Takvu „stabilnu“ državu, opasno toksične društvene klime, ljudi, naročito stručnjaci, masovno napuštaju, odlazeći u zemlje koje još uvijek drže do parlamentarne demokracije i individualne slobode. Jer čvrsta politička stabilnost nikako nije garancija društvenog napretka, nego najbolji put u totalitarizam, ekonomsku represiju i restrikciju ljudskih prava. Zato, eto, 2018. i završava ovdje baš kao u Sjevernoj Koreji, kanoniziranjem diktatora, ksenofoba i začetnika bespravne države, predsjednika Franje Tuđmana, postavljanjem mu grandioznog spomenika u Zagrebu. Baš na Dan ljudskih prava i, kako ironično, na dan njegove smrti.
Vlast su preuzeli pod parolom „Stabilnost“. I doista, Hrvatska 2018. jest stabilna država, stabilna na koljenima. Šef Hrvatske demokratske zajednice i premijer uspio je, naime, čak i za hrvatske prilike, napraviti presedan, to jest uspješno, do samog kolapsa, umrtviti političku demokraciju, razarajući raznim koruptivnim trgovinama opozicijske stranke, pa je stabilnost u smislu fundamentalističkog ideološkog jedinstva doista i postignuta. Nakon propasti Socijaldemokratske partije, kao najjače opozicijske stranke, i pojave tek razmrvljenih, malih lijevih stranaka, prostor za uspostavu ideološke desničarske stabilnosti postao je širom otvoren, a to je značilo preuzimanje kontrole nad svim segmentima javnog sektora, postavljanje partijskih kadrova na ključna mjesta u državnim i javnim institucijama, ali i daljnju destrukciju ionako instrumentaliziranog pravosuđa, posvećenog pasiviziranju medija uz pomoć drakonskih novčanih presuda malobrojnim opozicijskim novinarima.
Posljedice takve „stabilnosti“ u kojoj jedna partija, jedna crkva i jedan vođa diktiraju ukupni društveni razvoj, gušeći individualne slobode i demokratske procese, rezultirala je posvemašnjim odkliznućem Hrvatske u desno, u ralje povijesnog revizionizma i klerofašizma, pojava koje su se etablirale kao stabilni društveni projekt. Na ekonomskom planu bilježi se pak obespravljenost radnika i smrt cjelokupne industrijske proizvodnje, pa i zadnja velika tvrtka, brodogradilište Uljanik, upravo broji zadnje dane, radnici mjesecima ne primaju plaću, a propast Uljanika znači i nestabilnost čitavog grada Pule koji se stvarao i rastao upravo oko svoga brodogradilišta. U 2018. Hrvatska je „stabilizirala“ i svoje zdravstvo kojemu sada već alarmantno fali liječnika, uništila kulturne i knjižarske institucije, i snažno ojačala konzervativno-klerikalni odnos prema ženama kojima se sada priprema još i restriktivan zakon o pobačaju. Takvu „stabilnu“ državu, opasno toksične društvene klime, ljudi, naročito stručnjaci, masovno napuštaju, odlazeći u zemlje koje još uvijek drže do parlamentarne demokracije i individualne slobode. Jer čvrsta politička stabilnost nikako nije garancija društvenog napretka, nego najbolji put u totalitarizam, ekonomsku represiju i restrikciju ljudskih prava. Zato, eto, 2018. i završava ovdje baš kao u Sjevernoj Koreji, kanoniziranjem diktatora, ksenofoba i začetnika bespravne države, predsjednika Franje Tuđmana, postavljanjem mu grandioznog spomenika u Zagrebu. Baš na Dan ljudskih prava i, kako ironično, na dan njegove smrti.
tacno
Vlast su preuzeli pod parolom „Stabilnost“. I doista, Hrvatska 2018. jest stabilna država, stabilna na koljenima. Šef Hrvatske demokratske zajednice i premijer uspio je, naime, čak i za hrvatske prilike, napraviti presedan, to jest uspješno, do samog kolapsa, umrtviti političku demokraciju, razarajući raznim koruptivnim trgovinama opozicijske stranke, pa je stabilnost u smislu fundamentalističkog ideološkog jedinstva doista i postignuta. Nakon propasti Socijaldemokratske partije, kao najjače opozicijske stranke, i pojave tek razmrvljenih, malih lijevih stranaka, prostor za uspostavu ideološke desničarske stabilnosti postao je širom otvoren, a to je značilo preuzimanje kontrole nad svim segmentima javnog sektora, postavljanje partijskih kadrova na ključna mjesta u državnim i javnim institucijama, ali i daljnju destrukciju ionako instrumentaliziranog pravosuđa, posvećenog pasiviziranju medija uz pomoć drakonskih novčanih presuda malobrojnim opozicijskim novinarima.
Posljedice takve „stabilnosti“ u kojoj jedna partija, jedna crkva i jedan vođa diktiraju ukupni društveni razvoj, gušeći individualne slobode i demokratske procese, rezultirala je posvemašnjim odkliznućem Hrvatske u desno, u ralje povijesnog revizionizma i klerofašizma, pojava koje su se etablirale kao stabilni društveni projekt. Na ekonomskom planu bilježi se pak obespravljenost radnika i smrt cjelokupne industrijske proizvodnje, pa i zadnja velika tvrtka, brodogradilište Uljanik, upravo broji zadnje dane, radnici mjesecima ne primaju plaću, a propast Uljanika znači i nestabilnost čitavog grada Pule koji se stvarao i rastao upravo oko svoga brodogradilišta. U 2018. Hrvatska je „stabilizirala“ i svoje zdravstvo kojemu sada već alarmantno fali liječnika, uništila kulturne i knjižarske institucije, i snažno ojačala konzervativno-klerikalni odnos prema ženama kojima se sada priprema još i restriktivan zakon o pobačaju. Takvu „stabilnu“ državu, opasno toksične društvene klime, ljudi, naročito stručnjaci, masovno napuštaju, odlazeći u zemlje koje još uvijek drže do parlamentarne demokracije i individualne slobode. Jer čvrsta politička stabilnost nikako nije garancija društvenog napretka, nego najbolji put u totalitarizam, ekonomsku represiju i restrikciju ljudskih prava. Zato, eto, 2018. i završava ovdje baš kao u Sjevernoj Koreji, kanoniziranjem diktatora, ksenofoba i začetnika bespravne države, predsjednika Franje Tuđmana, postavljanjem mu grandioznog spomenika u Zagrebu. Baš na Dan ljudskih prava i, kako ironično, na dan njegove smrti.
tacno
