Ne postoji nijedan sineast kojemu je HRT dva dana zaredom kao in memoriam emitirao dva filma, kao što je to slučaj s Praljkom. Sudeći po raspoloženju na Prisavlju, mogli bismo uskoro gledati i njegovo najbolje djelo, dječju seriju ‘Blesan i Tulipan’, ali je problem što je nastala po predlošku Gorana Babića
Televizija N1 najprofesionalnije je popratila čitanje presude haškoj šestorki i strašan čin Praljkova samoubojstva koji će obilježiti cijeli rad Haškog tribunala. Heterogen sastav komentatora, analitički pristup, objektivnost i smirenost, pristup žrtvama, izdigli su ovu televiziju visoko iznad konkurencije koja je novinarstvo poistovjetila s plemenskom jeremijadom, a javni diskurs željeznom rukom stisnula u Prokrustovu postelju patetičnih nacionalnih formula lišenih smisla i sadržaja (‘ne priznajemo… buržoaski sud… samo sud svoje partije’?!). Reporter N1 Hrvoje Krešić jednim jedinim potezom prokazao je silno neznanje i političku površnost naše političke tzv. elite. Nakon žalopojke prvog čovjeka Vlade zbog toga što Srbiji nigdje nije dosuđen UZP (‘želimo kazati da je apsurdno da ni u jednoj međunarodnoj presudi nije utvrđena odgovornost tadašnjeg državnog vrha Srbije’), Krešić je premijera upitao što misli o presudi Mili Martiću ‘u kojoj je apostrofiran udruženi zločinački poduhvat, na čijem je čelu stajao Slobodan Milošević’. Plenković je pitanje – iz kojeg se jasno vidjelo da o UZP-u i Martiću pojma nije imao – eskivirao, ali nema sumnje da će poniženje zapamtiti jer mu je Krešić i inače na piku, a sad ga je posramio nadmoćnim znanjem na njegovom terenu (pravo i politika). Bilo kako bilo, u premijerovoj se izjavi zrcale neznanje i indolencija cijele naše političke klase. To su političari od danas do sutra, periodični vatrogasci sezonskih požara, opsjenari ili u najboljem slučaju rutineri lišeni smisla za strateško promišljanje vitalnih tema. Talent ih, kako bi rekao Arsen, nije okrznuo. Nažalost, to nam je doseg – bolje ne možemo, pametnijih nemamo. Bakir Izetbegović dao je slojevitiju izjavu od naših državnika, u kojoj je istaknuo i svijetle i tamne dimenzije hrvatske politike u BiH, no i njegovom je nastupu nedostajala dimenzija samokritike i respekta prema hrvatskim žrtvama u srednjoj Bosni, zbog kojih doista nitko nije odgovarao. I ta je pravna praznina doprinijela ovakvoj reakciji u Hrvatskoj.
Što se tiče HRT-a i Nove, šteta što je ona teta u roza kimonu spikerica u Sjevernoj Koreji. Novinari ove dvije kuće cijeloga su dana pokušavali dosegnuti njezine visine, u čemu su joj se neki opasno približili!
‘Ne možemo ovako negirati hašku presudu, a da je nitko nije pročitao, već unaprijed zauzimati negativan stav. Shvaćam ljude koji emotivno reagiraju, ali lidere ne. Plenković je trebao osuditi zločine povezane s ovom presudom, a ne ovako globalno je osuditi’, rekao je Anto Nobilo u Šprajcovom ‘Direktu’, u kojemu je gostovao u duetu sa Žarkom Puhovskim. Time je u našem eteru napokon zaživjela kakva-takva polifonija, u danu u kojemu je bilo teško razlikovati stavove Gojka Šuška, Zorana Milanovića, Orsata Miljenića i Mire Tuđmana. Jedinstvo nije željeni nacionalni cilj, nego aktualna nacionalna tragedija! ‘Unaprijed smo stvorili svoj svijet činjenica, svoju istinu… Mi kao država imamo državnu istinu i tko god je dovede u pitanje, taj govori neistinu. Zarobljenici smo politika iz ‘93. godine. Bit će loše ako se identificiramo s njima’, dodao je Nobilo. Puhovski je odlično objasnio psihologiju svrstavanja iza šestorke i prirodu masovne solidarnosti s osuđenicima: riječ je o socijalizaciji, posvojenju zločina – netko je ubijao u naše ime.
Valja dodati još nešto. Iza rata u Hrvatskoj odigrala se i revolucija. Tko bio je ništa, postao je sve – legije vozača i montažera centralnog grijanja postale su milijunaši, generali, državnici. Bilo kakav nerevolucionarni sustav, koji počiva na regularnoj utakmici, njih bi otpuhao sa scene. Njima odgovara jedino stalno izvanredno stanje. Zato stalno zasjeda vijeće čuvara revolucije, zato stalno gori revolucionarni plamen – bez toga nema prilaza blagajni, nema beriva, nema počasti, a zar smo za to ratovali?
Petar Štefanić ugostio je genijalnog Damira Karakaša, čiji opisi Like izgledaju tako surovo da mnogi misle kako je riječ o izmišljotini – a nisu, ni u zarezu. ‘Kad sam bio bolestan, majka bi mi vezala ciklu za tabane, otac je rekao – to nije za živit, neka umre. Znao sam da će roman uspjeti ako razradim kompleksnost odnosa s ocem’, rekao je o ‘Sjećanju šume’, sjajnoj prozi čija je dojmljivost usporediva s Kolarovom ‘Brezom’ ili filmovima braće Taviani a la ‘Ja sam bog otac’. Ovaj pisac pred našim očima izrasta u klasika, što god to u ovoj samorazarajućoj kulturi značilo. Karakaš – upotrijebimo otrcanu frazu iz vesterna – stoji sam nasuprot svih: oca koji do danas ne može razumjeti čudnovati posao kojim mu se sin bavi, zemljaka koji mu nisu priredili nijednu promociju premda je Karakaš najveći talent ikad rođen u toj gorskoj nedođiji, kritičara koji ga ne obasipaju nagradama i, na koncu, cijele nacije.
‘Je li vaš otac pročitao vašu knjigu?’ ‘Ne, ni otac, ni majka, ni sestra nisu pročitali, nisu bili ni na jednoj predstavi. Imao sam promocije diljem svijeta, a u 20 godina nisam imao promociju u Lici’, odgovara Karakaš. ‘Kažete da u pravoj prozi nema milosti, jel’ se vi s nekim obračunavate, s demonima?’ ‘Ako treba, i s demonima, izvlačiti na vidjelo stvari i osvjetljavati ih, zanimaju me stvari gdje se kopa i traži, prezirao sam uvijek populizam. Smatram da je na neki način prirodna pozicija pisca da bude u nesporazumu s okolinom. To što me u Lici hejtaju…’ ‘Hejtaju vas u Lici?’ ‘Da, čak i popovi pričaju protiv mene na misama, a u hajke se uključuju i neki moji rođaci. Kad sam dobio nagradu ‘Petar Kočić’, nazvao me rođak i rekao da ne smijem primiti tu četničku nagradu, pitao me bi li oni primili nagradu ‘Mile Budak’…’
Karakaš je čudo ustrajnosti. On zna što je mikelanđelovski rad, klesanje, brušenje. ‘Pišem’, rekao je, ‘onako kako je govorio Čehov – da riječima bude usko, a mislima široko. Bavim se samo pisanjem, ne volim blebetanje u književnosti. Mjesecima znam tražiti pravu riječ, prepisivati tekst, opsesivno se i fanatično bavim svojim tekstovima, spavam i dižem se sa svojim tekstovima. Ako se baviš pisanjem, moraš puno raditi na sebi i ići do kraja.’ Ovdje, gdje je vrhunski imperativ pisca da bude u sporazumu sa sredinom, Karakaš je izuzetak, zrno koje umire da bi bogat plod dalo.
Ne postoji nijedan sineast kojemu je HRT dva dana zaredom kao in memoriam emitirao dva filma, kao što je to slučaj s Praljkom. Najprije je 30. studenoga emitiran dokumentarac ‘Sandžak – Novi Pazar’, da bi dan kasnije bio prikazan ‘Povratak Katarine Kožul’. U ‘Povratku’ glavni muški lik već u prvih pola sata izvrši samoubojstvo tako što skoči s kuće, dok glavni ženski lik ubija sebe i dijete. Film je pun smrti, sprovoda, abortusa, nestajanja. Očito je ideja samoubojstva dugo proganjala Praljka. Čudno je da nije emitirano i njegovo najbolje djelo, dječja serija ‘Blesan i Tulipan’. Sudeći po raspoloženju na Prisavlju, mogli bismo uskoro gledati i nju, ali je problem što je nastala po predlošku Gorana Babića.
Treba reći da za Praljkovu sudbinu godinama nitko nije pokazivao zanimanje. Udbinog doušnika Šeksa ganjao je po cesti da mu uruči svoje knjige, molio i kumio političare, no nikomu to nije bilo važno, svi su ga doživljavali kao klauna, sve dok se nije ubio i sam sebe kanonizirao. Za debitantski film ‘Povratak Katarine Kožul’ založio je kuću, što je i onda kao i danas bio koliko hrabar toliko i rijedak čin. Ekipa mu je bila sto posto multietnička: scenarist Abdulah Sidran, glumci Alma Prica, Fabijan Šovagović, Mustafa Nadarević, glazba Arsen Dedić, scenografija Ratko Janjić-Jobo… Praljak je sebe doživljavao kao umjetnika, ali ga nacija za života nije priznala. Sad će, zahvaljujući performansu koji je izveo, ostati zauvijek upamćen kao novi Zrinski, dok će nacionalnoj politici značajniji biti mrtav nego živ. Dok ovo pišemo, britanski ‘Guardian’ napada Plenkovića zbog stava o Praljku…
Haška presuda, N1, Nova TV, HRT, 29. studenoga, 10:00 – 23:00
Televizija N1 najprofesionalnije je popratila čitanje presude haškoj šestorki i strašan čin Praljkova samoubojstva koji će obilježiti cijeli rad Haškog tribunala. Heterogen sastav komentatora, analitički pristup, objektivnost i smirenost, pristup žrtvama, izdigli su ovu televiziju visoko iznad konkurencije koja je novinarstvo poistovjetila s plemenskom jeremijadom, a javni diskurs željeznom rukom stisnula u Prokrustovu postelju patetičnih nacionalnih formula lišenih smisla i sadržaja (‘ne priznajemo… buržoaski sud… samo sud svoje partije’?!). Reporter N1 Hrvoje Krešić jednim jedinim potezom prokazao je silno neznanje i političku površnost naše političke tzv. elite. Nakon žalopojke prvog čovjeka Vlade zbog toga što Srbiji nigdje nije dosuđen UZP (‘želimo kazati da je apsurdno da ni u jednoj međunarodnoj presudi nije utvrđena odgovornost tadašnjeg državnog vrha Srbije’), Krešić je premijera upitao što misli o presudi Mili Martiću ‘u kojoj je apostrofiran udruženi zločinački poduhvat, na čijem je čelu stajao Slobodan Milošević’. Plenković je pitanje – iz kojeg se jasno vidjelo da o UZP-u i Martiću pojma nije imao – eskivirao, ali nema sumnje da će poniženje zapamtiti jer mu je Krešić i inače na piku, a sad ga je posramio nadmoćnim znanjem na njegovom terenu (pravo i politika). Bilo kako bilo, u premijerovoj se izjavi zrcale neznanje i indolencija cijele naše političke klase. To su političari od danas do sutra, periodični vatrogasci sezonskih požara, opsjenari ili u najboljem slučaju rutineri lišeni smisla za strateško promišljanje vitalnih tema. Talent ih, kako bi rekao Arsen, nije okrznuo. Nažalost, to nam je doseg – bolje ne možemo, pametnijih nemamo. Bakir Izetbegović dao je slojevitiju izjavu od naših državnika, u kojoj je istaknuo i svijetle i tamne dimenzije hrvatske politike u BiH, no i njegovom je nastupu nedostajala dimenzija samokritike i respekta prema hrvatskim žrtvama u srednjoj Bosni, zbog kojih doista nitko nije odgovarao. I ta je pravna praznina doprinijela ovakvoj reakciji u Hrvatskoj.
Što se tiče HRT-a i Nove, šteta što je ona teta u roza kimonu spikerica u Sjevernoj Koreji. Novinari ove dvije kuće cijeloga su dana pokušavali dosegnuti njezine visine, u čemu su joj se neki opasno približili!
RTL Direkt, 29. studenoga, 23:06
‘Ne možemo ovako negirati hašku presudu, a da je nitko nije pročitao, već unaprijed zauzimati negativan stav. Shvaćam ljude koji emotivno reagiraju, ali lidere ne. Plenković je trebao osuditi zločine povezane s ovom presudom, a ne ovako globalno je osuditi’, rekao je Anto Nobilo u Šprajcovom ‘Direktu’, u kojemu je gostovao u duetu sa Žarkom Puhovskim. Time je u našem eteru napokon zaživjela kakva-takva polifonija, u danu u kojemu je bilo teško razlikovati stavove Gojka Šuška, Zorana Milanovića, Orsata Miljenića i Mire Tuđmana. Jedinstvo nije željeni nacionalni cilj, nego aktualna nacionalna tragedija! ‘Unaprijed smo stvorili svoj svijet činjenica, svoju istinu… Mi kao država imamo državnu istinu i tko god je dovede u pitanje, taj govori neistinu. Zarobljenici smo politika iz ‘93. godine. Bit će loše ako se identificiramo s njima’, dodao je Nobilo. Puhovski je odlično objasnio psihologiju svrstavanja iza šestorke i prirodu masovne solidarnosti s osuđenicima: riječ je o socijalizaciji, posvojenju zločina – netko je ubijao u naše ime.
Valja dodati još nešto. Iza rata u Hrvatskoj odigrala se i revolucija. Tko bio je ništa, postao je sve – legije vozača i montažera centralnog grijanja postale su milijunaši, generali, državnici. Bilo kakav nerevolucionarni sustav, koji počiva na regularnoj utakmici, njih bi otpuhao sa scene. Njima odgovara jedino stalno izvanredno stanje. Zato stalno zasjeda vijeće čuvara revolucije, zato stalno gori revolucionarni plamen – bez toga nema prilaza blagajni, nema beriva, nema počasti, a zar smo za to ratovali?
Pressing, N1, 30. studenoga, 20:00
Petar Štefanić ugostio je genijalnog Damira Karakaša, čiji opisi Like izgledaju tako surovo da mnogi misle kako je riječ o izmišljotini – a nisu, ni u zarezu. ‘Kad sam bio bolestan, majka bi mi vezala ciklu za tabane, otac je rekao – to nije za živit, neka umre. Znao sam da će roman uspjeti ako razradim kompleksnost odnosa s ocem’, rekao je o ‘Sjećanju šume’, sjajnoj prozi čija je dojmljivost usporediva s Kolarovom ‘Brezom’ ili filmovima braće Taviani a la ‘Ja sam bog otac’. Ovaj pisac pred našim očima izrasta u klasika, što god to u ovoj samorazarajućoj kulturi značilo. Karakaš – upotrijebimo otrcanu frazu iz vesterna – stoji sam nasuprot svih: oca koji do danas ne može razumjeti čudnovati posao kojim mu se sin bavi, zemljaka koji mu nisu priredili nijednu promociju premda je Karakaš najveći talent ikad rođen u toj gorskoj nedođiji, kritičara koji ga ne obasipaju nagradama i, na koncu, cijele nacije.
‘Je li vaš otac pročitao vašu knjigu?’ ‘Ne, ni otac, ni majka, ni sestra nisu pročitali, nisu bili ni na jednoj predstavi. Imao sam promocije diljem svijeta, a u 20 godina nisam imao promociju u Lici’, odgovara Karakaš. ‘Kažete da u pravoj prozi nema milosti, jel’ se vi s nekim obračunavate, s demonima?’ ‘Ako treba, i s demonima, izvlačiti na vidjelo stvari i osvjetljavati ih, zanimaju me stvari gdje se kopa i traži, prezirao sam uvijek populizam. Smatram da je na neki način prirodna pozicija pisca da bude u nesporazumu s okolinom. To što me u Lici hejtaju…’ ‘Hejtaju vas u Lici?’ ‘Da, čak i popovi pričaju protiv mene na misama, a u hajke se uključuju i neki moji rođaci. Kad sam dobio nagradu ‘Petar Kočić’, nazvao me rođak i rekao da ne smijem primiti tu četničku nagradu, pitao me bi li oni primili nagradu ‘Mile Budak’…’
Karakaš je čudo ustrajnosti. On zna što je mikelanđelovski rad, klesanje, brušenje. ‘Pišem’, rekao je, ‘onako kako je govorio Čehov – da riječima bude usko, a mislima široko. Bavim se samo pisanjem, ne volim blebetanje u književnosti. Mjesecima znam tražiti pravu riječ, prepisivati tekst, opsesivno se i fanatično bavim svojim tekstovima, spavam i dižem se sa svojim tekstovima. Ako se baviš pisanjem, moraš puno raditi na sebi i ići do kraja.’ Ovdje, gdje je vrhunski imperativ pisca da bude u sporazumu sa sredinom, Karakaš je izuzetak, zrno koje umire da bi bogat plod dalo.
Povratak Katarine Kožul, HRT, 1. prosinca, 20:00
Ne postoji nijedan sineast kojemu je HRT dva dana zaredom kao in memoriam emitirao dva filma, kao što je to slučaj s Praljkom. Najprije je 30. studenoga emitiran dokumentarac ‘Sandžak – Novi Pazar’, da bi dan kasnije bio prikazan ‘Povratak Katarine Kožul’. U ‘Povratku’ glavni muški lik već u prvih pola sata izvrši samoubojstvo tako što skoči s kuće, dok glavni ženski lik ubija sebe i dijete. Film je pun smrti, sprovoda, abortusa, nestajanja. Očito je ideja samoubojstva dugo proganjala Praljka. Čudno je da nije emitirano i njegovo najbolje djelo, dječja serija ‘Blesan i Tulipan’. Sudeći po raspoloženju na Prisavlju, mogli bismo uskoro gledati i nju, ali je problem što je nastala po predlošku Gorana Babića.
Treba reći da za Praljkovu sudbinu godinama nitko nije pokazivao zanimanje. Udbinog doušnika Šeksa ganjao je po cesti da mu uruči svoje knjige, molio i kumio političare, no nikomu to nije bilo važno, svi su ga doživljavali kao klauna, sve dok se nije ubio i sam sebe kanonizirao. Za debitantski film ‘Povratak Katarine Kožul’ založio je kuću, što je i onda kao i danas bio koliko hrabar toliko i rijedak čin. Ekipa mu je bila sto posto multietnička: scenarist Abdulah Sidran, glumci Alma Prica, Fabijan Šovagović, Mustafa Nadarević, glazba Arsen Dedić, scenografija Ratko Janjić-Jobo… Praljak je sebe doživljavao kao umjetnika, ali ga nacija za života nije priznala. Sad će, zahvaljujući performansu koji je izveo, ostati zauvijek upamćen kao novi Zrinski, dok će nacionalnoj politici značajniji biti mrtav nego živ. Dok ovo pišemo, britanski ‘Guardian’ napada Plenkovića zbog stava o Praljku…
