Michel de Certeau (1925–1986), francuski isusovac i znanstvenik, istražitelj povijesti, psihoanalize, društvenih znanosti, filozofije, proučavatelj putopisa, filozof svakodnevice, u jednoj od najdražih mi knjiga, Invencija svakodnevice (izdanoj prvi put 1980), kojoj se nerijetko vraćam ovih ludih, „zatvorenih“ dvadesetih dvadeset i prvoga stoljeća u prijevodu na hrvatski nažalost danas pokojne Gordane Popović, vrhunske prevoditeljice (Naklada MD, Zagreb, 2003), u trećemu dijelu, Prostorne prakse, u potpoglavlju Žamor zamrlih koračaja koji započinje citatom iz Vergilijeve Eneide „Božica se prepoznaje po hodu“, piše da povijest započinje na razini tla, s bezbrojnim koracima: „Igre koračaja oblikuju prostor.“ U poglavlju Pričanje prostora spominje javni prijevoz suvremene Atene koji označuje riječ metaphorai. I pripovijedanja bi mogla uzeti to lijepo ime, mislimo i mi s De Certeauom: jer narativne strukture imaju vrijednost prostornih sintaksi, a prelaženje i ustrojavanje iz jednoga mjesta u drugo, izabiranje ili spajanje, od njih čine rečenice i itinerare. Natopljena lucidnošću i suptilnom mrežom podsjećanja na filozofe koji određuju našu današnjicu, čini mi se da je Invencija svakodnevice moguća preteča Filozofije hodanja francuskoga filozofa i profesora filozofije Frédérica Grosa (r. 1965), također zaljubljenika u šetnje i lutanja prirodom.
Izdavač VBZ i urednik Drago Glamuzina nisu mogli izabrati bolji trenutak, našu 2021. godinu, da objave ovu knjigu u ugodnom i tečnom prijevodu s francuskoga na hrvatski Mirjane Brabec i Vladimire Mirković-Blažević, prvi put tiskanu 2009. pod naslovom Marcher, une philosophie. Potaknuto zatvaranjem i želeći ostvariti što veći i češći bijeg iz kućnih i drugih kaveza okovanih pandemijom čini se da, uz potporu brojača koraka na pametnim telefonima i platformama, svaki dan sve više ljudi hoda, pješači, penje se, uspinje, spušta i korača ovim sve nesretnijim svijetom. Sastavljena od dvadeset i pet poglavlja, knjiga je žanrovski ugodno neodrediva, ujedno prelijep hibrid beletristike i znanosti, proze i filozofije, poetična i poetska istodobno. Zato se, unatoč činjenici što se na kraju knjige nalazi respektabilna škrinja referentnih izvora i bibliografije, može čitati i kao popularna i kao duboka filozofska knjiga posvećena upravo „hodanju, jednoj filozofiji“. Provodna joj je nit beskonačan niz koraka koji su činili poznati filozofi i mislioci skloni dugim šetnjama i hodanjima. Njihovi su usporedivi a različiti načini hodanja ujedno dijelovi većinom radosne drame i konstruktivne predstave čovječanstva. Način hodanja uvjetuje i diskurzivne staze i križanja putova: prosvjedni hod kontrapunktira se svakodnevnoj šetnji, inicijacijska putovanja isprepleću se s hodočašćenjima, lutanja gradom s prohodima prirodom.
Od hodalačkih navika i lucidnih misli u knjizi insceniranih filozofa možda najviše intrigira višesatno a svakodnevno hodanje Friedricha Nietzschea, predočeno u poglavlju Zašto sam tako dobar hodač, velikoga protivnika sjedenja i pisanja knjiga parafraziranjem iz drugih knjiga, proširivanjem tuđih zapisanih misli, pisanja novih knjiga prepisivanjem prethodnih. Nietzsche hoda svaki dan sve više, penje se iznad svijeta i ljudi, „mašta, otkriva, oduševljava se, uznemirava ga ono što nalazi, ushićen je i potresen mislima koje mu padaju na um dok korača prostranstvima“. U tih deset godina svojega najintenzivnijeg hodanja, kad dnevno hoda i deset sati i postaje pustinjak, samotnjak, putnik, Nietzsche će napisati svoje najvažnije knjige. Za tog je filozofa hodanje preduvjet za rad. Ne želi pisati isključivo na temelju čitanja drugih knjiga, želi pisati knjige koje odišu svježinom, zrakom otvorenih prostora, ledenim dahom visina, koje odražavaju boje, „prodornu svjetlost planina ili svjetlucanje mora na suncu“.
Navode se primjeri brojnih književnika, filozofa, umjetnika. Arthur je Rimbaud hodao cijeloga svog života, Verlaine ga je nazivao „čovjekom s potplatima od vjetra“, pokretali su ga „unutarnji gnjev“ i sloboda. Gérard de Nerval melankolično je lutao ulicama Pariza: „Dok hodamo, sjećamo se samo svojih snova. [...] Nije to nostalgija za izgubljenim godinama, ni nostalgija za djetinjstvom; to je samo djetinjstvo kao nostalgija (samo dijete poznaje tu čaroliju nostalgije bez prošlosti).“ Rousseauove misli povezuju se sa sanjarijama budnoga šetača, a analiza eseja Zimska šetnja Henryja Davida Thoreaua u središte stavlja mudrost američkih Indijanaca, koji zemlju drže izborom svete energije. Mahatma Gandhi, pak, svojim pokretom hodanja „veliča dimenziju odlučnosti i postojanosti: treba ustrajati. Ta dimenzija je ključna, jer hodanje traži blag, ali kontinuiran napor.“
Melankolična i strastvena, duboka i lagana, živ filozofski traktat, staza i putokaz proznih i esejističkih minijatura i putopisnih, raspravljačkih, intimnih i znalačkih traganja, nerijetko duhovita mizanscena lucidnih misli, pripovijedanja i hodanja, knjiga Filozofija hodanja ne ispušta se iz ruku ni za vrijeme naših svakodnevnih dugotrajnih hodanja i sve češće oživljenih radosnih koračaja. Palimpsestu hodajućih misli velikih filozofa rado ćemo se i često vraćati, požurujući i obgrljujući znatiželju dohvaćanja smisla u svijetu koji gubi tlo pod nogama. Jer: hodanje nije sport, ali nam „daje osjećaj privremeno odložene slobode“, hodati znači biti vani, „na svježem zraku“, hodanje je umjetnost koja nam omogućava proširenje vlastitosti i odluku kad ćemo i koliko hodati sami, kad i s kim u društvu. Znamo li zašto hodamo? Pita se i Sofoklo postavljajući čovječanstvu skupa sa Sfingom zagonetku „Tko ujutro hoda na četiri, u podne na dvije, a uvečer na tri noge?“ Odgovor je (bio) sastavni dio sudbine Edipove – čovjekove.
