Denis Kuljiš: Britanski poučak o liberalnom kapitalizmu i hrvatski državni socijalizam

Upravo objavljeni podaci o stanju britanskih financija pokazuju - očekivani pad ekonomije nakon Brexita nije se materijalizirao! Naprotiv. Rezultati su sjajni. Ojačala je funta u odnosu na dolar i euro, a cijene dionica na burzi skočile najviše u zadnjih godinu dana. Pala je pritom cijena britanskog javnog duga jer raste prinos na državne obveznice. U pogledu pokazatelja koji se neposredno tiču građana jer izravno zadiru u njihove privatne financije, hipotekarni krediti na stanove i kuće idu najbolje u zadnjih osam godina, a i potrošački krediti rastu, dok je u maloprodaji zabilježen pristojan skok od 1,6 posto. Nezaposlenost? Najniža u posljednjih jedanaest godina.

Što to sve skupa znači? Ministar financija kaže: “Te brojke demonstriraju temeljnu snagu britanske ekonomije!” Potpuno je u pravu. Dobro, očekivani gospodarski rast nije uzbudljiva drama koja bi se mogla pripisati efektu afričke šljive, ali čak je i to naraslo - od 0,4 u prošlom kvartalu na 0,5 u sadašnjem. Nije puno, ali u svakom slučaju, nije pao.

Brexit je, čini se, ostvario ono što su hiperbolično najavljivali “outeri” - donio je ekonomski prosperitet, makar i kratkoročno. Oni koji su bili protiv, zagovarajući ostanak u Europi, ionako su isticali neke druge ciljeve i vrijednosti. Škoti, Irci i Velšani bore se protiv engleskog unitarizma, a stanovnici Londona, koji su također većinom bili protiv, jedna su multi-kulti gomila, koja nije solidarna u pogledu nacionalnih ciljeva, osim što su sigurni da su protiv njih, ma kakvi bili.

Što to znači za nas Hrvate i, uostalom, za sve ostale “tranzicijske miteleuropejce”? Iz istog razloga zbog kojega su Britanci rezonerski napustili Uniju, mi joj moramo biti fanatično privrženi. Jer, iste vrijednosti imaju suprotni aspekt na obje strane bivše Željezne zavjese, gdje smo i mi bili na pogrešnoj strani, u ambijentu neslobodnog, “zatvorenog” društva i stagnantne socijalističke ekonomije. Britanci su, zapravo, napustili Uniju jer su uvjereni da su bolji od Unije, da imaju liberalnu ekonomiju i liberalne društvene institucije, koje briselski “eurosocijalizam” guši i sputava u razvoju.

Cameronov ludi uspjeh u vođenju britanske ekonomije koja se u europskom kontekstu izdvajala prinudio ga je da, kao savjestan čovjek, ponudi izbor, jer, kolikogod on sam mislio da je bolje i sigurnije ostati unutra, “varati” dokle se može, a zatim upotrebiti svu silu da se promijeni ukupna briselska strategija inertnog državnog kapitalizma, ni sam nije mogao poreći da je njegov vlastiti performans, zavidan ekonomski uspjeh, potkopao ono što je pokušavao sačuvati.

U Uniji vlada etatistički kapitalizam, a što se tiče društvenih institucija, Europa je refeudalizirana. A što se djelovanja tržišta na tom “zajedničkom tržištu” tiče, najbolji je primjer bila koncesijska utakmica za izgradnju novog zagrebačkog aerodroma. Sad je sporedno što mu je cijena za dvije godine ugovaranja i pregovora o ugovoru narasla sa 195 na 365 milijuna eura, te što je garant kredita hrvatska država, a ne koncesionari, koji onda, zapravo, nikome nisu bili potrebni…

Ne, stvar je u tome što je francuski sindikat koji je formiran da zagrebačku zračnu luku preuzme sastavljen od jedne komplicirane mreže državnog, korporativističkog i privatnog krupnog kapitala sraslog u jedinstven entitet na način svojstven upravo francuskom dirigiranom kapitalizmu. Znatan dio koncesije na Plesu drži Aerodrom Charles de Gaulle, koji je pretežno u državnom vlasništvu. Drugi dominantni dio ima grupa “Bouygues”, firma od 40 milijardi eura, teža od Hrvatske, koju drže dva brata Bouygues. Sa zaposlenicima firme (28,6%) imaju komotnu upravljačku većinu. Znači, kapitalističko-uposlenička firma koja radi s državom i za državu, udružena s pariškom državnom aerodromskom firmom, uzela je od hrvatske države zagrebački aerodrom te, kako sve nezavisne analize pokazuju, napravila ugovor kakav nikad ne bi privatnik potpisao s privatnikom, jer se ne vidi zarada, nego samo enormni trošak, uz mogućnost naplate manjka iz hrvatskog državnog budžeta. Tipični eurodeal. Kao što je netko davno napisao - dodaj najpoželjnijim stvarima na svijetu, kao što su dolari ili seks, prefiks euro, i pretvorit će se u drugorazrednu robu, pokislu salatu iz samoposluživanja.

Sad tu dolazi veliki “ali”. I takva eurokapitalistička ekonomija superiorna je tvrdokornom socijalizmu koji još vlada u Hrvatskoj. Uzmimo, primjerice, firmu “Đuro Đaković” koja kotira na zagrebačkoj burzi i u posljednje vrijeme ima pozitivnu javnu recepciju, što, doduše, možda ima veze i s jako sposobnom agencijom Jugo&Skoko koju su angažirali. Ranije je pomagala Karamarku da ostvari odgovarajući uspjeh na izborima… “Đuro” je zaista srezao gubitak i sad posluje stabilno te zapošljava nešto više od 800 radnika u politički jako važnom Slavonskom Brodu. “Đuro” je, naravno, u pretežnom državnom vlasništvu, a 80% posla dobiva od države, jer radi za HEP i za vojsku. Treba li Hrvatskoj onih 126 vozila “Patria” koje se tu sklapaju? Tek bi poduža analiza obrambene politike dala sažet odgovor “ne treba”, ali, nema sumnje, treba “Đuri” i treba politici koja je naručilac - strankama je važan Brod, kao što im je važan Sisak, pa ne dopuštaju da se ondje zatvori rafinerija, koja na žalost nema nikakvu budućnost.

Ukratko, državni socijalizam u Hrvatskoj gori je od europskog državnog kapitalizma. Sama Hrvatska iz toga neće nikad izaći, zato joj je potreban stabilni politički okvir kako bi se mogli aktivirati mehanizmi prinude koji će osigurati “bolne rezove”. U sadašnjoj kampanji nitko ih i ne spominje. Najpriznatiji hrvatski ekonomist profesor Željko Lovrinčević misli da su političke elite, koje su prestale javno zagovarati reforme, “intelektualno kapitulirale”, ali to je zato što on kao ekonomist ne razumije političare. Oni nisu intelektualno, nego politički kapitulirali. Osjećaju se dvostruko ugroženi - prvo od izravne konkurencije, a drugo strahom od nepredvidivih rezultata koje će postići ujedinjeni front očajnika okupljenih oko Živog zida. Ti ljudi nisu samo protiv reformi, nego protiv neprijazne stvarnosti, za povratak u neki fantazmagorični socijalizam, zemlju Dembeliju bez dugova i bez švicarskog franka, Eldorado što ga je otkrio njihov financijski guru, profesor Ivan Lovrinović, kojemu bi trebalo dodati srednji inicijal X da se olakša razlikovanje od regularnog Lovrinčevića. Znači, imamo rastući antikapitalistički blok i dvije veće stranke koje su svjesne da ne mogu provesti reformsku agendu. Ljevica zbog svog ideološkog hemunga uostalom također zazire od kapitalizma, a i od Europe, bogate, konzervativne, oportunističke, narodnjačke, malograđanske i pobožne, bez eurokumunizma, osim nekoliko eurofilozofskih pozera.

Tko će tu onda provoditi reforme? Očito - Most. Oni nisu ničim ucijenjeni, pa mogu što hoće, iz komotne pozicije timunjera, s tim što je pitanje može li HDZ dati dovoljno veslača za tu korablju, a bude li potreban Bandić, bit će teško složiti koaliciju poštenjaka. Bez Bandića i bez Glavaša, s manjinama, te s IDS-om, to bi bila održiva koalicija za HDZ i Most, ali da se nešto tako izmanevrira potrebna je nevjerojatna spretnost u bordižanju, pa je možda sigurnije predvidjeti opći neuspjeh u sastavljanju vlade. Ja bih se u hrvatskoj situaciji uvijek kladio na propast svake pozitivne inicijative i pobjedu nepravde, pa jedino što ostaje je vjera u Europu, i u oktroirani kapitalizam povezan s velikom marćapijom koju narodi kolonijalnog mentaliteta moraju prigrliti. Ta korporativistička Europa nama je primjeren ambijent, poput neprežaljene Austro-Ugarske.

jutarnji