Proteklih tjedana se raspravljalo o globalnom gospodarskom rastu i uglavnom se prstom upiralo u Kinu, koja je "kriva" što joj gospodarski rast u 2015. nije bio barem na razini iz 2014. godine, kada je iznosio 7,3%, nego je pao na "skromnih" 6,9%, kako prenosi BBC.
S druge strane Al-Jazeera predviđa "velike probleme" kineskom gospodarstvu, koje u 2016. neće ostvariti planirani rast od 7,5%, nego su se prognoze umanjile na 6,5%. Nevjerojatne tvrdnje, ako se uzme u obzir da se ipak radi o rastu ekonomije čiji je nominalni BDP prošle godine iznosio 11 385 milijardi dolara, a prema preciznijem izračunu u kojem se bruto domaći proizvod mjeri metodom pariteta kupovne moći (GDP/PPP ili BDP/PKM), Kina je s ostvarenih 19 510 milijardi dolara na prvom mjestu u svijetu i daleko iza sebe je ostavila Sjedinjene Države, koje još uvijek drže drugo mjesto.
Statistika je varljiva, posebno izračuni koji idu u prilog korporativnoj i političkoj eliti Zapada, no istinu je teško sakriti, a sve podatke o nominalnom i bruto domaćem proizvodu mjerenom metodom pariteta kupovne moći za sve zemlje svijeta možete pročitati na stranici World GDP Ranking 2015.
Nakon pregleda prvih pedeset zemalja u prvoj i drugoj kategoriji će se mnogi iznenaditi da je u stvari Kina prva, a ne SAD, Rusija je šesta, a ne trinaesta, Indija treća, a ne sedma, čak je i Iran na 18. mjestu, dok u izračunu nominalnog BDP-a nije među prvih 50 zemalja svijeta. O mjestu kojeg zauzimaju Francuska, koja je nedavno proglasila izvanredno stanje u gospodarstvu, potom Italija, Južna Koreja, Saudijska Arabija, Australija ili Španjolska ne treba ni govoriti.
Zbog čega je ovo važno? BDP je makroekonomski indikator koji pokazuje vrijednost finalnih dobara i usluga proizvedenih u zemlji tijekom dane godine i izražen je u novčanim jedinicama. Međutim, metoda GDP/PPP je izračun bruto domaćeg proizvoda mjerenog metodom pariteta kupovne moći, a iznosi su u dolarima.
Metoda je korisnija za usporedbu životnog standarda između zemalja, jer uzima u obzir troškove života i stopu inflacije, umjesto jednostavnije usporedbe nominalnih iznosa koji možda ne prikazuju prave razlike u prihodima. Vrlo jednostavno.
Lažni gospodarski rast Europe u krizi
Zbog toga je nepravedno optuživati Kinu, a treba biti oprezan kada se govori o "propasti" zemalja poput Rusije, Irana i drugih. Njemačka i Velika Britanija su još uvijek jake gospodarske sile, ali na štetu drugih, što se ne može reći za Francusku, Italiju ili Španjolsku. Podaci su neumoljivi i još jednom se upućuju čitatelji da pokazatelje za 2015. godinu pogledaju ovdje.
Ne bez razloga je ovih dana latinoamerička medijska kuća Telesur upozorila na lažni gospodarski rast Europe u krizi.
Nezaposlenost u Španjolskoj, prema Eurostatu, prelazi 22 posto, dok je BDP u posljednjem tromjesečju 2015. godine pao za 0,8 posto.
Najnovije izvješće Međunarodnog monetarnog fonda procjenjuje da je u tijeku "postupni oporavak europskog gospodarstva", unatoč visokoj nezaposlenosti, niskim plaćama i povećanju poreza.
Najnovije izvješće MMF-a "Globalni gospodarski izgledi" procjenjuju rast u Španjolskoj u iduće dvije godine. BDP je 2015. u Španjolskoj rastao 3,2 posto, a sljedeće godine će se španjolski rast usporiti i iznosit će 2,3 posto. Jesu li to realni gospodarski izgledi, ako uzmemo u obzir trenutnu krizu u Europi?
Globalna ekonomska kriza koja je započela u 2008. godini je nastala zbog financijske krize u Sjedinjenim Državama još 2007. godine, odnosno, nakon propasti američkih banaka koje su postale insolventne i kriza se proširila na državnu razinu, te se prelila na ekonomije Grčke, Portugala, Španjolske i drugih zemalja u eurozoni.
Tada su političke i financijske "europske" institucije krenule s politikom oštrih rezova, kao jedinom održivom opcijom za oporavak europskog gospodarstva, a sve na štetu blagostanja i dobrobiti vlastitih naroda. To je upravo ono što kao spasonosno rješenje nudi i naša aktualna vlada sklepana od strane našeg "establishmenta", kojeg predstavljaju Tihomir Orešković, Tomislav Karamarko i Božo Petrov.
Naravno, vrh naredbodavne piramide je Trojka (MMF, Europska komisija, Europske središnje banke), a izrečene mjere koje su se provele i još uvijek se provode su prije svega:
- Smanjenja potrošnje i povećanja poreza
- Smanjenje plaća i mirovina
- Rezovi u javnom obrazovanju i zdravstvu.
Na temelju tih smjernica, koje su bez sumnje štetne za dobrobit građana, može li se reći da će se europsko gospodarstvo oporaviti?
Grčka, jedna od zemalja koje su najviše pogođene krizom, završila je tako da je imala jednu od najviših stopa nezaposlenosti, 25 posto u srpnju 2015. Unatoč provedenim mjerama, kao što su rezanja plaća i mirovina, recesija se nastavlja, ali u svrhu kontrole proračuna se provode teške fiskalne reforme koje je Ateni nametnula Trojka.
Prema izračunima Federacije grčkih tvrtki, krajem 2015. godine je grčka vlada, kako bi uravnotežila svoje gospodarstvo, trebala ulaganja od više od 100 milijardi eura do 2022. godine.
Španjolska je 2015. zabilježila stopu nezaposlenosti od 21,6 posto, a produktivnost zemlje i dug pokazuju da je njezino gospodarstvo i dalje ranjivo. Unatoč medijskim istupima u kojima bivši španjolski premijer Zapatero uporno tvrdi da je kroz smanjenje javne potrošnje i povećanje prihoda kroz poreze i druge namete Španjolska bila u stanju smanjiti javni deficit, BDP je u zastoju zbog nedostatka zapošljavanja, a javni dug premašuje 300 milijardi eura. Osim toga, Španjolska proživljava alarmantan porast siromaštva i nejednakosti, prenosi Telesur.
Portugal je također jedna od zemalja s ekonomskom stagnacijom i zemlja koja bilježi pad industrijske proizvodnje, a o korupciji na državnoj razini ne treba posebno govoriti.
2011. godine je Portugal postala treća zemlja koja je morala popustiti pod pritiskom Trojke i prihvatiti plan "spašavanja" od 78 milijardi eura, samo kako bi izbjegla bankrot.
Porez je porastao je s 33,4 posto iz 2009. na 37,1 posto u 2014. godini. Plaće su snižene, a povećan PDV. Iako je portugalsko gospodarstvo blago poraslo u 2014., kriza je još uvijek itekako prisutna.
Među izazovima s kojima se mora suočiti nova vlast u Portugalu su iseljavanje mladih, starenje stanovništva i birokracija u javnoj upravi.
Te tri zemlje su jasan primjer koliko su spomenuti politički i ekonomski "entiteti" nametnuli sustav koji ide na štetu dobrobiti i kvalitete života običnih ljudi. Nakon gotovo šest godina rezova i reformi vidljivi rezultat jest - nejednakost, a sve je više siromašnih koji snose teret suludih odluka svojih vladara.
Može li se Europa kretati naprijed s ovim mjerama? Pitanje se može i preformulirati u možemo li vjerovati izvješću Međunarodnog monetarnog fonda ili medija koji nas uporno uvjeravaju u pravilnost odluka pokazuju institucija koje promiču neoliberalni model i politike rezova?
Vrijeme će dati odgovor na ovo pitanje, ali je već sad jasno da su desetine, stotine milijuna ljudi, gotovo cijeli narodi, naprosto prevareni i izigrani.
Kraj liberalne Europe
Sve navedeno primjećuje i World Socialist Web Site gdje Peter Schwarz, osim slijepog i poslušničkog stava Europske unije spram Washingtona i neoliberalne politike koja je dovela do gospodarskog sloma, upozorava i na druge greške europskog "establishmenta" koji će Europu odvesti u propast.
Ne samo politika oštrih rezova javne potrošnje i uvećanja poreza, nego će liberalnu Europu kakvu smo poznavali uništiti i ratovi koje europski lideri vode, ne u svrhu otklanjanja opasnosti po vlastito stanovništvo, nego zato što su vazali politike Washingtona.
Najsvježiji primjer je Francuska, koja je i sama bila metom krvavih terorističkih napada u studenom prošle godine, kada su u Parizu simpatizeri i pripadnici ISIL-a ubili 130 ljudi, a jučer je francuski ministar vanjskih poslova Laurent Fabius u razgovorima o sastavu sirijske oporbe na mirovnim pregovorima u Ženevi stao iza prosaudijske islamističke "oporbene" skupine iz Sirije, te podržao Tursku u zabrani dolaska u Ženevu sirijskim Kurdima.
Laurent Fabius, isti čovjek koji se u Parizu prije dva mjeseca klanjao žrtvama terorističkih napada, sada je stao u zaštitu njihovih krvnika.
Njemačka je s pozivom milijunima izbjeglica, ali i ekonomskih migranata iz cijelog područja Sjeverne Afrike, Bliskog istoka i šire, doslovno otvorila vrata pakla, te se sada postavlja pitanje, ne samo postoje li realni izgledi da se oporavi europsko gospodarstvo, nego postoje li realni izgledi da Europa opstane kakva je nekada bila?
Nakon dugog "posebnog puta", prema tumačenju povjesničara Heinricha Augusta Winklera, Njemačka je kroz Ustav iz 1949. godine, nenasilno ujedinjenje 1991. i integracijom u Europsku uniju konačno stigla na "Zapad", što je u konačnici dovelo do Europe kao kontinenta mira, piše Peter Schwarz.
Koncepcija "Zapada" je uvijek bila ideološki promjenjiva i značajno je prikrivala stvarnost. Međutim, ako neke nedavne događaje procjenjujemo na temelju Winklerovog kriterija, onda su se Njemačka i Europa prilično brzo odmaknule od "Zapada" i potpuno promijenile u samo nekoliko mjeseci. Gotovo preko noći, politička kultura je nasilno promijenjena, a socijaldemokratska i liberalna Europa se naprosto urušila.
"Diljem Europe vladajuće elite su naglo skrenule udesno, a šovinizam, ksenofobija, militarizam i zagovaranje jake države su u porastu. To se ne odnosi samo na nove ultradesničarske stranke poput francuskog Nacionalnog fronta, Alternativa za Njemačku, austrijske Slobodarske stranke, mađarskog Fidesza i poljske Stranke prava i pravde, već i na neke navodno ljevičarske stranke", piše Peter Schwarz, iako čini klasičnu grešku iste te europske ljevice koja prvo osuđuje posljedicu, a ne uzrok problema.
Ništa kao ekonomski teror nad vlastitim stanovništvom u režiji Trojke i ratovi koje su u suradnji s Washingtonom europske vlade pokrenule u području Magreba i Sahela i na Bliskom istoku, ranije u Afganistanu i Iraku, nije toliko pridonijelo općem osiromašenju stanovništva i porastu broja izbjeglica u Europu, što je jedno s drugim u kombinaciji, dolilo ulje va vatru radikalno desničarskog sentimenta i ojačalo navedene stranke.
Istina, narodi Europe sada traže jaku državu i glasaju za jake nacionalne stranke jer se osjećaju nezaštićenima. No, umjesto da se problem riješi u nastajanju, što čine europski socijaldemokrati, demokršćani i liberali?
Pseudoljevičarske publikacije, kao što je International Viewpoint, među vodećim su glasovima u zboru koji poziva na državnu intervenciju i imperijalističke ratove u ime navodne obrane "ženskih prava", WSWS.
Međutim, to ne treba čuditi, jer još tijekom "Arapskog proljeća", kada je na Trgu Tahrir u Kairu bilo i 300 000 prosvjednika, većinu koju su činili radikalni islamisti Muslimanskog bratstva i drugih skupina, europska pseudoljevica nije vidjela nego nekoliko omanjih skupina ljevičara, anarhista i liberala.
Pozdravljalo se revoluciju koja je izrodila islamistički režim, kao da od početka nije bilo jasno da nekoliko desetaka pripadnika progresivne egipatske mladeži ništa ne znači u masi izbezumljenih ekstremista.
Što sad rade Njemački mediji i političke elite? Gase požar izazivajući rasističku kampanju protiv izbjeglica, a povod je bilo organizirano divljanje još se ne zna koje skupine izbjeglica u Kölnu na Silvestrovo. Vladine i oporbene stranke u Njemačkoj pokušavaju nadmašiti jedni druge u pozivima za više policije i oštrijim zakonima, a u svemu ih slijede i ljevičarske stranke.
Izuzetak je stranka Die Linke i njihova zastupnica Sahra Wagenknecht, koja je točno locirala problem, ali su nju i njene kolege, kako piše Die Zeit, zbog toga i ranijih izjava nazvali "bizarnim apologetima Putinove politike u Europi".
Dakle, tko god se usudi primijetiti manjkavosti ove europske truleži, bilo da se radi o neoliberalnim mjerama Trojke ili situaciju u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, bit će prozvan zagovornikom Putinove politike. To su danas francuski Nacionalni front, jučer Die Linke, sutra Fidesz, a prekosutra tko zna tko već ne.
No dobro, krivnju možemo bacati na bilo koga, ali u Francuskoj vladaju socijalisti koji su u najboljoj tradiciji Vichyevog režima uveli izvanredno stanje i zaprijetili da će osuđenim kriminalcima stranog podrijetla oduzeti francusko državljanstvo.
Svugdje u Europi se postavljaju granice, a Schengenski sustav je gotovo mrtav. Sukobi između članica EU eskaliraju svakodnevno.
Francuski premijer Manuel Valls je na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu upozorio da bi se EU "mogla raspasti u vrlo kratkom vremenu."
Njegov nizozemski kolega Mark Rutte je govorio o "šest do osam tjedana", koliko je preostalo Europi da riješi izbjegličku krizu.
Frankfurter Allgemeine Zeitung je napisao "kako nikada prije kraj Europske unije nije bio tako realan kao što je danas".
Europske vladajuće elite su se složile o povećanju vojnih kapaciteta, vode ratove na Bliskom istoku i Africi, ali jačaju vojne kapacitete i kod kuće. Novom strategijom NATO saveza se zbog "ruske agresivne politike" planira povećati vojna moć saveza na istočnim granicama.
Ali čak i ovdje, jedinstvo Europe ne treba uzimati zdravo za gotovo. S rastom nacionalnih antagonizama, samo je pitanje vremena kada će se tenkovi rasporediti i na granicama između zemalja članica Europske unije. Sedamdeset godina od završetka Drugog svjetskog rata je opet primjetna prijetnja rata u samom srcu Europe.
Preko milijun izbjeglica, koji su ušli u Europu u posljednjih godinu dana čine oko 0,2 posto ukupnog stanovništva Europske unije koje broji 508 milijuna ljudi, su povod, a ne uzrok političkog zaokreta "udesno", ako se to tako može nazvati.
Međutim, Peter Schwarz tvrdi da ova promjena nije posljedica rasprostranjenih osjećaja među stanovništvom, nego odraz pobune vladajućih elita koje, koristeći se medijima i službenim strankama, sustavno potiču reakcionarna raspoloženja.
Pravi razlog za ovu "pobunu odozgo" je eksplozija društvenih, ekonomskih i političkih suprotnosti koje su nastale nakon raspada Sovjetskog Saveza i sovjetskog bloka prije 25 godina, a posebno su naglašene od međunarodne financijske krize 2008. godine, kada je njemački imperijalizam u svim zbivanjima u Europi odigrao ključnu ulogu.
Njemačka je nemilosrdno iskorištavala svoju gospodarsku prevlast i prisilila svoje suparnike na kapitulaciju, čime je uspostavila hegemoniju nad Europom. Berlin se u tom neobjavljenom ratu koristio eurom, nametanjem nemilosrdnih mjera štednje slabijim južnim i istočnoeuropskim zemljama, mjere koje su uništile njihova gospodarstva, milijune ljudi gurnule u bijedu i ukrale budućnost mladima.
Letimičan pogled na europske ekonomske statistike je dovoljan da se spozna iluzorni karakter ideje da bi Europa mogla biti ujedinjena, živjeti u skladu i miru na kapitalističkoj osnovi.
Na primjer, njemački bruto domaći proizvod je 2014. bio 3 000 milijardi eura, sedam puta veći od onog susjedne Poljske.
Izvoz Njemačke je bio sedam puta veći od poljskog, a njemački izvozni suficit je iznosio 220 milijarde eura, što je više od vrijednosti ukupnog poljskog izvoza te godine koji je iznosio 163 milijarde eura.
Čak Francuska, koja izvozi dvostruko manje nego Njemačka, 2014. je imala je trgovinski deficit od 71 milijarde eura, a Velika Britanija je imala trgovinski deficit od 134 milijarde eura.
Kontrast u društvenim statistika je još napadniji. Prosječna mjesečna bruto plaća za puno radno vrijeme radnika unutar Europske unije varira između 306 eura u Bugarskoj, 902 eura u Poljskoj, 3106 eura u Njemačkoj i 4217 eura u Danskoj.
Ti prosjeci prikrivaju veliki društveni jaz kojeg su stvorile pojedine zemlje. Na primjer, Njemačka duguje svoju gospodarsku prevlast ne samo svom jakom proizvodnom sektoru, nego i smanjenju plaća koje su srezane reformom 2010.
Dobro skrivana tajna je da u Njemačkoj milijuni radnika žive na rubu opstanka, a često je potrebno odrađivati dva ili tri posla da bi se sastavilo kraj s krajem. Naravno, rub opstanka u Njemačkoj ne znači živjeti u brazilskim favelama, ali je svakako primjetan problem.
Te oštre društvene proturječnosti su pravi razlog zaokreta udesno od strane europskih elita. Oni znaju da ispod površine tinja masovna socijalna eksplozija i imaju vrlo malo vremena da se za to pripreme.
Kao što su 1930. iz posve drugih razloga eksplodirali šovinizam i ksenofobija i društvene napetosti su preusmjerene udesno, tako se čini i danas.
Rast militarizma služi istoj svrsi. Jedva da postoji rat u novijoj povijesti koji dijelom nije služio da se unutarnje napetosti usmjere prema van.
U isto vrijeme, sukobi između velikih sila su itekako stvarni. U Njemačkoj vladajuće klase duže vrijeme vjeruju da se njihovi globalni ekonomski interesi mogu osigurati samo vojnim sredstvima. Protekle dvije godine se intenzivno promiče agresivna vanjska politika pod sloganom "nove snage, nove odgovornosti".
"Njemačka trenutno svoje misije provodi u okviru međunarodnih saveza, prije svega NATO-a, ali to neće potrajati.
Sukobi interesa između velikih sila su toliko duboki da nas kriza svjetske kapitalističke ekonomije neminovno vodi prema Trećem svjetskom ratu", ne baš optimistično tvrdi Peter Schwarz.
Samo politička intervencija radničke klase može spriječiti takvu katastrofu. Za razliku od vladajućih elita, raspoloženje među masom jest uglavnom "ljevičarsko", ali ono se ne vidi u politici institucionalnih stranaka.
Iskustva u proteklih godinu i izdaja Syrize u Grčkoj je najbolji primjer.
Prije dvadeset i pet godina, David North, sada predsjednik međunarodnog uredništva WSWS, uoči pokretanja Prvog zaljevskog rata od strane Amerike protiv Iraka je upozorio da "sve podsjeća na period uoči dva svjetska rata, kojima su prethodile gorke svađe elita i imperijalistička nadmetanja, a sve miriši na Treći svjetski rat".
"Oružje koje se sada koristi protiv iračkog naroda će se u budućnosti koristiti za još krvavije i strašnije sukobe", prije 25 godina je rekao David North, a od tada su američki imperijalizam i njegovi europski saveznici uništili veliki dio Bliskog istoka, koji sada prijeti da postane izvor novog svjetskog požara, za World Socialist Web Site zaključuje Peter Schwarz.
Dakle, na jednoj strani imamo Europsku uniju koja prolazi kroz najdublju ekonomsku i institucionalnu krizu, iako se kroz brojke pokušava prikazati da sve ide na bolje.
Ionako napete odnose između samih zemalja članica EU dodatno pogoršava suluda intervencionistička politika u Africi i na Bliskom istoku, čije štetne posljedice više ne osjećaju samo narodi ratom pogođenih zemalja, počevši od Iraka i Prvog zaljevskog rata, pa sve do rata u Siriji, nego i zemlje poput Grčke, koja je već devastirana politkom Trojke, a sada joj se prijeti i isključenjem iz Schengenskog prostora.
Pesimistične prognoze Petera Schwarza o mogućem Trećem svjetskom ratu nisu nerealne, iako bi takav rat istovremeno značio i samouništenje onih koji su ga pokrenuli.
Međutim, sigurno je da smo na prekretnici, da stvari nisu onakve kakvim se prikazuju i da Europa mora pronaći način da se u novonastalom globalnom okruženju pozicionira na jedini ispravan način, a to je da ima neovisnu, čvrstu i suverenu politiku koja će održavati interes svih njenih naroda.
U suprotnom će slučaju Europska unija postati prošlost, običan geopolitički eksperiment koji nije polučio nikakve rezultate, osim ako krajnji cilj od prvih dana njenog osnutka nije bio uništenje svih ili barem većeg dijela europskih naroda.
altermainstreaminfo
S druge strane Al-Jazeera predviđa "velike probleme" kineskom gospodarstvu, koje u 2016. neće ostvariti planirani rast od 7,5%, nego su se prognoze umanjile na 6,5%. Nevjerojatne tvrdnje, ako se uzme u obzir da se ipak radi o rastu ekonomije čiji je nominalni BDP prošle godine iznosio 11 385 milijardi dolara, a prema preciznijem izračunu u kojem se bruto domaći proizvod mjeri metodom pariteta kupovne moći (GDP/PPP ili BDP/PKM), Kina je s ostvarenih 19 510 milijardi dolara na prvom mjestu u svijetu i daleko iza sebe je ostavila Sjedinjene Države, koje još uvijek drže drugo mjesto.
Statistika je varljiva, posebno izračuni koji idu u prilog korporativnoj i političkoj eliti Zapada, no istinu je teško sakriti, a sve podatke o nominalnom i bruto domaćem proizvodu mjerenom metodom pariteta kupovne moći za sve zemlje svijeta možete pročitati na stranici World GDP Ranking 2015.
Nakon pregleda prvih pedeset zemalja u prvoj i drugoj kategoriji će se mnogi iznenaditi da je u stvari Kina prva, a ne SAD, Rusija je šesta, a ne trinaesta, Indija treća, a ne sedma, čak je i Iran na 18. mjestu, dok u izračunu nominalnog BDP-a nije među prvih 50 zemalja svijeta. O mjestu kojeg zauzimaju Francuska, koja je nedavno proglasila izvanredno stanje u gospodarstvu, potom Italija, Južna Koreja, Saudijska Arabija, Australija ili Španjolska ne treba ni govoriti.
Zbog čega je ovo važno? BDP je makroekonomski indikator koji pokazuje vrijednost finalnih dobara i usluga proizvedenih u zemlji tijekom dane godine i izražen je u novčanim jedinicama. Međutim, metoda GDP/PPP je izračun bruto domaćeg proizvoda mjerenog metodom pariteta kupovne moći, a iznosi su u dolarima.
Metoda je korisnija za usporedbu životnog standarda između zemalja, jer uzima u obzir troškove života i stopu inflacije, umjesto jednostavnije usporedbe nominalnih iznosa koji možda ne prikazuju prave razlike u prihodima. Vrlo jednostavno.
Lažni gospodarski rast Europe u krizi
Zbog toga je nepravedno optuživati Kinu, a treba biti oprezan kada se govori o "propasti" zemalja poput Rusije, Irana i drugih. Njemačka i Velika Britanija su još uvijek jake gospodarske sile, ali na štetu drugih, što se ne može reći za Francusku, Italiju ili Španjolsku. Podaci su neumoljivi i još jednom se upućuju čitatelji da pokazatelje za 2015. godinu pogledaju ovdje.
Ne bez razloga je ovih dana latinoamerička medijska kuća Telesur upozorila na lažni gospodarski rast Europe u krizi.
Nezaposlenost u Španjolskoj, prema Eurostatu, prelazi 22 posto, dok je BDP u posljednjem tromjesečju 2015. godine pao za 0,8 posto.
Najnovije izvješće Međunarodnog monetarnog fonda procjenjuje da je u tijeku "postupni oporavak europskog gospodarstva", unatoč visokoj nezaposlenosti, niskim plaćama i povećanju poreza.
Najnovije izvješće MMF-a "Globalni gospodarski izgledi" procjenjuju rast u Španjolskoj u iduće dvije godine. BDP je 2015. u Španjolskoj rastao 3,2 posto, a sljedeće godine će se španjolski rast usporiti i iznosit će 2,3 posto. Jesu li to realni gospodarski izgledi, ako uzmemo u obzir trenutnu krizu u Europi?
Globalna ekonomska kriza koja je započela u 2008. godini je nastala zbog financijske krize u Sjedinjenim Državama još 2007. godine, odnosno, nakon propasti američkih banaka koje su postale insolventne i kriza se proširila na državnu razinu, te se prelila na ekonomije Grčke, Portugala, Španjolske i drugih zemalja u eurozoni.
Tada su političke i financijske "europske" institucije krenule s politikom oštrih rezova, kao jedinom održivom opcijom za oporavak europskog gospodarstva, a sve na štetu blagostanja i dobrobiti vlastitih naroda. To je upravo ono što kao spasonosno rješenje nudi i naša aktualna vlada sklepana od strane našeg "establishmenta", kojeg predstavljaju Tihomir Orešković, Tomislav Karamarko i Božo Petrov.
Naravno, vrh naredbodavne piramide je Trojka (MMF, Europska komisija, Europske središnje banke), a izrečene mjere koje su se provele i još uvijek se provode su prije svega:
- Smanjenja potrošnje i povećanja poreza
- Smanjenje plaća i mirovina
- Rezovi u javnom obrazovanju i zdravstvu.
Na temelju tih smjernica, koje su bez sumnje štetne za dobrobit građana, može li se reći da će se europsko gospodarstvo oporaviti?
Grčka, jedna od zemalja koje su najviše pogođene krizom, završila je tako da je imala jednu od najviših stopa nezaposlenosti, 25 posto u srpnju 2015. Unatoč provedenim mjerama, kao što su rezanja plaća i mirovina, recesija se nastavlja, ali u svrhu kontrole proračuna se provode teške fiskalne reforme koje je Ateni nametnula Trojka.
Prema izračunima Federacije grčkih tvrtki, krajem 2015. godine je grčka vlada, kako bi uravnotežila svoje gospodarstvo, trebala ulaganja od više od 100 milijardi eura do 2022. godine.
Španjolska je 2015. zabilježila stopu nezaposlenosti od 21,6 posto, a produktivnost zemlje i dug pokazuju da je njezino gospodarstvo i dalje ranjivo. Unatoč medijskim istupima u kojima bivši španjolski premijer Zapatero uporno tvrdi da je kroz smanjenje javne potrošnje i povećanje prihoda kroz poreze i druge namete Španjolska bila u stanju smanjiti javni deficit, BDP je u zastoju zbog nedostatka zapošljavanja, a javni dug premašuje 300 milijardi eura. Osim toga, Španjolska proživljava alarmantan porast siromaštva i nejednakosti, prenosi Telesur.
Portugal je također jedna od zemalja s ekonomskom stagnacijom i zemlja koja bilježi pad industrijske proizvodnje, a o korupciji na državnoj razini ne treba posebno govoriti.
2011. godine je Portugal postala treća zemlja koja je morala popustiti pod pritiskom Trojke i prihvatiti plan "spašavanja" od 78 milijardi eura, samo kako bi izbjegla bankrot.
Porez je porastao je s 33,4 posto iz 2009. na 37,1 posto u 2014. godini. Plaće su snižene, a povećan PDV. Iako je portugalsko gospodarstvo blago poraslo u 2014., kriza je još uvijek itekako prisutna.
Među izazovima s kojima se mora suočiti nova vlast u Portugalu su iseljavanje mladih, starenje stanovništva i birokracija u javnoj upravi.
Te tri zemlje su jasan primjer koliko su spomenuti politički i ekonomski "entiteti" nametnuli sustav koji ide na štetu dobrobiti i kvalitete života običnih ljudi. Nakon gotovo šest godina rezova i reformi vidljivi rezultat jest - nejednakost, a sve je više siromašnih koji snose teret suludih odluka svojih vladara.
Može li se Europa kretati naprijed s ovim mjerama? Pitanje se može i preformulirati u možemo li vjerovati izvješću Međunarodnog monetarnog fonda ili medija koji nas uporno uvjeravaju u pravilnost odluka pokazuju institucija koje promiču neoliberalni model i politike rezova?
Vrijeme će dati odgovor na ovo pitanje, ali je već sad jasno da su desetine, stotine milijuna ljudi, gotovo cijeli narodi, naprosto prevareni i izigrani.
Kraj liberalne Europe
Sve navedeno primjećuje i World Socialist Web Site gdje Peter Schwarz, osim slijepog i poslušničkog stava Europske unije spram Washingtona i neoliberalne politike koja je dovela do gospodarskog sloma, upozorava i na druge greške europskog "establishmenta" koji će Europu odvesti u propast.
Ne samo politika oštrih rezova javne potrošnje i uvećanja poreza, nego će liberalnu Europu kakvu smo poznavali uništiti i ratovi koje europski lideri vode, ne u svrhu otklanjanja opasnosti po vlastito stanovništvo, nego zato što su vazali politike Washingtona.
Najsvježiji primjer je Francuska, koja je i sama bila metom krvavih terorističkih napada u studenom prošle godine, kada su u Parizu simpatizeri i pripadnici ISIL-a ubili 130 ljudi, a jučer je francuski ministar vanjskih poslova Laurent Fabius u razgovorima o sastavu sirijske oporbe na mirovnim pregovorima u Ženevi stao iza prosaudijske islamističke "oporbene" skupine iz Sirije, te podržao Tursku u zabrani dolaska u Ženevu sirijskim Kurdima.
Laurent Fabius, isti čovjek koji se u Parizu prije dva mjeseca klanjao žrtvama terorističkih napada, sada je stao u zaštitu njihovih krvnika.
Njemačka je s pozivom milijunima izbjeglica, ali i ekonomskih migranata iz cijelog područja Sjeverne Afrike, Bliskog istoka i šire, doslovno otvorila vrata pakla, te se sada postavlja pitanje, ne samo postoje li realni izgledi da se oporavi europsko gospodarstvo, nego postoje li realni izgledi da Europa opstane kakva je nekada bila?
Nakon dugog "posebnog puta", prema tumačenju povjesničara Heinricha Augusta Winklera, Njemačka je kroz Ustav iz 1949. godine, nenasilno ujedinjenje 1991. i integracijom u Europsku uniju konačno stigla na "Zapad", što je u konačnici dovelo do Europe kao kontinenta mira, piše Peter Schwarz.
Koncepcija "Zapada" je uvijek bila ideološki promjenjiva i značajno je prikrivala stvarnost. Međutim, ako neke nedavne događaje procjenjujemo na temelju Winklerovog kriterija, onda su se Njemačka i Europa prilično brzo odmaknule od "Zapada" i potpuno promijenile u samo nekoliko mjeseci. Gotovo preko noći, politička kultura je nasilno promijenjena, a socijaldemokratska i liberalna Europa se naprosto urušila.
"Diljem Europe vladajuće elite su naglo skrenule udesno, a šovinizam, ksenofobija, militarizam i zagovaranje jake države su u porastu. To se ne odnosi samo na nove ultradesničarske stranke poput francuskog Nacionalnog fronta, Alternativa za Njemačku, austrijske Slobodarske stranke, mađarskog Fidesza i poljske Stranke prava i pravde, već i na neke navodno ljevičarske stranke", piše Peter Schwarz, iako čini klasičnu grešku iste te europske ljevice koja prvo osuđuje posljedicu, a ne uzrok problema.
Ništa kao ekonomski teror nad vlastitim stanovništvom u režiji Trojke i ratovi koje su u suradnji s Washingtonom europske vlade pokrenule u području Magreba i Sahela i na Bliskom istoku, ranije u Afganistanu i Iraku, nije toliko pridonijelo općem osiromašenju stanovništva i porastu broja izbjeglica u Europu, što je jedno s drugim u kombinaciji, dolilo ulje va vatru radikalno desničarskog sentimenta i ojačalo navedene stranke.
Istina, narodi Europe sada traže jaku državu i glasaju za jake nacionalne stranke jer se osjećaju nezaštićenima. No, umjesto da se problem riješi u nastajanju, što čine europski socijaldemokrati, demokršćani i liberali?
Pseudoljevičarske publikacije, kao što je International Viewpoint, među vodećim su glasovima u zboru koji poziva na državnu intervenciju i imperijalističke ratove u ime navodne obrane "ženskih prava", WSWS.
Međutim, to ne treba čuditi, jer još tijekom "Arapskog proljeća", kada je na Trgu Tahrir u Kairu bilo i 300 000 prosvjednika, većinu koju su činili radikalni islamisti Muslimanskog bratstva i drugih skupina, europska pseudoljevica nije vidjela nego nekoliko omanjih skupina ljevičara, anarhista i liberala.
Pozdravljalo se revoluciju koja je izrodila islamistički režim, kao da od početka nije bilo jasno da nekoliko desetaka pripadnika progresivne egipatske mladeži ništa ne znači u masi izbezumljenih ekstremista.
Što sad rade Njemački mediji i političke elite? Gase požar izazivajući rasističku kampanju protiv izbjeglica, a povod je bilo organizirano divljanje još se ne zna koje skupine izbjeglica u Kölnu na Silvestrovo. Vladine i oporbene stranke u Njemačkoj pokušavaju nadmašiti jedni druge u pozivima za više policije i oštrijim zakonima, a u svemu ih slijede i ljevičarske stranke.
Izuzetak je stranka Die Linke i njihova zastupnica Sahra Wagenknecht, koja je točno locirala problem, ali su nju i njene kolege, kako piše Die Zeit, zbog toga i ranijih izjava nazvali "bizarnim apologetima Putinove politike u Europi".
Dakle, tko god se usudi primijetiti manjkavosti ove europske truleži, bilo da se radi o neoliberalnim mjerama Trojke ili situaciju u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, bit će prozvan zagovornikom Putinove politike. To su danas francuski Nacionalni front, jučer Die Linke, sutra Fidesz, a prekosutra tko zna tko već ne.
No dobro, krivnju možemo bacati na bilo koga, ali u Francuskoj vladaju socijalisti koji su u najboljoj tradiciji Vichyevog režima uveli izvanredno stanje i zaprijetili da će osuđenim kriminalcima stranog podrijetla oduzeti francusko državljanstvo.
Svugdje u Europi se postavljaju granice, a Schengenski sustav je gotovo mrtav. Sukobi između članica EU eskaliraju svakodnevno.
Francuski premijer Manuel Valls je na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu upozorio da bi se EU "mogla raspasti u vrlo kratkom vremenu."
Njegov nizozemski kolega Mark Rutte je govorio o "šest do osam tjedana", koliko je preostalo Europi da riješi izbjegličku krizu.
Frankfurter Allgemeine Zeitung je napisao "kako nikada prije kraj Europske unije nije bio tako realan kao što je danas".
Europske vladajuće elite su se složile o povećanju vojnih kapaciteta, vode ratove na Bliskom istoku i Africi, ali jačaju vojne kapacitete i kod kuće. Novom strategijom NATO saveza se zbog "ruske agresivne politike" planira povećati vojna moć saveza na istočnim granicama.
Ali čak i ovdje, jedinstvo Europe ne treba uzimati zdravo za gotovo. S rastom nacionalnih antagonizama, samo je pitanje vremena kada će se tenkovi rasporediti i na granicama između zemalja članica Europske unije. Sedamdeset godina od završetka Drugog svjetskog rata je opet primjetna prijetnja rata u samom srcu Europe.
Preko milijun izbjeglica, koji su ušli u Europu u posljednjih godinu dana čine oko 0,2 posto ukupnog stanovništva Europske unije koje broji 508 milijuna ljudi, su povod, a ne uzrok političkog zaokreta "udesno", ako se to tako može nazvati.
Međutim, Peter Schwarz tvrdi da ova promjena nije posljedica rasprostranjenih osjećaja među stanovništvom, nego odraz pobune vladajućih elita koje, koristeći se medijima i službenim strankama, sustavno potiču reakcionarna raspoloženja.
Pravi razlog za ovu "pobunu odozgo" je eksplozija društvenih, ekonomskih i političkih suprotnosti koje su nastale nakon raspada Sovjetskog Saveza i sovjetskog bloka prije 25 godina, a posebno su naglašene od međunarodne financijske krize 2008. godine, kada je njemački imperijalizam u svim zbivanjima u Europi odigrao ključnu ulogu.
Njemačka je nemilosrdno iskorištavala svoju gospodarsku prevlast i prisilila svoje suparnike na kapitulaciju, čime je uspostavila hegemoniju nad Europom. Berlin se u tom neobjavljenom ratu koristio eurom, nametanjem nemilosrdnih mjera štednje slabijim južnim i istočnoeuropskim zemljama, mjere koje su uništile njihova gospodarstva, milijune ljudi gurnule u bijedu i ukrale budućnost mladima.
Letimičan pogled na europske ekonomske statistike je dovoljan da se spozna iluzorni karakter ideje da bi Europa mogla biti ujedinjena, živjeti u skladu i miru na kapitalističkoj osnovi.
Na primjer, njemački bruto domaći proizvod je 2014. bio 3 000 milijardi eura, sedam puta veći od onog susjedne Poljske.
Izvoz Njemačke je bio sedam puta veći od poljskog, a njemački izvozni suficit je iznosio 220 milijarde eura, što je više od vrijednosti ukupnog poljskog izvoza te godine koji je iznosio 163 milijarde eura.
Čak Francuska, koja izvozi dvostruko manje nego Njemačka, 2014. je imala je trgovinski deficit od 71 milijarde eura, a Velika Britanija je imala trgovinski deficit od 134 milijarde eura.
Kontrast u društvenim statistika je još napadniji. Prosječna mjesečna bruto plaća za puno radno vrijeme radnika unutar Europske unije varira između 306 eura u Bugarskoj, 902 eura u Poljskoj, 3106 eura u Njemačkoj i 4217 eura u Danskoj.
Ti prosjeci prikrivaju veliki društveni jaz kojeg su stvorile pojedine zemlje. Na primjer, Njemačka duguje svoju gospodarsku prevlast ne samo svom jakom proizvodnom sektoru, nego i smanjenju plaća koje su srezane reformom 2010.
Dobro skrivana tajna je da u Njemačkoj milijuni radnika žive na rubu opstanka, a često je potrebno odrađivati dva ili tri posla da bi se sastavilo kraj s krajem. Naravno, rub opstanka u Njemačkoj ne znači živjeti u brazilskim favelama, ali je svakako primjetan problem.
Te oštre društvene proturječnosti su pravi razlog zaokreta udesno od strane europskih elita. Oni znaju da ispod površine tinja masovna socijalna eksplozija i imaju vrlo malo vremena da se za to pripreme.
Kao što su 1930. iz posve drugih razloga eksplodirali šovinizam i ksenofobija i društvene napetosti su preusmjerene udesno, tako se čini i danas.
Rast militarizma služi istoj svrsi. Jedva da postoji rat u novijoj povijesti koji dijelom nije služio da se unutarnje napetosti usmjere prema van.
U isto vrijeme, sukobi između velikih sila su itekako stvarni. U Njemačkoj vladajuće klase duže vrijeme vjeruju da se njihovi globalni ekonomski interesi mogu osigurati samo vojnim sredstvima. Protekle dvije godine se intenzivno promiče agresivna vanjska politika pod sloganom "nove snage, nove odgovornosti".
"Njemačka trenutno svoje misije provodi u okviru međunarodnih saveza, prije svega NATO-a, ali to neće potrajati.
Sukobi interesa između velikih sila su toliko duboki da nas kriza svjetske kapitalističke ekonomije neminovno vodi prema Trećem svjetskom ratu", ne baš optimistično tvrdi Peter Schwarz.
Samo politička intervencija radničke klase može spriječiti takvu katastrofu. Za razliku od vladajućih elita, raspoloženje među masom jest uglavnom "ljevičarsko", ali ono se ne vidi u politici institucionalnih stranaka.
Iskustva u proteklih godinu i izdaja Syrize u Grčkoj je najbolji primjer.
Prije dvadeset i pet godina, David North, sada predsjednik međunarodnog uredništva WSWS, uoči pokretanja Prvog zaljevskog rata od strane Amerike protiv Iraka je upozorio da "sve podsjeća na period uoči dva svjetska rata, kojima su prethodile gorke svađe elita i imperijalistička nadmetanja, a sve miriši na Treći svjetski rat".
"Oružje koje se sada koristi protiv iračkog naroda će se u budućnosti koristiti za još krvavije i strašnije sukobe", prije 25 godina je rekao David North, a od tada su američki imperijalizam i njegovi europski saveznici uništili veliki dio Bliskog istoka, koji sada prijeti da postane izvor novog svjetskog požara, za World Socialist Web Site zaključuje Peter Schwarz.
Dakle, na jednoj strani imamo Europsku uniju koja prolazi kroz najdublju ekonomsku i institucionalnu krizu, iako se kroz brojke pokušava prikazati da sve ide na bolje.
Ionako napete odnose između samih zemalja članica EU dodatno pogoršava suluda intervencionistička politika u Africi i na Bliskom istoku, čije štetne posljedice više ne osjećaju samo narodi ratom pogođenih zemalja, počevši od Iraka i Prvog zaljevskog rata, pa sve do rata u Siriji, nego i zemlje poput Grčke, koja je već devastirana politkom Trojke, a sada joj se prijeti i isključenjem iz Schengenskog prostora.
Pesimistične prognoze Petera Schwarza o mogućem Trećem svjetskom ratu nisu nerealne, iako bi takav rat istovremeno značio i samouništenje onih koji su ga pokrenuli.
Međutim, sigurno je da smo na prekretnici, da stvari nisu onakve kakvim se prikazuju i da Europa mora pronaći način da se u novonastalom globalnom okruženju pozicionira na jedini ispravan način, a to je da ima neovisnu, čvrstu i suverenu politiku koja će održavati interes svih njenih naroda.
U suprotnom će slučaju Europska unija postati prošlost, običan geopolitički eksperiment koji nije polučio nikakve rezultate, osim ako krajnji cilj od prvih dana njenog osnutka nije bio uništenje svih ili barem većeg dijela europskih naroda.
altermainstreaminfo
