"U ratu protiv terorizma u Siriji, kakav je bio položaj takozvane europske "radikalne ljevice", koja je trebala biti avangarda alternativne interpretacije događaja i povijesti? "Radikalna ljevica" je zauzela isti stav kao SAD, Velika Britanija, pa čak i kao Izrael. Drugim riječima, vanjska politika europske ljevice, izuzmemo li časne iznimke, u potpunosti je usklađena s diktatom Washingtona..."
Ljevica u Europi je povijesno uvijek bila militantna i predvodila radništvo u često oružanim ustancima protiv tadašnje "buržoazije", koju danas možemo usporediti s financijskom i poduzetničkom oligarhijom Zapada. Kasnije su revizionisti ljevicu pretvorili u sluganske stranke kapitalizmu i imperijalizmu, a u novije vrijeme i nevladine udruge poput "Zaklade Rosa Luxemburg" i njezinih ispostava diljem EU, čak i na području bivše Jugoslavije, što uopće nije potrebno, obzirom da smo imali svoju autohtonu ljevicu, s revolucionarnom i militantnom poviješću i vrlo uglednim teoretičarima marksizma.
Danas ovi revizionisti promoviraju radikalni pacifizam i dugi marš kroz institucije, kroz koji bi narod, navodno, vlast trebao osvojiti demokratskim putem. Od militantne ljevice, koja drugačija ne može ni biti, ostale su stranke, pokreti i nevladine udruge koji se zalažu za ljudska prava, prava manjina, prava životinja, prava biljaka, prava LGBT populacije, "prava ova" ili "prava ona", dok su se u potpunosti zanemarili temeljni ciljevi ljevice i lijeve političke misli.
Istina, niti radništvo danas, u XXI stoljeću, ne nalikuje onome iz XIX ili XX stoljeća, ali to ne opravdava ovakav radikalni zaokret u političkoj misli i djelovanju takozvanih "ljevičara", samozvanih "komunista", "socijalista" ili "socijaldemokrata".
Zbog slijepog štovanja temeljnih načela liberalne demokracije, današnji "revolucionari" nikada ne bi dopustili dizanje ustanka i osnivanje Pariške komune, kao što je bilo 1871. Ne bi se poticali ni ustanci 1848. godine, kao ni oni početkom XX stoljeća, kada su u ustanku u Njemačkoj ubijeni Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg, na koju se danas poziva europska socijaldemokracija. Ne bi bilo ni ustanaka talijanskih radnika i seljaka ili nakratko utemeljene Labinske republike 1921. Ne bi se podigli ni radnici i seljaci u Francuskoj, Velikoj Britaniji ili Mađarskoj, gdje je 21. ožujka 1919. nakon dva mjeseca borbi, proglašena "Mađarska Sovjetska Republika" koju je vodio Béla Kun. "Oktobarsku revoluciju" iz 1917. u Rusiji da ne spominjemo.
Temeljnu ideju marksizma i komunizma su uništili revizionizam i reformizam njemačkog socijalista Eduarda Bernsteina, koji se odriče revolucije i nasilja, dok je glavni predstavnik reformizma u Njemačkoj bio, kako ga je nazvao Lenjin, "renegat" Karl Kautsky.
No, bez obzira na sve, europska ljevica je barem u vanjskoj politici dugo vremena ostala anti-kolonijalistička i podržavala je pokrete naroda koji su se borili za neovisnost. Sada su konačno pale i te maske i sve što je teoretičarima europskog marksizma i lijeve političke misli ostalo je držati portrete Lenjina ili Staljina u spavaćoj sobi.
To se prije svega vidjelo tijekom provedbe gotovo svih "Obojenih revolucija" i "Arapskog proljeća", a odnos europske ljevice prema Siriji je čavao u lijesu lijeve političke misli u Europi. Postoje iznimke, ali te stranke i pojedinci nemaju nikakav utjecaj na vanjsku politiku Europe.
No, vratimo se na savez europske ljevice s atlantističkom elitom. Vijest koju nisu mogli prešutjeti ni zapadni mediji je da su zrakoplovi američke terorističke koalicije ubili skoro 90 sirijskih vojnika u Deir Ez-Zoru, čime su potvrdili da američki imperijalizam nastavlja agresiju protiv suverene Sirije.
Međutim, takozvani talijanski "radikalni komunisti" će 24. rujna održati veliki prosvjed podrške Siriji. Ali pročitajte priopćenje organizatora, talijanske "Antikapitalističke ljevice", koja sebe opisuje kao "komunističku i revolucionarnu organizaciju, koja se bori za eko-socijalističko, feminističko i slobodarsko društvo".
"Mi podržavamo borbu demokratskih i progresivnih snaga protiv sirijskog diktatora Bashara Al-Assada. Sjedinjene Države i Rusija, koja se zbližila s Turskom, uspostavili su krhki sporazum o prekidu vatre na štetu sirijskog stanovništva. U svemu će opet Kurdi vjerojatno biti žrtva onih snaga koje žele spriječiti razvoj demokratskog procesa u Siriji i na Bliskom istoku", stoji u priopćenju poziva na prosvjede podrške ne toliko Siriji, koliko Rojavi ili takozvanom "Sirijskom Kurdistanu".
Dakle, 24. rujna će se u Rimu prosvjedovati za prava kurdskog naroda i evo nas opet na tragu uvodnog dijela. Ne prosvjeduje se protiv imperijalizma i reakcionarnog barbarizma utjelovljenog u "Islamskoj državi" i drugim terorističkim snagama, nego protiv režima i njegovih saveznika. Proglas se malo začinio i Sjedinjenim Državama, ne zato što provode agresiju protiv Sirije, nego što su "sklopile sporazum s Rusijom, novim-starim prijateljem Erdoganove Turske".
Kada situacija zahtijeva jasnoću i odlučnost svih anti-imperijalističkih i progresivnih snaga u podršci državi i narodu koji se bori da obrani svoj suverenitet i pravo da sam odlučuje o svojoj sudbini, pojavljuju se nekakve "radikalne ljevičarske skupine" da kao "korisni idioti" dodaju svoj glas imperijalističkoj agresiji, separatistima i "Obojenoj revoluciji".
Mauro Gemma, direktor talijanskog lista Marx21 kaže kako je u odlučujućim trenucima je uvijek je bilo tako.
"Živimo u vremenu u kojem "ultra-revolucionari", kao što je "Antikapitalistička ljevica", nisu oklijevali stati na stranu razbojnika OVK na Kosovu ili pobunjenika u Benghaziju, na stranu Pussy Riot i svih drugih. Uvijek na krivoj strani i uvijek s onima koje financiraju bankari i američki imperijalizam", piše Mauro Gemma.
Podršku ovih progresivnih skupina su imali i "revolucionari" u Jemenu, Egiptu, Tunisu, Ukrajini, Hong Kongu, Venezueli i Brazilu. Naravno, podrška "progresivnih snaga" i "europske antikapitalističke ljevice" je izostala narodu Bahreina, čije su težnje za samo malo više demokracije pogazile gusjenice saudijskih tenkova.
Sada se može očekivati da će pristaše sirijskih terorističkih bandi koje se bore za američke interese sljedeće subote ispuniti trgove u Rimu, a sve pod samodopadnim pogledom samozvane talijanske "alternativne ljevice".
U stvari, talijanski slučaj i Sirija su lakmus papir za provjeru koliko su određene ljevičarske skupine antikapitalističke i anti-imperijalističke. Dovoljno je pogledati njihove stranice i stavove o zbivanjima na Bliskom istoku i drugdje u svijetu i uvjeriti se u kolikoj su mjeri njihovi stavovi usklađeni s onima neoliberalne "elite".
Zaključak možete izvući sami. Međutim, nakon Bernsteina i Kautskog postoji trenutak kada se ljevica odrekla ne samo revolucije i nasilja, nego i anti-imperijalizma, iako je i početak XX stoljeća bio važan trenutak u povijesti revidiranja lijeve političke misli.
Europska ljevica - Od anti-imperijalizma do pacifizma
"Je li nužno da odbijajući pacifizam čovjek postaje militarist? Ne, budući da je jedini pravi mir onaj u kojem postoji ravnoteža snaga. Kako ne bi trpjeli nasilje, treba biti spreman ponašati se i nasilno, naravno, ukoliko to trenutak zahtijeva. Pacifizam je se danas pretvorio u drugo lice imperijalizma, ali nisu ga prigrlili samo stranke i pokreti, nego i mnogih drugi "neformalni" pokreti, kao što su pokreti protiv globalizacije ili pokret protiv rata u Iraku..."
Ljevičarski pacifisti su, baš kao i njihovi politički protivnici, bilo koji čin otpora u očuvanju suvereniteta nazvali "terorizmom" i "nasiljem", izjednačivši tako agresora i žrtvu. U moralnom smislu odbacivanje rata je postao imperativ i osuđuje se bilo kakva mogućnost nasilnog otpora agresiji.
U određenom smislu, pacifizam se "metafizički" suprotstavlja ratu kao takvom, kao arhetipu i simbolu brutalnosti, ali se nikada ne osuđuju stvarni razlozi, države i ljudi koji te ratove pokreću.
Ovaj je otpor nerealan, jer se zlu suprotstavlja zastavama s duginim bojama i cvijećem u puščanim cijevima osvajača.
Sirijski događaji su još jednom pokazali neprimjerenost europske politike u tumačenju međunarodnih događaja. Ovo tumačenje, naravno, ovisi o verziji zapadnih medija koji promoviraju atlantističke interese.
U početku je terorizam, koji je bio opsesija Zapada nakon napada 2001. godine u New Yorku, bio vrlo podcijenjen. Sirijske vlasti su dobivale svu potrebnu pažnju, a Assad je bio relativno rado viđen gost u nekim europskim prijestolnicama. No, tada dolazi trenutak kada diktat iz inozemstva nameće zaokret vanjske politike europskih država.
Nakon što su likvidirani Sadam i Gaddafi, sirijski predsjednik Bashar Al-Assad postaje novi Sotona Bliskog istoka, opisan kao ubojica vlastitog naroda. Naravno, na temelju optužbi koje će se ubrzo pokazati netočnima, ali samo iz razloga što nije dovoljno brzo likvidiran.
Cijela europska politička "elita", s desna na lijevo, postala je kompaktna oko pitanja sudbine Assada i željela je njegovu glavu. On je postao glavni neprijatelj koji treba biti ubijen.
Sve političke opcije su stale na stranu tzv. "pobunjenika", odnosno skupina koje se bore rame uz rame s fundamentalistima ISIL-a i Al-Nusra Fronta. U međuvremenu su radikalne skupine narasle po veličini i snazi. Progutale su "progresivne i demokratske snage Sirije", koje, ako izuzmemo šaku liberalne mladeži izgubljene u gomili islamističkih fanatika, nikada nisu ni postojale.
Postalo je sve jasnije da su problem Sirije selafijski i vehabijski terorizam, a ne Assad i njegova vojska koja se protiv terorizma bori. Zapadne zemlje su činile nemoguće da dokažu kako se bore protiv terorizma, a istovremeno su činile sve da se slomi glavna prepreka terorizmu u regiji - sirijska vlada u vojska.
U svemu tome kakav je bio položaj takozvane "radikalne ljevice", koja je trebala biti avangarda alternativne interpretacije događaja i povijesti?
"Radikalna ljevica" je zauzela isti stav kao SAD, Velika Britanija, pa čak i kao Izrael. Drugim riječima, vanjska politika europske ljevice, izuzmemo li časne iznimke, u potpunosti je usklađena s diktatom Washingtona.
To se ne odnosi samo na sirijski slučaj. Isto se dogodilo s Libijom, kada se grmjelo protiv tiranina Gaddafija, koji je također morao biti svrgnut.
"Mora se spriječiti Gaddafija da dovrši pokolj nad civilima", grmjeli su politički predstavnici euroljevice i takvi su bili naslovi u većini ljevičarskih publikacija i portala u EU 2011.
Ova cijela kampanja je služila za opravdanje američke i francuske agresije na Libiju, s posljedicama koje danas svi znamo.
Što reći o antiruskoj kampanji u kojoj se "građanska prava" koriste kao izgovor za napad na glavnog protivnika imperijalističke politike Bijele kuće? Takozvana "radikalna ljevica" je prigrlila mantru Washingtona i proameričkih nevladinih udruga kako je Putin "homofobni diktator koji guši građanske slobode".
"Ljevica" u Hrvatskoj je također na istoj liniji i nekad je zaista degutantno čitati kolumne i komentare naših "vodećih umova" lijeve političke misli.
Naravno, ne možete očekivati da u godinama pokornosti politički establišment europskih zemalja proturiječi našim saveznicima i gazdama s one strane Atlantika. Ali, trebalo bi se to očekivati barem od onih koji se predstavljaju kao "revolucionari" i kao "radikalni".
Europska i hrvatska ljevica su u potpunosti propustile razumjeti međunarodnu situaciju. Odakle ova potpuna sljepoća? Korijeni su vjerojatno vrlo duboki i leže u neriješenim pitanjima.
Kakav je stav "radikalne ljevice" prema Pokretu nesvrstanih, koji je na summitu u Venezueli jednoglasno podržao borbu sirijskog naroda protiv imperijalističke agresije i terorizma? Kakvo je mišljenje današnjih "revolucionara" i "radikalne ljevice" prema bivšem sovjetskom bloku i tzv. "realnom socijalizmu", koji je u prošlom stoljeću igrao ulogu najvećeg protivnika američkom imperijalizmu?
Na ta pitanja nitko od njih ne može dati suvisle odgovore. Kritika sovjetskog socijalizma je sasvim razumljiva, čak i poželjna, ali je europska ljevica, čak i ona koja sebe naziva "radikalnom", u toj kritici retoriku uskladila s atlantističkom agendom i antikomunističkom propagandom, pogotovo s padom Berlinskog zida.
Odavno europski ljevičari tvrde kako su "sovjetsko iskustvo i Oktobarska revolucija iscrpili svoje "pokretačke snage", kao što je rekao Berlinguer 1981. godine, čime je iskazao svoje simpatije prema Sjevernoatlantskom bloku.
Naravno, zapadni marksizam je bio u stanju ponuditi zanimljive analize, ali će u ovom pogledu ostati zapamćen po sposobnosti da isključivo ističe pogreške i proturječnosti sovjetskog modela i da ga kao takvog konačno osudi i odbaci. Ali, zapadni marksisti su samo teoretizirali i zbog nekih pogrešaka i proturječnosti su odbacili cijeli jedan živi model, koji je nešto ipak pokušavao.
Osim toga, uz svu nužnu kritiku Sovjetskog Saveza, pa čak i Kine, nikako ne treba zaboraviti da bi danas veliki dijelovi Europe i Azije bez tih antikapitalističkih sila bili vazali njemačkog i japanskog fašizma, da čak ne bi bilo ni početka procesa dekolonijalizacije Trećeg svijeta i da se SAD ne bi ponašale kao poraženi kapitalistički "svjetski žandar" koji je u dubokoj unutarnjoj krizi, nego kao nesporan pobjednik.
Sovjetsko iskustvo, bez obzira na sve, vrijedno je iskustvo, popravljivo u mnogim pogledima. Ono ima zanimljivih strana i danas posebnu vrijednost. Osim dostignuća u području socijalnih prava, pokazao je koliko je važno postojanje Pokreta nesvrstanih zemalja, koje se zajedno mogu oduprijeti zapadnom imperijalizmu i kolonijalizmu, ne samo u smislu međunarodne ravnoteže snaga, nego i u klinču pojedinih imperijalističkih i kolonijalističkih država.
Naši "ljevičari" ne razumiju da je tek kolaps Sovjetskog Saveza omogućio poraz sindikalnih tijela i radničkih organizacija u zemljama u kojima su bili vrlo napredni, a da je nakon pada Berlinskog zida došlo do transformacije većine ljevičarskih partija u koaliciju s prokapitalističkim strankama i liberalima, a "radikalna ljevica" je svedena na puki ekstremni ogranak imperija i dobila ulogu pasivnog i nevažnog svjedoka aktualnih događanja. Ljevica danas više ne stvara povijest. Barem ne u Europi, što je za mnoge neobjašnjiv apsurd.
Čimbenik koji je uzrok ovoj transformaciji je izumiranje anti-imperijalizma među ljevicom. Nakon što je odbačen cijeli jedan blok koji je bio sposoban suprotstaviti se američkoj moći, odustalo se od podrške i anti-imperijalističkim snagama i to je označilo prekretnicu u ideji i praksi.
S radošću se pozdravio raspad sovjetskog bloka, što je pogrešno protumačeno kao "proces oslobođenja". Na kraju su odbačeni i posljednji džepovi otpora, kao, na primjer Kuba, i postalo je jasno da europska ljevica slijedi isti "model razvoja" kao "čikaška škola" Miltona Friedmana, ma koliko se trudila uvjeriti javnost da čini suprotno i da mu se zapravo suprotstavlja.
Jedno vrijeme se smatralo da će se, koliko god ga mi mrzili, zapadni kapitalistički sustav urušiti sam od sebe. Te su se želje izražavale pod transparentima na kojima su bili ispisani razni demokratski i slogani o ljudskim pravima.
"Demokracija je liberalno-parlamentarni sustav u kapitalističkim zemljama i najgori oblik vladavine od svih oblika koji su dosad pokušani", riječi su Winstona Churchilla, za portal lntellettuale Dissidente podsjeća Matteo Volpe.
Pobornici ove "demokracije", možda i njenog "izvoza" na krilima "pametnih bombi", diskreditiraju bilo koju drugu postojeću alternativu. U ratu između imperijalističkih i anti-imperijalističkih zemalja, danas se većina ljevice svrstala na stranu ovih prvih. Naravno, uz sva naknadna besmislena objašnjenja.
Kategorija anti-imperijalizma je od strane snaga koje sebe nazivaju "radikalnima" potpuno napuštena.
Kako bi se opravdao taj novi "radikalizam", pribjeglo se pacifizmu. On sam po sebi nije nova pojava, ali je sada postao temelj lijeve političke misli, koja je odbacila anti-imperijalizam.
Međutim, to nije bio slučajan i spontan proces, nego svjesno i namjerno gušenje ostatka ostaka progresivnih snaga među ljevicom.
Je li nužno da odbijajući pacifizam čovjek postaje militarist? Ne, budući da je jedini pravi mir onaj u kojem postoji ravnoteža snaga. Kako ne bi trpjeli nasilje, treba biti spreman ponašati se i nasilno. Naravno, ako trenutak i okolnosti to od nas traže.
Pacifizam je se danas pretvorio u drugo lice imperijalizma, ali nisu ga prigrlili samo stranke i pokreti, nego i mnogi drugi "neformalni" pokreti, kao što su pokreti protiv globalizacije ili pokret protiv rata u Iraku.
Nakon svega, anti-imperijalizam, kako i anti-kolonijalizam, bio je točka oko koje su se u međunarodnim pitanjima razilazili europska ljevica i "progresivni liberali". Odbacivanjem ovog koncepta, ljevica se naprosto stopila s liberalima i prihvatila unipolarni svijet stvoren u devedesetima. "Radikalna ljevica" je ostala bez paradigme pogodne za suprotstavljanje novom američkom ekspanzionizmu.
Tako pacifizam sve više postaje surogat koji definira lažnu ljevicu. U vrijeme Španjolskog građanskog rata ljevičari Europe i čitavog svijeta nisu raspravljali o pacifizmu i mahali zastavama duginih boja, nego su se uputili u španjolska bespuća da Republiku pokušaju obraniti od fašizma. Današnja "radikalna ljevica" blagosilja NATO bombardere koji ruše "režime" i "izvoze demokraciju".
Američki ratovi i NATO pakt nikada nisu iskreno kritizirani kao oružane agresije protiv naroda i država, nego isključivo zbog "čina nasilja" koji se etički i emocionalno ne može opravdati .
Naravno, nikada se ne kritiziraju ni stvarni interesi u igri, a rat se opisuje kao povremena nužnost u kapitalističkom ekonomskom sustavu. Prema tome, pacifisti i antiratni pokreti su na kraju završili na istoj strani barikade sa svojim prirodnim političkim protivnicima.
Pacifizam, svojim duginim bojama i cvijećem u oružju, utro je put agresiji i onemogućio bilo kakav otpor Iračana i Libijaca američkom imperijalizmu ili Palestinaca cionističkom okupatoru. Sirija zemlja koja pruža otpor imperijalizmu više od pet godina, zemlja je koja bi konačno mogla raskrinkati ovu farsu. Iz tog razloga Washington, Pariz, Berlin, London i Rim, više od svih žele da Assad ipak padne. Njegov opstanak će biti dokaz da je otpor imperijalizmu moguć, što bi moglo dovesti do ponovnog buđenja istinske lijeve političke misli, koja ne može biti nego anti-imperijalistička i antikapitalistička. U tom slučaju bi u ropotarnici povijesti završile sve "ljevičarske" stranke, pokreti i udruge koje u neoliberalnom režimu u ovom trenutku imaju zadaću stvaranja privida demokracije.
Vjerojatno neki "radikalni ljevičari" žive u iluziji da svojim aktivnostima zaista mogu zaustaviti ratove i zadovoljni su ulogom živih svjedoka vremena i kako treba djelovati "ljevica".
Njihov pacifizam je zapravo pomogao osvajačkim ratovima, koje je pretvorio u medijski događaj i brbljanje na razini "talk-showa". Sadašnja dezorijentacija ljevice se vidjela tijekom "Arapskog proljeća", koje je hvaljeno kao miran ustanak protiv despotskih režima, ne shvaćajući uopće interese koji su stajali iza svega što se događalo.
Državni udar u Kijevu 2014. je također tipičan primjer, koji se kasnije opisao kao "rusko uplitanje u pobunu protiv oligarhije u Ukrajini". Kaos koji je uslijedio nakon pada Gaddafija je nazvan "oslobođenjem", a sirijski teroristi su postali "pobunjenici koji pokušavaju zbaciti diktatorsku vladu", a koja je na propast osuđena samo zato jer ne zadovoljava zapadne standarde.
Stavovi europske ljevice se pišu ravno u Bijeloj kući ili Pentagonu, bez da su neki od lidera europske ljevice toga uopće i svjesni.
"Radnička fronta zbog Brexita nariče nad neizvjesnom i tmurnom sudbinom neoliberalne birokratske utvrde zvane Europska unija, dok o aktivnostima 120 anti-imperijalističkih zemalja koje čine Pokret nesvrstanih, kojeg su, između ostalog, na čelu s "diktatorom" Josipom Brozom Titom utemeljili naši očevi i djedovi, nije napisala niti jedne jedine riječi..."
Ovom nesretnom skretanju se pridružila i hrvatska "ljevica". Na SDP nećemo trošiti riječi, ali Radnička fronta, na primjer, predstavlja našu "radikalnu ljevicu" i pojavila se s elokventno sročenim, ali ispraznim floskulama o "borbi protiv tajkuna, izrabljivanja, nepravde i svega što trpi hrvatski radnik i čovjek".
Međutim, vanjskopolitički stavovi ove i drugih "ljevičarskih" stranaka i udruga u Hrvatskoj su potpunosti usklađeni s neokonzervativnim i atlantističkim stavovima američkog State Departmenta.
Uzmimo samo Radničku frontu. Na internetskoj stranici ove stranke, "sekte", "ekskluzivnog kluba", što li je već, nedavno je posvećeno nekoliko članaka Brexitu i "kako su britanski ksenofobi i rasisti odlučili napustiti Europsku uniju".
No, nema niti jednog jedinog retka o redovitom godišnjem summitu Pokreta nesvrstanih koji se ovih dana održao u Venezueli. Dakle, Radnička fronta nariče nad neizvjesnom i tmurnom sudbinom neoliberalne birokratske utvrde zvane Europska unija, dok o aktivnostima 120 anti-imperijalističkih zemalja koje čine Pokret nesvrstanih, kojeg su, između ostalog, na čelu s "diktatorom" Josipom Brozom Titom utemeljili naši očevi i djedovi, na svojoj službenoj stranici nije napisala niti jedne jedine riječi.
Radnička fronta je ranije, jednako kao njihove europske "radikalne kolege", grmjela o "Putinovoj diktaturi u Rusiji", kako u Siriji vlada "autokratski feudalni režim Bashara Al-Assada u kojem su Kurdi na sjeveru Sirije jedina istinska i pokretačka snaga", koji s "direktnom demokracijom, koju provode u područjima pod svojim nadzorom, trebaju biti priznati kao svjetionik na Bliskom istoku" i što sve ne.
Nova hrvatska "ljevica" se već svrstala na stranu atlantističke agende i američkih neokonzervativaca, čija moć počiva na oružju NATO pakta. Dakle, samo se priključila "ideološkoj subraći" sa Zapada i uvjerava nas kako, bez obzira na sve, ipak živimo u "najboljem od svih mogućih svjetova" u kojem nema "diktatora Putina, Assada, teheranskih mula i ajatolaha", te kako trebamo stremiti "direktnoj demokraciji", koje, kako se čini, za sada nigdje nema nigdje, pogotovo ne u sirijskom Kurdistanu, koji se bori za američke i izraelske interese i u kojem caruju izdaja, kaos i oružani sukobi svih protiv svih.
Kada se jednom izgubio kompas, koji je ljevici bio potreban da joj u određenoj geopolitičkoj situaciji i ekonomskom okruženju pokaže smjer kojim treba ići, ostali su samo apstraktni i beskorisni pojmovi kao što su "ljudska prava", "sloboda i demokracija", "borba protiv korupcije", "borba za okoliš i prava manjina", ne baš svih i ne uvijek, jer bi se onda otvorilo pitanje obespravljene ruske manjine u baltičkim državama i Ukrajini, ali su to sve pitanja koja se bez ikakvog problema mogu otvoriti na pravnoj i moralnoj razini, bez da se ova uključuju u stvaranje povijesti.
Bez obzira na tužnu europsku revizionističke stvarnost, marksizam, odnosno znanstveni socijalizam i komunizam su živi i neodvojivi od anti-imperijalizma i anti-kapitalizma. Bez obzira na "crvene" apologete unipolarnog svijeta sa Sjedinjenim Američkim Državama na čelu, sigurno će u određenom trenutku iznova oživjeti i potaknuti milijune ljudi na akciju i izgradnju boljeg i pravednijeg svijeta.
Komunisti zaboravljeni od zapadne ljevice životima brane sekularnu i multinacionalnu Siriju
Eric Draitser: Ljevica treba braniti Rusiju ili priznati da je u službi Zapadnog carstva
Revolucija i nenasilje - Nemogući kompromis?
Duga povijest izdaje dijela europske ljevice i neoprostiva suradnja sa zapadnim imperijalizmom
Velika prijevara na ljevici - Zaklada Rosa Luxemburg i savez nove ljevice s NATO paktom
Trockistička ljevica u službi zapadnog imperijalizma
FOTO - Dio propagandne podrške euroljevice islamistima u prevratima, pobunama i preuzimanju vlasti 2011. tijekom Arapskog proljeća:
AMSI
Ljevica u Europi je povijesno uvijek bila militantna i predvodila radništvo u često oružanim ustancima protiv tadašnje "buržoazije", koju danas možemo usporediti s financijskom i poduzetničkom oligarhijom Zapada. Kasnije su revizionisti ljevicu pretvorili u sluganske stranke kapitalizmu i imperijalizmu, a u novije vrijeme i nevladine udruge poput "Zaklade Rosa Luxemburg" i njezinih ispostava diljem EU, čak i na području bivše Jugoslavije, što uopće nije potrebno, obzirom da smo imali svoju autohtonu ljevicu, s revolucionarnom i militantnom poviješću i vrlo uglednim teoretičarima marksizma.
Danas ovi revizionisti promoviraju radikalni pacifizam i dugi marš kroz institucije, kroz koji bi narod, navodno, vlast trebao osvojiti demokratskim putem. Od militantne ljevice, koja drugačija ne može ni biti, ostale su stranke, pokreti i nevladine udruge koji se zalažu za ljudska prava, prava manjina, prava životinja, prava biljaka, prava LGBT populacije, "prava ova" ili "prava ona", dok su se u potpunosti zanemarili temeljni ciljevi ljevice i lijeve političke misli.
Istina, niti radništvo danas, u XXI stoljeću, ne nalikuje onome iz XIX ili XX stoljeća, ali to ne opravdava ovakav radikalni zaokret u političkoj misli i djelovanju takozvanih "ljevičara", samozvanih "komunista", "socijalista" ili "socijaldemokrata".
Zbog slijepog štovanja temeljnih načela liberalne demokracije, današnji "revolucionari" nikada ne bi dopustili dizanje ustanka i osnivanje Pariške komune, kao što je bilo 1871. Ne bi se poticali ni ustanci 1848. godine, kao ni oni početkom XX stoljeća, kada su u ustanku u Njemačkoj ubijeni Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg, na koju se danas poziva europska socijaldemokracija. Ne bi bilo ni ustanaka talijanskih radnika i seljaka ili nakratko utemeljene Labinske republike 1921. Ne bi se podigli ni radnici i seljaci u Francuskoj, Velikoj Britaniji ili Mađarskoj, gdje je 21. ožujka 1919. nakon dva mjeseca borbi, proglašena "Mađarska Sovjetska Republika" koju je vodio Béla Kun. "Oktobarsku revoluciju" iz 1917. u Rusiji da ne spominjemo.
Temeljnu ideju marksizma i komunizma su uništili revizionizam i reformizam njemačkog socijalista Eduarda Bernsteina, koji se odriče revolucije i nasilja, dok je glavni predstavnik reformizma u Njemačkoj bio, kako ga je nazvao Lenjin, "renegat" Karl Kautsky.
No, bez obzira na sve, europska ljevica je barem u vanjskoj politici dugo vremena ostala anti-kolonijalistička i podržavala je pokrete naroda koji su se borili za neovisnost. Sada su konačno pale i te maske i sve što je teoretičarima europskog marksizma i lijeve političke misli ostalo je držati portrete Lenjina ili Staljina u spavaćoj sobi.
To se prije svega vidjelo tijekom provedbe gotovo svih "Obojenih revolucija" i "Arapskog proljeća", a odnos europske ljevice prema Siriji je čavao u lijesu lijeve političke misli u Europi. Postoje iznimke, ali te stranke i pojedinci nemaju nikakav utjecaj na vanjsku politiku Europe.
No, vratimo se na savez europske ljevice s atlantističkom elitom. Vijest koju nisu mogli prešutjeti ni zapadni mediji je da su zrakoplovi američke terorističke koalicije ubili skoro 90 sirijskih vojnika u Deir Ez-Zoru, čime su potvrdili da američki imperijalizam nastavlja agresiju protiv suverene Sirije.
Međutim, takozvani talijanski "radikalni komunisti" će 24. rujna održati veliki prosvjed podrške Siriji. Ali pročitajte priopćenje organizatora, talijanske "Antikapitalističke ljevice", koja sebe opisuje kao "komunističku i revolucionarnu organizaciju, koja se bori za eko-socijalističko, feminističko i slobodarsko društvo".
"Mi podržavamo borbu demokratskih i progresivnih snaga protiv sirijskog diktatora Bashara Al-Assada. Sjedinjene Države i Rusija, koja se zbližila s Turskom, uspostavili su krhki sporazum o prekidu vatre na štetu sirijskog stanovništva. U svemu će opet Kurdi vjerojatno biti žrtva onih snaga koje žele spriječiti razvoj demokratskog procesa u Siriji i na Bliskom istoku", stoji u priopćenju poziva na prosvjede podrške ne toliko Siriji, koliko Rojavi ili takozvanom "Sirijskom Kurdistanu".
Dakle, 24. rujna će se u Rimu prosvjedovati za prava kurdskog naroda i evo nas opet na tragu uvodnog dijela. Ne prosvjeduje se protiv imperijalizma i reakcionarnog barbarizma utjelovljenog u "Islamskoj državi" i drugim terorističkim snagama, nego protiv režima i njegovih saveznika. Proglas se malo začinio i Sjedinjenim Državama, ne zato što provode agresiju protiv Sirije, nego što su "sklopile sporazum s Rusijom, novim-starim prijateljem Erdoganove Turske".
Kada situacija zahtijeva jasnoću i odlučnost svih anti-imperijalističkih i progresivnih snaga u podršci državi i narodu koji se bori da obrani svoj suverenitet i pravo da sam odlučuje o svojoj sudbini, pojavljuju se nekakve "radikalne ljevičarske skupine" da kao "korisni idioti" dodaju svoj glas imperijalističkoj agresiji, separatistima i "Obojenoj revoluciji".
Mauro Gemma, direktor talijanskog lista Marx21 kaže kako je u odlučujućim trenucima je uvijek je bilo tako.
"Živimo u vremenu u kojem "ultra-revolucionari", kao što je "Antikapitalistička ljevica", nisu oklijevali stati na stranu razbojnika OVK na Kosovu ili pobunjenika u Benghaziju, na stranu Pussy Riot i svih drugih. Uvijek na krivoj strani i uvijek s onima koje financiraju bankari i američki imperijalizam", piše Mauro Gemma.
Podršku ovih progresivnih skupina su imali i "revolucionari" u Jemenu, Egiptu, Tunisu, Ukrajini, Hong Kongu, Venezueli i Brazilu. Naravno, podrška "progresivnih snaga" i "europske antikapitalističke ljevice" je izostala narodu Bahreina, čije su težnje za samo malo više demokracije pogazile gusjenice saudijskih tenkova.
Sada se može očekivati da će pristaše sirijskih terorističkih bandi koje se bore za američke interese sljedeće subote ispuniti trgove u Rimu, a sve pod samodopadnim pogledom samozvane talijanske "alternativne ljevice".
U stvari, talijanski slučaj i Sirija su lakmus papir za provjeru koliko su određene ljevičarske skupine antikapitalističke i anti-imperijalističke. Dovoljno je pogledati njihove stranice i stavove o zbivanjima na Bliskom istoku i drugdje u svijetu i uvjeriti se u kolikoj su mjeri njihovi stavovi usklađeni s onima neoliberalne "elite".
Zaključak možete izvući sami. Međutim, nakon Bernsteina i Kautskog postoji trenutak kada se ljevica odrekla ne samo revolucije i nasilja, nego i anti-imperijalizma, iako je i početak XX stoljeća bio važan trenutak u povijesti revidiranja lijeve političke misli.
Europska ljevica - Od anti-imperijalizma do pacifizma
"Je li nužno da odbijajući pacifizam čovjek postaje militarist? Ne, budući da je jedini pravi mir onaj u kojem postoji ravnoteža snaga. Kako ne bi trpjeli nasilje, treba biti spreman ponašati se i nasilno, naravno, ukoliko to trenutak zahtijeva. Pacifizam je se danas pretvorio u drugo lice imperijalizma, ali nisu ga prigrlili samo stranke i pokreti, nego i mnogih drugi "neformalni" pokreti, kao što su pokreti protiv globalizacije ili pokret protiv rata u Iraku..."
Ljevičarski pacifisti su, baš kao i njihovi politički protivnici, bilo koji čin otpora u očuvanju suvereniteta nazvali "terorizmom" i "nasiljem", izjednačivši tako agresora i žrtvu. U moralnom smislu odbacivanje rata je postao imperativ i osuđuje se bilo kakva mogućnost nasilnog otpora agresiji.
U određenom smislu, pacifizam se "metafizički" suprotstavlja ratu kao takvom, kao arhetipu i simbolu brutalnosti, ali se nikada ne osuđuju stvarni razlozi, države i ljudi koji te ratove pokreću.
Ovaj je otpor nerealan, jer se zlu suprotstavlja zastavama s duginim bojama i cvijećem u puščanim cijevima osvajača.
Sirijski događaji su još jednom pokazali neprimjerenost europske politike u tumačenju međunarodnih događaja. Ovo tumačenje, naravno, ovisi o verziji zapadnih medija koji promoviraju atlantističke interese.
U početku je terorizam, koji je bio opsesija Zapada nakon napada 2001. godine u New Yorku, bio vrlo podcijenjen. Sirijske vlasti su dobivale svu potrebnu pažnju, a Assad je bio relativno rado viđen gost u nekim europskim prijestolnicama. No, tada dolazi trenutak kada diktat iz inozemstva nameće zaokret vanjske politike europskih država.
Nakon što su likvidirani Sadam i Gaddafi, sirijski predsjednik Bashar Al-Assad postaje novi Sotona Bliskog istoka, opisan kao ubojica vlastitog naroda. Naravno, na temelju optužbi koje će se ubrzo pokazati netočnima, ali samo iz razloga što nije dovoljno brzo likvidiran.
Cijela europska politička "elita", s desna na lijevo, postala je kompaktna oko pitanja sudbine Assada i željela je njegovu glavu. On je postao glavni neprijatelj koji treba biti ubijen.
Sve političke opcije su stale na stranu tzv. "pobunjenika", odnosno skupina koje se bore rame uz rame s fundamentalistima ISIL-a i Al-Nusra Fronta. U međuvremenu su radikalne skupine narasle po veličini i snazi. Progutale su "progresivne i demokratske snage Sirije", koje, ako izuzmemo šaku liberalne mladeži izgubljene u gomili islamističkih fanatika, nikada nisu ni postojale.
Postalo je sve jasnije da su problem Sirije selafijski i vehabijski terorizam, a ne Assad i njegova vojska koja se protiv terorizma bori. Zapadne zemlje su činile nemoguće da dokažu kako se bore protiv terorizma, a istovremeno su činile sve da se slomi glavna prepreka terorizmu u regiji - sirijska vlada u vojska.
U svemu tome kakav je bio položaj takozvane "radikalne ljevice", koja je trebala biti avangarda alternativne interpretacije događaja i povijesti?
"Radikalna ljevica" je zauzela isti stav kao SAD, Velika Britanija, pa čak i kao Izrael. Drugim riječima, vanjska politika europske ljevice, izuzmemo li časne iznimke, u potpunosti je usklađena s diktatom Washingtona.
To se ne odnosi samo na sirijski slučaj. Isto se dogodilo s Libijom, kada se grmjelo protiv tiranina Gaddafija, koji je također morao biti svrgnut.
"Mora se spriječiti Gaddafija da dovrši pokolj nad civilima", grmjeli su politički predstavnici euroljevice i takvi su bili naslovi u većini ljevičarskih publikacija i portala u EU 2011.
Ova cijela kampanja je služila za opravdanje američke i francuske agresije na Libiju, s posljedicama koje danas svi znamo.
Što reći o antiruskoj kampanji u kojoj se "građanska prava" koriste kao izgovor za napad na glavnog protivnika imperijalističke politike Bijele kuće? Takozvana "radikalna ljevica" je prigrlila mantru Washingtona i proameričkih nevladinih udruga kako je Putin "homofobni diktator koji guši građanske slobode".
"Ljevica" u Hrvatskoj je također na istoj liniji i nekad je zaista degutantno čitati kolumne i komentare naših "vodećih umova" lijeve političke misli.
Naravno, ne možete očekivati da u godinama pokornosti politički establišment europskih zemalja proturiječi našim saveznicima i gazdama s one strane Atlantika. Ali, trebalo bi se to očekivati barem od onih koji se predstavljaju kao "revolucionari" i kao "radikalni".
Europska i hrvatska ljevica su u potpunosti propustile razumjeti međunarodnu situaciju. Odakle ova potpuna sljepoća? Korijeni su vjerojatno vrlo duboki i leže u neriješenim pitanjima.
Kakav je stav "radikalne ljevice" prema Pokretu nesvrstanih, koji je na summitu u Venezueli jednoglasno podržao borbu sirijskog naroda protiv imperijalističke agresije i terorizma? Kakvo je mišljenje današnjih "revolucionara" i "radikalne ljevice" prema bivšem sovjetskom bloku i tzv. "realnom socijalizmu", koji je u prošlom stoljeću igrao ulogu najvećeg protivnika američkom imperijalizmu?
Na ta pitanja nitko od njih ne može dati suvisle odgovore. Kritika sovjetskog socijalizma je sasvim razumljiva, čak i poželjna, ali je europska ljevica, čak i ona koja sebe naziva "radikalnom", u toj kritici retoriku uskladila s atlantističkom agendom i antikomunističkom propagandom, pogotovo s padom Berlinskog zida.
Odavno europski ljevičari tvrde kako su "sovjetsko iskustvo i Oktobarska revolucija iscrpili svoje "pokretačke snage", kao što je rekao Berlinguer 1981. godine, čime je iskazao svoje simpatije prema Sjevernoatlantskom bloku.
Naravno, zapadni marksizam je bio u stanju ponuditi zanimljive analize, ali će u ovom pogledu ostati zapamćen po sposobnosti da isključivo ističe pogreške i proturječnosti sovjetskog modela i da ga kao takvog konačno osudi i odbaci. Ali, zapadni marksisti su samo teoretizirali i zbog nekih pogrešaka i proturječnosti su odbacili cijeli jedan živi model, koji je nešto ipak pokušavao.
Osim toga, uz svu nužnu kritiku Sovjetskog Saveza, pa čak i Kine, nikako ne treba zaboraviti da bi danas veliki dijelovi Europe i Azije bez tih antikapitalističkih sila bili vazali njemačkog i japanskog fašizma, da čak ne bi bilo ni početka procesa dekolonijalizacije Trećeg svijeta i da se SAD ne bi ponašale kao poraženi kapitalistički "svjetski žandar" koji je u dubokoj unutarnjoj krizi, nego kao nesporan pobjednik.
Sovjetsko iskustvo, bez obzira na sve, vrijedno je iskustvo, popravljivo u mnogim pogledima. Ono ima zanimljivih strana i danas posebnu vrijednost. Osim dostignuća u području socijalnih prava, pokazao je koliko je važno postojanje Pokreta nesvrstanih zemalja, koje se zajedno mogu oduprijeti zapadnom imperijalizmu i kolonijalizmu, ne samo u smislu međunarodne ravnoteže snaga, nego i u klinču pojedinih imperijalističkih i kolonijalističkih država.
Naši "ljevičari" ne razumiju da je tek kolaps Sovjetskog Saveza omogućio poraz sindikalnih tijela i radničkih organizacija u zemljama u kojima su bili vrlo napredni, a da je nakon pada Berlinskog zida došlo do transformacije većine ljevičarskih partija u koaliciju s prokapitalističkim strankama i liberalima, a "radikalna ljevica" je svedena na puki ekstremni ogranak imperija i dobila ulogu pasivnog i nevažnog svjedoka aktualnih događanja. Ljevica danas više ne stvara povijest. Barem ne u Europi, što je za mnoge neobjašnjiv apsurd.
Čimbenik koji je uzrok ovoj transformaciji je izumiranje anti-imperijalizma među ljevicom. Nakon što je odbačen cijeli jedan blok koji je bio sposoban suprotstaviti se američkoj moći, odustalo se od podrške i anti-imperijalističkim snagama i to je označilo prekretnicu u ideji i praksi.
S radošću se pozdravio raspad sovjetskog bloka, što je pogrešno protumačeno kao "proces oslobođenja". Na kraju su odbačeni i posljednji džepovi otpora, kao, na primjer Kuba, i postalo je jasno da europska ljevica slijedi isti "model razvoja" kao "čikaška škola" Miltona Friedmana, ma koliko se trudila uvjeriti javnost da čini suprotno i da mu se zapravo suprotstavlja.
Jedno vrijeme se smatralo da će se, koliko god ga mi mrzili, zapadni kapitalistički sustav urušiti sam od sebe. Te su se želje izražavale pod transparentima na kojima su bili ispisani razni demokratski i slogani o ljudskim pravima.
"Demokracija je liberalno-parlamentarni sustav u kapitalističkim zemljama i najgori oblik vladavine od svih oblika koji su dosad pokušani", riječi su Winstona Churchilla, za portal lntellettuale Dissidente podsjeća Matteo Volpe.
Pobornici ove "demokracije", možda i njenog "izvoza" na krilima "pametnih bombi", diskreditiraju bilo koju drugu postojeću alternativu. U ratu između imperijalističkih i anti-imperijalističkih zemalja, danas se većina ljevice svrstala na stranu ovih prvih. Naravno, uz sva naknadna besmislena objašnjenja.
Kategorija anti-imperijalizma je od strane snaga koje sebe nazivaju "radikalnima" potpuno napuštena.
Kako bi se opravdao taj novi "radikalizam", pribjeglo se pacifizmu. On sam po sebi nije nova pojava, ali je sada postao temelj lijeve političke misli, koja je odbacila anti-imperijalizam.
Međutim, to nije bio slučajan i spontan proces, nego svjesno i namjerno gušenje ostatka ostaka progresivnih snaga među ljevicom.
Je li nužno da odbijajući pacifizam čovjek postaje militarist? Ne, budući da je jedini pravi mir onaj u kojem postoji ravnoteža snaga. Kako ne bi trpjeli nasilje, treba biti spreman ponašati se i nasilno. Naravno, ako trenutak i okolnosti to od nas traže.
Pacifizam je se danas pretvorio u drugo lice imperijalizma, ali nisu ga prigrlili samo stranke i pokreti, nego i mnogi drugi "neformalni" pokreti, kao što su pokreti protiv globalizacije ili pokret protiv rata u Iraku.
Nakon svega, anti-imperijalizam, kako i anti-kolonijalizam, bio je točka oko koje su se u međunarodnim pitanjima razilazili europska ljevica i "progresivni liberali". Odbacivanjem ovog koncepta, ljevica se naprosto stopila s liberalima i prihvatila unipolarni svijet stvoren u devedesetima. "Radikalna ljevica" je ostala bez paradigme pogodne za suprotstavljanje novom američkom ekspanzionizmu.
Tako pacifizam sve više postaje surogat koji definira lažnu ljevicu. U vrijeme Španjolskog građanskog rata ljevičari Europe i čitavog svijeta nisu raspravljali o pacifizmu i mahali zastavama duginih boja, nego su se uputili u španjolska bespuća da Republiku pokušaju obraniti od fašizma. Današnja "radikalna ljevica" blagosilja NATO bombardere koji ruše "režime" i "izvoze demokraciju".
Američki ratovi i NATO pakt nikada nisu iskreno kritizirani kao oružane agresije protiv naroda i država, nego isključivo zbog "čina nasilja" koji se etički i emocionalno ne može opravdati .
Naravno, nikada se ne kritiziraju ni stvarni interesi u igri, a rat se opisuje kao povremena nužnost u kapitalističkom ekonomskom sustavu. Prema tome, pacifisti i antiratni pokreti su na kraju završili na istoj strani barikade sa svojim prirodnim političkim protivnicima.
Pacifizam, svojim duginim bojama i cvijećem u oružju, utro je put agresiji i onemogućio bilo kakav otpor Iračana i Libijaca američkom imperijalizmu ili Palestinaca cionističkom okupatoru. Sirija zemlja koja pruža otpor imperijalizmu više od pet godina, zemlja je koja bi konačno mogla raskrinkati ovu farsu. Iz tog razloga Washington, Pariz, Berlin, London i Rim, više od svih žele da Assad ipak padne. Njegov opstanak će biti dokaz da je otpor imperijalizmu moguć, što bi moglo dovesti do ponovnog buđenja istinske lijeve političke misli, koja ne može biti nego anti-imperijalistička i antikapitalistička. U tom slučaju bi u ropotarnici povijesti završile sve "ljevičarske" stranke, pokreti i udruge koje u neoliberalnom režimu u ovom trenutku imaju zadaću stvaranja privida demokracije.
Vjerojatno neki "radikalni ljevičari" žive u iluziji da svojim aktivnostima zaista mogu zaustaviti ratove i zadovoljni su ulogom živih svjedoka vremena i kako treba djelovati "ljevica".
Njihov pacifizam je zapravo pomogao osvajačkim ratovima, koje je pretvorio u medijski događaj i brbljanje na razini "talk-showa". Sadašnja dezorijentacija ljevice se vidjela tijekom "Arapskog proljeća", koje je hvaljeno kao miran ustanak protiv despotskih režima, ne shvaćajući uopće interese koji su stajali iza svega što se događalo.
Državni udar u Kijevu 2014. je također tipičan primjer, koji se kasnije opisao kao "rusko uplitanje u pobunu protiv oligarhije u Ukrajini". Kaos koji je uslijedio nakon pada Gaddafija je nazvan "oslobođenjem", a sirijski teroristi su postali "pobunjenici koji pokušavaju zbaciti diktatorsku vladu", a koja je na propast osuđena samo zato jer ne zadovoljava zapadne standarde.
Stavovi europske ljevice se pišu ravno u Bijeloj kući ili Pentagonu, bez da su neki od lidera europske ljevice toga uopće i svjesni.
"Radnička fronta zbog Brexita nariče nad neizvjesnom i tmurnom sudbinom neoliberalne birokratske utvrde zvane Europska unija, dok o aktivnostima 120 anti-imperijalističkih zemalja koje čine Pokret nesvrstanih, kojeg su, između ostalog, na čelu s "diktatorom" Josipom Brozom Titom utemeljili naši očevi i djedovi, nije napisala niti jedne jedine riječi..."
Ovom nesretnom skretanju se pridružila i hrvatska "ljevica". Na SDP nećemo trošiti riječi, ali Radnička fronta, na primjer, predstavlja našu "radikalnu ljevicu" i pojavila se s elokventno sročenim, ali ispraznim floskulama o "borbi protiv tajkuna, izrabljivanja, nepravde i svega što trpi hrvatski radnik i čovjek".
Međutim, vanjskopolitički stavovi ove i drugih "ljevičarskih" stranaka i udruga u Hrvatskoj su potpunosti usklađeni s neokonzervativnim i atlantističkim stavovima američkog State Departmenta.
Uzmimo samo Radničku frontu. Na internetskoj stranici ove stranke, "sekte", "ekskluzivnog kluba", što li je već, nedavno je posvećeno nekoliko članaka Brexitu i "kako su britanski ksenofobi i rasisti odlučili napustiti Europsku uniju".
No, nema niti jednog jedinog retka o redovitom godišnjem summitu Pokreta nesvrstanih koji se ovih dana održao u Venezueli. Dakle, Radnička fronta nariče nad neizvjesnom i tmurnom sudbinom neoliberalne birokratske utvrde zvane Europska unija, dok o aktivnostima 120 anti-imperijalističkih zemalja koje čine Pokret nesvrstanih, kojeg su, između ostalog, na čelu s "diktatorom" Josipom Brozom Titom utemeljili naši očevi i djedovi, na svojoj službenoj stranici nije napisala niti jedne jedine riječi.
Radnička fronta je ranije, jednako kao njihove europske "radikalne kolege", grmjela o "Putinovoj diktaturi u Rusiji", kako u Siriji vlada "autokratski feudalni režim Bashara Al-Assada u kojem su Kurdi na sjeveru Sirije jedina istinska i pokretačka snaga", koji s "direktnom demokracijom, koju provode u područjima pod svojim nadzorom, trebaju biti priznati kao svjetionik na Bliskom istoku" i što sve ne.
Nova hrvatska "ljevica" se već svrstala na stranu atlantističke agende i američkih neokonzervativaca, čija moć počiva na oružju NATO pakta. Dakle, samo se priključila "ideološkoj subraći" sa Zapada i uvjerava nas kako, bez obzira na sve, ipak živimo u "najboljem od svih mogućih svjetova" u kojem nema "diktatora Putina, Assada, teheranskih mula i ajatolaha", te kako trebamo stremiti "direktnoj demokraciji", koje, kako se čini, za sada nigdje nema nigdje, pogotovo ne u sirijskom Kurdistanu, koji se bori za američke i izraelske interese i u kojem caruju izdaja, kaos i oružani sukobi svih protiv svih.
Kada se jednom izgubio kompas, koji je ljevici bio potreban da joj u određenoj geopolitičkoj situaciji i ekonomskom okruženju pokaže smjer kojim treba ići, ostali su samo apstraktni i beskorisni pojmovi kao što su "ljudska prava", "sloboda i demokracija", "borba protiv korupcije", "borba za okoliš i prava manjina", ne baš svih i ne uvijek, jer bi se onda otvorilo pitanje obespravljene ruske manjine u baltičkim državama i Ukrajini, ali su to sve pitanja koja se bez ikakvog problema mogu otvoriti na pravnoj i moralnoj razini, bez da se ova uključuju u stvaranje povijesti.
Bez obzira na tužnu europsku revizionističke stvarnost, marksizam, odnosno znanstveni socijalizam i komunizam su živi i neodvojivi od anti-imperijalizma i anti-kapitalizma. Bez obzira na "crvene" apologete unipolarnog svijeta sa Sjedinjenim Američkim Državama na čelu, sigurno će u određenom trenutku iznova oživjeti i potaknuti milijune ljudi na akciju i izgradnju boljeg i pravednijeg svijeta.
Komunisti zaboravljeni od zapadne ljevice životima brane sekularnu i multinacionalnu Siriju
Eric Draitser: Ljevica treba braniti Rusiju ili priznati da je u službi Zapadnog carstva
Revolucija i nenasilje - Nemogući kompromis?
Duga povijest izdaje dijela europske ljevice i neoprostiva suradnja sa zapadnim imperijalizmom
Velika prijevara na ljevici - Zaklada Rosa Luxemburg i savez nove ljevice s NATO paktom
Trockistička ljevica u službi zapadnog imperijalizma
FOTO - Dio propagandne podrške euroljevice islamistima u prevratima, pobunama i preuzimanju vlasti 2011. tijekom Arapskog proljeća:
AMSI
