NAJAVA premijera Plenkovića, a koja čini se ima i dobru političku podršku, da se INA-otkupi natrag i to tako da se proda četvrtina HEP-a znači samo najavu ulaska u godinu idiota. Političkih i ekonomskih idiota, jer drugog objašnjenja, drugog rezona, osim (ne daj bože!) konzumiranje bunike na Vladinim božićnim prijemima, za to nema.
Dakle, INA-u smo prodali. Prvo je paket prodala Račanova Vlada, onda je Braniteljski fond prodao MOL-u taman toliko da ima više nego Republika Hrvatska, onda je i Sanaderova Vlada potpisala neka prava i raspodjelu upravljačkih prava. Za ovo zadnje hrvatski sudovi kažu da to nije kriminal.
Oko plinskog biznisa je arbitraža još u tijeku – no kako tu očigledno nismo poštivali ugovore, gotovo je sigurno da će par milijardi kuna ili nečega drugog doći na naplatu.
Nakon što se prodalo sve što se prodalo i nakon što je MOL upravljao kako je upravljao – počinju naricanja kako je INA strateška kompanija i da ćemo mi to sve uzeti natrag. Kako više nisu vremena da s petokrakom na kapi i šmajserom u rukama uletiš u firmu i nacionaliziraš je – INA-u treba platiti.
Kako se u Državnom proračunu našao svatko i njegov brat, pa i kum, došlo se do idealnog rješenja. Kaže premijer – prodati ćemo 25% HEP-a! Točnije 25% minus jednu dionicu.
Po čemu je to INA „naša“ i zašto bi trebala biti?
Premijer Plenković je oko INA-e sinoć naglasio kako je riječ o odgovornom ponašanju hrvatske Vlade prema jednoj od naših ključnih kompanija s više od 10.000 zaposlenih, dvije rafinerije, s velikom maloprodajnom mrežom. Želimo da Ina bude kompanija koja ima i zalihe nafte i plina i da bude akter i malo šire od hrvatskih okvira, rekao je Plenković.
Kao prvo, po čemu je to INA „naša“? INA je vlasništvo svojih dioničara. Tko osjeća neku posebnu vezanost za INA-u može uredno otići na burzu i kupiti dionice. Ako treba biti „naša“, što su je onda SDP i HDZ prodavali? Zašto je Braniteljski fond prodao MOL-u praktično ključne dionice koje su MOL učinile glavnim igračem? Zašto je onda HDZ-ova vlada 2009. potpisala što je potpisala? Sve sada to pod tepih i panično kupovanje firme dionicama druge firme.
A zar nije HEP isto strateška firma? Možda i „strateškija“ nego INA? Jednu prodajemo da bi je ogoljenu kupili tako da prodamo drugu? Gdje su uopće analize što je strateško što nije?
Okretanje u prošlost, umjesto u budućnost
Hrvatsko okretanje u prošlost je tipično vidljivo na primjeru INA-e. Doba kada je nafta žarila i palila svijetom je na zalazu – proizvođača nafte ima više nego ikada, nafte ima gotovo svugdje – uostalom istraživanja zadnjih desetak godina navode na to da je nafta u zemlji barem dijelom nastala od anorganske materije, pod velikim tlakom i temperaturama, a ne od ostataka fosilnih životinja, kako su nas u školama učili.
Dodatno, svijet sve manje ovisi o nafti – ne samo da se proizvodi više nego ikada, ne samo da SAD danas proizvodi dovoljno za sebe pa i za izvoz derivata, već se sve više koriste obnovljivi izvori koji proizvode – nećete vjerovati, struju. Zapadne države najavljuju da će prodaja novih automobila s unutarnjim sagorijevanjem prestati 2025. godine.
Naftni derivati kao gorivo spadaju u prošlo stoljeće. Nafta je i biti će i dalje iznimno vrijedna i trebati će nam sigurno desetinama, ako ne i stotinama godina – ali ne više kao gorivo, puno više nafta vrijedi kao sirovina od koje se radi doslovno svašta – od plastike do tisuća drugih proizvoda. Negdje oko 2023. do 2030. (ovisi o izvoru) se predviđa maksimum korištenja nafte kao goriva – nakon toga dionice naftnih kompanija ponašati će se na drugačiji način. Biti će naravno i dalje i proizvodnje i usavršavanje proizvodnje i novih derivata i svega, ali neće biti onog stalnog rasta potrošnje koje je ovu branšu činio tako specifičnom. Naftna industrija postati će nešto kao industrija plastike, metala ili nečeg trećeg. I trebati će naravno daljnji razvoj, u smislu sve složenijih oblika prerade.
E, sada, ako otkupimo INA-u, država postane vlasnik, uloži milijarde koje nema u obnovu rafinerija i taman je tu gotova – 2023. Negdje kada industrija prestaje biti – strateška kao takva.
Uostalom što je u INA-i strateško? Je li maloprodajna mreža strateška? Rafinerije? Upravna zgrada? Pumpe i maloprodaja? Bilo bi zanimljivo vidjeti analizu po kojoj je to INA-ina maloprodajna mreža neki „strateški državni interes“, kada pumpu može otvoriti bilo tko, a uostalom imamo i sasvim dovoljno pumpi koje nisu INA-ine, jesu li i te strateške ili nisu?
Ne moramo ni spominjati da je božićna najava kupnje INA-e po svaku cijenu znak MOL-u da te dionice proda – po dobroj cijeni, jer eto, sami Hrvati kažu da su im iznimno važne!
Problem dviju rafinerija
Dijelom se iza svega krije nešto što hrvatski političari ne žele ni izustiti – danas imati dvije rafinerije na tako malom području, Rijeka i Sisak, nema nekog gospodarskog smisla. Privatni kapital vrlo moguće Sisak neće usavršavati, već će raditi ono što je kapitalu smisleno, novce ulagati u puno perspektivniju Rijeku. Rijeka je tu još od 1883. godine, kada je sagrađena kao najveći pogon za preradu nafte u Europi i ispunjavala je trećinu potreba Austro-ugarske.
To što će se nafta manje koristiti kao gorivo – naime ne znači da će vađenje, prijevoz, trgovina i obrada naftom nestati – postati će još sofisticiranije, jer će se nafta koristiti još i više kao vrijedna sirovina. Naftu je, koliko je vrijedna kao sirovina, čak i šteta koristiti kao gorivo.
Jedna velika rafinerija u nadolazeće doba promjena je jeftinija od dvije manje. Politici se na to digne kosa na glavi. Politiku užasne kada im samo spomenete bilo kakvo diranje, kamoli zatvaranje Sisačke rafinerije – to automatski znači politički gubitak važne Sisačko-moslavačke županije, a možda i šire. To znači prosvjede, demonstracije i puno nezgodnih pitanja – a sisačka rafinerija se teško može spasiti osim ako nije „strateški interes“ što znači ulijevanje državnog novca u nju na ovaj ili onaj način.
Ono što hrvatska politika naravno ne zna – je kako u Sisak dovesti drugu kemijsku, farmaceutsku, energetsku i srodne industrije. Zatvaranje rafinerije ne mora biti nešto stresno – može biti poticaj za stvaranje još složenije i profitabilnije kemijske industrije, potom industrije obnovljivih izvora i drugih industrija. Gdje piše da jedan grad 100 godina mora gurati istu industriju? Svijet se razvija!
Prodaja HEP-a?
Gdje se to u predizbornim, izbornim i drugim programima HDZ-a i Mosta najavljivala prodaja HEP-a? Tko je za to dobio ovlasti? Misli li premijer da mu njegov status daje pravo za ovakve strateške promjene svega nekoliko mjeseci nakon izborima, gdje u kampanji nismo čuli: „Prodajemo HEP ako dobijemo vlast“? Nije da se HEP ne može i ne treba barem dijelom privatizirati – ali čemu i zašto?
Po čemu je u 2016. godini naftna kompanija državni prioritet, a ona koja se bavi strujom nije? Država očekuje da električni automobili propadnu, a benzinski se vrate? Država misli da je grijanje na mazut koje naši sugrađani plaćaju i preko 1000 kuna mjesečno budućnost? Država misli da je sok od dinosaurovog ulja, kako neki zovu benzin, budućnost, a struja prošlost?
Ili država i politika nemaju jebenog pojma? Nemaju apsolutno nikakvog pojma osim pokušati spasiti na račun poreznih obveznika ogromnu danas već iscijeđenu INA-u koja je i u doba one države i u doba ove države služila i kao državni bankomat, ali i kao mjesto gdje su radna mjesta nalazi podobni stranački aktivisti, i u jednostranačju, ali i u višestranačju.
Nemaju pojma o ovom stoljeću
Činjenica je – hrvatski političari nemaju pojma o ovom stoljeću. Električni automobili (kako ćete im naplaćivati trošarinu za gorivo?), obnovljivi izvori energije, nove industrije – oni ne razmišljaju u tim kategorijama. Očajnički žele doba koje je postojalo i gdje su stvari bile jednostavne. Nove modele često ne žele ni fakulteti (joj nove programe radit, a baš nam ide dobro ovako!), ne zna i ne želi država, a u biti ne želi ni lokalna samouprava – kako ćeš se s privatnim ulagačima „dogovorit“ da ti zaposle stranačke aktiviste i malog od kuma, a u državnoj firmi se uvijek nađe mjesta za „naše ljude“!
Rashid bin Saeed Al Maktoum, emir šeik Dubaija (1958.-1990.) pametno je zaključio da nafta neće trajati vječno i da mora ulagati u drugo – tako je Dubai danas postao ekonomsko, logističko i turističko središte. Nakon njega, i mnoge druge države izvoznice nafte krenule su tim putem. Danas čak i Saudijska Arabija planira privatizaciju naftne industrije! Gdje je Hrvatskoj pamet da krajem 2016. godine radi toliku paniku oko naftne industrije?
Uostalom, u tom „zločestom“ MOL-u mađarska država ima udjel od oko 25%, ostalu su – privatni investitori. Svi u privatizaciju – hrvatska politika u podržavljenje. Još im fali da osnuju neke OOUR-e, SOUR-e i partijske organizacije po firmama, pa da sve bude kako je nekada lijepo u socijalizmu bilo – navodno „narodno“, a u stvarnosti partijsko.
Za to vrijeme HEP će, jer je eto tako nekome bubnulo, u privatizaciju. Da bi se u 2016. država strateški odredila za naftnu, a ne strujnu budućnost. Očigledno je – u 2017. nas očekuje godina političkih idiota, jer drugačije se ovo lupanje po medijima, a koje zdušno podržava i oporba, ne može okarakterizirati. S time da HEP vjerojatno i treba dijelom privatizirati – ali ne na ovakav način, da bi se kupila naftna kompanija. Zašto se ne bi privatizirali dijelovi HEP-a kako bi se smanjili porezi perspektivnim industrijama, od informatike do električnih automobila i obnovljivih izvora?
Usput, zamislite da kod javne ponude, jer naravno nalazimo se na unutarnjem tržištu EU i svatko se može javiti za dionice, tu četvrtinu HEP-a kupi MOL?
* Autor nema dionice INA-e, niti nekog drugog društva, a ovaj tekst ni u kom slučaju ne predstavlja savjet za kupnju ili prodaju dionica ili ulaganje ili neulaganje u energetski sektor.
index
Dakle, INA-u smo prodali. Prvo je paket prodala Račanova Vlada, onda je Braniteljski fond prodao MOL-u taman toliko da ima više nego Republika Hrvatska, onda je i Sanaderova Vlada potpisala neka prava i raspodjelu upravljačkih prava. Za ovo zadnje hrvatski sudovi kažu da to nije kriminal.
Oko plinskog biznisa je arbitraža još u tijeku – no kako tu očigledno nismo poštivali ugovore, gotovo je sigurno da će par milijardi kuna ili nečega drugog doći na naplatu.
Nakon što se prodalo sve što se prodalo i nakon što je MOL upravljao kako je upravljao – počinju naricanja kako je INA strateška kompanija i da ćemo mi to sve uzeti natrag. Kako više nisu vremena da s petokrakom na kapi i šmajserom u rukama uletiš u firmu i nacionaliziraš je – INA-u treba platiti.
Kako se u Državnom proračunu našao svatko i njegov brat, pa i kum, došlo se do idealnog rješenja. Kaže premijer – prodati ćemo 25% HEP-a! Točnije 25% minus jednu dionicu.
Po čemu je to INA „naša“ i zašto bi trebala biti?
Premijer Plenković je oko INA-e sinoć naglasio kako je riječ o odgovornom ponašanju hrvatske Vlade prema jednoj od naših ključnih kompanija s više od 10.000 zaposlenih, dvije rafinerije, s velikom maloprodajnom mrežom. Želimo da Ina bude kompanija koja ima i zalihe nafte i plina i da bude akter i malo šire od hrvatskih okvira, rekao je Plenković.
Kao prvo, po čemu je to INA „naša“? INA je vlasništvo svojih dioničara. Tko osjeća neku posebnu vezanost za INA-u može uredno otići na burzu i kupiti dionice. Ako treba biti „naša“, što su je onda SDP i HDZ prodavali? Zašto je Braniteljski fond prodao MOL-u praktično ključne dionice koje su MOL učinile glavnim igračem? Zašto je onda HDZ-ova vlada 2009. potpisala što je potpisala? Sve sada to pod tepih i panično kupovanje firme dionicama druge firme.
A zar nije HEP isto strateška firma? Možda i „strateškija“ nego INA? Jednu prodajemo da bi je ogoljenu kupili tako da prodamo drugu? Gdje su uopće analize što je strateško što nije?
Okretanje u prošlost, umjesto u budućnost
Hrvatsko okretanje u prošlost je tipično vidljivo na primjeru INA-e. Doba kada je nafta žarila i palila svijetom je na zalazu – proizvođača nafte ima više nego ikada, nafte ima gotovo svugdje – uostalom istraživanja zadnjih desetak godina navode na to da je nafta u zemlji barem dijelom nastala od anorganske materije, pod velikim tlakom i temperaturama, a ne od ostataka fosilnih životinja, kako su nas u školama učili.
Dodatno, svijet sve manje ovisi o nafti – ne samo da se proizvodi više nego ikada, ne samo da SAD danas proizvodi dovoljno za sebe pa i za izvoz derivata, već se sve više koriste obnovljivi izvori koji proizvode – nećete vjerovati, struju. Zapadne države najavljuju da će prodaja novih automobila s unutarnjim sagorijevanjem prestati 2025. godine.
Naftni derivati kao gorivo spadaju u prošlo stoljeće. Nafta je i biti će i dalje iznimno vrijedna i trebati će nam sigurno desetinama, ako ne i stotinama godina – ali ne više kao gorivo, puno više nafta vrijedi kao sirovina od koje se radi doslovno svašta – od plastike do tisuća drugih proizvoda. Negdje oko 2023. do 2030. (ovisi o izvoru) se predviđa maksimum korištenja nafte kao goriva – nakon toga dionice naftnih kompanija ponašati će se na drugačiji način. Biti će naravno i dalje i proizvodnje i usavršavanje proizvodnje i novih derivata i svega, ali neće biti onog stalnog rasta potrošnje koje je ovu branšu činio tako specifičnom. Naftna industrija postati će nešto kao industrija plastike, metala ili nečeg trećeg. I trebati će naravno daljnji razvoj, u smislu sve složenijih oblika prerade.
E, sada, ako otkupimo INA-u, država postane vlasnik, uloži milijarde koje nema u obnovu rafinerija i taman je tu gotova – 2023. Negdje kada industrija prestaje biti – strateška kao takva.
Uostalom što je u INA-i strateško? Je li maloprodajna mreža strateška? Rafinerije? Upravna zgrada? Pumpe i maloprodaja? Bilo bi zanimljivo vidjeti analizu po kojoj je to INA-ina maloprodajna mreža neki „strateški državni interes“, kada pumpu može otvoriti bilo tko, a uostalom imamo i sasvim dovoljno pumpi koje nisu INA-ine, jesu li i te strateške ili nisu?
Ne moramo ni spominjati da je božićna najava kupnje INA-e po svaku cijenu znak MOL-u da te dionice proda – po dobroj cijeni, jer eto, sami Hrvati kažu da su im iznimno važne!
Problem dviju rafinerija
Dijelom se iza svega krije nešto što hrvatski političari ne žele ni izustiti – danas imati dvije rafinerije na tako malom području, Rijeka i Sisak, nema nekog gospodarskog smisla. Privatni kapital vrlo moguće Sisak neće usavršavati, već će raditi ono što je kapitalu smisleno, novce ulagati u puno perspektivniju Rijeku. Rijeka je tu još od 1883. godine, kada je sagrađena kao najveći pogon za preradu nafte u Europi i ispunjavala je trećinu potreba Austro-ugarske.
To što će se nafta manje koristiti kao gorivo – naime ne znači da će vađenje, prijevoz, trgovina i obrada naftom nestati – postati će još sofisticiranije, jer će se nafta koristiti još i više kao vrijedna sirovina. Naftu je, koliko je vrijedna kao sirovina, čak i šteta koristiti kao gorivo.
Jedna velika rafinerija u nadolazeće doba promjena je jeftinija od dvije manje. Politici se na to digne kosa na glavi. Politiku užasne kada im samo spomenete bilo kakvo diranje, kamoli zatvaranje Sisačke rafinerije – to automatski znači politički gubitak važne Sisačko-moslavačke županije, a možda i šire. To znači prosvjede, demonstracije i puno nezgodnih pitanja – a sisačka rafinerija se teško može spasiti osim ako nije „strateški interes“ što znači ulijevanje državnog novca u nju na ovaj ili onaj način.
Ono što hrvatska politika naravno ne zna – je kako u Sisak dovesti drugu kemijsku, farmaceutsku, energetsku i srodne industrije. Zatvaranje rafinerije ne mora biti nešto stresno – može biti poticaj za stvaranje još složenije i profitabilnije kemijske industrije, potom industrije obnovljivih izvora i drugih industrija. Gdje piše da jedan grad 100 godina mora gurati istu industriju? Svijet se razvija!
Prodaja HEP-a?
Gdje se to u predizbornim, izbornim i drugim programima HDZ-a i Mosta najavljivala prodaja HEP-a? Tko je za to dobio ovlasti? Misli li premijer da mu njegov status daje pravo za ovakve strateške promjene svega nekoliko mjeseci nakon izborima, gdje u kampanji nismo čuli: „Prodajemo HEP ako dobijemo vlast“? Nije da se HEP ne može i ne treba barem dijelom privatizirati – ali čemu i zašto?
Po čemu je u 2016. godini naftna kompanija državni prioritet, a ona koja se bavi strujom nije? Država očekuje da električni automobili propadnu, a benzinski se vrate? Država misli da je grijanje na mazut koje naši sugrađani plaćaju i preko 1000 kuna mjesečno budućnost? Država misli da je sok od dinosaurovog ulja, kako neki zovu benzin, budućnost, a struja prošlost?
Ili država i politika nemaju jebenog pojma? Nemaju apsolutno nikakvog pojma osim pokušati spasiti na račun poreznih obveznika ogromnu danas već iscijeđenu INA-u koja je i u doba one države i u doba ove države služila i kao državni bankomat, ali i kao mjesto gdje su radna mjesta nalazi podobni stranački aktivisti, i u jednostranačju, ali i u višestranačju.
Nemaju pojma o ovom stoljeću
Činjenica je – hrvatski političari nemaju pojma o ovom stoljeću. Električni automobili (kako ćete im naplaćivati trošarinu za gorivo?), obnovljivi izvori energije, nove industrije – oni ne razmišljaju u tim kategorijama. Očajnički žele doba koje je postojalo i gdje su stvari bile jednostavne. Nove modele često ne žele ni fakulteti (joj nove programe radit, a baš nam ide dobro ovako!), ne zna i ne želi država, a u biti ne želi ni lokalna samouprava – kako ćeš se s privatnim ulagačima „dogovorit“ da ti zaposle stranačke aktiviste i malog od kuma, a u državnoj firmi se uvijek nađe mjesta za „naše ljude“!
Rashid bin Saeed Al Maktoum, emir šeik Dubaija (1958.-1990.) pametno je zaključio da nafta neće trajati vječno i da mora ulagati u drugo – tako je Dubai danas postao ekonomsko, logističko i turističko središte. Nakon njega, i mnoge druge države izvoznice nafte krenule su tim putem. Danas čak i Saudijska Arabija planira privatizaciju naftne industrije! Gdje je Hrvatskoj pamet da krajem 2016. godine radi toliku paniku oko naftne industrije?
Uostalom, u tom „zločestom“ MOL-u mađarska država ima udjel od oko 25%, ostalu su – privatni investitori. Svi u privatizaciju – hrvatska politika u podržavljenje. Još im fali da osnuju neke OOUR-e, SOUR-e i partijske organizacije po firmama, pa da sve bude kako je nekada lijepo u socijalizmu bilo – navodno „narodno“, a u stvarnosti partijsko.
Za to vrijeme HEP će, jer je eto tako nekome bubnulo, u privatizaciju. Da bi se u 2016. država strateški odredila za naftnu, a ne strujnu budućnost. Očigledno je – u 2017. nas očekuje godina političkih idiota, jer drugačije se ovo lupanje po medijima, a koje zdušno podržava i oporba, ne može okarakterizirati. S time da HEP vjerojatno i treba dijelom privatizirati – ali ne na ovakav način, da bi se kupila naftna kompanija. Zašto se ne bi privatizirali dijelovi HEP-a kako bi se smanjili porezi perspektivnim industrijama, od informatike do električnih automobila i obnovljivih izvora?
Usput, zamislite da kod javne ponude, jer naravno nalazimo se na unutarnjem tržištu EU i svatko se može javiti za dionice, tu četvrtinu HEP-a kupi MOL?
* Autor nema dionice INA-e, niti nekog drugog društva, a ovaj tekst ni u kom slučaju ne predstavlja savjet za kupnju ili prodaju dionica ili ulaganje ili neulaganje u energetski sektor.
index
