Prošlog studenog američko vojno izaslanstvo posjetilo je bataljon Azov na bojišnici u Ukrajini kako bi razgovarali o logistici i produbljivanju suradnje. 
Foto: Wikipedia

Azov je paravojna postrojba, naknadno uključena u Nacionalnu gardu Ukrajine, a smatra se jednom od najučinkovitijih jedinica na terenu u borbi protiv proruskih separatista. Često su na udaru kritika međunarodnih grupa za ljudska prava jer su poznati kao neonacisti unutar redova ukrajinske vojske, povezani s međunarodnom fašističkom mrežom.

Unutar Azova navodno djeluje i jedinica pod imenom Mizantropska divizija, koja regrutira i vojno obučava mlade neonaciste iz Francuske, Njemačke i Skandinavije. Među dobrovoljcima našao se švedski vojni veteran Mikael Skillit koji je za BBC izjavio: „Nakon Drugog svjetskog rata povijest su pisali pobjednici koji su odlučili da je loše reći da si ponosan što si bijelac“.
Misija bataljona Azov, kako je vidi glavni zapovjednik i ideolog Andriy Biletsky, jest staviti istočnoeuropske zemlje pod kontrolu bijelih supremacista te zakonom zabraniti međurasne kontakte i osloboditi bijelu rasu od dominacije međunarodnog kapitala.
Jedan od najozloglašenijih mladih rasista kojeg su privukli vojni kampovi Ukrajine je Gregoire Montaux, dvadesetpetogodišnji farmer iz Francuske, koji je uhapšen s velikom količinom oružja na ukrajinskoj granici. Planirao je dići u zrak jednu džamiju i jednu sinagogu te izvršiti teroristički napad na Europskom nogometnom prvenstvu 2016. godine.

Osim mobilizacije mladih europskih rasista, Azov gaji i prijateljske odnose s američkom vojskom, što se može vidjeti po slikama objavljenim na njihovoj internet stranici. Iako Washington nije u Ukrajini sproveo ništa slično onome što je sprovedeno u Siriji, postoje poveznice među ovim projektima. Baš kao što je teško naoružanje namijenjeno Slobodnoj sirijskoj vojsci otišlo ravno u ruke džihadista i salafista te isilovaca, tako američko oružje u Ukrajini ide u ruke ekstremista iz bataljona Azov. Još jednom je Washington spreman zanemariti uznemirujuću političku orijentaciju svojih suradnika na bojišnici, kako bi dodatno stvarali pritisak Rusiji.

Proizvedeno u Teksasu, testirano u Ukrajini

Priča o tome kako je američko oružje dospjelo u ruke neonacističkih Azovaca počinje u listopadu 2016. godine, kada je teksaška tvornica Air Tronic najavila 5.5 milijuna dolara težak ugovor sa „savezničkim kupcem iz Europe“. U lipnju 2017., fotografije objavljene na internet stranici bataljona Azov prikazale su vojnike kako testiraju bacač granata PSRL-1. Odmah se postavilo pitanje je li Ukrajina neimenovani kupac firme AirTronic, što je kasnije i službeno potvrđeno.

Uslijedila je službena objava Nacionalne garde Ukrajine da oružje više nije u posjedu bataljona Azov, a uklonjene su i sporne fotografije s internetske stranice.

U međuvremenu su časnici poput narednika Ivana Kharkiva otkrili da su američki dobrovoljci usko surađivali s bataljonom, podučavali ih i pružali im tehničku podršku, iako je suradnja s bataljonom strogo zabranjena zakonskom odredbom. Zbog pritiska Pentagona Kongres je zabranio suradnju s bataljonom Azov, ali ostaje pitanje hoće li ikad ova odredba stupiti na snagu.

Vaša borba je naša borba

Američka kolaboracija s nacističkim ideolozima u svrhu potkopavanja ruskih geopolitičkih ciljeva nije tajna. Istraživački novinar Christopher Simpson u svojoj knjizi „Blowback“ iz 1988. govori o programu CIA-e da spriječi širenje komunizma u Europi pomoću poznatih ratnih zločinaca i suradnika nacističke Njemačke, poput Mykole Lebeda.

Drugi novinar, Russ Bellant, u svojoj knjizi „Old Nazis, the New Right, and the Republican Party“ produbljuje priču i otkriva nove detalje o američkoj suradnji s bivšim ukrajinskim nacistima.

Imaginarni nacisti su oživjeli

Kad je ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič svrgnut s vlasti 2014. godine, iz redova neofašističkih huligana oformljen je bataljon Azov. Andriy Biletsky ne samo da ne skriva da je nacist, već tvrdi da je njegov zadatak povesti križarski rat za spas bijelog čovjeka.

U to vrijeme, spominjanje neonacizma u Ukrajini pripisivalo se ruskoj propagandi, a paravojne formacije poput bataljona Azova nazivalo se Putinovim imaginarnim nacistima.
No nije dugo trebalo da se val nacizma i antisemitizma proširi zemljom, a deklarirani nacisti poput Andriya Parubiya i Vadyma Troyana završe na visokim pozicijama u parlamentu i policiji.

Sve su češća okupljanja pripadnika Azova na ulicama Kijeva, na kojima se slave nacistički suradnici poput Stepana Bandere, koji je bio uključen u progon Židova i Poljaka, a danas se smatra narodnim herojem. U današnjoj Ukrajini čak i nacionalisti umjerene struje smatraju Banderu borcem za slobodu.

Prvog srpnja, na godišnjicu Lavovskih pogroma, neonacisti su bacili Molotovljev koktel na lokalnu sinagogu te vandalizirali zid natpisom „Židovi, sjetite se prvog srpnja“.
Svjetski židovski kongres osudio je ovaj čin, ali američka vlada i dalje se drži po strani.
Američki dopisnici pak ne mogu više negirati postojanje neonacizma unutar ukrajinske vojske i bataljona Azov. Jedan od pripadnika Azova tvrdi da će po završetku rata bataljon krenuti na Kijev i svrgnuti korumpiranu vladu: „Ukrajini treba vojna hunta koja će na neko vrijeme ograničiti ljudska prava kako bi uvela red i ujedinila zemlju“.

Dok se vlada u Kijevu bori za legitimnost, neonacisti vape za Rekonkvistom. Dok se njihov san ne ostvari, zapeli su u teško rješivom sukobu s proruskim snagama, u nadi da će američko oružje prevagnuti u njihovu korist.

maz