Kraj prosinca je idealno vrijeme za sumiranje godišnjih rezultata i izradu planova za budućnost. Pogledajmo 10 najvažnijih događaja 2018. Ne toliko kronološkim redom, već po važnosti.
Nesumnjivi bi najvažniji događaj trebala biti najava šest “veličanstvenih” novih sustava oružja, kasnije poznatih kao interkontinentalni balistički projektil RS-28 “Sarmat”, hiperzvučni projektil “Kinžal”, krstareći projektil na nuklearni pogon “Burevesnik”, lasersko oružje “Peresvet”, podvodni dron s nuklearnim pogonom “Posejdon” i hipersonični projektil “Avangard”.
Reći da su ove informacija bile neočekivane i šokantne za cijeli svijet je malo, jer je svaka od njih sadržavala poruku da je model unipolarnog svijeta Pax Americana gotov, iako je diljem planete silom i nezaustavljivo građen posljednjih pola stoljeća.
Prvo, “kolektivni Zapad”, predvođen Sjedinjenim Državama, suočio se s činjenicom da u odnosu na ostatak svijeta gubi svoju globalnu vojno-tehnološku prednost. Drugo, govorilo se da Rusija zapravo i ne posjeduje ta oružja, jer nema financijskih, tehnoloških, organizacijskih, kadrovskih i drugih mogućnosti za provedbu tako opsežnog programa modernizacije vojske, nego je tek odlučila dizajnirati i stvoriti postojeće sustave u sljedećih nekoliko desetljeća, jer je ranije ovih rezultata nemoguće.
No, kao što je često slučaj kod Rusa, pokazali su samo ono što CIA smije i treba znati i sve aktivnosti u Rusiji i inozemstvu su uglavnom bile nevidljive za Zapad, koji je ostao izvan granica razumijevanja onoga što se događa i u okviru svoje standardne slike svijeta.
Četvrto, samo postojanje takvog programa naoružanja govori da je Rusija duže vrijeme svjesna da nije predviđeno da bude dio neoliberalnog globalnog projekta za cijelo čovječanstvo. Stoga je samo oponašala takav kurs, paralelno provodeći svoj alternativni projekt.
Sve to je na kraju dovelo do nastanka novog “centra moći” u modernom svijetu.
Iako se pretpostavlja koji bi mogli biti, interesi i ciljevi ovog centra moći za druge ostaju nepoznati.
Sedmo, Vladimir Putin je jasno dao do znanja da sustav naoružanja kojeg je imenovao nipošto nije cijeli popis ruskog arsenala.
Sve to zajedno izgleda kao “ne vidjeti slona”, što je značilo da je cijeli projekt liberalnog globalizma dizajniran bez uzimanja u obzir prisutnosti tog “ruskog slona”. Opijeni uvjerenjem u vlastitu premoć, zapadne vođe nisu vidjele ruskog medvjeda u ovoj trgovini porculana, čime su stvorili neizbježne izglede za poraz i uništenje svog projekta. Fatalna pogreška. Naravno, ne i za svijet.
Usput, riječi predsjednika Vladimira Putina na Zapadu u početku nisu ozbiljno ni shvaćene. Tijekom prikaza novih oružja su mnogi govorili kako je to “animacija Kremlja”, što i danas neki vjeruju, baš kao što neki još uvijek vjeruju i u tvrdnju vlasti u Kijevu da je Krimski most hologram i da zapravo ne postoji.
Međutim, vrlo brzo su se pojavili uvjerljivi dokazi da to nije “samo računalna grafika” i da su neki od sustava koje je spominjao ruski predsjednik već usvojeni, dok drugi također postoje, ali su još uvijek u fazi testiranja.
Na kraju je vojno-industrijski lobi Sjedinjenih Država i njihovih saveznika iskoristio “rusku prijetnju” da ozbiljno poveća svoje vojne proračune, te da pooštri novi režim sankcija protiv Rusije i drugih zemalja koje surađuju s Moskvom.
Istina, sankcije su uvedene pod sasvim drugim izgovorima, kao što su “uplitanje u predsjedničke izbore”, “korištenje oružja za masovno uništenje u slučaju Skripal” i druga.
Ali sve to nije moglo poništiti učinak udarca u srce “kolektivnog Zapada”, čija dominacija svijetom traje više od 500 godina, počevši od otkrića Amerike.
Zapad je preživio ovaj udarac, ali njegova prednost još nije nestala, iako se počela topiti 7. listopada 2015. s prvim uspješnim lansiranjem projektila “Kalibar” iz Kaspijskog mora prema ciljevima u Siriji. Tada se pojavila prva pukotina ranjivosti, koja je svakim danom sve veća, jer je Zapad sa sadašnjim društveno-ekonomskim modelom ne može sanirati.
S iste točke gledišta treba razmotriti i proces korekcije tržišta, koji je započeo nakon odluke američkog FED-a 19. Prosinca, kada je odlučeno četvrto povećanje kamatnih stopa u 2018. godini na 2,25 – 2,5% godišnje.
Prva takva odluka donesena je 21. ožujka kada je odlučeno da će kamatne stope biti 1,5 – 1,75%, druga 13. lipnja s povećanjem na 1,75 – 2%, a treća 26. rujna , opet s povećanjem kamatnih stopa na 2 – 2,25%.
Može se reći da su vlasnici “dolarskog carstva” na Putinovu izjavu reagirali brže nego bilo koji od aktera “kolektivnog Zapada” i požurili su da gubitak vojno-tehnološke prednosti kompenziraju aktiviranjem svoje druge prednosti – financije, koje su sada njihovo glavno oružje i istovremeno posljednja nada.
Iako naizgled dosadni podaci o kamatnim stopama, koje malo koga zanimaju, FED njihovim podizanjem ima alat kojim upravlja dužničkim ekonomijama modernog doba, kada su monetarna dugovanja oko jedan i pol puta veća od volumena proizvedenih roba i usluga u cijelom svijetu i iznose 184 000 milijardi dolara, dok su početkom 2018. bila 127 000 milijardi.
Povećanje kreditnog opterećenja za 1% tijekom godine znači ne samo “izravnu rekviziciju” od oko 1000 milijardi dolara, već i “povlačenje” financijskih instrumenata vezanih uz taj iznos, koji vrijede oko 20 puta više. Ovaj se novac može usporediti s bruto domaćim proizvodom iz 2017. u gospodarskim divovima poput Sjedinjenih Država i Kine.
Bez sumnje smo svjedočili nokaut udarcu cijelom globalnom gospodarstvu. Podsjetimo da je kolaps Lehman Brothersa, kojim je započeo prvi val globalne krize 2008. i 2009. godine, nije toliko uzrokovan “lošim dugovima”, koji su vrijedili manje od 800 milijardi dolara, nego nemogućnošću da ih se otplaćuje po kamatnoj stopi od oko 5%. Posljedice novog udara FED-a će se u cijelosti vidjeti tek 2019. godine, iako je već u prvom tjednu od 19. do 25. prosinca s američkog tržišta dionica “isparilo” gotovo 7000 milijardi dolara. Kriza je evidentna, a privremene padove i “zelenoj zoni” će pratiti još veći.
Glavni razlog zašto se FED odluči ona ove mjere je to što bankari vide vrh ledenog brijega i slijedit će odbijanje glavnog financijskog regulatora u Sjedinjenim Državama da dodatno poveća dug američke vlade i američki projekt globalnog hegemona. Ovo poglavlje moderne povijesti može se smatrati zatvorenim. Čak ni ostavka američkog predsjednika Donalda Trumpa ili dolazak Hillary Clinton u Bijelu kuću, ili bilo koga drugog iz globalističke skupine, ovdje neće ništa promijeniti.
To se vidi u napisima masovnih medija, koji danas i nisu toliko protiv Rusije i Putina, nego i protiv Amerike i Trumpa koji je u programu imao revitalizirati raseljenu i devastiranu američku industriju, što mu, kako se čini, neće poći za rukom.
Ako se sjećate, trump je najavljivao velike infrastrukturne radove vrijedne 1000 milijardi dolara, a sada ucjenjuje Kongres i prekida rad vlade kako bi dobio za SAD zaista mizernih 5 milijardi dolara za proširenje barijere i izgradnju zida na granici s Meksikom.
U gore navedenom kontekstu treba promatrati trgovinski rat protiv Kine kojeg je proglasio Trump. Ključ i rješenje spora drži FED, a ne Trumpov posebni pregovarač u sporu s Kinom ili ministar financija.
Trump je pred kraj ove godine potpisao dekret o povlačenju američkih snaga iz Sirije i djelomično iz Afganistana.
Prva odluka je bila svojevrsni vrhunac višedimenzionalnog procesa stečaja Sjedinjenih Država i Donald Trump se u Bijeloj kući mora dokazati najbolji “krizni menadžer”. Druga je konačno odbacivanje “Konsenzusa 9/11”, koji se temelji na konceptu globalnog vodstva kojeg su pod izgovorom napada na WTC u New Yorku promicale sve američke “elite” od 2001. godine.
Tijekom dvije godine predsjedanja, Trump je na razne načine uspio izvući više tisuća milijardi dolara od američkih saveznika. On sam govori o 10 000 milijardi, što je, bez sumnje, zaista izvanredan rezultat. Ali sada su stvari dosegle vrhunac i Amerika neće imati gdje uzeti novac, osim ako “dug ne utjera” Kini.
Stoga se Trump sada okrenuo ucjenama američkih energetskih korporacija i Pentagona, koji se uglavnom hranio afganistanskim heroinom, kojima prijeti da će im presjeći “dotok kisika”. Ali to samo produbljuje i pogoršava sukobe unutar “elite” u Sjedinjenim Državama i slabi položaj pristaša Trumpove politike.
Promjena i smanjenje težine jednog elementa u zatvorenom sustavu mijenja strukturu cijelog sustava. Moderna svjetska ekonomija i politika u ovom pravilu nisu iznimka. Naprotiv. Pojava nove globalne ravnoteže moći mijenja sve ranije uspostavljene pozicije i blokove, dovodeći do slabljenja nekih veza i jačanja drugih.
Sjeveroistočna Azija je novi regionalni savez šest država, kojeg čine Kina, Rusija, Japan, dvije Koreje i Mongolija, a najavio ga je kineski predsjednik Xi Jinping 12. rujna na IV Istočnom ekonomskom forumu u Vladivostoku. Ove zemlje čine 23% svjetske populacije i više od 27% svjetskog BDP-a, što ovu udrugu u budućnosti čini najvećim globalnim centrom moći, čak i ako ga usporedimo s usporedbi s blokom SAD – Meksiko – Kanada s njihovih 18,39% svjetskog BDP-a ili EU koja bez Ujedinjenog Kraljevstva čini 14,28% globalnog BDP-a.
U tom smislu, iznimno je važno da je Japan, kojeg je predstavljao Shinzo Abe, izrazio punu potporu ovom projektu, navodeći kao prioritete vlastite interese.
Uzimajući u obzir mogućnost povezivanja Indije s ovim projektom, što je bila tema rasprave na trilateralnom sastanku Vladimira Putina, Xi Jinpinga i Narendre Modija na marginama summita G20 u Buenos Airesu 1. prosinca, te početak cjelogodišnjeg rada Sjevernog pomorskog puta, “atlantsko razdoblje” svjetske povijesti ima sve šanse da bude zamijenjeno “indo-pacifičkim”.
Donald Trump je 25. rujna održao svoj govor na Općoj skupštini UN-a u kojem je obilježio svoju viziju Sjedinjenih Država na međunarodnoj sceni. U tom govoru svoju zemlju nije nazvao “globalnim liderom”, rekavši da službeni Washington drugim zemljama svijeta više neće kako živjeti i što učiniti, te da svi moraju platiti bilo kakvu pomoć i potporu koja dolazi iz Amerike, po većim cijenama nego ranije.
Drugim riječima, obnovljeni svijet “slobodnog tržišnog natjecanja” bit će popraćen nacionalizacijom američkih profita i globalizacijom američkih gubitaka.
Ova izjava Trumpa opet ovisi o daljnjoj sudbini obveznica FED-a, koje kolokvijalno zovemo “američkim dolarima”, kao i svih vrijednosnih papira nominiranim u njima, uključujući američku saveznu riznicu.
Slučaj Skripal je pokrenut uz maksimalno korištenje informativnog napada “visoke razine” protiv Rusije. Taj je napad samo nastavak politike koja se vodi od pada sad već zaboravljenog malezijskog Boeinga, koji je započeo ranije kao doping skandal i kasnije se pretvorio u “rusko miješanje u američke predsjedničke izbore”.
Ovdje nisu toliko važne nove sankcije protiv Rusije, već kretanje društava “kolektivnog Zapada” u “paralelnoj stvarnosti”, gdje je se čak nema pravo sumnjati u tvrdnje koje dolaze iz jednog centra. Naravno, dokazi nisu potrebni, kao što nikada nisu ni bili, niti su predočeni.
Putin i Trump se sastaju u Helsinkiju 16. srpnja. Možda je ovo najzatvoreniji od svih važnih događaja prošle godine. Između ostalog, govorimo o gotovo dvosatnim razgovorima između političkih vođa Rusije i Amerike u formatu “bez svjedoka”.
Putin je došao u glavni grad Finske doslovce sa stadiona i nakon finala Svjetskog nogometnog prvenstva, a njegov kolega sa summita NATO pakta i iz Škotske, domovine njegove majke, gdje je Trump posjeduje vlastiti golf klub. Budući da se njihov sljedeći sastanak nije održao, ni u Parizu ni u Buenos Airesu, može se zaključiti da u Helsinkiju nisu dogovoreni neki ključni uvjeti za rusko-američki konsenzus.
Ove je godine objavljena službena želja Washingtona da se povuče iz Ugovora o ukidanju projektila srednjeg i kratog dometa iz 1987. Nakon toga dolazi ultimatum kojeg je Mike Pompeo uputio Rusiji 5. prosinca. Projektili “Pershing” ili njihove nadograđene verzije su jedina šansa za Amerikance da vrate barem izgled vojno-strateškog pariteta s Rusijom.
To bi značilo nekoliko stotina projektila, koji s 2 do 3 minute leta pokrivaju cijelu europsku stranu Rusije i drže je pod prijetnjom oružja. Naravno, danas je to najslađi strateški san Washingtona. Isto vrijedi i za raspoređivanje ovih projektila u američkim vojnim bazama u Južnoj Koreji i Japanu.
Jedini problem za Washington je taj što danas nije 1987. I u Kremlju nema Gorbačova sa svojim “predradnicima perestrojke”, nego Putin sa Sergejem Šojguom, Sergejom Lavrovom i Igorom Sečinom.
Tri desetljeća isključivo američke dominacije su pokazala cijelom svijetu da Sjedinjene Države nisu u stanju čovječanstvu pružiti ne samo dostojanstvenu budućnost, već i preživljavanje. Stoga će njihov pokušaj da se “naplate” u Rusiji teško naići na razumijevanje čak i među marionetama State Departmenta poput nekih zemalja istočne Europe i baltičkih država.
Posljednje, ali ne manje važno, je određivanje vrha svjetske proizvodnje energije, što konačno stavlja na dnevni red ne toliko razvoj “zelene” energije, koliko tehnološki proboj u iskorištavanju termonuklearnih reakcija. “Kompenzacijski” financijski i ekonomski mehanizmi za potporu eksploataciji fosilnih goriva, koji su djelovali od “naftne krize” iz 1973. će morati biti napušteni. Što prije to bolje.
Ovakva situacija u velikoj mjeri eliminira poznati “patriotski” slogan kako se “bez preraspodjele ruskog prirodnog bogatstva sustavni problemi Zapada danas ne mogu riješiti”. Rusko prirodno bogatstvo ne postoji da rješava probleme Zapada, a ako se oni ne mogu riješiti, tim gore po Zapad.
Sve navedeno naglašava središnju ulogu Rusije u transformaciji cjelokupnog sustava modernih međunarodnih odnosa, kao i neizbježan prijenos žarišne točke globalnog sukoba u 2019. s vojno-političke razine na financijsku i ekonomsku.
logično
1. Vojni uspon Rusije
Nesumnjivi bi najvažniji događaj trebala biti najava šest “veličanstvenih” novih sustava oružja, kasnije poznatih kao interkontinentalni balistički projektil RS-28 “Sarmat”, hiperzvučni projektil “Kinžal”, krstareći projektil na nuklearni pogon “Burevesnik”, lasersko oružje “Peresvet”, podvodni dron s nuklearnim pogonom “Posejdon” i hipersonični projektil “Avangard”.
Reći da su ove informacija bile neočekivane i šokantne za cijeli svijet je malo, jer je svaka od njih sadržavala poruku da je model unipolarnog svijeta Pax Americana gotov, iako je diljem planete silom i nezaustavljivo građen posljednjih pola stoljeća.
Prvo, “kolektivni Zapad”, predvođen Sjedinjenim Državama, suočio se s činjenicom da u odnosu na ostatak svijeta gubi svoju globalnu vojno-tehnološku prednost. Drugo, govorilo se da Rusija zapravo i ne posjeduje ta oružja, jer nema financijskih, tehnoloških, organizacijskih, kadrovskih i drugih mogućnosti za provedbu tako opsežnog programa modernizacije vojske, nego je tek odlučila dizajnirati i stvoriti postojeće sustave u sljedećih nekoliko desetljeća, jer je ranije ovih rezultata nemoguće.
No, kao što je često slučaj kod Rusa, pokazali su samo ono što CIA smije i treba znati i sve aktivnosti u Rusiji i inozemstvu su uglavnom bile nevidljive za Zapad, koji je ostao izvan granica razumijevanja onoga što se događa i u okviru svoje standardne slike svijeta.
Četvrto, samo postojanje takvog programa naoružanja govori da je Rusija duže vrijeme svjesna da nije predviđeno da bude dio neoliberalnog globalnog projekta za cijelo čovječanstvo. Stoga je samo oponašala takav kurs, paralelno provodeći svoj alternativni projekt.
Sve to je na kraju dovelo do nastanka novog “centra moći” u modernom svijetu.
Iako se pretpostavlja koji bi mogli biti, interesi i ciljevi ovog centra moći za druge ostaju nepoznati.
Sedmo, Vladimir Putin je jasno dao do znanja da sustav naoružanja kojeg je imenovao nipošto nije cijeli popis ruskog arsenala.
Sve to zajedno izgleda kao “ne vidjeti slona”, što je značilo da je cijeli projekt liberalnog globalizma dizajniran bez uzimanja u obzir prisutnosti tog “ruskog slona”. Opijeni uvjerenjem u vlastitu premoć, zapadne vođe nisu vidjele ruskog medvjeda u ovoj trgovini porculana, čime su stvorili neizbježne izglede za poraz i uništenje svog projekta. Fatalna pogreška. Naravno, ne i za svijet.
Usput, riječi predsjednika Vladimira Putina na Zapadu u početku nisu ozbiljno ni shvaćene. Tijekom prikaza novih oružja su mnogi govorili kako je to “animacija Kremlja”, što i danas neki vjeruju, baš kao što neki još uvijek vjeruju i u tvrdnju vlasti u Kijevu da je Krimski most hologram i da zapravo ne postoji.
Međutim, vrlo brzo su se pojavili uvjerljivi dokazi da to nije “samo računalna grafika” i da su neki od sustava koje je spominjao ruski predsjednik već usvojeni, dok drugi također postoje, ali su još uvijek u fazi testiranja.
Na kraju je vojno-industrijski lobi Sjedinjenih Država i njihovih saveznika iskoristio “rusku prijetnju” da ozbiljno poveća svoje vojne proračune, te da pooštri novi režim sankcija protiv Rusije i drugih zemalja koje surađuju s Moskvom.
Istina, sankcije su uvedene pod sasvim drugim izgovorima, kao što su “uplitanje u predsjedničke izbore”, “korištenje oružja za masovno uništenje u slučaju Skripal” i druga.
Ali sve to nije moglo poništiti učinak udarca u srce “kolektivnog Zapada”, čija dominacija svijetom traje više od 500 godina, počevši od otkrića Amerike.
Zapad je preživio ovaj udarac, ali njegova prednost još nije nestala, iako se počela topiti 7. listopada 2015. s prvim uspješnim lansiranjem projektila “Kalibar” iz Kaspijskog mora prema ciljevima u Siriji. Tada se pojavila prva pukotina ranjivosti, koja je svakim danom sve veća, jer je Zapad sa sadašnjim društveno-ekonomskim modelom ne može sanirati.
2. Kamatna stopa Federalnih rezervi i raskol u američkoj “eliti”
S iste točke gledišta treba razmotriti i proces korekcije tržišta, koji je započeo nakon odluke američkog FED-a 19. Prosinca, kada je odlučeno četvrto povećanje kamatnih stopa u 2018. godini na 2,25 – 2,5% godišnje.
Prva takva odluka donesena je 21. ožujka kada je odlučeno da će kamatne stope biti 1,5 – 1,75%, druga 13. lipnja s povećanjem na 1,75 – 2%, a treća 26. rujna , opet s povećanjem kamatnih stopa na 2 – 2,25%.
Može se reći da su vlasnici “dolarskog carstva” na Putinovu izjavu reagirali brže nego bilo koji od aktera “kolektivnog Zapada” i požurili su da gubitak vojno-tehnološke prednosti kompenziraju aktiviranjem svoje druge prednosti – financije, koje su sada njihovo glavno oružje i istovremeno posljednja nada.
Iako naizgled dosadni podaci o kamatnim stopama, koje malo koga zanimaju, FED njihovim podizanjem ima alat kojim upravlja dužničkim ekonomijama modernog doba, kada su monetarna dugovanja oko jedan i pol puta veća od volumena proizvedenih roba i usluga u cijelom svijetu i iznose 184 000 milijardi dolara, dok su početkom 2018. bila 127 000 milijardi.
Povećanje kreditnog opterećenja za 1% tijekom godine znači ne samo “izravnu rekviziciju” od oko 1000 milijardi dolara, već i “povlačenje” financijskih instrumenata vezanih uz taj iznos, koji vrijede oko 20 puta više. Ovaj se novac može usporediti s bruto domaćim proizvodom iz 2017. u gospodarskim divovima poput Sjedinjenih Država i Kine.
Bez sumnje smo svjedočili nokaut udarcu cijelom globalnom gospodarstvu. Podsjetimo da je kolaps Lehman Brothersa, kojim je započeo prvi val globalne krize 2008. i 2009. godine, nije toliko uzrokovan “lošim dugovima”, koji su vrijedili manje od 800 milijardi dolara, nego nemogućnošću da ih se otplaćuje po kamatnoj stopi od oko 5%. Posljedice novog udara FED-a će se u cijelosti vidjeti tek 2019. godine, iako je već u prvom tjednu od 19. do 25. prosinca s američkog tržišta dionica “isparilo” gotovo 7000 milijardi dolara. Kriza je evidentna, a privremene padove i “zelenoj zoni” će pratiti još veći.
Glavni razlog zašto se FED odluči ona ove mjere je to što bankari vide vrh ledenog brijega i slijedit će odbijanje glavnog financijskog regulatora u Sjedinjenim Državama da dodatno poveća dug američke vlade i američki projekt globalnog hegemona. Ovo poglavlje moderne povijesti može se smatrati zatvorenim. Čak ni ostavka američkog predsjednika Donalda Trumpa ili dolazak Hillary Clinton u Bijelu kuću, ili bilo koga drugog iz globalističke skupine, ovdje neće ništa promijeniti.
To se vidi u napisima masovnih medija, koji danas i nisu toliko protiv Rusije i Putina, nego i protiv Amerike i Trumpa koji je u programu imao revitalizirati raseljenu i devastiranu američku industriju, što mu, kako se čini, neće poći za rukom.
Ako se sjećate, trump je najavljivao velike infrastrukturne radove vrijedne 1000 milijardi dolara, a sada ucjenjuje Kongres i prekida rad vlade kako bi dobio za SAD zaista mizernih 5 milijardi dolara za proširenje barijere i izgradnju zida na granici s Meksikom.
3. Trgovinski rat protiv Kine
U gore navedenom kontekstu treba promatrati trgovinski rat protiv Kine kojeg je proglasio Trump. Ključ i rješenje spora drži FED, a ne Trumpov posebni pregovarač u sporu s Kinom ili ministar financija.
4. Povlačenje iz Sirije i Afganistana
Trump je pred kraj ove godine potpisao dekret o povlačenju američkih snaga iz Sirije i djelomično iz Afganistana.
Prva odluka je bila svojevrsni vrhunac višedimenzionalnog procesa stečaja Sjedinjenih Država i Donald Trump se u Bijeloj kući mora dokazati najbolji “krizni menadžer”. Druga je konačno odbacivanje “Konsenzusa 9/11”, koji se temelji na konceptu globalnog vodstva kojeg su pod izgovorom napada na WTC u New Yorku promicale sve američke “elite” od 2001. godine.
Tijekom dvije godine predsjedanja, Trump je na razne načine uspio izvući više tisuća milijardi dolara od američkih saveznika. On sam govori o 10 000 milijardi, što je, bez sumnje, zaista izvanredan rezultat. Ali sada su stvari dosegle vrhunac i Amerika neće imati gdje uzeti novac, osim ako “dug ne utjera” Kini.
Stoga se Trump sada okrenuo ucjenama američkih energetskih korporacija i Pentagona, koji se uglavnom hranio afganistanskim heroinom, kojima prijeti da će im presjeći “dotok kisika”. Ali to samo produbljuje i pogoršava sukobe unutar “elite” u Sjedinjenim Državama i slabi položaj pristaša Trumpove politike.
Promjena i smanjenje težine jednog elementa u zatvorenom sustavu mijenja strukturu cijelog sustava. Moderna svjetska ekonomija i politika u ovom pravilu nisu iznimka. Naprotiv. Pojava nove globalne ravnoteže moći mijenja sve ranije uspostavljene pozicije i blokove, dovodeći do slabljenja nekih veza i jačanja drugih.
5. Projekt Sjeveroistočna Azija
Sjeveroistočna Azija je novi regionalni savez šest država, kojeg čine Kina, Rusija, Japan, dvije Koreje i Mongolija, a najavio ga je kineski predsjednik Xi Jinping 12. rujna na IV Istočnom ekonomskom forumu u Vladivostoku. Ove zemlje čine 23% svjetske populacije i više od 27% svjetskog BDP-a, što ovu udrugu u budućnosti čini najvećim globalnim centrom moći, čak i ako ga usporedimo s usporedbi s blokom SAD – Meksiko – Kanada s njihovih 18,39% svjetskog BDP-a ili EU koja bez Ujedinjenog Kraljevstva čini 14,28% globalnog BDP-a.
U tom smislu, iznimno je važno da je Japan, kojeg je predstavljao Shinzo Abe, izrazio punu potporu ovom projektu, navodeći kao prioritete vlastite interese.
Uzimajući u obzir mogućnost povezivanja Indije s ovim projektom, što je bila tema rasprave na trilateralnom sastanku Vladimira Putina, Xi Jinpinga i Narendre Modija na marginama summita G20 u Buenos Airesu 1. prosinca, te početak cjelogodišnjeg rada Sjevernog pomorskog puta, “atlantsko razdoblje” svjetske povijesti ima sve šanse da bude zamijenjeno “indo-pacifičkim”.
6. Trumpova vizija svijeta
Donald Trump je 25. rujna održao svoj govor na Općoj skupštini UN-a u kojem je obilježio svoju viziju Sjedinjenih Država na međunarodnoj sceni. U tom govoru svoju zemlju nije nazvao “globalnim liderom”, rekavši da službeni Washington drugim zemljama svijeta više neće kako živjeti i što učiniti, te da svi moraju platiti bilo kakvu pomoć i potporu koja dolazi iz Amerike, po većim cijenama nego ranije.
Drugim riječima, obnovljeni svijet “slobodnog tržišnog natjecanja” bit će popraćen nacionalizacijom američkih profita i globalizacijom američkih gubitaka.
Ova izjava Trumpa opet ovisi o daljnjoj sudbini obveznica FED-a, koje kolokvijalno zovemo “američkim dolarima”, kao i svih vrijednosnih papira nominiranim u njima, uključujući američku saveznu riznicu.
7. Slučaj Skripal
Slučaj Skripal je pokrenut uz maksimalno korištenje informativnog napada “visoke razine” protiv Rusije. Taj je napad samo nastavak politike koja se vodi od pada sad već zaboravljenog malezijskog Boeinga, koji je započeo ranije kao doping skandal i kasnije se pretvorio u “rusko miješanje u američke predsjedničke izbore”.
Ovdje nisu toliko važne nove sankcije protiv Rusije, već kretanje društava “kolektivnog Zapada” u “paralelnoj stvarnosti”, gdje je se čak nema pravo sumnjati u tvrdnje koje dolaze iz jednog centra. Naravno, dokazi nisu potrebni, kao što nikada nisu ni bili, niti su predočeni.
8. Putin i Trump u Helsinkiju
Putin i Trump se sastaju u Helsinkiju 16. srpnja. Možda je ovo najzatvoreniji od svih važnih događaja prošle godine. Između ostalog, govorimo o gotovo dvosatnim razgovorima između političkih vođa Rusije i Amerike u formatu “bez svjedoka”.
Putin je došao u glavni grad Finske doslovce sa stadiona i nakon finala Svjetskog nogometnog prvenstva, a njegov kolega sa summita NATO pakta i iz Škotske, domovine njegove majke, gdje je Trump posjeduje vlastiti golf klub. Budući da se njihov sljedeći sastanak nije održao, ni u Parizu ni u Buenos Airesu, može se zaključiti da u Helsinkiju nisu dogovoreni neki ključni uvjeti za rusko-američki konsenzus.
9. Ugovor INF
Ove je godine objavljena službena želja Washingtona da se povuče iz Ugovora o ukidanju projektila srednjeg i kratog dometa iz 1987. Nakon toga dolazi ultimatum kojeg je Mike Pompeo uputio Rusiji 5. prosinca. Projektili “Pershing” ili njihove nadograđene verzije su jedina šansa za Amerikance da vrate barem izgled vojno-strateškog pariteta s Rusijom.
To bi značilo nekoliko stotina projektila, koji s 2 do 3 minute leta pokrivaju cijelu europsku stranu Rusije i drže je pod prijetnjom oružja. Naravno, danas je to najslađi strateški san Washingtona. Isto vrijedi i za raspoređivanje ovih projektila u američkim vojnim bazama u Južnoj Koreji i Japanu.
Jedini problem za Washington je taj što danas nije 1987. I u Kremlju nema Gorbačova sa svojim “predradnicima perestrojke”, nego Putin sa Sergejem Šojguom, Sergejom Lavrovom i Igorom Sečinom.
Tri desetljeća isključivo američke dominacije su pokazala cijelom svijetu da Sjedinjene Države nisu u stanju čovječanstvu pružiti ne samo dostojanstvenu budućnost, već i preživljavanje. Stoga će njihov pokušaj da se “naplate” u Rusiji teško naići na razumijevanje čak i među marionetama State Departmenta poput nekih zemalja istočne Europe i baltičkih država.
10. Energija
Posljednje, ali ne manje važno, je određivanje vrha svjetske proizvodnje energije, što konačno stavlja na dnevni red ne toliko razvoj “zelene” energije, koliko tehnološki proboj u iskorištavanju termonuklearnih reakcija. “Kompenzacijski” financijski i ekonomski mehanizmi za potporu eksploataciji fosilnih goriva, koji su djelovali od “naftne krize” iz 1973. će morati biti napušteni. Što prije to bolje.
Ovakva situacija u velikoj mjeri eliminira poznati “patriotski” slogan kako se “bez preraspodjele ruskog prirodnog bogatstva sustavni problemi Zapada danas ne mogu riješiti”. Rusko prirodno bogatstvo ne postoji da rješava probleme Zapada, a ako se oni ne mogu riješiti, tim gore po Zapad.
Sve navedeno naglašava središnju ulogu Rusije u transformaciji cjelokupnog sustava modernih međunarodnih odnosa, kao i neizbježan prijenos žarišne točke globalnog sukoba u 2019. s vojno-političke razine na financijsku i ekonomsku.
logično
