Andreji Šep svaka čast: upala je sa skrivenom kamerom u piratski taksi i snimala taksista, neku barabu koji klijente vidi kao ovce koje nije pametno šišati već derati… Po gradovima se, doznajemo, zbog žestoke konkurencije pojavljuje sve više ilegalaca. Ako se svemu tome pridruži i Uber, u maloj će bari zaplivati nepodnošljivo puno krokodila
Ivan Skorin približio nam je u potresnom, dramatičnom dokumentarnom filmu, koji je RTL emitirao u nedjelju, brojna lica iz goleme rijeke ljudske nesreće koja se već mjesecima valja s Bliskog istoka prema Zapadnoj i Sjevernoj Evropi. Apstraktna, daleka tragedija je personalizirana. Vidjeli smo malu Sirijku u kolicima koja je postala američka TV zvijezda, sirijskog dječaka koji je izgubio oca kod Belog Manastira, arhitekta koji je na pitanje zašto bježi, odgovorio: ‘Ja sam arhitekt, u Siriji se više ne gradi, samo se ruši…’ Upečatljiv je bio i lijepi sirijski student Bilal, koji odlično govori engleski, snimljen u Hrvatskoj, pa potom na svom krajnjem odredištu, u Berlinu, gdje ‘pada kiša, ali je dobro’.Svatko od nas mogao se, da je sudbina tako htjela, naći u koži tih izbjeglica. Mogli smo biti Sirijci, Afganistanci, Palestinci, Židovi. Tako to treba gledati. Hrvatska se živo sjeća slika minulog rata i dobro je odgovorila na ovaj izazov; samo je predsjednica reagirala kao loš policajac, dok smo čak i u Crkvi mogli naći ponekog Kristovog sljedbenika. Čovjek se samo može nadati skorom kraju rata u Siriji, mirovnoj konferenciji i planu obnove, kako bi ljudi mogli nazad. Ali što sa svim drugim sirijama?
Ni najokorjeliji kazališni kritičari ne sjećaju se da su u teatru ikad vidjeli Tomislava Karamarka, za razliku od Zorana Milanovića koji je viđen čak dvaput, kad je dolazio papa i na Brijunima. Karamarko se, ipak, u Rijeci kandidirao za intendanta Hrvatske. Najavio je obračun s Oliverom Frljićem koji je od HNK-a Rijeka ‘napravio kazalište koje nije ni hrvatsko ni narodno’. Kako sad to Karamarko zna, a u kazalištu ga nikad nitko vidio nije, ozbiljno je pitanje na koje zasad nemamo pametan odgovor. Listi predmeta, pojava, devijacija i uopće izopačenih umjetnina šef HDZ-a pridodao je i mladog režisera. Na listi su se, podsjetimo, već našli Žikino kolo, zvijezda petokraka, nepriličan govor o Tuđmanu i Šušku (može kod kuće, ali ne i javno), pohvalan govor o drugu Titu, razne povijesne istine, razne povijesne neistine i štošta drugo.Ranko Stojanac za Dnevnik je s Karamarkova nastupa priredio dinamičan, duhovit i razoran prilog koji je bilo zadovoljstvo pogledati, a galeriji misli o Tominim ‘Riječkim krpicama’ dodajmo onu Nenada Puhovskog koji je na društvenim mrežama mudro konsiderirao kako u kazališnoj galaksiji takav udar nije vidio od vremena Brešanove ‘Mrduše Donje’.
‘Ne prijeti nam humanitarna ni bilo kakva druga katastrofa’, rekla je Vesna Pusić Sanji Mikleušević, osvrćući se na političko porađanje antiizbjegličke histerije. Predsjednica i dio njezine svite svojski se trude prestraviti Hrvatsku izbjeglicama, tom ‘bijedom, zlom i mizerijom’ svijeta, koji da su ‘sigurnosni problem’. No kako stoje stvari? Kroz Srbiju je prošlo oko 200.000 izbjeglica i zabilježena su dva kaznena djela, a kroz Hrvatsku jednako toliko, i neki se Sirijac napio na Bregani (što, između ostalog, znači da nije nikakav vehabit, već sekularan čovjek), dok je gomila Afganistanaca u Belom Manastiru izazvala omanji pičvajz sa Sirijcima. Svaki vatrogasni dom gandijevskog Zagorja subotom priredi više nevolje redarstvu, iako je uzorak na desetke tisuća puta manji. Predsjedničino prošlotjedno inzistiranje na paketu Afganistanaca u busu još je gore – to su ljudi koji su bili saveznici NATO-a i Amerikanaca, koji se povlače, pa njima lojalni ljudi moraju bježati od osvete talibana. Tko je skrivio tu stvar? Pa Kolindin zadnji poslodavac!
Andreji Šep svaka čast: upala je sa skrivenom kamerom u piratski taksi i snimala taksista, neku barabu koji nije čuo da se bez računa ne računa, a klijente vidi kao ovce koje nije pametno šišati već derati… Po gradovima se, doznajemo, zbog žestoke konkurencije pojavljuje sve više ilegalaca. U vrijeme bandićevski prohibiranog monopola Radio taksija nije bilo dobro jer su derali, nisu šišali; sad je stanje bolje jer je konkurencija snizila cijene, ali je i kvaliteta usluge pala, pa će vas u Cameu voziti profesori, doktori, inženjeri, propali milijunaši i slični pripadnici deklasirane elite, koji znaju Planckovu konstantu ali ne znaju gdje je Šalata, dok će vam najbolju uslugu opet dati Radio taksi, no sad jeftinije nego ranije, dok su bili monopolisti. A ako se svemu tome pridruži još Uber, u maloj će bari zaplivati nepodnošljivo puno krokodila, pa će stanje biti još gore. Ovakvi su prilozi terapeutski, ali ne nadajmo se da će biti bolje. Neće.
Povjeriti silikonskoj plavuši ulogu pripovjedača u seriji o Ivi Andriću zanimljiva je inovacija RTS-a, a u tom kontekstu nije ni čudno da u cijeloj epizodi nijednom nije spomenut zanimljiv podatak da je nobelovac bio Hrvat. Taj njegov životni luk, od ‘fra Ive, Gospođice’, kako ga je s mješavinom zavisti i prezira nazivao Miroslav Krleža, do srpskog pisca, sam je po sebi dostatan (barem) za jednu epizodu, jer se po marginama te priče prelamaju, križaju i krste svi ideali i sve zablude najboljih ljudi slavenskog juga u prvoj polovici prošlog stoljeća, ali to autore nije previše zanimalo, bitno je na nacionalnoj ikoni ulaštiti visok sjaj.Ništa s Andrićem u fokusu, dakako, ne može biti bezvrijedno. Emir Kusturica citirao je sjajnu misao Andrićevu, objavljenu u ‘Pismu iz 1920’, dragulju naših književnosti, prema kojoj su sve ljubavi naših naroda daleke – Moskva, Rim, Meka, Jeruzalem – a sve mržnje bliske, tu, nadohvat ruke… Ili kako u ‘Travničkoj hronici’ kaže pomoćnik francuskog vicekonzula Des Fosses: ‘Četiri vere žive na ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih. Svi živite pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima središte svoga duhovnog života daleko, u tuđem svetu, u Rimu, u Carigradu, Meki, Jerusalemu ili sam bog zna gde, samo ne onde gde se rađa i umire.’ Kako onda, tako i dan-danas!
portalnovosti
Hrvatska: Put spasa?, RTL
Ivan Skorin približio nam je u potresnom, dramatičnom dokumentarnom filmu, koji je RTL emitirao u nedjelju, brojna lica iz goleme rijeke ljudske nesreće koja se već mjesecima valja s Bliskog istoka prema Zapadnoj i Sjevernoj Evropi. Apstraktna, daleka tragedija je personalizirana. Vidjeli smo malu Sirijku u kolicima koja je postala američka TV zvijezda, sirijskog dječaka koji je izgubio oca kod Belog Manastira, arhitekta koji je na pitanje zašto bježi, odgovorio: ‘Ja sam arhitekt, u Siriji se više ne gradi, samo se ruši…’ Upečatljiv je bio i lijepi sirijski student Bilal, koji odlično govori engleski, snimljen u Hrvatskoj, pa potom na svom krajnjem odredištu, u Berlinu, gdje ‘pada kiša, ali je dobro’.Svatko od nas mogao se, da je sudbina tako htjela, naći u koži tih izbjeglica. Mogli smo biti Sirijci, Afganistanci, Palestinci, Židovi. Tako to treba gledati. Hrvatska se živo sjeća slika minulog rata i dobro je odgovorila na ovaj izazov; samo je predsjednica reagirala kao loš policajac, dok smo čak i u Crkvi mogli naći ponekog Kristovog sljedbenika. Čovjek se samo može nadati skorom kraju rata u Siriji, mirovnoj konferenciji i planu obnove, kako bi ljudi mogli nazad. Ali što sa svim drugim sirijama?
Dnevnik, HTV
Ni najokorjeliji kazališni kritičari ne sjećaju se da su u teatru ikad vidjeli Tomislava Karamarka, za razliku od Zorana Milanovića koji je viđen čak dvaput, kad je dolazio papa i na Brijunima. Karamarko se, ipak, u Rijeci kandidirao za intendanta Hrvatske. Najavio je obračun s Oliverom Frljićem koji je od HNK-a Rijeka ‘napravio kazalište koje nije ni hrvatsko ni narodno’. Kako sad to Karamarko zna, a u kazalištu ga nikad nitko vidio nije, ozbiljno je pitanje na koje zasad nemamo pametan odgovor. Listi predmeta, pojava, devijacija i uopće izopačenih umjetnina šef HDZ-a pridodao je i mladog režisera. Na listi su se, podsjetimo, već našli Žikino kolo, zvijezda petokraka, nepriličan govor o Tuđmanu i Šušku (može kod kuće, ali ne i javno), pohvalan govor o drugu Titu, razne povijesne istine, razne povijesne neistine i štošta drugo.Ranko Stojanac za Dnevnik je s Karamarkova nastupa priredio dinamičan, duhovit i razoran prilog koji je bilo zadovoljstvo pogledati, a galeriji misli o Tominim ‘Riječkim krpicama’ dodajmo onu Nenada Puhovskog koji je na društvenim mrežama mudro konsiderirao kako u kazališnoj galaksiji takav udar nije vidio od vremena Brešanove ‘Mrduše Donje’.
Dnevnik, HTV 1
‘Ne prijeti nam humanitarna ni bilo kakva druga katastrofa’, rekla je Vesna Pusić Sanji Mikleušević, osvrćući se na političko porađanje antiizbjegličke histerije. Predsjednica i dio njezine svite svojski se trude prestraviti Hrvatsku izbjeglicama, tom ‘bijedom, zlom i mizerijom’ svijeta, koji da su ‘sigurnosni problem’. No kako stoje stvari? Kroz Srbiju je prošlo oko 200.000 izbjeglica i zabilježena su dva kaznena djela, a kroz Hrvatsku jednako toliko, i neki se Sirijac napio na Bregani (što, između ostalog, znači da nije nikakav vehabit, već sekularan čovjek), dok je gomila Afganistanaca u Belom Manastiru izazvala omanji pičvajz sa Sirijcima. Svaki vatrogasni dom gandijevskog Zagorja subotom priredi više nevolje redarstvu, iako je uzorak na desetke tisuća puta manji. Predsjedničino prošlotjedno inzistiranje na paketu Afganistanaca u busu još je gore – to su ljudi koji su bili saveznici NATO-a i Amerikanaca, koji se povlače, pa njima lojalni ljudi moraju bježati od osvete talibana. Tko je skrivio tu stvar? Pa Kolindin zadnji poslodavac!
Dnevnik i Potrošački kod, HTV 1
Andreji Šep svaka čast: upala je sa skrivenom kamerom u piratski taksi i snimala taksista, neku barabu koji nije čuo da se bez računa ne računa, a klijente vidi kao ovce koje nije pametno šišati već derati… Po gradovima se, doznajemo, zbog žestoke konkurencije pojavljuje sve više ilegalaca. U vrijeme bandićevski prohibiranog monopola Radio taksija nije bilo dobro jer su derali, nisu šišali; sad je stanje bolje jer je konkurencija snizila cijene, ali je i kvaliteta usluge pala, pa će vas u Cameu voziti profesori, doktori, inženjeri, propali milijunaši i slični pripadnici deklasirane elite, koji znaju Planckovu konstantu ali ne znaju gdje je Šalata, dok će vam najbolju uslugu opet dati Radio taksi, no sad jeftinije nego ranije, dok su bili monopolisti. A ako se svemu tome pridruži još Uber, u maloj će bari zaplivati nepodnošljivo puno krokodila, pa će stanje biti još gore. Ovakvi su prilozi terapeutski, ali ne nadajmo se da će biti bolje. Neće.
Biti čovek – Ivo Andrić, RTS
Povjeriti silikonskoj plavuši ulogu pripovjedača u seriji o Ivi Andriću zanimljiva je inovacija RTS-a, a u tom kontekstu nije ni čudno da u cijeloj epizodi nijednom nije spomenut zanimljiv podatak da je nobelovac bio Hrvat. Taj njegov životni luk, od ‘fra Ive, Gospođice’, kako ga je s mješavinom zavisti i prezira nazivao Miroslav Krleža, do srpskog pisca, sam je po sebi dostatan (barem) za jednu epizodu, jer se po marginama te priče prelamaju, križaju i krste svi ideali i sve zablude najboljih ljudi slavenskog juga u prvoj polovici prošlog stoljeća, ali to autore nije previše zanimalo, bitno je na nacionalnoj ikoni ulaštiti visok sjaj.Ništa s Andrićem u fokusu, dakako, ne može biti bezvrijedno. Emir Kusturica citirao je sjajnu misao Andrićevu, objavljenu u ‘Pismu iz 1920’, dragulju naših književnosti, prema kojoj su sve ljubavi naših naroda daleke – Moskva, Rim, Meka, Jeruzalem – a sve mržnje bliske, tu, nadohvat ruke… Ili kako u ‘Travničkoj hronici’ kaže pomoćnik francuskog vicekonzula Des Fosses: ‘Četiri vere žive na ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih. Svi živite pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima središte svoga duhovnog života daleko, u tuđem svetu, u Rimu, u Carigradu, Meki, Jerusalemu ili sam bog zna gde, samo ne onde gde se rađa i umire.’ Kako onda, tako i dan-danas!
portalnovosti
