Europski političari su postali majstori negovorenja, neizricanja, nezauzimanja, nejasnoće. Može i ovo i ono. Može svakako jer je to sloboda. Ne, sloboda nije nepostojanje vrijednosti. Sloboda nije kompromis. Tolerancija nije pristajanje na sve, tolerancija podrazumijeva postavljanje granica. I tu je ključni izazov za buduće europske izbore. Unija kakvu znamo iscrpila je svoje zalihe uljuljkivanja u stvarnosti, piše Senada Šelo Šabić, viša znanstvena suradnica s Instituta za međunarodne odnose, u prvom komentaru za tportal
Uz pitanje Brexita, odnosa s Rusijom i upravljanja migracijama, europski izbori najvažniji su politički događaj ove godine. Oni će obilježiti formiranje nove Komisije i dogovor o proračunu te zacrtati smjer europske politike u idućim godinama.
Izbori su planirani za 23. do 26. svibnja 2019. Optimizma je malo. Predviđa se da će doći do daljnje fragmentacije Europskog parlamenta kao rezultata očekivanog povećanja broja euroskeptičnih zastupnika te izlaska britanskih zastupnika. Doći će i do preslagivanja klubova zastupnika u Parlamentu. Hoće li se, na primjer, Macronov En Marche prikloniti nekom od postojećih klubova ili će formirati svoj? Koliko će Macron uopće biti jak, jer ovi će izbori za njega biti prvi test nakon spektakularne pobjede na predsjedničkim izborima u Francuskoj u svibnju 2017. Hoće li socijalisti uspjeti na europskim izborima zaustaviti pad koji su doživjeli na nizu nacionalnih izbora?
Bez obzira na to što se previđa da će EPP ostati najbrojniji klub, njihov odabir Manfreda Webera kao kandidata za budućeg predsjednika Komisije može, sudeći prema stavovima liberala i Macrona, dovesti do blokade izbora predsjednika Komisije putem tzv. metode Spitzenkandidata, što znači da predsjednik Komisije postaje kandidat kluba koji osvoji najviše zastupničkih mandata u Parlamentu. Sve ovo ukazuje na to da će proces formiranja nove Komisije biti dug i neizvjestan.
No izvan ove institucionalne debate odvija se jedna mnogo važnija. Populistički pokreti dovode u pitanje Europu onakvu kakvu znamo. Zazivaju jačanje nacionalnih politika nauštrb suradnje i zajedničkih rješenja. Izlaz iz krize nude u povratku na staro, na poznato, na domaće. Iako je to iluzija jer prošlost ne može riješiti sadašnjost, još manje budućnost, te jednostavne poruke zvuče lake i ostvarive. Samo treba otresti birokraciju, smanjiti ovlasti političara i sve će biti bolje. Pozivaju se na ljubav za naciju, predanost nacionalnim ciljevima, obranu nacionalnih interesa. Nije to loše. Lijepo je čuti da u ovo doba individualizacije, globalizacije i galopirajuće automatizacije svijeta još ima mjesta za obične, jednostavne, lako razumljive poruke.
Ne treba nikada odbaciti poziv na ljubav, solidarnost, jačanje društvene kohezije, bolje razumijevanje među ljudima, viši stupanj povjerenja. To je sve plemenito. No najveći otklon spram populista proizvode oni sami nudeći rješenja koja su isključiva, jednostrana, nekritička, često nedemokratska. U zamjenu za ograničavanje sloboda nude sigurnost i ekonomski napredak. Tu pak dolazimo do ključnog problema. Politike isključivosti i nametanja jedne istine, jedne vizije, jednog rješenja vode u konflikt. Takve politike ne smanjuju, nego povećavaju društvenu polarizaciju. One ne smiruju strasti, nego ih potpiruju. One ne nude rješenja za postojeće probleme, nego kreiraju nove tražeći nove krivce.
One povećavaju društvenu nejednakost i dodatno proizvode krize koje oduzimaju energiju što bi inače mogla biti usmjerena na produktivnije aktivnosti, uključujući ekonomski napredak. Kriza može otvoriti prostor za promjenu, ali stalna kriza crpi energiju te ostavlja društvo i mentalno i materijalno osiromašenim.
Da se razumijemo, uopće nije loše probuditi ljudsku pažnju. Pokret žutih prsluka mora svakog ozbiljnog političara i onog kome je uistinu cilj jača i naprednija Europa barem zaintrigirati, ako ne i zabrinuti. Ako je odgovor zaštićenih elita odbacivanje takvih poruka, neslušanje zahtjeva i supresija gnjeva na ulicama, to je onda tek korak ka porazu Europe. Na takav način ne brani se Europa.
