilogija u kojoj su i sporne "Elementarne čestice”. Gdje možete pročitati kritiku neke predstave i saznati što treba, a što ne treba gledati ili koji je koncert bio dobar a koji nije itd itd....
Pa, što onda preostaje?
Obzirom na stanje u kulturi, a jednako i u društvu, primjećuju se sve veće tenzije i suprotnosti koje se više nikako ne mogu podvesti pod ustaše i partizane, obzirom da živimo u 21. stoljeću u kojemu su i odnosi i potrebe puno suptilniji od tog crno-bijelog svijeta naših djedova, a i roditelji nam nisu (onima koji ih imaju) baš u cvijetu mladosti
Današnji mladi nemaju vremena čekati, kao što je možda mogla priuštiti generacija njihovih roditelja, a stalno im netko nešto laže i o partizanima i o ustašama! Preostaje, dakle, neki od socijalnih modela kakav je bila kineska "kulturna revolucija", premda bi bilo dovoljno i bez pridjeva "kineska"...
Dogodi li se to, onda smo svi nastradali, a ne samo publika u Kuparima...
Ilustracija
Mirko Ilić: Svinjokoljac
seebiz
