Zatvaram vrata za sobom. Vama neka ostane vaš svijet. Meni moja samoća. To jedini način kako se još mogu nositi sa svim tim vašim. Jer malo po malo, napuštale su me sve nade, pa sve neke vjere ako su to ikad bile, pa sve želje, napuštale su me radosti jedna po jedna, odlazili su i trošili se nepovratno svi ti osmjesi, pa pogledi, pa sva ta neka drhtanja, potrošili su se svi ponosi, sve moje drskosti, i svi inati su se nekako potrošili. I malo po malo, potrošile su se i sve tuge. Sve vjere u ljude. Prvi put više ne vidim sjaj u svojim pogledima. Nema druge, nego priznati pobijedili ste me. Čak sam i sve riječi, izgleda, potrošio. Što god da napišem, to više nisu neke rečenice, kao da nikad ništa nisam pisao. Valjda sam se ispisao. Sad mi ostaje još jedino samoća. Ne mogu se drugačije zaštititi od vas. Niti sakriti od vašeg svijeta. I ljubavi su se sve istrošile. I više ni u kakvu ljubav ne vjerujem. Osim pseću. Vjerujem mojem Šomiju. Ali to ionako sa svijetom i ljudima nema nikakve veze. Još jedino u samoću vjerujem. I kad se sakrijem, osjećam se dobro. Sigurno. Mirno. I svijetu i ljudima sam dao ionako nebrojeno zadnjih šansi. I oni meni. Pa smo potrošili sve te zadnje od zadnjih šansi. I nismo daleko stigli. Ili jesmo. Predaleko. Samoćama daleko. Toliko je, eto, daljine između nas. Ne mogu više. vama neka ostane vaš svijet. Meni moja samoća. Ne vjerujem više niti u ljude, ni u ljubav. Ni u pjesme. I riječi su laž. I pogledi su laž. I osmjesi su laž. I dodiri su laž. I blizine su laž. Sve su daljine daleko poštenije i iskrenije od ijedne blizine. I sve samoće. Ne mogu više stajati na vjetrometini vaših licemjerja. Na brisanim prostorima svega toga vašeg toliko lažnog. Mi smo ionako svjetovima različiti. Vi i vaša pravila. Ja i moje neprihvaćanje svih pravila. Vi i vaš lažni svijet. Ja i moja lutanja. Vi ste sve riječi i svaku riječ pretvorili u laži. Ja sam oduvijek vjerovao riječima. Vi ste i poglede naučili lagati. Ja sam uvijek vjerovao u poglede. Vi i vaši lažni osmjesi. Ja sam se smijao od srca. Među nama su jedino razočarenje i prijezir ostali iskreni. U moju samoću odnosim razočarenja kao suvenir na taj vaš svijet. A vi ćete me uvijek prezirati, iako to ovako licemjerni često niste imali obraza priznati. Nismo mi isti svijet. Nismo mi isti ljudi. Niti vjerujemo isto. Niti volimo jednako. Niti nam je išta zajedničko ostalo. Ja ne znam više prevoditi vaše laži u riječi. Govorimo naizgled istim jezikom, ali niti mislimo isto, niti su jednaka značenja tih istih riječi koje izgovaramo i pišemo. Mene je strah hodati vašim svijetom. I samo razmišljam što ostaje kad i sve tuge potrošiš. Kad više nema ničega. Ni riječi, ni suza. Kad ni pjesme ne ostanu. Kad te riječi izdaju. Kakva je to hladna praznina?! Bježim u samoću. Vama neka ostane vaš svijet. Meni moja samoća. Neka vam ostanu sve te lažne ljubavi. Lažne sreće. Lažne vrijednosti. Sve te mržnje. Toliko neizdržive. Toliko zarazne. Pa smo se svi uhvatili u taj začarani mrziteljski krug. Kako više u išta vjerovati kad ste i poglede naučili lagati. Bježim. Više mi niti riječi nisu ostale. Ništa. Samo praznina u kojoj se nimalo ne snalazim. Zatvaram vrata. Ostavljam vaš svijet vama. A meni moja razočarenja. I ogorčenja, kao suvenir na lažne ljudskosti.
