Godina 2016. nesporno je godina postmodernističkih filmskih iščitavanja opusa Jane Austin te posljedično, potencijalnog nezadovoljstva njezinih fanova – spisateljičine prominentne i pronicljive komedije manira, kompleksnih međuigri spolova te počesto potisnutih i neizrečenih emocija, nesklada između izrečenog i mišljenog, u čak dva ovogodišnja naslova dobivaju neko novo ruho; pritom je ono radije puka reorijentacijska potraga za nečim drukčijim, a manje reinterpretacijsko revizionističko (pri)donošenje produbljivanju djela Jane Austin.
Navedeno se poglavito odnosi na naslov Ponos i predrasude i zombiji (Pride and Prejudice and Zombies) Burra Steersa – puku oksimoronsku igrariju, dosjetku žanrovskog spajanja purilnog romanticizma 19. stoljeća sa zombičnom horor-estetikom grotesknog; koji doduše funkcionira na više razina (te pronosi ideju da je pravo ratovanje ne ono između živih i mrtvih nego ono na ljubavnom polju), ali propušta – iako pokušava, podcrtati i integrirati ironijski aspekt i donijeti novu dimenziju konkretnoj socijalnoj oštroumnosti kultnog romana Ponos i predrasude (Pride and Prejudice, 1813). Balansiranje moralno-ljubavno-prijateljskih odnosa s financijskim problemima, kao počesta baza književnog stvaralaštva Jane Austin, u srži je interesa i ekranizacije drugog ovogodišnjeg uprizorenog naslova – Ljubav i prijateljstvo, nadahnutog kraćim epistolarno strukturiranim romanom Lady Susan (napisan oko 1794. no objavljen tek 1871.) – također razigranog postmodernističkim domišljajnim asocijativnostima.
Pritom su iste ovdje duhovito-satiričke naravi – od wildeanski ubodnih brzopoteznih verbalnih dijaloga do nekih redateljevih stilističkih rješenja, poput primjerice rigidne kratkoće scena, relativno statične kamere ili zadržavanja kadrova poradi introdukcije mnogobrojnih likova (uz ime, svakog ponaosob predstavlja kratkim opisom suodnosa s drugim likovima), a što pridodaje ne samo zabavnoj dinamičnosti – čak i komičnom, nego ujedno olakšava gledateljevo snalaženje, a i uklapa se na gotovo prirodan, vrlo neusiljen način u spisateljičin svjetonazor, svojom elaboriranošću donoseći duhovito sofisticiranu osuvremenjenu prodestiliranu svježinu bez da bi, kao u navedenom slučaju Ponosa i predrasuda i zombija, bio samo kvazi-devijacijski otklon od poznatog.
Svakako svemu pridonosi i posve drukčija, atipična protagonistica od junakinja na kakve smo navikli iz primjerice Ponosa i predrasuda, Razuma i osjećaja ili Emme – Elizabeth Bennet, Elinor Dashwood ili Emme Woodhouse; spisateljičina Susan Vernon naime beskrupulozna je i manipulativna, atraktivna i samodopadna mlada udovica, kojoj Stillman intuitivno spretno kroz slojeve skaradno-pikanterijskog pridaje nijanse humanog; čemu svakako pridonosi i Kate Beckinsale u svojoj ponajboljoj ulozi (parira joj ansambl u kojem su i Morfydd Clark, Xavier Samuel, Tom Bennett, Chloë Sevigny, Stephen Fry), kao i vrsna evokacija unificirane geometrijske ornamentike georgijanskog perioda u rukama produkcijske dizajnerice Anne Rackard, luksuznih biranih draperija kostimografkinje Eimer Ni Mhaoldomhnaigh odnosno funkcionalna fotografija Richarda Van Oosterhouta.
filmovi
Navedeno se poglavito odnosi na naslov Ponos i predrasude i zombiji (Pride and Prejudice and Zombies) Burra Steersa – puku oksimoronsku igrariju, dosjetku žanrovskog spajanja purilnog romanticizma 19. stoljeća sa zombičnom horor-estetikom grotesknog; koji doduše funkcionira na više razina (te pronosi ideju da je pravo ratovanje ne ono između živih i mrtvih nego ono na ljubavnom polju), ali propušta – iako pokušava, podcrtati i integrirati ironijski aspekt i donijeti novu dimenziju konkretnoj socijalnoj oštroumnosti kultnog romana Ponos i predrasude (Pride and Prejudice, 1813). Balansiranje moralno-ljubavno-prijateljskih odnosa s financijskim problemima, kao počesta baza književnog stvaralaštva Jane Austin, u srži je interesa i ekranizacije drugog ovogodišnjeg uprizorenog naslova – Ljubav i prijateljstvo, nadahnutog kraćim epistolarno strukturiranim romanom Lady Susan (napisan oko 1794. no objavljen tek 1871.) – također razigranog postmodernističkim domišljajnim asocijativnostima.
Pritom su iste ovdje duhovito-satiričke naravi – od wildeanski ubodnih brzopoteznih verbalnih dijaloga do nekih redateljevih stilističkih rješenja, poput primjerice rigidne kratkoće scena, relativno statične kamere ili zadržavanja kadrova poradi introdukcije mnogobrojnih likova (uz ime, svakog ponaosob predstavlja kratkim opisom suodnosa s drugim likovima), a što pridodaje ne samo zabavnoj dinamičnosti – čak i komičnom, nego ujedno olakšava gledateljevo snalaženje, a i uklapa se na gotovo prirodan, vrlo neusiljen način u spisateljičin svjetonazor, svojom elaboriranošću donoseći duhovito sofisticiranu osuvremenjenu prodestiliranu svježinu bez da bi, kao u navedenom slučaju Ponosa i predrasuda i zombija, bio samo kvazi-devijacijski otklon od poznatog.
Svakako svemu pridonosi i posve drukčija, atipična protagonistica od junakinja na kakve smo navikli iz primjerice Ponosa i predrasuda, Razuma i osjećaja ili Emme – Elizabeth Bennet, Elinor Dashwood ili Emme Woodhouse; spisateljičina Susan Vernon naime beskrupulozna je i manipulativna, atraktivna i samodopadna mlada udovica, kojoj Stillman intuitivno spretno kroz slojeve skaradno-pikanterijskog pridaje nijanse humanog; čemu svakako pridonosi i Kate Beckinsale u svojoj ponajboljoj ulozi (parira joj ansambl u kojem su i Morfydd Clark, Xavier Samuel, Tom Bennett, Chloë Sevigny, Stephen Fry), kao i vrsna evokacija unificirane geometrijske ornamentike georgijanskog perioda u rukama produkcijske dizajnerice Anne Rackard, luksuznih biranih draperija kostimografkinje Eimer Ni Mhaoldomhnaigh odnosno funkcionalna fotografija Richarda Van Oosterhouta.
filmovi
