Svi ti napadi na medije i novinare zapravo nisu međutim ništa drugo nego – fake news. Lažne vijesti. Dakle, ono protiv čega se Davor Bernardić, tobože, bori u svojoj medijskoj kampanji.
Predsjednik SDP-a Davor Bernardić svoj je mandat na čelu te stranke započeo uz prekomjerno granatiranje medija. Stranačka baza bila mu je sklona točno toliko koliko je na izborima postotaka dobio, dakle nešto više od polovine. Klub zastupnika bio mu je i ostao nesklon, i posao šefa stranke morao je započeti u užasno teškoj poziciji medijskog autsajdera. Sve tako lijepog i mladog, mediji ga nisu voljeli. No, dali su mu prostor.
Bio je nebrojeno puta na svim televizijama i dao je višekratno velike intervjue svim važnim nacionalnim dnevnicima i tjednicima. On je šef oporbe, i kad god želi, može svojim izjavama doći na stranice medija i u »prime time« na televizijama. Uz to, ima i društvene mreže, novovjeki PR alat iz snova. Trud minimalan, dostupnost maksimalna. Live prijenosi iz stranke ili Sabora približavaju političare izravno korisnicima, u realnom vremenu možeš reagirati na neku lošu politiku i izjavu iz Vlade ili HDZ-a. Ako Plenković ili Kolinda nešto krivo učine, šef oporbe može u roku od pet minuta dati svoj odgovor tako da ga svi portali, radiostanice ili televizije momentalno prenesu.
Ipak, svi ti alati nisu dovoljni da Bernardić uvjeri većinu birača da njegove politike imaju smisla ili da jednostavno ima politički autoritet. Svaka anketa, sve lošiji rezultat za SDP. Konvencija koja bi se uskoro trebala održati, a koja je trebala biti »revijalna«, mogla bi biti prevratnička i ponovno bi se mogao tražiti njegov opoziv. I umjesto da sagleda što bi u svojem pristupu prema javnosti i građanima mogao promijeniti, kad je već tako, šef SDP-a odlučio se upotrijebiti najjednostavnije i najklasičnije oružje – napad na medije. Umjesto ogledala, odlučio je upotrijebiti bacač vatre, pri čemu mu ruku daje nekadašnji medijski savjetnik Zdravka Mamića.
Time se svrstao među one političare koji su kratkog vijeka. Sjetimo se Tomislava Karamarka, i on je bio okružen umišljenim medijskim neprijateljima, pa je htio i zavladati medijima, ali su okolnosti uvijek protiv onih koji ne vide sebe. Karamarko i danas osporava mišljenje upravnog suda da je morao otići zbog korupcije, a mediji su mu krivi što se takva slika stvorila. Sjetimo se i Franje Tuđmana, crvenih, žutih i zelenih vragova. Sjetimo se raznih kratkometnih političkih karijera koje su nestale jer su njihovi vinovnici sebe vidjeli u središtu svemira, a oko sebe samo neprijatelje i urotu. Recimo, Ivana Tepeša. Šefu SDP-a je uzor valjda, po novome, Vojko Obersnel čija je omiljena zabava društvena igra koja se zove »smijenimo glavnog urednika koji nam nije po ukusu bez suvišnih zašto« i »napišimo demantij na istinu«, dakle osoba koja se izdaje za glavnog promotora medijskih sloboda u Hrvatskoj, a ne trpi ni riječ objektivne kritike na svoj račun, a rezultat je da je prvi put u 25 godina SDP ostao bez većine u Gradskom vijeću Rijeke.
Svi ti napadi na medije i novinare zapravo nisu međutim ništa drugo nego – fake news. Lažne vijesti. Dakle, ono protiv čega se Davor Bernardić, tobože, bori u svojoj medijskoj kampanji. Šef oporbe izdaje se ovih dana za čovjeka koji »sirote« novinare brani od zločestih HDZ-ovskih i paraobavještajnih vlasnika medija. Ali zapravo ne čini ništa drugo nego brani – sebe. Nažalost, lažna je to i isprazna taktika, koja će trajati još samo koji dan i zauvijek nestati, a SDP će se, ako bude sreće, početi baviti ozbiljnim temama
novilist
