Lijepih 18 sati sastančenja, ako ne i 28 sati uz poneku pauzu, trebalo je mandataru i njegovim potpredsjednicima da donesu jednu vraški jednostavnu odluku, pa bila ona ovakva ili onakva. Ne samo da im je trebalo 18 sati, nego im je trebala i četa neovisnih pravnika da prouči buljug dokumenata, makar nije Vlada ta koja ima ovlasti igrati se suda i sudišta.
U 18 sati i za dva radna dana sasvim prosječan građanin ove zemlje odradi posao, ode doma, razveze djecu, bavi se nekim aktivnostima, spava, jede. Društvo koje bi trebalo voditi ovu zemlju u 18 sati nije u stanju niti pregledati sve šale i pošalice što ih je narod smislio na račun barake, sad već bivšeg ministra branitelja. Ući u mandat uz toliku dozu opravdane narodske sprdnje, to mogu samo majstori. A tražili su ministre danima, tražili najbolje od njih pet, šest najboljih, da bi na koncu slučaj Crnoja s pravom bacio sumnju i na ostatak ekipe. Zadarske zidine je, kažu, onomad krasio lucidan grafit »ako je Ivan Korade, tko je Rade«. Vođeni grafitom lako se pitati, ako je ovakva priča sa Crnojom, kakav je ostatak ekipe i kada li će samo na kakvoj ploči stiropora isplivati i neki drugi grijesi iz prošlosti, grijesi ljudi nesvjesnih činjenice da je ovo društvo, kakvo god je i svemu usprkos, sve ove godine makar pokušavalo gaziti naprijed. Nije ih pritom naprijed vodio ni Milanović, ni onaj Ćaća što se stalno vraća, ni Bog ni Duh Sveti, nego zdrava logika da se nazad ne smije. A nazad nas se silom opet želi voditi.
Crnoja je prošla priča iza koje će ostati nezaboravni spomen na baraku 85G, na Tomislava Karamarka koji u svemu vidi medijski linč i harangu a ne puku činjenicu da onaj tko se politikom igra mora biti spreman na svekoliku pozornost i kontrolu javnosti, spomen na »evolucijski« pomak što nas »građevine« uči da smo papci ako smo bez svoje Gradine, spomen na nesposobnost vodećih nam ljudi da odluče išta, spomen na dio branitelja koji služe da se njima zvecka k'o s oružjem dok im se daje gola iluzija da se do njih drži. Crnoja je prošla priča, ali je zato očito priča koja će se pričati do u besvijest za ove vlade, priča o crnilu.
»Ovo će biti teške godine«, rekla je malica od 12 godina a da nije vidjela ništa više od predsjednice na tribinama u Poljskoj i kućerak ministarski, te čula da ima ministar kojem je napeto igrati se sa građevnim materijalom što se mrvi. Sva je zato sreća da nije vidjela kolonu nabrijana ljudstva spremnog rušiti »komuniste i bandu crvenu«, huškače koji bez krzmanja dijele četničke šajkače i viču da su za dom spremni. Valjda je i to neka izopačena satira. Valjda je satira i to kada pri čelu kolone stoji i potpredsjednik Sabora uvjeren da nije problem malo sjediti u Saboru, a malo nasrtati na državnu agenciju od istog tog Sabora amenovanu te usput ocjenjivati u kojem se to kontekstu, ispravnom ili neispravnom, viče »za dom spremni«. Jer, kako nas uči potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš, sve ovisi o kontekstu.
Koji je kontekst ovo što se oko nas događa!? Koji je kontekst kada se ulicama valja mržnja!? Koji je kontekst kad si nakon svih ovih godina spreman silom braniti zlo i naopako, jer »mi smo se za to borili«!? Koji je kontekst kad predsjednik najveće stranke na vlasti kaže kako konačno imamo narodsku vlast, ljude koji se znaju prekrstiti kad uđu u crkvu!? Nema tog konteksta koji ima pravo ikog tjerati da se pravda i dokazuje da se zna prekrstiti, da ima sakramente i da mu je u obitelji bilo i ustaša i partizana. Nema toga tepeša, crnoje, tima i toma koji ima pravo čeprkati po tuđim životima čak i onda ako je to jedino što znaju. Reforme!? Nema šanse. Za usrat’ se u gnijezdo trebalo nam je ravno par dana. Popraviti to ne može ni 18 sati vijećanja o jednoj prostoj stvari kao što je slučaj Crnoja.
No, na stranu Crnoja. Bitan je Neven, ljudina koja bi simpatična i draga bila samo da je ona njegova priznanja kako se još u osnovnoj školi žestoko razočarao kad je shvatio da nije jedini kojem se ime jednako čita i sprijeda i straga. Neven je ljudina zbog milijun malih stvari, građanin obični koji uporno traži prečac neki ka boljem životu, ali ne ide. Dvoje djece, dobra žena, srce široko, nešto sitnih užitaka kao što je kakva nogometna utakmica, i san o nekom lagodnijem životu.
Neven ja glasao za Most uvjeren da svima treba promjena kao što njemu treba. I dobio je što je dobio. Dobio je crno što kulja, makar je to zadnje za što je mislio da je moguće. Zato se danas Neven nevješto i bez da itko to od njega traži, ispričava prijateljima. Trebalo je biti drugačije, trebale su biti reforme, trebalo je biti bolje. Rekli su. Obećali su. Na žalost i kamo sreće, ali početak je takav da se već nazire samo još jedan loš kraj. Niti je Most korektiv, niti je ostatku vlasti do ičega osim do potpale sirovih strasti. Ne postoji treći put. Na ovim terenima uvijek su bila samo dva puta. Ili si dobar ili si loš, ili radiš u najboljoj namjeri za sebe ili radiš za društvo, ili si okrenut naprijed ili uporno gledaš unatrag. Trećeg, na žalost, nema. Treće je varka. Treće ne postoji. Postoji samo zrnce nade da će Most shvatiti da im više vrijedi svaki Neven nego 18 sati mudrovanja o Crnoji, ili potpredsjednik Sabora koji junački juriša, pazi sad, na Vijeće za elektroničke medije.
Crnoja je bivši, a mi smo i dalje bijeli laboratorijski miševi usred posve neobična eksperimenta. Za razliku od selektora naših rukometaša ljudima na vlasti, koliko god ih biskup Košić škropio vodicom svetom, očito prijatelji nisu ni Isus, ni Gospa međugorska. Čini se k'o da je kineske proizvodnje ta sveta vodica. Ima možda selektor Babić i pravo, ne treba se nikad kladiti protiv Isusa i Gospe međugorske. Ali se zato čini dobitnom kombinacijom kladiti kako će nam svako malo pred oči baciti neki novi slučaj a la Crnoja. Polako i sigurno rastakat ćemo se, jer smo željeli bolje, a dobili 18 sati nazovi drame u kojoj je svatko htio biti, narodski rečeno i j... i pošten.
Postoji moralna i politička odgovornost, rekli su mostovci o ostavci Mije Crnoje. Moralna i politička odgovornost je relativan pojam, misli Tomislav Karamarko na istu tu temu. Sva je u ovoj zemlji ovih dana relativno. Taman da neko novo vijećanje o nekoj novoj moralno političkoj odgovornosti traje ne 18 nego 118 sati.
novilist
U 18 sati i za dva radna dana sasvim prosječan građanin ove zemlje odradi posao, ode doma, razveze djecu, bavi se nekim aktivnostima, spava, jede. Društvo koje bi trebalo voditi ovu zemlju u 18 sati nije u stanju niti pregledati sve šale i pošalice što ih je narod smislio na račun barake, sad već bivšeg ministra branitelja. Ući u mandat uz toliku dozu opravdane narodske sprdnje, to mogu samo majstori. A tražili su ministre danima, tražili najbolje od njih pet, šest najboljih, da bi na koncu slučaj Crnoja s pravom bacio sumnju i na ostatak ekipe. Zadarske zidine je, kažu, onomad krasio lucidan grafit »ako je Ivan Korade, tko je Rade«. Vođeni grafitom lako se pitati, ako je ovakva priča sa Crnojom, kakav je ostatak ekipe i kada li će samo na kakvoj ploči stiropora isplivati i neki drugi grijesi iz prošlosti, grijesi ljudi nesvjesnih činjenice da je ovo društvo, kakvo god je i svemu usprkos, sve ove godine makar pokušavalo gaziti naprijed. Nije ih pritom naprijed vodio ni Milanović, ni onaj Ćaća što se stalno vraća, ni Bog ni Duh Sveti, nego zdrava logika da se nazad ne smije. A nazad nas se silom opet želi voditi.
Crnoja je prošla priča iza koje će ostati nezaboravni spomen na baraku 85G, na Tomislava Karamarka koji u svemu vidi medijski linč i harangu a ne puku činjenicu da onaj tko se politikom igra mora biti spreman na svekoliku pozornost i kontrolu javnosti, spomen na »evolucijski« pomak što nas »građevine« uči da smo papci ako smo bez svoje Gradine, spomen na nesposobnost vodećih nam ljudi da odluče išta, spomen na dio branitelja koji služe da se njima zvecka k'o s oružjem dok im se daje gola iluzija da se do njih drži. Crnoja je prošla priča, ali je zato očito priča koja će se pričati do u besvijest za ove vlade, priča o crnilu.
Izopačena satira
»Ovo će biti teške godine«, rekla je malica od 12 godina a da nije vidjela ništa više od predsjednice na tribinama u Poljskoj i kućerak ministarski, te čula da ima ministar kojem je napeto igrati se sa građevnim materijalom što se mrvi. Sva je zato sreća da nije vidjela kolonu nabrijana ljudstva spremnog rušiti »komuniste i bandu crvenu«, huškače koji bez krzmanja dijele četničke šajkače i viču da su za dom spremni. Valjda je i to neka izopačena satira. Valjda je satira i to kada pri čelu kolone stoji i potpredsjednik Sabora uvjeren da nije problem malo sjediti u Saboru, a malo nasrtati na državnu agenciju od istog tog Sabora amenovanu te usput ocjenjivati u kojem se to kontekstu, ispravnom ili neispravnom, viče »za dom spremni«. Jer, kako nas uči potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš, sve ovisi o kontekstu.
Koji je kontekst ovo što se oko nas događa!? Koji je kontekst kada se ulicama valja mržnja!? Koji je kontekst kad si nakon svih ovih godina spreman silom braniti zlo i naopako, jer »mi smo se za to borili«!? Koji je kontekst kad predsjednik najveće stranke na vlasti kaže kako konačno imamo narodsku vlast, ljude koji se znaju prekrstiti kad uđu u crkvu!? Nema tog konteksta koji ima pravo ikog tjerati da se pravda i dokazuje da se zna prekrstiti, da ima sakramente i da mu je u obitelji bilo i ustaša i partizana. Nema toga tepeša, crnoje, tima i toma koji ima pravo čeprkati po tuđim životima čak i onda ako je to jedino što znaju. Reforme!? Nema šanse. Za usrat’ se u gnijezdo trebalo nam je ravno par dana. Popraviti to ne može ni 18 sati vijećanja o jednoj prostoj stvari kao što je slučaj Crnoja.
No, na stranu Crnoja. Bitan je Neven, ljudina koja bi simpatična i draga bila samo da je ona njegova priznanja kako se još u osnovnoj školi žestoko razočarao kad je shvatio da nije jedini kojem se ime jednako čita i sprijeda i straga. Neven je ljudina zbog milijun malih stvari, građanin obični koji uporno traži prečac neki ka boljem životu, ali ne ide. Dvoje djece, dobra žena, srce široko, nešto sitnih užitaka kao što je kakva nogometna utakmica, i san o nekom lagodnijem životu.
Kineska proizvodnja
Neven ja glasao za Most uvjeren da svima treba promjena kao što njemu treba. I dobio je što je dobio. Dobio je crno što kulja, makar je to zadnje za što je mislio da je moguće. Zato se danas Neven nevješto i bez da itko to od njega traži, ispričava prijateljima. Trebalo je biti drugačije, trebale su biti reforme, trebalo je biti bolje. Rekli su. Obećali su. Na žalost i kamo sreće, ali početak je takav da se već nazire samo još jedan loš kraj. Niti je Most korektiv, niti je ostatku vlasti do ičega osim do potpale sirovih strasti. Ne postoji treći put. Na ovim terenima uvijek su bila samo dva puta. Ili si dobar ili si loš, ili radiš u najboljoj namjeri za sebe ili radiš za društvo, ili si okrenut naprijed ili uporno gledaš unatrag. Trećeg, na žalost, nema. Treće je varka. Treće ne postoji. Postoji samo zrnce nade da će Most shvatiti da im više vrijedi svaki Neven nego 18 sati mudrovanja o Crnoji, ili potpredsjednik Sabora koji junački juriša, pazi sad, na Vijeće za elektroničke medije.
Crnoja je bivši, a mi smo i dalje bijeli laboratorijski miševi usred posve neobična eksperimenta. Za razliku od selektora naših rukometaša ljudima na vlasti, koliko god ih biskup Košić škropio vodicom svetom, očito prijatelji nisu ni Isus, ni Gospa međugorska. Čini se k'o da je kineske proizvodnje ta sveta vodica. Ima možda selektor Babić i pravo, ne treba se nikad kladiti protiv Isusa i Gospe međugorske. Ali se zato čini dobitnom kombinacijom kladiti kako će nam svako malo pred oči baciti neki novi slučaj a la Crnoja. Polako i sigurno rastakat ćemo se, jer smo željeli bolje, a dobili 18 sati nazovi drame u kojoj je svatko htio biti, narodski rečeno i j... i pošten.
Postoji moralna i politička odgovornost, rekli su mostovci o ostavci Mije Crnoje. Moralna i politička odgovornost je relativan pojam, misli Tomislav Karamarko na istu tu temu. Sva je u ovoj zemlji ovih dana relativno. Taman da neko novo vijećanje o nekoj novoj moralno političkoj odgovornosti traje ne 18 nego 118 sati.
novilist
