Ne znam kako ostalim gledateljima, ali meni se Računovođa čini kao ultimativni film o superjunaku. Doduše, posrijedi nije stripovska ekranizacija, no u trenutku kada su doživjele svoje kreativno dno i postale krajnje generične, trebalo je pronaći načina da se njihovi koncepti održene na životu. Navedeno je moguće jedino tako da stripovske strategije metastaziraju u nestripovske priče. Sagledajmo situaciju pobliže. Christian Wolff (Ben Affleck) rođen je kao autistično dijete u disfunkcionalnoj obitelji. Otac mu je bio vojno djelatnik te su se neprestano morali selili, što neobičnom dječaku nije pomoglo da se uklopi. Tradicionalni pater familias, izrazito patrijarhalno i maskulino nastrojen, nije mogao supruzi priuštiti stabilan život kojem je težila pa je napustila obitelj. Potom je otac dvojicu braće podvrgnuo višegodišnjem vojnom drilu da bi se u životu mogli snaći i da ih jači ne bi tlačili.
Christian je neprestano bio marginaliziran zbog svoga stanja: otac mu objašnjava da ga se drugi boje jer ima karakteristike koje su ostaloj djeci strane pa stoga treba snagom zadobiti poštovanje i svoje mjesto u društvu. Potom nesmotreno izaziva obiteljsku tragediju te završava u zatvoru, što predstavlja iskustvo koje mu mijenja život. Spomenuto nesumnjivo nalikuje na mit o rađanju superjunaka. Christian nema nikakve nadnaravne ili supermoći te je osobinama mnogo sličniji, recimo, Nolanovu Batmanu. Međutim, ipak ima neke iznimne sposobnosti: vješt u raznim borilačkim svještinama, izvrsno barata s brojkama, dobar je u matematici, a taj mu talent omogućuje da se bavi računovodstvom. Ne baš u standardnom smislu te riječi jer obavlja poslove za kriminalnu klijentelu, dakle, pomaže im da što bolje operu novac.
Djelo započinje kao triler: direktor Riznice Ray King (J. K. Simmons) na ucjenu unaprijeđuje analitičarku Maybeth Medinu (Cynthia Addai-Robinson) u agenticu te joj daje zadatak da istraži misterioznu osobu koja se pojavljuje na brojnim fotografijama s velikim zvijerkama iz kriminalnoga miljea. Kako bi sačuvala posao i reputaciju te zataškala neslavnu prošlost, Medina nema drugu opciju nego pristati. Agenti savezne agencije koji istražuju potencijalnoga prijestupnika da bi razbili složenije kriminalne mreže jedan je od tipičnih fabularnih sklopova ovoga žanra. Kako se složena priča pomalo raspliće, tako Christian Wolff sve više postaje pozitivac i akcijski junak, koji naučene borilačke vještine vrlo suvereno koristi kako u samoobrani tako i u spašavanju drugih.
Protagonist je u priču uveden kao negativac da bi se gledatelje navelo na krivi trag: hladnokrvno se bogati pružajući usluge mafijašima, teroristima i narkokartelima, ali putem niza plot twistova njegov se status radikalno mijenja. Možda poput već spomenutoga Batmana zapravo djeluje protiv kriminalaca te pomaže policiji u nastojanju da ih se dočepa? Osim toga, motiv bolesti, koji je uvijek bio vezan uz televizijske melodrame, isprepleten je s akcijsko-trilerskim segmentom, putem priče o potrebi za prihvaćanjem drugačijih. Ne bi me začudilo da film, ako postane komercijalno isplativ, dobije niz nastavaka.
Kao i u svakom djelu o superjunacima, i u Računovođi se provlače obiteljski kompleksi, napose nerazriješeni prijepori oko očinske figure, no to je scenaristički Bill Dubuque poprilično nemušto razriješio. Scenarij je traljavo i nesvješto napisan s mnoštvom obrata koji nisu osobito uvjerljivi, a tu mislim na Rayev odnos s Chrisom, dva prepoznavanja u završnici te naznake ljubavne priče s Danom Cummings (Anna Kendrick), koja ne vodi nikuda jer autori nisu znali što bi s to dvoje protagonista učinili. Ona pomaže (anti)junaku da se više poveže s ljudima pa hladan protagonist, da bi očito bio prijemčiviji publici, biva zaogrnut u empatično ruho jer je štiti od loših ljudi i tako pojačava melodramatske akcente. Nije moglo proći niti bez patetičnih prizora koji nepotrebno usporavaju narativni tempo, koji ionako nije najspretnije izbalansiran: Danina priča o maturalnoj zabavi i uklapanju je patetična, Rayjeva pripovijest o susretu s Wolffom odveć je melodramatična, posebice kada se u obzir uzme propitivanje funkcionalnosti očinske figure, a prepoznavanje braće izvan je domašaja svakoga komentara.
Autizmu protagonista pokušava se neprestano prirodati humorna crta putem isticanja njegova kalkuliranoga načina spoznavanja svijeta, koji se u banalnim svakodnevnim situacijama razlikuje od pristupa ostalih ljudi, ili u trenucima ubijama, kada nema nikakvih sentimenta naspram protivnika. Problem su i papirnati, odnosno nerazrađeni likovi koji time gube na zanimljivosti, što se osobito odnosi na sporedne protagoniste: Raya Kinga, Marybeth Medinu te bezličnoga negativca Lamara Blacka (John Lithgow).
Osim nerazrađenosti likova i sulude fabularne kombinatorike, režija Gavina O`Connora (Ratnik) sasvim je rutinska pa Računovođa ostavlja dojam neinventivnoga trilera koji se pretvara u akcijski film, no bez ikakvoga prepoznatljivoga redateljskoga pečata. Stilski je posrijedi generično holivudsko ostvarenje sa standarnom izmjenom emotivnih, humornih i akcijskih prizora. Kako bi se sve tajne ne bi prijevremeno otkrile, cjelina posrće u narativni kaos analepsi, obrata, objašnjena, a sve zajedno ima premalo smisla te se odvija presporo da bi zadržalo gledateljevu pozornost.
filmovi
Christian je neprestano bio marginaliziran zbog svoga stanja: otac mu objašnjava da ga se drugi boje jer ima karakteristike koje su ostaloj djeci strane pa stoga treba snagom zadobiti poštovanje i svoje mjesto u društvu. Potom nesmotreno izaziva obiteljsku tragediju te završava u zatvoru, što predstavlja iskustvo koje mu mijenja život. Spomenuto nesumnjivo nalikuje na mit o rađanju superjunaka. Christian nema nikakve nadnaravne ili supermoći te je osobinama mnogo sličniji, recimo, Nolanovu Batmanu. Međutim, ipak ima neke iznimne sposobnosti: vješt u raznim borilačkim svještinama, izvrsno barata s brojkama, dobar je u matematici, a taj mu talent omogućuje da se bavi računovodstvom. Ne baš u standardnom smislu te riječi jer obavlja poslove za kriminalnu klijentelu, dakle, pomaže im da što bolje operu novac.
Djelo započinje kao triler: direktor Riznice Ray King (J. K. Simmons) na ucjenu unaprijeđuje analitičarku Maybeth Medinu (Cynthia Addai-Robinson) u agenticu te joj daje zadatak da istraži misterioznu osobu koja se pojavljuje na brojnim fotografijama s velikim zvijerkama iz kriminalnoga miljea. Kako bi sačuvala posao i reputaciju te zataškala neslavnu prošlost, Medina nema drugu opciju nego pristati. Agenti savezne agencije koji istražuju potencijalnoga prijestupnika da bi razbili složenije kriminalne mreže jedan je od tipičnih fabularnih sklopova ovoga žanra. Kako se složena priča pomalo raspliće, tako Christian Wolff sve više postaje pozitivac i akcijski junak, koji naučene borilačke vještine vrlo suvereno koristi kako u samoobrani tako i u spašavanju drugih.
Protagonist je u priču uveden kao negativac da bi se gledatelje navelo na krivi trag: hladnokrvno se bogati pružajući usluge mafijašima, teroristima i narkokartelima, ali putem niza plot twistova njegov se status radikalno mijenja. Možda poput već spomenutoga Batmana zapravo djeluje protiv kriminalaca te pomaže policiji u nastojanju da ih se dočepa? Osim toga, motiv bolesti, koji je uvijek bio vezan uz televizijske melodrame, isprepleten je s akcijsko-trilerskim segmentom, putem priče o potrebi za prihvaćanjem drugačijih. Ne bi me začudilo da film, ako postane komercijalno isplativ, dobije niz nastavaka.
Kao i u svakom djelu o superjunacima, i u Računovođi se provlače obiteljski kompleksi, napose nerazriješeni prijepori oko očinske figure, no to je scenaristički Bill Dubuque poprilično nemušto razriješio. Scenarij je traljavo i nesvješto napisan s mnoštvom obrata koji nisu osobito uvjerljivi, a tu mislim na Rayev odnos s Chrisom, dva prepoznavanja u završnici te naznake ljubavne priče s Danom Cummings (Anna Kendrick), koja ne vodi nikuda jer autori nisu znali što bi s to dvoje protagonista učinili. Ona pomaže (anti)junaku da se više poveže s ljudima pa hladan protagonist, da bi očito bio prijemčiviji publici, biva zaogrnut u empatično ruho jer je štiti od loših ljudi i tako pojačava melodramatske akcente. Nije moglo proći niti bez patetičnih prizora koji nepotrebno usporavaju narativni tempo, koji ionako nije najspretnije izbalansiran: Danina priča o maturalnoj zabavi i uklapanju je patetična, Rayjeva pripovijest o susretu s Wolffom odveć je melodramatična, posebice kada se u obzir uzme propitivanje funkcionalnosti očinske figure, a prepoznavanje braće izvan je domašaja svakoga komentara.
Autizmu protagonista pokušava se neprestano prirodati humorna crta putem isticanja njegova kalkuliranoga načina spoznavanja svijeta, koji se u banalnim svakodnevnim situacijama razlikuje od pristupa ostalih ljudi, ili u trenucima ubijama, kada nema nikakvih sentimenta naspram protivnika. Problem su i papirnati, odnosno nerazrađeni likovi koji time gube na zanimljivosti, što se osobito odnosi na sporedne protagoniste: Raya Kinga, Marybeth Medinu te bezličnoga negativca Lamara Blacka (John Lithgow).
Osim nerazrađenosti likova i sulude fabularne kombinatorike, režija Gavina O`Connora (Ratnik) sasvim je rutinska pa Računovođa ostavlja dojam neinventivnoga trilera koji se pretvara u akcijski film, no bez ikakvoga prepoznatljivoga redateljskoga pečata. Stilski je posrijedi generično holivudsko ostvarenje sa standarnom izmjenom emotivnih, humornih i akcijskih prizora. Kako bi se sve tajne ne bi prijevremeno otkrile, cjelina posrće u narativni kaos analepsi, obrata, objašnjena, a sve zajedno ima premalo smisla te se odvija presporo da bi zadržalo gledateljevu pozornost.
filmovi
