U godinu u kojoj će se održati parlamentarni izbori ulazimo bez stranke koja nudi zaokruženi i inkluzivni razvojni program koji će odgovarati povijesnom trenutku. A to je krajnje opasno, jer bi se glasovi mnogih birača lako mogli pretočiti u mandate političara koji ne nude puno više od identitetske simbolike koja smrdi na totalitarizam.
Ideje o oprostu dugova određenim kategorijama građana te o uređivanja problema izazvanih kreditima denominiranim u švicarskom franku, koje zadnjih dana dolaze iz Vlade, su kao melem na ranu najranjivijoj skupini stanovništva. Ako se potonjom mjerom "pomogne" i onima koji su se svojedobno zadužili u "švicarcima" u svrhu zarade na mešetarenju nekretninama bilo bi to moralno i ekonomski krajnje upitno, no ostavimo sada to po strani. Namjera da se pomogne socijalno ugroženim skupinama građana hvale je vrijedna, međutim čovjek se mora pitati zašto ranije nisu donesene mjere koje bi predstavljale trajnije i kvalitetnije rješenje od ovih koje su na pomolu. A Vlada teško da raspolaže manevarskim prostorom za više od ovoga do kraja svog mandata, bilo vremenski, bilo ljudski, bilo situacijski s obzirom na promjene političke slike Hrvatske. Čemu se možemo nadati od ostalih stranaka koje trenutno plešu po političkoj pozornici?
Kriza nije od jučer. Ekonomija je opterećena visokim dugovima privatnog i javnog sektora, s jako slabim mogućnostima povećavanja agregatne potražnje odnosno BDP-a vlastitim snagama, dakle primarno izvozom i investicijama. Naime zbog deindustrijalizacije te nepodnošljive lakoće oslanjanja na turizam, uz monetarnu politiku jake kune koja stimulira uvoz, izvozni sektor je kopnio, dok se pritisak na investicije s dolaskom ove krize sada i produbio. To pak uvjetuje visoka zaduženost u kombinaciji s visokim kamatnim stopama, uz neizvjesnost i deflaciju. Socijalni uvjeti su se drastično zaoštrili pa tako Hrvatska ima 30 posto stanovništva pod rizikom siromaštva i socijalne ekskluzije (točnije 29,9 posto 2013), uz već godinama visoke stope (dugoročne) nezaposlenosti. Drugim riječima ovo nije kriza koja se može riješiti preko noći, niti pak ona koja će nestati prvog dana kada budemo vidjeli da je notorni BDP narastao u odnosu na prethodnu godinu. To je strukturna kriza zbog koje ljudi ostaju bez posla, u dugovima koje više ne mogu otplaćivati te zbog koje se i dešava val emigracije. Iako niti ovi problemi nisu sasvim novi, već su pretpostavke za njih sazrijevale godinama, kako pod HDZ-ovom, tako i pod SDP-ovom "palicom", ali i pod monetarnom vlasti koja je tolerirala visok rast privatnog duga proteklog desetljeća, a koji sada – u pravom i figurativnom smislu – dolazi na naplatu.
Kada čovjek pročita intervju s čelnikom grčke partije Syrize Tsiprasom ne može ne uočiti njegovu snažnu viziju boljeg života u Grčkoj, svijest o veoma teškom povijesnom trenutku, želju za inkluzivnim politikama kakve toj zemlji nasušno trebaju, ali i sposobnost komunikacije sa svima na političkom spektru. (Foto: Wikipedia)
Nikada nije razvijen snažan ekonomski model koji bi stabilnije vukao razvoj, kao što je to primjerice bilo u Sloveniji (uz greške koje su tamo počinjene primarno u bankarskom sektoru te vulnerabilnosti koje su se otkrile liberalizacijom kapitalnog računa platne bilance) koja se ipak razvila u svih šest dimenzija jednog relativno rezistentnog društveno-ekonomskog uređenja (djelovanje izvršne vlasti, korporativizam, država blagostanja, makroekonomska koordinacija, djelovanje tržišta i demokracije)[1]. Na stranu sada s time koje su sve okolnosti tome pridonijele, ostaje činjenica da dominantni društveno-ekonomski sustav naše zemlje počiva na klijentelističkim i koruptivnim temeljima te predimenzioniranoj birokratskoj strukturi opterećenoj negativnom selekcijom kadrova. Uz sve ekonomske probleme koji su se na to nakalemili na djelu je ovisnost o prijeđenom putu koja zemlju gura u krivom smjeru.
Stoga nije neobično da se u ovako teškim uvjetima javljaju neke nove/stare političke ideje te da građani na izborima sve više daju "protestne" glasove, ako ikome. Isto tako nije čudno zaoštravanje nacionalističke retorike, što se "odlično" prodaje u paketu s izrazito šturo definiranim političkim programima. Međutim još smo daleko od toga da neka politička opcija ponudi koherentan politički program (tek treba vidjeti kakav će biti iskorak Radničke fronte koja samu sebe proziva "hrvatskom Syrizom", kada se transformira u političku stranku i ponudi program).
Eto, početkom ove godine dobili smo novu sliku odnosa političkih stranaka u Hrvatskoj u kojoj po broju glasova vodi HDZ (29 posto), drugi je SDP (23,5 posto), treći OraH (10 posto), četvrti Živi zid (7 posto), a peti trenutni SDP-ov partner u kukuriku koaliciji HNS (2 posto). Kada čovjek pročita intervju s čelnikom grčke partije Syrize Tsiprasom ne može ne uočiti njegovu snažnu viziju boljeg života u Grčkoj, svijest o veoma teškom povijesnom trenutku, želju za inkluzivnim politikama kakve toj zemlji nasušno trebaju, ali i sposobnost komunikacije sa svima na političkom spektru. Za Kukuriku koaliciju je teško očekivati da će vratiti izgubljeni kredibilitet jer je legitimitet izgubila nemogavši izvući zemlju iz krize. HDZ svojom nacionalističkom i duboko polarizatorskom retorikom uništava temeljni resurs bilo kakvog razvoja – povjerenje. Živi zid na svojim web stranicama nije objavio nikakav program, dok se njezin čelnik Sinčić na jedno novinarsko pitanje o ustaškom pozdravu ne želi očitovati, što dosta govori o toj organizaciji čija se energija iscrpljuje na sprečavanju deložacija. OraH polako i participativno razrađuje svoj program, što je pohvalno, no još se ne vidi obrazloženje makroekonomskog managementa koji je ključan za izlazak iz krize. Na webu te stranke tek je par napomena o proračunskoj politici u kojima se spominje uravnotežen proračun i proračunsko poslovanje u skladu sa Zakonima[6], međutim to nikako ne daje odgovor na pitanje kako izaći iz krize. Tim više što je pitanje fiskalne politike jedno od ključnih u tzv. europskom semestru.
Tako u godinu u kojoj će se održati parlamentarni izbori ulazimo bez stranke koja nudi zaokruženi i inkluzivni razvojni program koji će odgovarati povijesnom trenutku. A to je, s obzirom na socijalno raslojavanje stanovništva i slabu ekonomiju krajnje opasno, jer bi se glasovi mnogih birača lako mogli pretočiti u mandate političara koji ne nude puno više od identitetske simbolike koja smrdi na totalitarizam. Petparačke ideje političkih stranaka su zapravo veoma skupe. One su nas ne samo dovele u krizu, već ćemo njihov trošak još godinama snositi.
Vladimir Cvijanović je član Grupe 22. (op. ur.)
[1] Za slučaj Slovenije i ostalih zemalja istočne Europe v. Bohle, D. and B. Greskovits (2012), Capitalist diversity on Europe's periphery, Ithaca and London: Cornell University Press.
h-alter
