Deklaracija razdora

Smiješna simbolika, koja ama baš nikomu ozbiljnom kod kuće i vani neće ama baš ništa značiti niti će i za jotu promijeniti/poboljšati mutno stanje stvari: HDZ-ova je saborska većina zadnjeg dana zasjedanja "Visokog doma" uoči nezaslužene jednomjesečne zimske stanke - s 81 glasom za, četiri suzdržana i 11 protiv, od 151 zastupnika na platnoj listi -  izglasala Deklaraciju o položaju hrvatskog naroda u BiH. . Baš zato i jest apsurd - tim više, jer je premijer Andrej Plenković dao prvoj, nacionalno/istički nabrijanijoj inačici Deklaracije povaditi zube - što se postizborno u susjednoj državi i višestruko predizborno u RH ne želi normalizirati narušene/loše odnose ne Simbolika je u nadnevku, ne u uporabnoj vrijednosti budući da dokument zvučnog imena nikog ni na što ne obavezuje niti će ga itko relevantan u BiH, RH i međunarodnoj zajednici uzeti ozbiljnosamo Mostara i Sarajeva nego i službenog Zagreba i Sarajeva.

Iz čistog inata HDZ-ovih gubitnika zato što je na predsjedničkim izborima 7. listopada u BiH Hrvat Željko Komšić (Demokratska fronta) više nego uvjerljivo i legalno, po važećim izbornim paragrafima deklasirao Hrvata Dragana Čovića (HDZ BiH) u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, što međunarodna zajednica nije dopustila izmjenu Izbornog zakona po HDZ-ovim željama, zajamčeno prolaznu Čovićevu poziciju u drugi mandat, etc. Tvrdoglavo se, u kontinuitetu ne prestaje manipulirati tzv. interesima hrvatskog naroda u BiH i izvan BiH prema BiH, koji se svode na trećeentitetske interese HDZ-a i baštinu tzv. HZ/HR Herceg-Bosne. Ta je velikohrvatska paradržava, s tek manjim dijelom političkih i vojnih vođa, drastično sankcionirana na Haaškom sudu (ICTY) zbog jezivih ratnih i zločina protiv čovječnosti, kvalificiranih pod egidom udruženog zločinačkog pothvata. Velikohrvatski inspiriranog, planiranog izvedbeno  organiziranog i materijalno/logistički pomognutog iz Hrvatske. Kojom je u ta olovna vremena autokratski drmao režim Franje Tuđmana.

Posijano zlo u to nečovječno doba nepovratno je unesrećilo b-h Hrvate, ali i prekonoć enormno obogatilo šaku samozvanih vođa, političkih i vojnih prvaka tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, koji su prisvojili sve što vrijedi u zapadnoj Hercegovini (BiH), zasužnjili ljudske duše i čak se rodijačko-imovinski raširi po najvrjednijim nekretninama i financijskim oazama po RH. Među njima 1991. počinje nacionalističku karijeru dotadašnji karijerni komunist, član SKJ Dragan Čović. Krivci za nesreću konstitutivnih b-h Hrvata nisu ključno ni Srbi, ni Bošnjaci niti međunarodna zajednica, nego katastrofalna (veliko)državotvorna politika Tuđman-Šuškovog režima  1990-ih godina o podjeli BiH, osobito na bošnjačku štetu, miješanje u unutarnje stvari tuđe, suverene zemlje, etc. Svijet je to, ali i dio razumne hrvatske javnosti s razlogom smatrao - agresijom RH na BiH.

Kobne posljedice katastrofalne velikohrvatske politike, u biti identične velikosrpskim imperijalnim apetitima, koje su Franjo Tuđman i srbijanski vožd Slobodan Milošević - što u četiri oka, što posrednicima - koordinirali više od 50 puta, trpe b-h Hrvati već 20 i kusur godina. I sutra će. Nikakva deklaracija ili drugi papir o njihovom "položaju u BiH" ili samo o "položaju u Federaciji BiH" neće pomoći. Zapravo je kontraproduktivan budući da trećeentitetski virus separacije na nacionalnoj i vjerskoj osnovi - itekako još vitalan među srpskom i hrvatskom nacionalno neiživljenom političkom kastom - tako skoro neće biti suzbijen. Dapače. Ni inficirani prijenosnici nisu učinkovito uklonjeni. Samo su se, naoko, "veliki Hrvati" silom prilika presvukli u trendovske dresove "velikih Europljana" i prave se kako igraju za reprezentaciju jedinstvene države BiH na europskom putu. S velikom figom u džepu. Sic transit.

A valjaju se po igralištu, zabušavaju, glumataju prekršaje, larmaju kad ih se uhvati u zaleđu, grubo nasrću na protivnika, svađaju se sa sudcima... Nema s takvima sreće. Ni igre niti pobjede. Samo crveni karton i - točka. Van s terena. Nema sreće s kojekakvim deklaracijama, izjavama, itsl., dok b-h Hrvati ne uklone iz svoje političke i ine svakodnevice samozvane nacionalne/ističke tutore i prihvate puku istinu da im je BiH domovina, ne privremeno boravište, a Sarajevo glavni grad. Ne Mostar. Zagreb još manje, u bilo kojoj inačici rušenja/prekrajanja BiH. Bivša Juga u malom jest "disfunkcionalna država u kojoj narodi nisu jednakopravni" zato što to samozvani politički mesije Srba, Hrvata i Bošnjaka tako žele i ne daju nikakvu šansu nadnacionalnoj, građanskoj i jedinstvenoj državi u kojoj će svi njezini žitelji ostvarivati sva svoja prava. Živjeti u slozi i toleranciji, bez obzira na nacionalne, vjerske ili koje već razlike. Tzv. Jugoslavija u malom u tom je smislu bila prihvatljiva najvećem dijelu njezinih žitelja, jer ih uopće nije bilo briga tko se kojem bogu moli i kojem plemenu pripada. Dapače, poštivali su se međusobno i s komšijama slavili svačije svetinje. I, što tu nije bilo dobro? Zašto bi građanski uljuđen suživot bio nemoguć? Komu to smeta, ako nije zlonamjeran i ne želi odgristi komad tuđe zemlje pozivajući se na ovaj ili onaj narod?

Tko kaže da je, eto, europski put BiH - koji "međunarodna zajednica, je li, nedovoljno respektira" (sic transit), a ideolozi separatizma predmnijevaju, samo ta vrst međuetničkog razgraničenja (u svakom smislu) isključivo taj da b-h Hrvati dobiju svoju - republiku? Makar se tako i ne zvala, kao što se ni u najsjajnijem snu više ne može zvati Herceg-Bosnom. Bez obzira na predmetak, prefiks ili srodan sintagmatski oblik. Posebna hrvatska republika, zajednica, federalna jedinica, feud, ćaćinstvo, leno, etc. pravi je smisao Deklaracije Hrvatskog sabora o položaju Hrvata u BiH. Treći entitet, izmjena Izbornog zakona BiH i HDZ-ovi b-h Hrvati - što će reći u etnički očišćenoj zapadnoj Hercegovini - naprijed, ostali sunarodnjaci u BiH stoj. Ono što ih je još ostalo od ratom rastjeranih (srednja Bosna, Republika Srpska), prodanih za račun tzv. HZ/HR (Bosanska posavina) ili slučajno neizbrisanih s drugih dijelova etničke tigrove kože.

Da je Dragan Čović izborno prošao u drugi mandat, mirna Bosna, b-h bi Hrvati bili manje neravnopravni i ne bi bilo saborske deklaracije razdora. Nema veze, što su za njega glasali i Srbi, kao Bošnjaci te dio Hrvata za protukandidata Željka Komšića. I nema veze, što bi dobio drugi mandat po istom zakonu kojim je dobio prvi, a Komšić pak 7. listopada svoj drugi. Ipak je Čović do bôla nezadovoljan, jer se ne uvažava "volja hrvatskog naroda" da upravo on i HDZ-a, ne neki drugi Hrvat i druga politička opcija budu doživotno "volja hrvatskog naroda". I šire. "Bezodvlačno". Njegovu i stranačku mu bôl službeni je Zagreb nezgrapno i neuspješno dao na sva zvona u Uniji i šire, alarmirao Katoličku crkvu i posvađao se s političkom oporbom u RH koja ne podržava HDZ-ovo produbljivanje "nesporazuma" sa službenim Sarajevom i samim Željkom Komšiće. Koji, mislio tko što mu drago, jest legitiman predstavnika b-h Hrvata u državnom vrhu BiH.

Na stranu sada to jesu li trećeentitetski operativci - u Mostaru i Širokom - velikohrvatskih ideologa iz Zagreba dubinski ustrašeni, jer ih ruka pravde formalno ukinutog Haaga itekako još može dohvatiti, pa tragove nečasne prošlosti valja europeizirati te po svaku cijenu ostati vlast među "svojima" da nekomu ne padne na um pitati ih za porijeklo imovine. Bitno je pitanje zašto trećeentitetcima nikako nije po volji zajednička, građanska država BiH, demokratska zemlja na europskom putu u kojoj nacija i vjera nisu uvjet nad uvjetima, nikakva pretpostavka tolerantnog suživota Hrvata s Bošnjacima, Srbima i inim življem? Odnosno, zašto se miješanje RH u najosjetljivije unutarnje odnose suverene, međunarodno priznate države BiH - s kojom RH ima 1032,4 kilometra granice na kopnu i moru te vrlo dobru trgovinsku razmjenu - skriva floskulom o ustavnoj skrbi za Hrvate izvan domovine.

Krivci za nesreću b-h Hrvata, u RH i zapadnoj Hercegovini (BiH), one po haaškim kaznionicama nije vrijedno spominjati, stoje iza Deklaracije o položaju Hrvata u BiH. Najgrlatiji su nacionalni/istički bojovnici - odreda u HDZ-u i mreži tzv. nacionalnih institucija denver plave ZNA SE opcije - protiv "neravnopravnosti najmalobrojnijeg naroda, Hrvata u BiH u odnosu na Bošnjake i Srbe te bošnjačke majorizacije, preglasavanja u Federaciji BiH". Nema veze, je li, što je do izbora 7. listopada manje od 15 posto "preglasanih i majoriziranih" b-h Hrvata obnašalo čak 34 posto dužnosti u piramidi federalne vlasti, vodili najvažnija ministarstva i državna tijela, a tako će biti i u novoj federalnoj strukturi o čemu su šefovi HDZ-a BiH Dragan Čović i glavne bošnjačke opcije (Stranke demokratske akcije, SDA) Bakir Izetbegović upravo dogovorili koaliciju.

Ništa se na lošije od lošeg neće dogoditi ni s onom šakom preostalih još Hrvata u Republici Srpskoj, gdje su u dosadašnjem sustavu vlasti imali (istina, fikusno, ali ipak...) dopredsjednika (Josip Jerković) Dodikovog entiteta i četiri zajamčena mjesta u parlamentu. Imat će i u novom sazivu vlasti. Isto imaju i Bošnjaci. Srbi imaju tri zajamčena mjesta u Hrvatskom saboru, koja im referendumski šovinisti sada žele ukinuti. Sic transit.

Najlakše je i najbezobraznije manipulirati ljudima koji jedva spajaju kraj s krajem i ne vide budućnost svojoj djeci, pa se iseljavaju, kao i građani iz RH, a pogrešna "državotvorna" politika Tuđmanovog režima glavni je uzrok katastrofe sunarodnjaka u BiH. Što HDZ bude više ustrajao na trećeentitetskom, a subverzivno minirao uistinu građansko-europski put BiH, tim će se više pogoršavati položaj b-h Hrvata. Susjedna će država uspostaviti novu vlast na osnovi prošlih parlamentarnih i predsjedničkih izbora - već je povučeno 50 posto veleposlanika BiH, uključivo iz RH - tako da službeni Zagreb mora dobro razmisliti komu će nauditi bude li se državni vrh držao prema Sarajevu kao vlaška mlada. Zbog Komšićeva izbora i Čovićeva izbornog debakla donositi Deklaraciju? Prdež u vjetar. Međunarodna zajednica ima o BiH "mišljenje" za koje ne traži - hrvatsku suglasnost. I što je tu nepoznato?

Hrvati u BiH, zahvaljujući svojim samozvanim tutorima, žive teško i sve teže, izolirani, anatemizirani, sve ih je manje, iseljavaju se... Deklaracija Hrvatskog sabora o njihovom položaju samo je novi korak nizbrdicom ili, pogrebnički rečeno, novi čavao u lijesu njihovog potpunog nestanka sa stoljetnih ognjišta. HDZ je, vrag će znati koji već put u krajnje nesuvisloj vanjskoj politici, ne samo prema BiH - udario dreku pljusku. Deklaracija je prihvaćena u 14. prosinca, što je točno 23 godine od nadnevka (14. prosinca 1995., Elizejska palača u Parizu) kada je potpisan Daytonski sporazum o miru među zaraćenim stranama u BiH, postignut studenoga 1995. u bazi američkih zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu. I sad, baš na dan kada je potpisan Dayton, istrčava na teren trećeentitetska momčad HDZ-a, maše svijetu pred nosom Deklaracijom, kojom dodatno koči uzbrdo, dolijeva nemir na ionako rovitom zapadnom Balkanu. Jako mudro. Dalekovidno, pače!

Zagreb i Beograd kao tzv. jamci - što je ljepše ime za fikuse - ključnih međunarodnih sporazuma/dogovora o prekidu rata i novom ustroju bivše "Jugoslavije u malom" u biti su statisti u velikoj predstavi na provincijskoj sceni. Pogotovo Zagreb, koji je bitne sastavnice svog tzv. suvereniteta nerazborito predao "partnerima" u Bruxellesu i Washingtonu, pa ponizno skače na svaki njihov aport. BiH je poratno skrojen kao tzv. država dvaju entiteta (Federacija BiH i Republika Srpska) i triju suverenih naroda, koji imaju biti ravnopravni u jedinstvenom etatu. Bošnjaka je oko 48 posto, Srba oko 33 posto i Hrvata nešto manje od 15 posto, plus manjine, a svi su oni pod međunarodnim "protektoratom", pa nikakva uplitanja Zagreba i Beograda u jedinstvo BiH nisu dopuštena. Za razliku od Čovića, koji je više u RH i Mostaru, nego u BiH i Sarajevu, Komšić zastupa stajalište da je žiteljima BiH od presudne važnosti da sami, ali zajednički odlučuju o sudbini svoje domovine, međusobnom suživotu i položaju.

"Ako naš Mate iz Gruda tako dobro funkcionira u Zagrebu, Berlinu ili Otawi, nitko me neće uvjeriti da u kozmopolitskom Sarajevu ne može", piše hrvatski kolumnist Nenad Bunjac u tekstu Kad Deklaracija postane politička reakcija Hrvata (portal Tačno.net, koji u istočnom Mostaru uređuje zauzeta regionalna aktivistica Štefica Galić). "I jedina stvarna Deklaracija koja je potrebna hrvatskom narodu u BiH jest da ih se pusti na miru da urede Bosnu kao svoj dom. (...) Zajebana je ta Bosna, toliko da Bosance trebamo braniti od nje. Toliko nezgodna da smo je posebnim aktom svrstali uz bok Deklaracije o položaju hrvatskog jezika, Domovinskog rata, stresnom stanju hrvatske nacije u dijaspori itd. Hrvat kad želi nešto prčevito reći, nije izravan k'o Velimir Bata Živojnović, od sastavi Deklaraciju. On nedvosmisleno i službeno Deklaracijom poručuje da sve štoima reći na apostrofiranu temu stoji u Deklaraciji. Ne moram niti naglašavati koji su to rovovski obračuni oko sadržaja Deklaracije postojali pri saborskom Odboru za Hrvate izvan RH kojem je predsjedao dr. Božo Ljubić. Da, taj Ljubić iz Mostara, camerade Mate Bobana."

Razumni hrvatski komentatori važnijih medija u RH izravno su upozorili na to da će Deklaracija o položaju Hrvata u BiH dodatno, nepotrebno opteretiti odnose i u BiH te između RH i BiH. "U bilo kojoj racionalnoj strategiji RH, dobri odnosi s BiH bili bi na prvom mjestu", tvrdi Robert Bajruši u Jutarnjem listu. "Tisuću kilometara međusobne granice, a usto i zajednički sigurnosni, gospodarski i mnogi drugi interesi, uvjetuju suptilnu i promišljenu dobrosusjedsku politiku, koja će štititi vlastite interese, ali i paziti da u BiH ne izaziva osjećaj ugroženosti. A upravo takvu ugroženost izazvat će odluka saborskog Odbora za Hrvate izvan Hrvatske, koji je prošli četvrtak podržao ažurirani prijedlog Deklaracije Hrvatskog sabora o položaju Hrvata u BiH, koji je usuglašen s Vladom Andreja Plenkovića. Koliko god je politički pogrešan nedavni izbor Željka Komšića, koji je u Predsjedništvo BiH biran glasovima Bošnjaka, a ne Hrvata, stvarno je pitanje što Hrvatska želi postići donošenjem deklaracije o situaciji u susjednoj državi?"

Nije bez vraga što se u svim tim rašomonskim okolnostima oglasilo i Vijeće muftija BiH, vrhovno tijelo Islamske zajednice (kao Hrvatska biskupska konferencija u RH), zaključkom da ekstremistički hrvatski krugovi iz Hrvatske i BiH vode zlonamjernu kampanju protiv Islamske zajednice i Bošnjaka, potaknutu njihovim nezadovoljstvom rezultatima listopadskih izbora u toj zemlji. I nabrojili nekoliko primjera, među inim i HDZ-ovu optužbu da se u džamijama agitiralo u korist Željka Komšića i Šefika Džaferovića (bošnjačkog kandidata iz SDA), što je na sjednici Odbora za vanjsku politiku Europarlamenta ponovila hrvatska zastupnica Željana Zovko. Za ista b-h Hrvatica iz ZNA SE opcije nije kazala da HDZ u RH ni jednom nije došao na vlast bez - agitacije s oltara. Rugala se sova sjenici da ima veliku glavu?

U međuvremenu, "mudra hrvatska politika" i u RH i u BiH proglasila je hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića personom non grata u svim hrvatskim sredinama u BiH, ali i u službenom Zagrebu. Dok je, je li, HDZ na vlasti? Na tim se trulim temeljima ne može sagraditi ništa dobro i vrijeme će ubrzo pokazati tko će iz toga izvući deblji kraj. "Kad se čovjek zadubi u materiju", piše Bunjac, "shvati da pod pojmom hrvatskog naroda u BiH se krije terra incognita. Iza definicije 'hrvatski narod u cjelini', škripi hrpa nabacanih idioma koji se svode na povezanost krvi, kapitala i povijesne sudbine. Bezuspješno sam tragao za bilo kakvom studijom, statističkim ili demografskim prikazom parametara profila prosječnog Hrvata u BiH i ništa nisam bio pametniji nakon višesatnog istraživanja. Kako je obrazovan, koliko je financijski težak, broj školovane djece ili kako zamišlja svoju domovinu potpuna je nepoznanica.

U Hrvatskoj su hrvatski narod u Bosni skloni poistovjetiti s Mostarom, Tutom Naletilićem, Matom Bobanom, Zoranom Gobcem i Vasom Brkićem, odnosno Hercegovcima. Široka rasprostranjenost hercegovačkog kapitala i managera na hrvatskom tržištu sugerira kako bosanski Hrvati sav svoj utjecaj izravno plasiraju u Hrvatsku dok ih Bosna jednostavno ne zanima. U suštini ex Herceg Bosna, kao i Republika Srpska okrenuti su prema Zagrebu i Beogradu te ih u Bosni isključivo drže zavičajni razlozi. No, što je s onih 88% Hrvata koji žive van granica bivše Herceg Bosne i Mostara, razasutih prego Srednje Bosne, ostataka Posavine i nacionalnih džepova u Republici Srpskoj. Tko njih zastupa, jesu li potrebe mostarskog Hrvata identične potrebama banjolučkog Hrvata?" Dakako da nisu, ali trećeentitetci lažu da - jesu. Te urbi et orbi drčno guraju Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH, deklaraciju razdora. Na "europskom putu BiH"? Sic transit.

h-alter